MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OSOBA I PORODICA



Porodica je veoma stara bio-socijalna institucija koja je nastala još od početka ljudske istorije. Prvi put se pojavila odmah nakon stvaranja prvih ljudi i od tada nas je pratila, bez većih promena, kroz sve faze i kulturne razvitke.
 
Porodicu možemo smatrati najosnovnijom i najstarijom socijalnom jedinicom, jer su se od nje razvile sve moderne i socijalne strukture. Uprkos kolektivnom karakteru, porodica je heteroseksualna jedinica koja se sastoji od muškarca i žene i njihove dece koji su povezani pravim srodstvom. Drugim rečima, porodica mora da ima bar jedno dete.
 
U porodici suprug i supruga imaju mogućnost da postanu jedna kompletna celina kroz uzajamnu ljubav čiji su plodovi rađanje dece. Jer je dete jedina prava veza koja  spaja roditelje koji nisu bili u krvnom srodstvu. Tako da u porodicu mora da postoji očinstvo i majčinstvo, koji postaju tajanstvena duhovno-psihološka veza sa detetom nakon rođenja.
 
Na osnovu svega rečenog, porodica je više od socijalnog simbola ili biološke posledice. Porodica je veća od institucije. Ona je u suštini interesantna pojava između muškarca i žene koji dele uzajamnu ljubav kroz požrtvovanje, koje se ispoljava kroz majčinstvo, očinstvo i odgovornost, ali takođe i kao nežnost, zavisnost i proslavljanje Boga. Zbog toga je porodica oduvek bila interesovanje religija.
 
U Hrišćanstvu, brak je oduvek smatran tajnom. Zaista velikom tajnom, koja je osvećena Duhom Svetim jer se po Svetom Pavlu sklapa u ime Hrista i na slavu Crkve. Ovakav Crkveni stav daje veliku važnost Hrišćanskoj porodici. Na ovaj način, porodica postaje kapija ka Crkvi jer je ona mesto gde se ljubav, zajednica i požrtvovanje doživljavaju.
 
Nemoguće je da takva tajna, koja ima mogućnost da promeni čoveka na bolje, ostane bez slave. Od samog početka Crkve, Sveti Oci su davali Hrišćanskom braku veliku važnost i podvlačili njegovu bitnost za stvaranje moćnih ličnosti.
 
Da bi sve ovo razumeli, treba da razumemo duhovnost koju supružnici doživljavaju. Samo u toj dimenziji su jedinstvo i pravi dijalog mogući. Bez jedinstva zajednički život je nemoguć, a bez kreativnog dijaloga pravi odnos među supružnicima je nezamisliv. Da bi sve ovo postajalo, ljubav je neophodna, ali i strpljenje i volja za požrtvovanjem. Sve ovo je znak duhovnosti.
Duhovnost je neophodna da bi se razvili elementi vrline koje dve različite osobe spajaju kroz požrtvovanje i odbacivanje egoizma, tvrdoglavosti, samoljublja i ostalih slabosti uopšte. Ne treba da zaboravimo da supružnici nisu u krvnom srodtsvu, oni su dva stranca, koja su porasla u različitim svetovima, koja imaju specifične ličnosti, koja su odgajana u različitim porodicama i psihološkim okolnostima. Ali ipak, ove dve ličnosti, u kontekstu braka, se spajaju u neizrecivo duhovno jedinstvo koje im pruža ono što je najbolje za njih. Ovo je prvo čudo koje je povezano sa brakom. A kada se deca rode, koja su kao mali anđeli, onda se još dublja duhovna promena dešava. To je drugo čudo, koje je prvi plod prave porodice.    
 
U porodici blagodat Božja spaja dvoje ljudi koji su pre braka bili stranci u takvu vezu kroz koju se događa čudo rađanja deteta. Ali da bi došlo do tog čuda potrebni su ljubav i pravi uslovi uz vrline i duhovnost. Da bi brak postao tajanstvena veza i da bi došlo do rađanja, članovi porodice treba da ulože svoje vrline i da budu požrtvovani. Bez svega ovoga porodica postaje kazna i mesto konflikta i mržnje.
 
Ova realnost je veoma zastupljena u današnjem vremenu. Moderna kriza morala je uticala na porodicu i porodičnu koheziju. Šta više, mnogi su zaključili da je moderna kriza direktna posledica slabljenja porodice.
 
