MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PUT NA KOJI ME JE POVEO OTAC GAVRILO



 

Arhimandrit Gavrilo sa Vladislavom Vasić Thiel i Georgom Thiel

 

Mnogo puta sam po blagoslovu oca Gavrila pisala reportaže o posjeti manastiru Lepavina. Reklo bi se, kao da je juče bilo kada sam prvi put kročila u manastirsku portu ne znajući gotovo ništa o životu u Crkvi i pravoslavnim Svetinjama. Čula sam za manastir Lepavinu i za oca Gavrila mnogo ranije, ali što narod kaže: "Bez nevolje nema Bogomolje". Pa eto i ja dođoh, po promisli Božijoj, da svoje nevolje liječim baš u ovoj svetiji kod Čudotvorne ikone Majke Božije Lepavinske i njenog vjernog čuvara oca Gavrila hilandarca. Mislim da je to bilo na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, 04.12.2004. godine. Došla sam sa majkom i sestrom. Nisam znala šta se dešava i radi čega je tolika gužva.

 

Crkva je bila prepuna naroda, a narod me je poveo u pravcu ikone Majke Božije Iverske. Suze su mi pošle na oči. Misleći da je to Čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske, klekla sam pred Njom. Nisam se mogla ni moliti, samo klečala, a suze su mi se slijevale niz lice. Ni sama nisam znala šte se dešava sa mnom i zašto plačem. Željela sam ostati tu, pored ikone, još dugo, ali me bilo sramota ljudi koji su stajali iza mene. Pomjerila sam se da i drugi mogu prići i pokloniti se. Krila sam suze od ljudi misleći da sa mnom nešto nije u redu. Te suze, pred ikonom Majke Božije Iverske u manastiru Lepavina, bile su početak mog novog života i ponovno rađanje, ovoga puta duhovno. Bila sam nesvjesana siromaštva mog dotadašnjeg života kojeg sam provodila u mraku neznanja i zablude, ali je moja duša patila. Sve ostalo toga dana prošlo je u nekom bunilu, nisam razumijevala šta se oko mene dešava. Drhtala sam od fizičke slabosti, ali i od uzbuđenja. Kao kada se sruši lavina pa se zemlja poslije toga još trese tako se u meni sve pomjerilo. Glava mi je gorjela i misli su mi bile u haosu. Po povratku za Banjaluku, ušla sam u autobus kojim smo došli i iscrpljena sjela u sjedalo.

 

Nisam progovorila do dolaska kući, a i tada nisma imala riječi da opišem šta sam doživjela. Iako sam do tada povremeno odlazila u Crkvu nedeljom ili većim praznicima, nikada nisam osjetila takvu silu i takve utiske u mojoj duši. Sve to što sam tada osjetila uopšte nije bilo prijatno, nikakav blagodat ili radost. Osjećaj je bio veoma bolan i neprijatan, osjećala sam strah od koga sam sva drhtala. Strah od života koji sam do tada živjela. Nakon toliko godina lutanja, duša je prepoznala Izvor Vode sa kojeg kada se popije, čovek više nikada ne ožedni. Sav bol i patnju koju je do tada trpila moja duša radi bezbožnog života isplakala sam pored Čudotvorne ikone Majke Božije Lepavinske i Majke Božije Iverske. Poslije ove posjete manastiru Lepavini počela sam da tragam za duhovnim saznanjima. Više nije bilo povratka nazad. Kao kada rijeka otkrije svoje korito i krene njime da teče tako je i moja duša potekla novim koritom čije su se obale zvale Život u vjeri. Počela sam tragati za duhovnom litetrurom.

 

Već ranije sam pronašla sajt manastira Lepavna pa sam sada počela da čitam svaki članak koji je otac Gavrilo postavljao. Neke sam čitala i po više puta. Prvo sam čitala tajno krijući od svih. Osjećala sam veliku radost koju takodje nisam znala objesniti. Kada sam prvi put čula zvona Iz Lepavine na manastirskom sajtu srce mi je lupalo od radosti kao da sam otkrila novi kontinent. Plašila sam se o tome pričati sa drugima pa sam tu radost uglavnom čuvala za sebe. Poslije sam pomalo moja nova otkrića otkrivala mome suprugu, pa smo zajedno gledali slike sa Svete Gore i čitali članke o svetogorskim podvižnicima.

 

 

Nakon nekog vremena otac Gavrilo je započeo Internet duhovnu tribinu na kojoj je postavljao razne dušekorisne tekstove koje smo mi, učesnici u tribini, čitali, a zatim diskutovali i na temelju njih donosili zaključke. Otac je sve to pratio budnim okom i sa velikom ljubavlju nas ukorava i korigovao kada smo donoslili pogrešne zaključke ili „iskakali„ iz teme. Nisam mogla mnogo da komentarišem pošto nisam ništa znala. Za mene je tada bilo zapravo najbitnije da budem u blizini oca Gavrila, da ga upoznam i da dobijem njegov blagoslov za taj dan, što je on svakodnevno i radio.

 

Svako jutro nam je uz tekst za čitanje i razmišljanje davao blagoslov za taj dan. Vidjela sam da se ljudi obraćaju ocu preko Skype-a sa raznim pitanjima pa sam i sama željela da razgovaramo. Nisam ni znala šta da ga pitam samo mi je bilo bitno da sa njim stupim u kontakt. Pošto se otac već tada liječio od posljedica dijabetesa, pored duhovnih tema dosta je pisao na temu zdravlja i očuvanja zdravlja. Pitala sam ga nešto vezeno za mog oca koji je takodje obolio od dijabetesa, ali se prilično nemarno odnosio prema bolesti. Drugi put sam imala mogućnost i razgovarati sa ocem. Srce mi je lupalo od uzbuđenja i radosti. Razmijenili smo nekoliko rečenica koje sam danima si postavljala u glavi.

