MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETOGORSKO MONAŠTVO U ŽIVOTU CRKVE



Od početka 1970-ih godina u Svetogorskoj Republici primećuje se ne samo povećanje broja žitelja, već i parametri koji potvrđuju njenu obnovu. Razume se, originalnost ove zajednice ne dopušta da se procene vrše samo na osnovu standardnih statističkih pokazatelja koji se primenjuju u odnosu na zajednice u svetu. Dubina unutrašnjeg života čoveka, a posebno monaha, nalazi se iza okvira socioloških istraživanja. Ipak, i statistički podaci imaju određeni značaj. 
 
Nakon katastrofalnog smanjenja broja svetogorskih monaha koje je uglavnom počelo u periodu između dva svetska rata i dostiglo vrhunac u prve dve decenije nakon završetka Drugog svetskog rata, ovaj broj se prvi put 1972. godine nije smanjio, već se u odnosu na prethodnu godinu povećao za jednog čoveka. Dakle, 1971. godine na Svetoj Gori bilo je 1.145, a 1972. - 1146 monaha.
 
Brojčano neznatno, ali, u suštini veoma, veoma važno, jer se povećanje broja svetogorskih monaha neprekidno nastavlja sve do danas. Smanjenje koje je bilo zapaženo tokom ovog perioda stalnog porasta, posledica je visoke smrtnosti koja je bila neizbežna zbog monaha koji su prestareli za vrema naseljavanja Atonske Republike. Dakle, od 1972-1992. godine kada se vršio poslednji popis, na Svetu Goru je došlo 935 novih monaha. Drugim rečima, na Svetu Goru je dolazilo prosečno 47 monaha godišnje, odnosno 3,5% od ukupnog broja naseljenika. Ako uzmemo u obzir da rađanje novih građana Grčke u odnosu na priliv novih monaha na Svetu Goru iznosi oko 1%, postaje jasno da je procenat porasta svetogorskog stanovništva veoma visok.
 
Osim toga, nivo obrazovanja monaha značajno je iznad srednjeg nivoa obrazovanja stanovništva Grčke. Radi monašenja danas na Svetu Goru dolazi mnogo diplomaca koji su završili visoko obrazovanje raznih specijalnosti. Radi poređenja, ako je za 5 godina od 1960-1964. godine na Svetu Goru došlo svega 3 diplomirana monaha visokog obrazovanja (2,8%), danas broj diplomiranih stručnjaka na celoj Svetoj Gori iznosi 20%. Od njih oko polovina imaju diplomu Bogoslovskog fakulteta, a ostali – diplome ostalih struka. Broj monaha sa nezavršenim opštim srednjim obrazovanjem nije viši od 2%.
 
Sa stanovišta organizacije monaškog života Sveta Gora u poslednje vreme doživljava značajne promene. Monasi žive u jedinstvenoj opštežiteljskoj zajednici. Ovaj sistem negira privatnu svojinu, i zahvaljujući zajedničkoj ishrani i zajedničkom životu, jača jedinstvo monaha. Izvesno odstupanje od opštežiteljskog sistema jeste svojinski sistem života monaha. Ovaj sistem je dominirao u kritičnim periodima istorije monaštva koji je dozvoljavao privatnu svojinu i omogućavao razdruštvljavanje članova monaške zajednice. Ni jedan od 20 manastira koji se sada nalaze na Svetoj Gori nije izbegao kraći ili duži period sistema svojinskog življenja. Međutim, to uopšte nije bilo prirodno. Zato, današnji Osnivački akt Svete Gore zabranjuje da se opštežiteljski manastir pretvori u svojinski, dok istovremeno dozvoljava da svojinski manstir pređe u opštežiteljski (Ustav, glava 85.). Pre 25 godina na Svetoj Gori od 20 manastira - 9 je bilo svojinskih. Danas su svi opštežiteljski.
 
