MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VEČNE ZAGROBNE TAJNE: O BESMRTNOSTI DUŠE



 

 

Bog nije Bog mrtvih, nego živih, „jer su Njemu svi živi“ (Lk 20,38). Po smrti čovekovoj telo njegovo, razdvojeno od duše, vraća se u zemlju, a duša ostaje celom i besmrtom: „I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao“ (Propoved. 12,7)

 

I Otkrivenje Božje i zdrav razum uveravaju nas da duša čovekova po smrti tela ne umire, nego ostaje da živi i dalje. Budući različita od stihije prirode, ona se ne raspada zajedno sa telom. Sile koje ubijaju telo ne mogu da umrtve dušu i unište njene misli i želje. Istina o besmrtnosti duše jasno se otkriva u punoj svetlosti kako u Starom tako i u Novom zavetu. U Starom zavetu smrt se naziva pribiranjem ocevima (1 Mojs. 49,33), silaskom u ad (1 Mojs. 37,35 – tako u slovenskoj i ruskoj Bibliji, dok je u srpskom reč „ad“ zamenjena rečju „grob“), spavanjem (3 Careva 2,10, u srpskoj Bibliji „počivanjem“). U Novom zavetu čovek se više razmatra kao žitelj budućega veka negoli sadašnjega, i sva njegova nada i sva riznica blaga odnose se na budući vek. Gospod Isus dokazuje ovu istinu pojmom o Bogu: „Bog nije Bog mrtvih nego živih, jer su Njemu svi živi“ (Lk 20,38). Apostol Pavle tvrdi da bi sva naša vera bila uzaludna i mi bismo bili najnesrećnija bića u svetu, ako ne bi bilo besmrtnosti: „Ako nema vaskrsenja mrtvih, to ni Hristos ne usta. A ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovedanje naše, a uzalud i vera vaša. A nalazi se da smo i lažni svedoci prema Bogu, što svedočimo protiv Njega da vaskrse Hrista, kojega ne vaskrse, ako zaista mrtvi ne vaskrsavaju. Jer ako mrtvi ne vaskrsavaju, to ni Hristos ne vaskrse. A ako Hristos ne vaskrse, uzalud vera vaša, još ste u gresima svojima… Dakle, i oni koji pomreše u Hristu, izgiboše. I ako se samo u ovom veku uzdamo u Hrista, najnesrećniji smo od svih ljudi“ (1 Kor. 15,13-20)

 

Život duše prostire se iza groba, kuda ona prenosi sve ono čemu je navikla u ovom svetu. Prenosi način mišljenja, pravila i naklonosti, koje je na zemlji imala. Kada je duša spojena sa telom i sa njim čini jedno celo, čoveka, tada se ona nalazi tamo gde se nalazi i telo, sa kojim je ona spojena. Ali čim se ova sveza duše sa telom prekine, tada se ne može govoriti o položaju duše u ograničenom prostoru, jer je mesto u prostoru neophodan pojam za telo, a ne i za duh. Sveto pismo i zdrav razum uče nas da je duša čovekov duh, i da ona radi produženja svoga postojanja nema nikakve potrebe za telom i, prema tome, može da postoji i po uništenju tela. Otkrivenje Božje uverava nas da će duše umrlih dobiti telo tek prilikom slavnog dolaska Hristovog i vaskrsenja mrtvih (1 Kor 15,23-42). Sve dotle, one žive bez tela. 

 

Otkrivenje Božje uči nas i o tome da duša posle smrti svoga tela misli, rasuđuje i jasno saznaje kako svoje stanje tako i stanje drugih. Iz priče Spasiteljeve o bogatašu i Lazaru vidimo da je bogataš bio svestan svojih muka i pomišljao na buduću sudbinu svoje braće, koji su se još naslađivali zemaljskim životom. „I u paklu, kad je bio u mukama, podiže oči svoje i ugleda izdaleka Avrama i Lazara u naručju njegovu. I povikavši reče: oče Avrame, smiluj se na mene i pošalji Lazara, da umoči u vodu vrh prsta svoga i rashladi mi jezik, jer se užasno mučim u ovom plamenu. A Avram odgovori: Sinko, opomeni se da si primio dobra svoja u životu svome, i Lazar opet zla; a sad se on teši, a ti se mučiš. Sem toga, postavljena je među nama i vama velika provalija, da oni koji bi odovud hteli k vama preći, ne mogu, niti oni otuda k nama mogu da prelaze. Tada reče: molim te, oče Avrame, da pošalješ Lazara kući oca moga, jer imam pet braće, neka im posvedoči ove stvari, da oni ne dođu na ovo mesto mučenja“ (Lk 16,23-29).

 

Iguman Antonije: Večne zagrobne tajne, Paraćin 2007. 

 

Smrtovnice Osmrtnice

Pročitano: 7161 puta