MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRAVOSLAVLJE U PAKISTANU



Otac Adrian

Septembra 18, 2012 godine, Misionarsko Odeljenje Ruske Crkve je održalo seminar na kome je učestvovao otac Adrian Augustus koji je osnovao Pravoslavnu parohiju u Pakistanu.
 
Put do Hrista, Sveštenstvo
 
Moj prelaz u Pravoslavje nije bio lak i sve do 2007 godina bio sam Anglikanski đakon u Indiji. Kada sam počeo da tragam za Pravoslavljem slao sam pisma sa pitanjima na koje je detaljno odgovarao samo Valdika Ilarion, koji je tada bio Arhiepiskop Sidnejski. Moja familija je bila veoma siromašna. Majka mi je bila učiteljica u školi, a nas je kod kuće učila striktnom Katoličkom životu. Kada je Vladika Ilarion predložio da se upišem na bogoslovki fakultet u Jordanvilu u Americi, moja majka je bila veoma bolesna. Tako da je moj odlazak za Ameriku bio skoro nemoguć. Tri meseca kasnije, Vladika mi je poslao pismo u kome je napisao da me može primiti u Australiji. Tada smo postali kao otac i sin. Sve što znam o Pravoslavnom Hrišćanstvu sam naučio od njega. Imao sam veliku želju da postanem sveštenik, ali to nisam tražio od Vladike, čekao sam da Gospod to uredi. Kada sam konačno postao sveštenik nisam hteo da se ograničim samo parohijom, već sam hteo da svi saznaju o našoj istinitoj veri i da ona bude dostupna svim ljudima. Mnogi ljudi u Pakistanu i Indiji bi hteli da saznaju o Pravoslavlju i da postanu revnosni Hrišćani, ali nemaju mnogo mogućnosti da to urade.   
 
U Pakistanu se veoma teško živi zbog Muslimanske Vlade. Takođe, nije bezbedno za belce da žive u Pakistanu tako da misionari ne žele da dođu. Istina je da Pakistan nije bezbedno mesto za život uopšte, ne samo za belce i strance već i za svoje građane. Muslimani se bore sa drugim Muslimanima. Muslimani ubijaju druge Muslimane. Pakistan je podeljen na tri grupe i ljudi ne znaju kada izađu iz kuće ujutro da li će se živi vratiti te noći. 
 
Glas iz Pakistana
 
Dva čoveka u Pakistanu su napustila Katoličku teološku školu i tražili su Pravoslavlje. Vladika Ilarion mi je poslao njihova pisma, jer ja znam kako ti ljudi razmišljaju i mogu da odredim da li oni zaista traže Pravoslavlje ili su poslati od strane nekih ljudi i nemaju želju da pronađu Hrista. Pakistanska populacija je veoma siromašna, pa zbog toga vrlo lako ovo može da bude prevara. Ali, kada sam pročitao pisam moje srce je bilo dirnuto. Nisam se dvoumio i odmah sam zatražio blagoslov Vladike i krenuo za Pakistan. 
 
Bio sam veoma iznenađen kada sam stigao, umesto dvoje ljudi koji su napisali pismo naišao sam na pedeset ljudi. Lepo su me pozdravili i smestili u hotelsku sobu. Hotel nisam smeo da napuštam zbog bezbednostnih razloga jer sam iz Indije i imam malo svetliju boju kože. Bilo je četiri rata između Indije i Pakistana, pa sam bio smatran za špijuna. Ipak sam dobio dozvolu od člana Pakistanske Vlade da napustim hotel na 12 sati kao misionar. Novine su pisale da je stigao neki sveštenik tako da je još više ljudi došlo. Moleći se Svetom Duhu, započeo sam propoved. Prvo sam im pričao o vremenu pre Hrista, onda o Hristovom Rođenju, o Crkvi, o Sedam Vaseljenskih Sabora, i o svešteničkoj i đakonskoj službi. Pokušao sam da im objasnim da prihvatanje Pravoslavne Vere nije jednostavno, jer čovek mora da prođe kroz transformaciju. Jedini pravi razlog postati Pravoslavan je postati svetitelj jer u Pravoslavlju dolazi do sjedinjenja Boga sa čovekom. Sveštenički poziv je da pomogne čoveku da ostavari taj cilj. Ne postoji lak način da se to ostavari. Treba se puno moliti, postiti, i ispunjavati sve zapovesti Gospodnje. Bilo je puno pitanja ljudi koji su tražili istinitu veru, ali i onih koji su tražili nešto sumnjivo u mojoj propovedi. Te noći, oko 110 Katolika je prešlo u Pravoslavnu Veru. Sledećeg dana sam uspeo da krstim 74 Pakistanca. Pitao sam ljude zašto su bili zainteresovani za moju propoved. Rekli su mi da su bili dirnuti jer sam ja kao Indijac došao da im propovedam Pravoslavno Hrišćanstvo i zato što ih nisam smatrao za loše ljude. U Pakistanu i Indiji, Muslimanske i Katoličke organizacije su veoma velike i zbog toga nemaju vremena da se posvete ljudima. Moja služba kao sveštenika je da volim ljude i da im pomognem na putu njihovog spasenja.

