MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARAC EVDOKIJE, POSLJEDNJI BESPRIJEKORNI ČOVJEK SVETE GORE



Skit Sv. Dimitrija
 
Upoznao sam ovog svetog čovjeka – koji je zaista svet – prve godine mog upoznavanja sa Svetom Gorom. On je možda prvi istinski Svetogorac na koga sam naišao: bezazlen, iskren, nesebičan, nepristrasan, pravičan i veoma jednostavan. Rođen je 1914. godine na Pašalimaniju u Propontidi, od roditelja po imenu Konstantin i Anastasija Bitsiu. Na Svetu Goru je došao kao dječak sa svojih četrnaest godina, nakon što su mu se roditelji stalno naselili u obližnjem selu Uranoupolis [U to vrijeme selo se zvalo Prosforion i u velikoj mjeri je zavisilo od velikog manastira Vatoped. WJL]. Čak iako su sva monaška pravila strogo branila golobradim mladićima da ostanu u manastiru, čini se da su pravljeni izuzeci, čak i na Svetoj Gori, koja je oduvijek i bez izuzetka branila ženama da dođu. Ako je pravilo prekršeno onda je to bilo obično u keliji, u kojoj je već bio neki rođak. 
 
Starac Evdokije imao je rođake u skitu Vatoped, u keliji Sv. Pantelejmona [Prema svetogorskoj terminologiji, kelija je ili monaška soba u manastiru, ili, kao što je ovdje slučaj, kuća koja pripada skitu sa prilično velikom baštom koja se održava radi plodouživanja. WJL]. Mladi Lefteris, kako je nazvan na krštenju, čuo je da se u ovoj keliji prave zaista lijepe slatke kuglice od putera. Tako je momčić napustio selo Uranoupolis [Prosforion], koje je u to vrijeme bilo dosta udaljeno od Svete Gore, zato što nije bilo prevoznih sredstava – sa kajacima se moralo dosta veslati – i tako našavši se u skitu mogao je da jede slatke kuglice od putera. E sada, da li su te slatke kuglice bile stvarno toliko dobre da su namamile dječaka i zauvijek ga zadržale u keliji, naročito početkom adolescencije, kada nas đavo ubjeđuje da smo gospodari svijeta? Meni se čini da su kuglice bile mamac, prvi kontakt sa pravim desertom. A zapravo je mladi Lefteris već imao u sebi želju da se posveti Bogu. On je dao sebe u potpunosti Hristu od svojih najnježnijih godina sve do vremena kada je svoje tijelo predao majci zemlji. On je radije živio surovim životom u skitu nego u udobnosti sela. U to vrijeme bilo je zabranjeno držati tovarne životinje u skitu Sv. Dimitrija. Monasi bi pješke išli gore i dole do manastira, noseći namirnice na svojim ramenima, i to je obično bio posao mladih monaha. 
 
[Jedan tekst na grčkom jeziku napisao je iguman manastira Dohijar, Grigorije. On govori o tome kako je zajedno sa jedanaest drugih monaha stigao u manastir 1980. godine i kako su oni bili neobična grupa jer niti su bili ziloti niti su pripadali nekoj „bratiji“. Iguman Grigorije je imao želju da se upozna sa „Starom Gorom“ i išao je u posjete kelijama najčešće nedjeljom, na mazgi, kako bi što više saznao. Znam da je pored starca Evdokija, takođe posjećivao i starca Dionisija u vatopedskom skitu. WJL].
 
Ne da je on bio stari Svetogorac, starac koji je bio sveznajući a mi samo obična djeca. On nas je uvijek dočekivao ponizno, nježno, sa poštovanjem i istinskom ljubavi. Kod ovog čovjeka uopšte nije bilo pretvaranja. Njegov osmijeh je bio iskren, nikako lažan, prožet njegovom iskrenom radošću. On nije bio neko ko bi vam jednu stvar rekao u lice a drugu iza leđa. Provodili smo veoma korisno vrijeme sa njim. Kad god bismo došli da ga posjetimo on bi postavio sto. Zaista, često bi se odrekao vlastitog jela kako bismo zajedno mogli objedovati. Ono što je najčešće jeo bila je konzervisana lignja sa lukom i koprivom. 
 
Ponekad bih ga nazvao telefonom, iako ne volim da koristim tu spravu. 

‘Kako ste starče Evdokije?’
‘Pokazujem način kako bi moja braća napredovala.’
 