Na kraju treba navesti da su danas na Svetoj Gori zastupljene ne samo tradicionalne pravoslavne zemlje (Grčka, Rusija, Rumunija, Bugarska, Srbija, Gruzija), već i mnogi drugi narodi u svetu. Na taj način monaštvo Svete Gore istinski ima vaseljenski karakter. Očuvanje i jačanje ovog vaseljenskog karaktera Svetogorske Republike ima ogroman značaj ne samo za monaštvo, već i za celu Crkvu.
 
Pošto smo već utvrdili praktičan i simvoličan uticaj svetogorskog monaštva na život Crkve, navodimo sledeće:
 
1. Postojanje žive monaške zajednice ima veoma važan značaj za Crkvu. Ona je dragocen duhovni kapital koji obezbeđuje njeno prisustvo u istoriji u ulozi duhovnog instituta. Monaštvo je avangarda i znatan duhovni putokaz za Crkvu, koji može da pokaže i otkloni opasnosti koje dolaze. Cela istorija Crkve potvrđuje organsku vezu monaštva sa zajednicom verujućih ljudi koji žive u svetu. Duh monaštva omogućava da se očuva blagodatni život Crkve. Ovo je bilo posebno jasno u vremenima kada su je neophodnost istorijskog preživljavanja ili svrsishodnost njenog prisustva u društvenom životu, malo više preopoteretili kao instituciju i tako obezvređivali njeno osnovno delovanje. Svetogorsko monaštvo je podržavalo Crkvu, ispunjavalo njen duhovni život, pomagalo da ima vodeću ulogu u istoriji i dalo joj mnoštvo prepodobnih, mučenika, pastira i učitelja. Duhovne ličnosti kao što su Grigorije Palama, Kozma Etolski, Nikodim Svetogorac, starac Porfirije, starac Pajsije kao i mnogo duhovnih pravaca koji su ovde procvetali, podržavali su, bogatili i obnavljali život Crkve u kritičnim trenucima njene istorije. 
 
2. Monaštvo u životu Crkve je pravi izraz njenog života, a posebno u Pravoslavnoj Crkvi gde monaštvo nije bilo njen instrument, već njena suština. Njegovo prisustvo ima fundamentalni duhovni i bogoslovski značaj. U monaškoj sredini procvat doživljava u prvom redu unutrašnji život Crkve: ono, ka čemu joj je teško i čak nemoguće da stremi u svetu, Crkva teži i to često dobija u monaštvu. Molitva, asketski život, borba sa strastima, gušenje vrlina, mistično iskustvo, dakle, sve to što čini osnovne elemente pravoslavnog života, prvo se okušava u manastirima. Bekstvo od sveta ima svoj cilj - ne da negira društvene odnose, već da ih potčinjava opštenju sa Bogom. U tom smislu monaštvo, tim pre Atonska Republika, jeste «antizajednica» svoje vrste koja ne suprotstavljajući se svetskoj, tim pre crkvenoj zajednici, predlaže maksimalno slobodan i od mirskih uslovljavanja nezavisan razvoj čoveka kao ličnosti. Za to vreme autonomija na Svetoj Gori koju su uvek priznavale i crkvene vlasti i grčka država, štiti i potvrđuje slobodu monaštva u okviru Crkve. 
 

