MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIMANDRIT RAFAIL (KARELIN): PASHA – SVETLO HRISTOVO VASKRSENJE



 

Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav!

 

 

Ovu drevnu hrišćansku pesmu, Pashalni tropar su Crkvi predali sami apostoli. Zajedno s Jevanđeljem, ona se čuvala kao zavetna svetinja u svim hrišćanskim zajednicama. Ona je zvučala kao pobedonosna himna za vreme progona u katakombama Rima i pećinama Judeje. 

 

U Pashalnu noć vest o vaskrslom Hristu se širi iz svakog pravoslavnog hrama u talasima duhovne svetlosti, pretvarajući tamu noći u svetlost radosnog zlatozarnog dana.

 

Hristos voskrese! U ovim rečima, kao u mističkom centru, stiču se svi „radijusi“ Starog Zaveta, sva proročanstva, svi njegovi obrazi (praslike) i obećanja.

 

Hristos voskrese! Iz dubine ovih reči, kao iz svetlosnog bezdana zraci se razilaze po celoj Vaseljeni. U ovim rečima se sastoji neobjašnjiva privlačna sila; to je kao da Hristova ruka dodiruje samo čovekovo srce. Za propoved o vaskrslom Hristu apostoli su s radošću išli na smrt i mučenje.

 

Veliki Sokrat, kojeg neki teozofi-ezoteričari porede sa Hristom, primio je smrtonosnu čašu otrova kukute s hladnim prezirom prema sudijama. Tešila ga je misao da su i oni osuđeni na smrt - samo ih nije osudio atinski areopag, već sama priroda, misao da je i njihova smrt neizbežna. Apostoli su umirali u mukama, u mučenjima, moleći se za svoje dželate kao što se majka moli za svoje dete. Oni su znali da smrti nema, da ih očekuje susret sa Hristom.

 

Vaskrs je potvrda naše besmrtnosti, slika budućeg vaskrsenja mrtvih, početak večnog života, pobeda Hrista nad dvama tiranima čovečanstva - smrću i adom. Glavni događaji zemaljske i kosmičke istorije su raspeće i Vaskrsenje Hrista Spasitelja.

 

U drevna vremena dan Hristovog raspeća se takođe nazivao Pashom - Pashom raspeća, za kojom je sledila Pasha Vaskrsenja. Oko Pashe su raspoređeni svi hrišćanski praznici: tako sunčev disk okružuje zlatna kruna zrakova.

 

Čovek je obraz Božanske lepote i predstavnik fizičkog sveta u duhovnom eonu. Njegovo telo sadrži sve elemente kosmosa, a njegova duša, koja je zrak duhovne svetlosti, čestica neba - tajanstveni dah Božanskih usta. Čovek kao duhovno-fizičko biće pripada dvama svetovima. On je trebalo da postane karika između Boga i kosmosa, da bi se u njemu i kroz njega produhovila materija.

 

rolex replica

 

Greh je razrušio svesvetsku harmoniju i otkinuo čoveka od Boga. U svet su ušli truležnost i smrt. Oni nisu bili iskonska svojstva sveta, tamni dvojnici života ili sunčeva strana kosmosa, oni su ušli u svet kao uzurpatori i tirani. Smrt je bolest i oštećenje koji su pogodili svet kao rak. Istorija sveta je postala tragedija naslikana crvenom bojom krvi i crnom bojom greha. Cvet otkinut sa stabla pretvara se u prah i pepeo.

 

Čovek duhovno otkinut od Boga osuđen je na pogibelj. Kad presušuju izvori biljke grozničavo puštaju korenje u dubinu zemlje tražeći vlagu. One kao da pružaju ruku za milost. Izgubivši Boga čovečanstvo je tražilo spasenje, okretalo se paganskoj filosofiji, paganskim misterijama. Ono je pružalo ruku prema kamenim idolima-kipovima, ali spasenja nije bilo. Svet je mogla da spasi samo žrtva koja bi po svojoj aksiološkoj vrednosti (po stepenu dostojanstva) prevazilazi svu vaseljenu. Ova žrtva je po prirodi morala biti istovetna-slična onima za koje se prinosila. Ovakvu žrtvu je prineo Hristos. Pošto je bio Bog On je sadržao u Sebi svu vaseljenu. Pošto je bio čovek -zamenio je Sobom čoveka: ovako se drug osuđenika na pogubljenje, zamenivši s njim odeću, umesto osuđenika penje na gubilište. Bezgrešni je uzeo na Sebe posledice i užas svih grehova čitavog čovečanstva. Božansko dostojanstvo Hrista učinilo je Njegovu žrtvu beskonačnom i bezganičnom. Raspeće i Vaskrsenje Hrista uništilo je duhovnu smrt. Hristos je Sobom zamenio čoveka. On je čoveka iz metafizičke tame izveo na svetlost Božanskog Logosa. On je ukazao put ka spasenju, dao je primer velike ljubavi svim Svojim životom. On je osnovao Crkvu s Tajnama i bogosluženjima, u kojima Hristovo Vaskrsenje nije prošlost, već sadašnjost.

 

Gospod je uništio duševnu smrt. Neki kažu: „Ceo svet se guši od laži i prevare, stenje od nepravednosti i okrutnosti, kao žrtva u rukama ubice. Kako je onda Gospod uništio duševnu smrt? Zašto Gospod nije spalio zlo i greh ognjem Svoje sile?“ Ko tako govori zaboravlja da bismo u tom slučaju mi sami morali biti uništeni i pretvoreni u pepeo zato što smo mnogo puta izdavali Hrista, prelazili crtu iza koje se prostire oblast tame, greha i zla. Božje trpljenje je naše zajedničko spasenje.

