MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI KARPATSKO-RUSKI NOVOMUČENIK MAKSIM SANDOVIČ (1886-1914)



Sveti Maksim je bio rođen 1886 godine u Zdiniji, Lemskoj regiji Karpatsko-Ruske oblasti koja je tada bila pod Austrougarskom Monarhijom, a danas je u Poljskoj. Njegov otac Timofej je bio pojac u jednoj crkvi. Sveti Maksim je hteo da bude sveštenik, ali je bio nezadovoljan jer je bilo velikih pritisaka da dođe do latinizacije u njegovom kraju, pa je otišao preko granice u poznati Ruski Pravoslavni Manastir Poačev. U ovom Manastiru Sveti Maksim je pokazao svoj ogroman potencijal koji je privukao pažnju Vladike Antonija (Khrapovitkog) koji ga je upisao na Pravoslavnu Bogosloviju u Žitomiru.
 

Završio je bogosloviju 1911 i iste godine oženio Pelagiju Grigoriuk, a zatim bio rukopoložen za sveštenika. U to vreme u regionu Lemko veliki broj ljudi je htelo da se vrati svojoj pradedovskoj Pravoslavnoj Veri. Otac Maksim se vratio kući da služi u Pravoslavnoj Crkvi u selima Hrab, Visovatka i Dovhe. Nakon Svete Liturgije koju je služio 2og Decembra 1911 godine, Austrijanci su zabranali da se ide u Pravoslavnu Crkvu i da se služe službe uopšte, jer su smatrali da se tako podržva Rusija. Otac Maksim je ignorisao to naređene i nastavio da služi u seoskim kućama. Zbog toga je bio kažnjen i privremeno uhapšen. Pre Vaskrsa 1912 godine uhapšen je bio i njegov duhovni otac Ignjatije. U zatvoru su bili 2 godine, a tek nakon tog perioda je došlo do suđenja. Sud ih je proglasio nevinim pa se otac Maksim vratio u svoje selo da služi u svojoj Pravoslavnoj parohiji.  
 
Mučeništvo
 
Kada je Prvi Svetski Rat počeo, otac Maksim je bio uhapšen kao i cela njegova familija. Otac Maksim, njegov otac, majka, brat, i njegova žena su bili primorani da uz uperene bajonete hodaju do zatvora. U zatvoru su ih odvojili u posebne zatvorske sobe, tako da nisu mogli da vide jedni druge. Ovoga puta im nije data mogućnost da izađu pred sudiju. Septembra 6og, ujutro, otac Maksim je pročitao svoje jutarnje molitveno pravilo, a onda su došli Austrijski vojnici i odveli dvadesetosmogodišnjeg sveštenika na streljanje. Pritegli su ga uza zid i prekrili mu oči nekom tkaninom. Dok su ga vodili napolje otac Maksim je  shvatio gde ga vode i rekao im da nema potrebe da ga drže dok ga vode, jer će on sam mirno ići na streljanje. Kada su stigli na mesto za streljanje pokidali su mu lanac krsta i bacilli krst na zemlju. Takođe su mu pokidali odeždu i na grudima stavili iks znak preko srca kao metu. Onda je otac Maksim povikao “Živeo Ruski narod, Živelo Pravoslavlje!“ Nakon streljanja još tri hitca su vojnici ispalili u glavu Svetitelja da budu sigurni da je mrtav. Njegova familija i trudna žena su bili poslati u koncentracioni logor, gde se rodio Maksim, a ime je dobio po svom ocu. Kao i otac i Maksim mlađi je bio sveštenik i služio je u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi do svog upokojenja 1991 godine.
 
 
Sveti Novomučenik Maksim Sandovič
    
Njegova Kanonizacija
 
Oficijalna kanonizacija Svetog Maksima je bila Septembra 19og 1994 godine, na mestu gde je Sveti Mučenik bio ubijen. Nakon službe i litije, Mitropolit Nikola sa sveštenstvom i vernim narodom su ušli u Crkvu Svete Trojice u Gorliku da bi služili službu kanonizacije svetitelja.
 
Za vreme kanonizacije, svete mošti se obično unose u Crkvu, ali da ne bi provocirali obližnje Katolike to nije urađeno, jer oni teško podnose prisustvo Pravoslavnih. Ipak, 2007 godine to je konačno urađeno i danas svete mošti se nalaze u Crkvi Svete Trojice u Gorliku (Poljska).  
 
Svedočanstvo Mučeništva
 
 
Gospod je rekao da se ne plašimo onih koji ubijaju telo, a ne mogu dušu. Već da se plašimo onoga koji može da uništi i telo i dušu u paklu. Svojim životom Sveti Sveštenomučenik Maksim je ove Isusove reči ispunio. Nije se plašio zatvora i mučenja. Kada je prvi put bio pušten iz zatvora Sveti Maksim se odmah posvetio službi Božijoj. A to i Gospod kaže, da treba da budemo verni do smrti i da će mo dobiti krunu života.
 
Tokom mnogo godina služenja u bolničkoj kapeli, doktori su me često zvali da budem pored ljudi koji umiru. Pravilno su smatrali da im vera može pomoći u njihovom strahu od dolazeće smrti. Gospod nam je obećaao da ako smo sjedinjeni sa Njim nemamo čega da se plašimo pa ni smrti, ali On ne želi da nemamo straha uopšte. On želi da se nečega plašimo! Odnosno on želi da se plašimo onoga koji može da uništi i telo i dušu u paklu. Jer šta čovek dobija ako pridobije i ceo svet, a izgubi svoju dušu. Život Svetog Maksima nam potvrđuje ovu istinu!
 
Otac Edvard Pehanič
 
Prevod sa engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
10.09.2016.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/96793.htm

Pročitano: 5993 puta