Vladika je bio srećan što sam se vratio živ...
Moj sledeći izazov je bio da očuvam zajednicu od oko 100 Pakistanaca koji su skoro prešli u Pravoslavlje. Kada sam se vratio u Australiju rekao sam Vladici da treba što pre da organizujemo misionarsko odeljenje u Pakistanu. Vladika Ilarion mi je dao njegov blagoslov da to uradim u čast Svetog Arhangela Mihaila. Pakistanci su se odlučili da pozovu baš mene jer ja pripadam Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi u kojoj ima skoro svih narodnosti u celom svetu, ali takođe i zbog velikog broja Svetitelja. Smatrali su da zbog svega toga mogu da im pružim ljubav i da brinem o njima. Takođe sam zamolio Vladiku da postavi još sveštenika u Pakistanu da bi se Sveta Liturgija što češće odvijala.
 
Moje drugo putovanje u Pakistan je trajalo 10 dana. Ovog puta moj glavni cilj je bila pastirska briga. Sastao sam se ljudima i pokušao da shvatim koje su njihove potrebe. Moja prva Sveta Liturgija u Pakistanu nije bila na Ruskom već na Urdu jeziku. Uspeo sam sam da preobratim Katoličkog sveštenika i njegovu ženu Pravolsavlje. Dok je prevodio teološke spise koje su pisane oko petog veka, taj sveštenik je bio dirnut i hteo je da se vrati u to vreme kada su nastale te spise. Zbog toga je želeo da pređe u Pravoslavlje. Za vreme ovog mog boravka u Pakistanu, oko 50 ljudi je prešlo u Pravoslavlje.    
 
Sada imam mogućnost da putujem u Pakistan bez poziva. Jednom sam se upoznao sa Pakistanskim ambasadorom i objasnio sam mu šta je Pravoslavna Crkva. Čestitao mi je na mom radu koji je za dobrobit Pakistana, ali je takođe rekao da nije legalno misionariti na turističkoj vizi. Ipak, dodao je da veruje mom radu i da će mi odobriti misionarsku vizu, što je skoro nemoguće dobiti u Islamskoj zemlji. Za vreme sledećeg putovanja razgovarao sam sa Pakistanskom policijom i pokazao sam im moj krst i misionarsku vizu. Takođe sam im rekao, bez obzira da li mi veruju, da planiram da sagradim Pravoslavnu Crkvu u Pakistanu. Postoje tri Pravoslavna Hrišćanina koji žele da postanu sveštenici u Pakistanu i oni se susreću sa probemima. Za sada sam blagoslovio svim Pravoslavnim Hrišćanima u Pakistanu da čitaju određene molitve u svojim kućama. Veoma je bitno da u Pakistanu bude Pravoslavnih Sveštenika što pre, jer na primer, ako Pravoslavni Hrišćanin umre ko će da održi opelo. 

“Niti Grk, Niti Jevrejin”


Otac Adrian Miropomazuje Pakistance. Fotografija sa Crkvenog Fejsbuka.
 
Sledećeg puta, mladić iz Odese će doći samnom u Pakistan. Pozivam svakog, ne samo Australijance, već i Ruse takođe, da mi se pridruže u Pakistanu. Imamo hotel sa obezbeđenjem koje nosi oružje, tako da će te biti bezbedni. Veoma je bitno za Pakistance da neko iz Rusije dođe, jer će onda osećati da ih cela Crkva podržava i da brine za njih. Ako dođete budite najljubazniji jer ovi ljudi, iako su siromašni, bi dali i poslednji dinar da se vi osećate udobno. Moj san je da proširim Pravoslavlje, a smrti se ne plašim, jer sve radim za Pravoslavnu Crkvu, Crkva je moja familija, moj život. Pravoslavna Vera me preispunjava i želim da je podelim sa drugima.  

