MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PONIZNOST JE KLJUČ ZA ČUVANJE BLAGODATI



Otac Rafailo: Monaštvo je kao “život budućeg veka”, u kome po rečima Spasiteljevim, niti će se ženiti niti udavati, nego će svi biti kao Anđeli Božji na nebu. Mi, monasi, nismo kao anđeli, ali ipak naš život teži ka tome, a kada osetite priziv ka monaštvu ne znate šta vam se dogodilo, jer u ljudskoj prirodi nemate nikakvu potvrdu tog puta. Zato vam je potreban neko drugi da vas podrži, ili ne podrži, u vašoj nameri. Jer ako ne nađete nekoga takvog, počećete mnogo da razmišljate. Shvatićete da od tih silnih razmišljanja možete i da “poludite”. 
 
Potreban vam je duhovni otac, koji donekle može da vam pomogne, ali dokle - to već nije lako definisati. Suština je da jedino vi sami možete da znate da li ste za monaštvo ili ne. Niko drugi. Duhovni otac to samo može da potvrdi. Otac Sofronije, na primer, nije prihvatio savet svog duhovnog oca i zamonašio se na Svetoj Gori, iako je njegov duhovni otac, otac Sergej Bugakov, drugačije savetovao.  
 
Ovde sam vas uveo u tešku polemiku, ali na kraju, ipak, svi mi moramo sami biti odgovorni za svoje odluke pred Bogom, pred večnošću, ne samo u kakvom ćemo spoljašnjem zvanju da uđemo u večnost već u duhu odgovornosti i poslušanja. Uvek ponavljam da monaštvo postoji samo u prisnom dijalogu svake duše sa Bogom, našim Tvorcem. Ne treba na osnovu tuđeg iskustva da stupamo u monaštvo, jer ne znači da će i nama to biti na korist, ako je našem bratu ili sestri. Najvažnije je da saznate volju Božiju za vas. A sve poteškoće i nedoumice možete rešiti samo molitvom… 

 
Koje molitve preporučujete da bi pronašli odgovore na sve ovo?
 
Otac Rafailo: Počnite ovim molitvama: “O Gospode kako da se molim? Šta očekuješ od mene?” I svaku vašu misao uputite Gospodu. Umesto da razmišljate kao mašina, vaše misli će postati molitva koja će pokrenuti “točkove.”  
 
Da li je moguće živeti u braku a steći  svetost i Isusovu molitvu?
 
 - Svetost je priroda čovekova. Nju treba da steknemo na zemlji, i ona nije nešto strano čoveku. Ona je drugačija od biološkog života. Svetost je priroda koja je večna u Bogu, pa postaje i priroda čovekova. Tako da i u braku i u monaštvu čovek uvek treba da traži svetost. Ali, mi smo od svetosti napravili formu, napravili smo lažni lik, Svetitelje smo postavili daleko od sebe, i gledamo na njih “preko teleskopa“ da bi nam bili još dalji, a posle se pitamo zašto ih nikada ne dostignemo.
 
Kako da izbegnemo tu formu?
 
- Neka vas Gospod izbavi! U mladosti imate previše samopouzdanja, jer vam je pred očima činjenica da je Bog  - Bog Ljubavi,  i zbog toga preispitujete zašto vam se nešto dogodilo što vas je zabolelo...
 
Nekada nam se ne sviđa ono što čujemo, a razlog tome može biti naša grešnost ili nepravda.
 
Za sve ostalo neka vas Bog rukovodi! Put Božiji je put slobode. Sloboda je naravno opasna. Ali, sećam se da sam se plašio letenja. Da li bi taj strah trebalo da me zaustavi ako recimo treba da letim za Jerusalim?  Jedno je sigurno -  ako ne krenem  100 odsto neću stići, ali ako krenem onda imam 50 odsto šanse da stignem. Ali, sa Bogom se svuda sigurno stiže. 
 
Ovim što govorim želim da vas ohrabrim. Sa Bogom se uvek svuda stigne, kao što je i Hristos rekao za svoje ovce da ni jedna neće propasti niti će biti uzeta iz Njegove ruke.  Dodao je da je Njegov Otac iznad svega i da niko ne može iz Njegove ruke uzeti ni jednu ovcu. Ali nama je data sloboda, nismo zatvoreni u kutiju od armature. Ipak, ta sloboda je opasna iako nam Bog pomaže do kraja. Ta sloboda nas može odvojiti od Boga i zato moramo da dodamo: Nedaj Bože da se to ikada dogodi.
 
Još nešto treba dodati. Kada shvatimo ko je Bog Ljubavi, koji je takođe Svemoćan, istovremeno shvatamo da sa takvim Bogom ne možemo da poginemo, da je to nemoguće. Ali u istom trenutku shvatamo da smo pali i da smo veoma zli, shvatamo šta sve Bog čini za naše spasenje, a mi sve okrećemo na našu propast. Uviđamo da je nemoguće da se spasimo. Mi živimo, onako kako je jedna Srpkinja, opisala: Svakoga dana ja se mučim s mišlju da ću možda biti spasena, a možda i neću. Lakše bi mi bilo da razmišljam kao Protestanti koji čvrsto veruju da su već spaseni.  
 