3.
Ćutanje, okretanje u unutrašnjost sebe i asketski način života monaha čine suštinsku protivtežu savremenom društvu, njegovim okretanjem ka spoljašnjem svetu, hedonizmu i maniji potrošnje. S druge strane, lično opštenje monaha sa hiljadama poklonika koji svake godine dolaze na Svetu Goru, njihove besede za vreme redovnih ili slučajnih izlazaka u svet, izdavanje časopisa ili posebnih publikacija, a još više duhovno rukovođenje usmereno na svakog konkretnog čoveka i vršenje Svete Tajne Ispovesti, imaju ogroman uticaj na duhovni život vernika. Tome potpomaže i posebno poverenje koje svet oseća prema duhovnicima koji se podvizavaju u manstirima, a posebno prema svetogorcima. Ljudi koji iz potpuno različitih razloga ne idu kod mirjanskih klirika, obraćaju se i iznose svoje probleme ocima-svetogorcima. Tako se učvršćuje i proširuje delovanje Crkve. Interesantan je broj mladih momaka koji posećuju Svetu Goru naročito za vreme školskog raspusta. Mnogi se ovde obraćaju Crkvi i čuvaju svoju vezu sa njom kada se vraćaju u svet. Ne smemo da zaboravimo ni na plodno iskustvo pomoći i mnoga isceljenja mnogih obolelih ljudi (posebno narkomana) u manastirima Svete Gore. I čak i sami pastiri Crkve često na Svetoj Gori nalaze mogućnost za razmišljanje i dobijaju duhovnu hranu.
 
4. Na kraju, samo postojanje svetogorskog monaštva ima ogroman značaj za bitisanje u crkvenom predanju. Iz istorije Crkve poznato je da je u mnogim slučajevima monaštvo vršilo kritičku kontrolu i na sebe preuzimalo očuvanje crkvenog predanja u slučajevima njegovog narušavanja ili izobličavanja. U istoriji atonskog monaštva naročito je interesantna pojava pokreta isihasta XIV veka i pokreta kolivada XVIII-XIX veka, koji su obnovili pravo bogoslovlje i liturgijski život Crkve. S druge strane i samo monaštvo je stalno podvrgnuto riziku da ogrezne u uporni konzervatizam, koji ometa prirodni razvoj crkvenog života. Odsustvo živog duhovnog života nesumnjivo vodi ka obrednom verovanju ili duhovnoj ostrašćenosti. Zato je pravo monaštvo uvek dragoceno za crkveni život. Ono može da spreči odstupnštvo i da sačuva krhku ravnotežu.
 
Karakterističan primer je pozicija Svete Gore u odnosu na pitanje kalendara (stari i novi kalenda), koje je u Grčkoj Crkvi izazvlo raskol. Osim takozvanih zilota, koji su se zbog promene kalendara odvojili i od Vaseljenske Patrijaršije, i od Grčke Crkve, Atonska Republika je zadržala stari kalendar, ali je sačuvala vezu sa Vaseljenskom Patrijaršijom, i sa Grčkom Crkvom koje su prihvatile gregorijanski kalendar, jer su ovo pitanje smatrale sekundarnim, a ne dogmatskim.
 
Ipak, uporedo sa praktičnim, postoji ne manje važan simvolički uticaj Svete Gore. U odnosu na ovaj uticaj možemo da zaključimo sledeće:
 
- Monaška Republika na Svetoj Gori je najstarija demokratska tvorevina od svih koje danas postoje. U njoj se ovaploćava ceo hrišćanski svet gde su sakupljeni svi oblici koje je prihvatalo pravoslavno monaštvo kao istoriju svog postojanja. Zahvaljujući svojoj dugovečnosti i vaseljenskom sastavu bratije, Sveta Gora je simbol jedinstva i raznovrsnosti Pravoslvane Crkve. Za to vreme ona je živa kultura, koja se tokom istorije formirala pod uticajem hrišćanstva. Svetu Goru možemo da nazovemo živom Vizantijom naših dana. Ovo dopušta da savremenu kulturu posmatramo sa apsolutno drugog aspekta. Opštežiteljski način života monaha, a i u budućnosti, posebno je za Pravoslavlje ideal ne samo crkvenog, već i društvenog života. Baš zbog toga je duh opštežića karakterisičan ne samo za monaški, već i za društveni život pravoslavnih. 
 