-Oče Adriane, da li je ovo vaša prva poseta Rusiji?
Da, prvi put sam u Rusiji. Rusija je zemlja koju sam uvek hteo da posetim. Naravno, zbog Pravoslavne Crkve ovde bih rado ostao zauvek. Jedan od najomiljenijih svetitelja u Pakistanu je Sveti Sergije Radonješki. Zbog toga je mogućnost da se poklonim Njegovim svetim moštima bila velika čast za mene.  

-Da li planirate da radite na Moskovskoj Teološkoj Akademiji?
Da. Tri naša kandidata će otići tamo da razgovarju o Liturgijskoj praksi sa ocem Olegom. Takođe planiram da pošaljem i buduće kandidate tamo. Imamo i šest devojaka koje imaju po dvadeset godina i koje žele da postanu monahinje. Kada sam ih pitao zašto, one su mi odgovorile da žele da budu Hristove neveste. Treba da znate da u Pakistanu, kao Muslimanskoj naciji, žene nemaju prava. Dve od njih su bile katoličke monahinje. Katoličke monahinje su drugačije od Pravoslavnih. Mi imamo potpuno drugačija pravila. Otac Georgije Maksimov i ja pokušaavamo da im organizujem put u Ruski Manasatir na nekoliko nedelja, da bi mogle lično da osete taj život. 

-Uskoro će te pozivati bogoslove da vam se pridruže u misionarskom radu u Pakistanu. Koje kvalifakacije treba oni da imaju?
Da ostave svoju gordost. Ako im neko sipa čaj u polomljenu šolju, neka se zahvale i popiju. Najvažnije je da budu druželjubivi, da imaju ljubav, to je sve što im treba. Naravno, treba da znaju šta je Islam i da znaju da objasne zašto se spasenje nalazi samo u Pravoslavlju i nigde drugo. Treba da znaju da će biti bezbedni, bolje ja da umrem nego bilo ko drugi da strada. Treba da znaju da je Talibanska zajednica bezbedna. Bilo bi dobro ako bi dva ili tri bogoslova došla da mi pomognu sa Liturgijom, jer iako služim na Urdu jeziku, ipak nešto se može pojati i na crkvenoslovenskom. 

-Koja će biti poslušanja onih koji odu sa vama?
Da razgovarju sa ljudima uz pomoć prevodioca o Pravoslavnom Hrišćanstvu, Svetim Ocima, i smislu života. Na fotografijama možete videti da bez mantije sedim sa njima na zemlji i razgovaram kao prijatelj. Moje iskustvo mi govori da se Jevanđelje najbolje širi za vreme prijateljskog razgovora uz čaj.

-Nemaju svi bogoslovi taj duh misionara o kome govorite, da li mislite da će svi oni imati želju da šire istinu?
Veoma je sebično ako neko želi da spasi samo sebe. Lako je samo sebe spasiti, a mnogo teže i svoje bližnje. Treba rzmišljati o onima koji ne znaju o Pravoslavnoj Veri, o pravoj Veri. Ti ljudi umiru duhovno, naš cilj je da ih uvedemo u Veru. Treba znati važnost misionarskog rada i koristiti specijalne programe i primere kao što su bili Sveti Nikola Japanski, Sveti Jovan Šangajski… Takođe je poželjno pozvati poznate misionare da održe predavanja o svojim iskustvima.

-Oče Adriane, ko finansira vaša putovanja?
Ja finansiram sam, radeći u Amerikan Ekspres Banci pet dana nedeljno.
 
-Recite nam šta u Jevanđelju najviše privlači Pakistance?
Oni su čuli Jevanđelje od Katolika, Jevanđelista, i Anglikanaca. Ja naglašavam život po Jevanđelju, a ne učim ih samo lekcije. Objašnjavam im da Crkva nije društveni klub, već da je glavni cilj Crkve da čoveka oboži i učini ga svetiteljem. U Crkvi Jevanđelje treba da bude sačuvano u srcu, a kada napustimo Hram treba da širimo Reč Božiju celom svetu, da bi tako stekli silu i mi i naši bližnji.

-Koja vam pitanja postavljaju vaši parohijani?
Najčešća pitanja su u vezi razlike između Pravoslavlja i Katoličanstva. Pokušaavam da ih razumem i objašnjavam im da je naš cilj da steknemo osvećenje. Dok katolici gledaju na čoveka sa aspekta sudije. Razlika je u ljubavi koja samo kroz Pravoslavne sveštenike dolazi, pa tako jasno vide razliku. 

Denis Grishkov

Prevod sa Engleskog čtec: Vladimir (Srbljak)
04.06.2016.

 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/57829.htm
 
 

Pročitano: 7244 puta