Ovo nije pravo vreme i mesto za analiziranje duhovne krize današnjeg društva, ali ne možemo da ignorišemo činjenicu da gore navedene pojave imaju zajedničku vezu. Postoje izuzetci, ali kao po pravilu sve se to obično dešava. Za sve to imamo dokaze svakodnevno. Dodatno, statistički podaci pokazuju da porodice koje svoj uspeh grade na samoljublju, egoizmu i tvrdoglavosti završavaju razvodom. Tada često čujemo fraze, razlike ličnosti koje se nemogu prevazići ili po dogovoru obe strane. Ali sve to su formalnosti koje završavaju odlukom suda o razvodu. Na kraju deca bezumnih roditelja ispaštaju. 
 
Nevina mala bića sa raspadom porodice gube svoju unutrašnju stabilnost. Ta deca su pravi mali anđeli, koji iako ne pokazuju to, prolaze kroz mučenje i nepodnošljiv bol. Ta deca su žrtve koje bez ikakve krivice prolaze kroz samoću i bol. A roditelji tada postaju slobodni da kao ptice traže nove partnere.  
 
Tada dolazi do upoznavanja novih ljudi, a deci se samo kaže da će od tada nova osoba biti njihova mama ili njihov tata. Onda pokušavaju raznim trikovima da detetu pokažu da je sve to normalno, pa im kupuju razne igračke i misle da će se dete navići na sve to.
 
Pa zar se može materijalnim stvarima zameniti otac ili majka. Pa zar stranac može da nadomesti ljubav oca ili majke, kao da je roditeljstvo nešto što može da se kupi. Naravno postoje izuzeci, da nove osobe u životima dece pokažu veću ljubav od bioloških roditelja. Ali tada je velika odgovornost na raditelju koji je svojom ludošću, tvrdoglavošću, egoizmom, i strašću uništio svoju porodicu.
 
Često se dešava da se roditelji ne razvedu i žive pod istim krovom. Ali, uz konstantnu svađu. Oni su zaboravili značenje ljubavi, strpljenja, tolerancije, praštanja, podrške i odgovornosti i pretvorili dom u ratno područje. Možda je jedno od njih krivo ili oba roditelja, ali rezultat je isti, a to je gubitak harmonije i cilja porodice. Ovo su opasni faktori koji nanose veliku štetu deci, kako na njihov karakter tako i na njihove duše.
 
Neki poroci takođe mogu veoma negativno da utiču na porodicu, kao što su to na primer kockanje, lenjost, i pretarana veza za materijalne stvari. Na taj način porodica postaje izvor bola i polako se raspada. Previše je bezumlja i neodgovornosti prema jednoj od najvećih tajni života, a želimo da promenimo svet na bolje. Porodica treba da bude mesto zajednice ljudi, da bude ispunjena ljubavlju, da bude raj na zemlji u kojoj mali anđeli poju, da bude osnova karaktera ljudi, domaća crkva i hram Božji. A ne neprihvatljiva greška i utopija.
Porodica je kao najvredniji dijamant za ljude, koja od ljudi traži požrtvovanje, strpljenje, i izdržljivost. Nije lako naći dijamant, jer kada bi tako bilo onda bi dijamant izgubio svoju vrednost. Nije lako steći blagoslov za porodicu, a teško ga je održati. Za to su potrebne vrline, a iznad svega ljubav. Ljubav koja prašta, saoseća, žrtvuje se, savetuje, i primerom uči druge onome što je dobro.
 
U takvoj atmosferi svaki član porodice zna svoje mesto, a prava i odgovornosti su izbalansirane radi opšteg dobra. Ljubav prouzrokuje uzajamnu poslušnost, a nikada ropsko naređivanje. Tako se održava blagoslov u porodici.
 
Iz svega rečenog možemo uvideti da porodičan život nije laka odluka. Porodica je pre svega tajna u kojoj se rađaju nova bića. Ova tajna osvećuje osobe ljubavlju. A da bi članovi porodice bili osvećeni Božjom ljubavlju potrebna je požrtvovanost i kvalitetan duhovni život. Potrebno je da srca članova porodice budu ispunjena ljubavlju i verom u Boga.
 
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir Srbljak
29.02.2016.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2012/10/person-and-family/

Pročitano: 6276 puta