- Postojanje blagodatnih ljudi koji vode asketski i podvižnički način života, čini da se u svetu oseti aktivno prisustvo Boga. Posebno u naše vreme kada se sve ruši, ovi ljudi postaju simvoli i putokazi duhovnog života. Verujući koji ih priznaju za duhovne autoritete, njihove reči i dela u velikoj meri proučavaju. Naravno, i ovde nas ne mogu mimoići preuveličavanja i krajnosti od strane verujućih. Ali, nesumnjivo, uticaj ovih ljudi na punoću Crkve daleko je veći od onog na koji ukazuju diplomirani bogoslovi i svi crkveni jerarsi. Osim toga njihovo postojanje podržava i postojanje same Crkve. Dakle, njih i kanonizuje Pravoslavna Crkva. Dok postoje svetitelji, postoji i Crkva.
 
- Sveta Gora je simbol samoodricanja, pokajanja, samopouzdanja i molitve. Glavni kredo monaha Svete Gore je vera u Boga. A njihovo najvažnije i osnovno zanimanje je molitva koja traje mnogo duže od utvrđenog vremena kako bi zadobili snagu neprekidne molitve. Na ovom mestu se u istom obliku čuvaju ciljevi života Crkve, dok ciljevi savremenog društva, dakle, ekonomski razvoj i potrošnja, nemaju suštinskog značaja.
 
Na taj način Atonska Republika postaje primer modela hrišćanskog života. Hristove zapovesti ovde ne ulaze u oblast teorije, već su deo svakodnevnog života. Ova odabrana zajednica, koja dosledno ovladava verom obogaćuje Crkvu. Značaj ove pojave postaje veći kada se ispostavi da lica koja čine ovu zajednicu ne dolaze sa periferije društvenog života, već imaju veoma visoko socijalno poreklo.
 
Sveta Gora je simvol odricanja sveta. A odricanje sveta slično je iskustvu smrti. I ovo iskustvo prihvata se zbog toga da bi bio moguć pokušaj vaskrsenja. Na taj način se na Svetoj Gori, kao i uopšte u monaštvu, negira smrt - opšta ljudska sudbina. Ovo negiranje postaje moguće zahvaljujući prihvatanju života koji je jači od smrti – života po veri Hristovoj.
 
U zaključku možemo da kažemo da Sveta Gora, pa i monaštvo u celini, čini avangardu Pravoslavne Crkve. Ono ustrojava njen unutrašnji život, kao i asketski način razmišljanja, odseca prekomernu težnju ka spoljašnjem kao i i hedonizam (posebno u današnjem društvu) i čuva njeno višegodišnje predanje. U isto vreme na simvoličnom nivou ono ovaploćava opštežiteljski duh Pravoslavlja, čini da se oseti živo prisustvo Boga u svetu, učvršćuje beskompromisni karakter hrušćanskog života i naglašava bezgraničnu slobodu čovekove ličnosti. Postojanje svetogorskog monaštva ima poseban značaj i veliku perspektivu u okviru Evropskog Saveza. Atonsko monaštvo zahvaljujući svom višenacionalnom poreklu i istoriji starijoj od hiljadu godina, u svom biću ovaploćava «večnu i vaseljensku sabornost Crkve». Sveta Gora je kovčeg gde savremeni Evropljanin nalazi duhovni kapital, koji čini osnovu njegove religiozne i kulturne tradicije. Ovo je taj «sasud» sa manom (duhovnom hranom) iz koga on može da utoli svoju glad. Ali, Sveta Gora je u prvom redu mesto gde se čovek približava suštinskom smislu postojanja ličnosti i ličnog opštenja, što čini mogućim da se prebrode dve krajnje suprotnosti – egocentrični kapitalizam i komunistički totalitarizam.
 
Profesor Mandzaridis Georgiй                

Prevod sa novogrčkog: redakcija internert-izdanja «Pemptusija»
 
Prevod sa ruskog: Tankosava Damjanović
12.12.2015.
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/

Pročitano: 6351 puta