Nešto mi je privuklo pažnju u njenim rečima i shvatio sam da mi Pravoslavni živimo u duploj sigurnosti. Kao što znam, ja sam sebe ne mogu da spasim. Hristos je prolio svoju krv za Jevreje i za sve ljude, a Jevreji su tu milost okrenuli na kletvu rekavši da ta krv ide na njihovu decu i na njih. Pa kako se onda takvi ljudi mogu spasiti, čak i uz svemilost i ljubav Božiju. Hristos je svojom božanskom silom i rečju pokušao da ukloni tu kletvu kada je rekao ženema Jerusalimskim da ne plaču za njim, već za svojom decom i za sobom. Hristos nije bio čak ni uvređen time što je čuo, iako je prolio svoju krv radi spasenja ljudi. I ne samo da nije bio uvređen, već je od Oca tražio da im oprosti, jer ne znaju šta čine, onda kada su zabijali klinove u Njegovo telo. Sa takvim Bogom ko bi mogao da propadne?! 
 
Zato sve treba da ispovedamo i kada to radimo mi priznajemo Boga, a tada je nemoguće propasti. Na kraju će Bog trijumfovati i zato je dovoljno samo da izdržimo do kraja i da ne očajavamo zbog napada neprijatelja, a Bog će nas na kraju privući u svoju “ribarsku mrežu”. 
 
Kako da znamo da li smo primili  blagodat nakon Svete Liturgije?
 
Obratite pažnju na jedno, kada smo u blagodati onda osećamo da je sve prelepo, da ma šta da se dogodi kraj će biti srećan. Kada izgubimo blagodat onda osećamo da je tama ogromna i da nikada nećemo izaći iz te tame. Na to obratite pažnju pa će te znati karakteristike stanja u kome se nalazite. U Bogu nema tragedije, ma koliko naš život bio tragičan. Pakao želi da nas baci u očajanje; ovo naglašavam da bi znali da to primetite i pravilno odreagujete.
 
Drugo, mi previše napora ulažemo u pripremu za Sveto Pričešće, da bi kao bili “dostojni” da se pričestimo. Kažem kao jer nikada nismo dostojni, naše dostojanstvo je Hristos. Takođe uočavam da mi ne znamo kako da sačuvamo blagodat posle Pričešća. Čuvanje blagodati je bitnije od pripreme za Pričešće. Priprema za Pričešće je priprema “zemlje” naše duše. A najvažnije je sačuvati blagodat. 
 
Ako pročitate Dobrotoljublje i savete Otaca saznaćete da je poniznost ključ za čuvanje blagodati. Ali šta je poniznost? Poniznost je duhovna stvarnost, ali o njoj znamo samo do određenog stepena. Ako sam najveći grešnik, onda neka mi Bog da snage da to stvarno uvidim. To je božanska vizija koja pripada duhovnom svetu, a ne ljudskom razumu. Poniznost je duhovni realizam i duhovni način viđenja stvari.  
 
Otac Sofronije je definisao poniznost kao kvalitet božanske ljubavi koja sebe daje onima koje voli, ne očekujući da joj se to uzvrati. Što znači da sebe smatra ništavnim  i sve usmerava ka onima koje voli. Ipak, poniznost ne znači samo da smo spremni na porugu, već znači ljubav prema onima koje volimo. Zašto? Jer ljubav živi kroz one koje voli. Jednostovno to je suština večne ljubavi.  
 
Mislim da će vam druga definicija bolje objasniti poniznost. Poniznost ne postoji sama po sebi, ona pripada ljubavi. Otac Sofronije je govorio da je poniznost najveća, jer je gordost zid ka ljubavi. Gordost živi za sebe, a ako ja živim za sebe onda tu nema mesta za drugog ili za Boga. Ali ako sebe ispraznim sa namerom da u meni ima mesta za Boga i sve ljude, onda svaki čovek postaje za mene Bogonosac. To je poniznost.     
 
I onda, ako pratimo ovaj put, naćićemo opravdanje da priđemo Svetom Pričešću, jer nam Hristos daje dostojnost, odnosno on je dostojnost za nas. Ako živimo ovakvim duhom, moći ćemo da sačuvamo blagodat koju primamo kada se Pričešćujemo.
 
Šta nam još možete reći na ovu temu o čuvanju blagodati?
 
Istrajte na putu poniznosti. Mnogo se može reći, ali naćićete vaš put uz Božju pomoć, a zajedno uz vašeg duhovnog oca. Opšti put je poniznost, koja je ponavljam ključ za čuvanje blagodati.
 
Da li možemo da tražimo od Gospoda da nam da poniznost?
 
Ištite od Gospoda i On će vam dati.
 
Transkript razgovora sa rumunskim pravoslavnim studentima u Bukureštu.

Prevod sa engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
30.01.2016.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2014/11/humbleness-is-the-key-to-keep-the-grace/

Pročitano: 4680 puta