 

Gospod nam je dao sredstva da se borimo i da pobeđujemo zlo. U ovoj borbi se odvija razvoj čoveka kao moralno slobodne ličnosti. Gospod je, na neko vreme, ostavio zlo, ali ga je naterao da služi dobru. Na Strašnom sudu će doći da potpune podele, potpune diferencijacije svetlosti i tame. Gospod je uništio telesnu smrt.

 

Naravno, ovo je neshvatljivo ljudima, jer nas mračne slike smrti okružuju sa svih strana. Umiru naši bližnji. Smrt čupa dete iz majčinog zagrljaja. Čak i kamene stene smrt grize svojim čeličnim zubima. Pored svakog grada raste drugi grad - groblje, nemi grad mrtvaca. Kako je onda Gospod pobedio smrt?

 

Gospod nam nije obećao večni život kao nastavak zemaljskog postojanja, već kao preobražaj, produhovljenje čoveka i vaseljene. Zemaljska besmrtnost bi bila žalosna karikatura večnog života koji je obećala Biblija, poput karikature koju je naslikao veliki engleski satiričar Svift: trošni starci, drhtavih ruku, s glavama koje se tresu, obeleženi znakom besmrtnosti kao žigom, zavide onima koji leže u grobu i uzaludno mole smrt da dođe po njih.

 

Besmrtnost kao nastavak zemaljskog života, kad bi se zajedno nalazili razvratnici i devstvenici, demonopoklonici i hrišćani, kad bi Neron, Kaligula i Tamerlan nastavili da tvore svoja crna dela, kad bi ljudi nastavili da pate od bolesti i duševnih strasti - ne bi bilo ništa manje prokletstvo od same smrti. Hristos je pobedio smrt.

 

Svetitelj Jovan Zlatoust piše da kad se ošteti srebrni pehar, majstor ga baca u oganj, topi, a zatim pravi od metala nov, ceo pehar. Tako i čovek prolazi kroz plamen smrti, koja spaljuje tragove pada u greh iz njegovog tela i duše i zatim vaskrsava u novi život sa svojim istim telom, ali već obnovljenim, koje ima druga svojstva, telom  istančanim, sličnim duhu.

 

Neki postavljaju pitanje: „Da li je potrebno vaskrsenje tela ako je duša besmrtna“? Čovek kao bogopodobna ličnost nije samo duša, već duša sjedinjena s telom. Vaskrslo telo će biti poput tela Hrista Spasitelja. Čovek se kod drevnih filosofa naziva mikrokosmosom, mikrosvetom. Telo čuva čovekovu individualnost.

 

Neki su u nedoumici: „Ako preobražaj vaseljene zavisi od preobražaja i vaskrsenja čoveka, zašto je Gospod stvorio milijarde svetova, koje čovek nikad nije ni video, a samog čoveka nije nastanio kao cara, već kao slugu u uglu vaseljene“? Kao prvo, Zemlja je duhovni centar vaseljene, zato što je Hristos sišao na Zemlju i uzeo od zemlje Svoju plot. Rekli smo da vaskrsenje nije ponavljanje zemaljskog života, ne reanimacija, već prelazak u drugo postojanje, u kojem telo stiče nova svojstva, ono više neće biti sluga prostora i vremena. I čovek će u jedinstvenom duhovnom viđenju sozercavati svu vaseljenu preobraženu Božanskom svetlošću, kao divnu sliku koju je Bog stvorio. 

 

 

Nisu slučajno drevni filosofi nazivali vaseljenu kosmosom, a kosmos (grčko kosmoz) znači „ukras“, „praznična odeća“. Čovek će sozercavati kosmos kao svoju vladavinu, kosmos će se pred čovekom otkriti kad padne zavesa - vlast vremena, smrti i truležnosti. Sam prostor neće biti prepreka za ljudsko telo kao što sad nije prepreka za ljudsku misao. Čovek će ugledati kosmos u novoj lepoti kao blago koje je otac krio od deteta, a zatim je uzeo i poklonio mu na dan punoletstva.

 

U vaskrsenju će jedni druge ugledati i rođaci i svi koji su u ovom životu bili sjedinjeni ljubavlju. Nada će se ostvariti, vera će preći u viđenje, a ljubav će ostati večna. U Carstvu Božijem više neće biti rastanka i smrti, čak će i samo vreme nestati. Nebesko Carstvo je Carstvo Božanske svetlosti, večni život je večno približavanje Bogu. Čovek ostajući po prirodi čovek, ne gubeći svoju ličnost, svoju induvidualnost, postaje bogosličan, čak kako je smelo rekao svetitelj Atanasije Veliki - „bog po blagodati“.

 

Prepodobni Maksim Ispovednik kaže: „Kad se mač stavi u plamen on stiče svojstva vatre. On ne samo da seče, već i pali“. U večnom životu je uvek sve novo. Menja se sam čovek po liku Hrista Spasitelja, menja se svet u blistanju Duha Svetog.

 

Apostol Petar kaže: Danica će se roditi u srcima vašim (2 Petr. 1,19). To je tajna.

 

Danas jedni drugima čestitamo s rečima Hristos voskrese! U ovim rečima je svetlost naše vere, radost naše nade, snaga naše ljubavi. I na ovaj pozdrav zemaljka i nebeska Crkva odgovaraju Vaistinu voskrese Hristos

 

 

Arhimandrit Rafail (Karelin): Veliki hrišćanski praznici, Manastir Uspenja Presvete Bogorodice – Podmaine, 2012.

 

Smrtovnice Osmrtnice

Pročitano: 5652 puta