MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVEDOČANSTVO IZ VEČNOSTI



Industrijski grad u kome sam provela detinjstvo nije bio blakonaklonjen onima koji su verovali u čuda. Naš distrikt je bio izgrađen za vreme Sovjetskog Saveza, a grad je bio predgrađe velegrada. Mnogi ljudi su umirali zbog siromaštva i raznih bolesti. Ljudi nisu znali ništa o svetiteljima, o svetim moštima, o čudotvornim ikonama, ali nisu bili ni zainteresovani čak ni za velelepne stare crkve koje su im bile dostupne. Niko se nije molio Bogu niti razmišljao o večnosti. Dve nove crkve su izgrađene od 1990 godine. Jedna manja van grada, a jedna velika u gradu koja privlači poglede radnika koji prolaze pored nje svakodnevno. Ipak, ljudi brzo zaboravljaju crkvu i utapaju se u svetska zadovoljstva koja pružaju mnogobrojni kafići, restorani, i raznovrsne prodavnice.
 
Ipak, uprkos ovolikom kontrastu postoji tračak vere u nekim srcima. A priča koju ću vam ispričati se dogodila ovde u visokoj zgradi u jednom stanu kroz čiji prozor se može videti kupola crkve. Do tada crkva je već bila osveštana, a crkveno  zvono se moglo čuti u kraju.
 
Suprug moje prijateljice i prijatelj moga oca se ozbiljno razboleo od leukemije. Njegova žena je našla mnoge lekove i suplemente koji su osnaživali organizam da bi se borio sa bolešću. Mlađem sinu, koji je još uvek bio tinejdžer, je bio potreban otac pa čak i bolestan u krevetu. Veći deo dana otac nije ništa govorio, ali njegove retke reči, iako tihe, su bile pune autoriteta koje su pomagale njegovom mladom sinu da ne zaluta. 
 
Bolest je uzimala svu njegovu snagu, a njegov organizam je počeo da posustaje. Moja prijateljica se brinula što njen muž nije bio kršten, a na njeno blago traženje da se krsti on bi odbijao i nije hteo da skonča ovaj život kao Hrišćanin. Ali žena nije gubila nadu i nastavila je da se moli Bogu. i tada je njen upokojeni stariji sin uticao na spasenje duše njenog muža.
 
Njegov veliki crno-beli potret je visio na zidu u spavaćoj sobi. Još uvek se sećam njegovog pegavog lica, čistih i veselih očiju i srdačnog osmeha. Vitija (tepano od imena Viktor) je umro tako što je pao sa drveta na selu. Bio je četvrti razred srednje škole kada se to dogodilo.
 
Nekoliko dana pre nego što se Vitija pojavio, duše drugih ljudi, a verovatno i svetaca su posećivali bolesnog čoveka. Granica između umirujućeg čoveka i večnosti je postajala sve trasparentnija. Razgovarao je sa svojim posetiocima ali još uvek nije došlo do prosvećenja.
 
Kada bi se njegova supruga vraćala sa posla pitala bi ga sa kim razgovara. On bi odgovarao veoma tiho da su neki ljudi bili da ga posete, a da su već otišli. To bi bio kraj njihovog razgvora jer je imao malo energije.
 
Ali te noći snaga se vratila njenom suprugu i rekao joj je da je Vitija bio da ga poseti. Ona se začudila, kako je mogao Vitija da dođe da ga poseti. A on joj je odgovorio da je to bio Vitija, koji je sijao, a bio obučen u belu dugačku odeždu i da je nosio lep  cvet u ruci. 
 
Žena ga je upitalao šta mu je rekao.
 
Odgovorio je da Vitija hoće da on pođe sa njim, a da je pored Vitije video i svoju majku koja je takođe sijala. Žena ga je blago pitala da li bi možda sada hteo da bude kršten. A on je bez razmišljanja tiho rekao DA. Nekoliko dana kasnije sveštenik je došao u njihov stan. Krstio je belosnog čoveka, miropomazao ga, i pričestio.
 
Nakon krštenja i pričešća njegovo lice se transformiralo, postalo je mirno i sijalo je. Dubok unutrašnji mir je počeo da vlada u njegovom srcu. Uskoro je bio pozvan u večni pokoj. A majka njegove supruge, koja je bila veoma pobožna žena i koja je živela na selu, je došla da pomogne svojoj ćerci sa svim što je potrebno.
 
Ovog događaja se često prisećam i razmišljam koliko je tajanstvena čovekova duša. Ona u sebi nosi neprimetne pokrete po kojima je Gospod sudi. Ovo ne može biti viđeno telesnim očima, sve namere, sumnje, duhovne borbe, i saosećajnost sa svojim bližnjim u njegovoj tuzi. Neko može celog života da odbacuje Boga i da živi po svojoj savesti, a na kraju svog života, po promislu Božijem, da primi Svete Tajne, da očisti svoje srce od grehova, i da uđe u Raj.  
 
***
 
Snovi i javljanja umrlih, kao i slične pojave mugu da budu pogubne za duše Pravoslavnih Hrišćana i mogu da dovedu do prelesti kažu Sveti Oci(Oni čak smatraju vrlinom ne verovanje u snove). Sve te pojave su obično pogrešne i obmanjuju čoveka. Ipak, ova priča je bez sumnje imala duhovnog ploda jer je umirujući čovek bio kršten i bio pričešćen Telom i Krvlju Gospodnjom i konačno stekao dubok unutrašnji mir.
 
Marija Paniševa
 
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
16.06.2016.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/94048.htm

Pročitano: 6397 puta