 

Malo po malo, širio se misionarski rad oca Gavrila, a sa njim i moja saznanja iz duhovnog svijeta, kao i mnogih drugih koji su pratili rad oca Gavrila. Mnogi su i pomagali ocu Gavrilu u pisanju, prevodjenu, postavljanju duvnih tekstova, fotografija i svega što je bilo potrebno za opstanak i razvoj sajta. Svi smo se borili da dobijemo barem neko malo poslušanje, jer nam je to ujedno bio i veliki blagoslov. Barem sam ja tako osjećala, a vjerujem i ostali. Bilo nas je iz svih krajeva svijeta.

 

Stvorila se virtualna zajednica koje se zatim pretvorila u pravu zajednicu, jer smo se svi mi, okupljeni oko Lepavinske Svetinje i oca počeli međusobno sretati i upoznavati. Vremenom, neki su dolazalili, neki odlazili pa se ponovo vraćali, dolazili su novi članovi i zajednica se širila. Bilo je perioda kada se mjesecima nisam čula sa ocem. Kada bi se ponovo čuli on je nastavljo tamo gdje smo stali kao da je juče bilo. Prosto mi nije jasno kako je moguće da jedan čovjek koji svakodnevno obavi toliko razgovora sa ljudima zna šta smo pričali prije pola godine. Mi se u svakodnevnom životu često ne sjećamo šta smo juče pričali sa svojim ukućanima. Otac je imao hiljade sagovornika i duhovnih čada i znao je uvek šta je kome od njih rekao i o čemu je sa njima razgovarao. Ti razgovori nisu uvijek bili baš prijatni. Naprotiv bili su često kao gorki lijek koji je potreban bolesniku da bi ozdravio. Nisam bila uvijek spremna na njegove pouke, pa bi danima razmišljala o onom što mi je otac rekao, osječajući tugu ili ljutlju. Naravno poslije nekog vremena pokazalo se da je otac bio u pravu i da je baš tako ispravno, kao što je rekao. Duhovni lijek oca Gavrila koliko god mi se činio gorak uvijek je bio djelotvoran. 

 

Prolazilo je vrijeme. Pored duhovnih tekstova sa sajta manastira Lepavina počela sam čitati tekstove sa drugih pravoslavnih sajtova, čitala sam duhovne knjige i posjećivala druge manastire. Vremenom sam počela redovno odlaziti na nedeljne i praznične Liturgije. Kada  god je imao priliku, u propovijedi i pišući na sajtu, otac nam je poručivao da bez redovnog odlaska u Crkvu i pričešćivanja nema duhovnog napretka i spasenja. Govorio nam je uvijek da budemo praktični vjernici ne obredni. Da svoju vjeru praktikujemo, da imamo ljubav za sve, da budemo pravi hrišćani koji djelima potvrđuju svoju vjeru. Nikada se nije plašio stati na stranu naše pravoslavne vjere i Crkve i svakome je rekao istinu ma ko to bio i kakve god posljedice snosio poslije toga. Za njega zaista nije bilo ni Grka ni Jelina već samo čovjek kao ikona Božija. Često je stradao radi istine. Kada je jednom prilikom morao da nas ukori radi naših grešaka, bio je radi toga prilično uzrujan, pa kada se malo smirio mi ga pitamo: „Oče kako ste?“, on odgovori: „Eto kako, stradam radi istine.“ Rekao je to strogo, a oči su mu se smijale.

 

Zaista, sada kada o njemu razmišljam, postajem svjesna koliko je otac stradao radi istine. Nikada nije išao linijom manjeg otpora. Nije dao vjeru za večeru, nikome i nikada. Put duhovnog uzrastanja nema kraja. Za sve što sam do sada naučila o životu u Hristu i sa Hristom zahvalana sam ocu Gavrilu, njegovom duhovnim rukovodstvu, njegovim blagoslovima i molitvama, Akatistima koje je čitao i duhovnim tekstovima koje je on odabirao i postavljao za čitanje i objavljivanje na Radio Blagovesti. Temelj svega što sam do sada postigla u duhovnom smislu, Božijom milošću i promislom, postavio je otac Gavrilo. Njegovim trudom, ne samo ja, već hiljede drugih, pronašli su Vodu Živog Izvora od koje se ne žedni.

 

Njegovim molitvama i putokazima praćeni smo i danas i zauvijek samo sa drugog mjesta koje mi sad nemožemo vidjeti, ali znamo da postoji. Hvala Gospodu što mi je ukazao milost da upoznam oca Gavrila i njegovo duhovno rukovođenje. Hvala ti dragi oče za sve molitve, razgovore, putokaze, i više od svega, ljubav, koju si imao za sve bez obzira na to ko je ko. Srećna sam što sam te poznavala i što je Gospod odredio da pijem vode sa Izvora čiji si baš ti bio čuvar.

 

Vječnaja pamjat dragi oče Gavrilo!

 

Autor: Vladislava Vasić Thiel


U Banja luci, ponedeljak 15. мај. 2017. ljeta Gospodnjeg na dan svetoga Atanasija Velikoga  i svetoga Mihaila cara Bugarskog.

 

Pročitano: 12833 puta