Ovo trebamo nositi u svojim srcima: ‘Pokazujem način kako bi moja braća napredovala.’ Starac Evdokije i monah Ignjatije nisu zapravo bili starac i učenik, zato što je Ignjatije došao iz druge kelije. Njegovi starci su se upokojili i on je došao da živi sa starcem Evdokijem kako ne bi bio sasvim sam. Međutim svaki od njih je imao drugačiji pristup. Živjeti sa drugim ljudima, bez obzira da li se radi o porodici ili manastiru, može biti pravo iskušenje. Prva stvar koje trebamo da se odreknemo je način našeg ponašanja. Moramo da se unizimo, da se „pokoravamo“ svakog trenutka ako treba, kako bi živjeli u miru sa drugima, ma ko to bio. Mnogo puta u životu sam vidio ovakva iskušenja i tajnu ljudi iz različitih mjesta i različitih vaspitanja koji žive skupa, a i sam sam to iskusio. Starac Evdokije imao je poteškoća sa o. Ignjatijem ali je u miru živio sa njim, ponavljajući stalno: ‘Pokazujem način kako bi moj brat napredovao.’ Izgovorivši ovo nikada ne bi uzdahnuo, već bi to uvijek ispratio slatkim osmijehom na svom licu. 
 
Nikada nikoga nije osuđivao. Nikada nas ne bi naveo da nešto loše mislimo o drugom monahu. U to vrijeme, prije nego što je njegov manastir [Vatoped] ponovo postao opštežiće, svi su izlijevali kletve na njega. Starac nikada nije. Samo bi, veoma kratko, rekao: „Prolazimo kroz teška vremena, neka nam je Bog u pomoći.“ 
 
Ništa nije ni hvalio, i kao „Istočnjak“ izražavao se formalno. Ako je nešto bilo loše, nikada to ne bi spominjao. Puštao bi da prođe bez komentara ali bi se njegovo lice natmurilo i rastužilo. Nije volio da monasi puno pričaju. Nije želio da ima išta sa pričljivim monasima: ‘Dobar je, samo previše priča’. Ako ste ikada išli njemu u posjetu u njegovu keliju, nikada niste imali utisak da je nestao razgovor, ili da ste pomislili ‘E sada kada smo ovdje hajde da malo popričamo’. Riječi nisu bile jedini način njegovog izražavanja; to je bila cijela njegova pojava, njegovo biće. Više bi rekao svojim izgledom nego svojim riječima. 



Starac Evdokije je uvijek bio nježan, ali zaista mislim nježan. Ljudi kažu za nas koji smo neoženjeni da smo plahoviti, da lako gubimo živce, da smo grubi i nekontrolisano razdražljivi. Starac Evdokije uopšte nije bio takav. On je služio vedro i veoma mirno, nezavisno od toga ko je bio đakon ili pojac. I ponašao se sa velikom nježnošću. Način na koji je služio dok je stajao za oltarom bio je isti kao kad je bio sa drugim ljudima. On nije bio od onih koji je poštovao oltar, a onda bi prema svojoj bratiji bio neljubazan. Uvijek se ponašao sa poštovanjem prema drugim ljudima. Jednom sam ga upitao da li je ikada izgubio živce, a on je odgovorio: ‘Ne sjećam se’.
 
Kada je neko ukrao putire iz skita, čuo sam ga kako govori: ‘Besmisleno; mogao nam je ostaviti jedan kako bismo se mogli pričestiti. Zar je morao sve da ih uzme?’
 
Tokom ispovijedanja uvijek je bio ozbiljan, kao ljekar koji pregleda pacijenta sa velikom odgovornošću. Nakon pričešćivanja bio je tih, kao Zaharije. 
 
Ponekad bi rekao: ‘Ljudi se danas bore baš kao i oni prije njih, ali uticaj zla je mnogo veći nego što oni mogu da podnesu. Ukoliko nam Bog ne pruži ruku, svi ćemo stradati’.
 
Veoma je poštovao i bio izuzetno vezan za svoj manastir. Volio ga je kao da se radilo o kući njegovog oca. Šta god bi manastir rekao, za njega je bilo kao da je sama Crkva rekla, i moralo je da se stavi na snagu pa šta bude. Svi manastirski starci bili su ozbiljni i cijenjeni. Nikada nije komentarisao nijednog od njih. Nalazio bi nešto dobro u svakom od njih i hvalio ga. Nije mislio ni za koga da je beskoristan. 
 
U okviru manastira, gdje je često služio kao sveštenik, njegova besjeda bila je blaga, a njegovo ponašanje ljubazno. Nkada nije volio da ga pitaju, naročito monasi, kakva je neka osoba. 
 
‘Brate’ rekao bi mi, ‘ko mi je rekao da odvojim žito od kukolja?’
 
Kada bi novi sabrat došao, on bi u početku bio veoma oprezan. 
 
‘Ako ne budem smatrao da je dobro, doćiću u tvoj manastir. Sa tobom se osjećam prijatnije’.
 
‘Ne, starče, sačekaj i prvo ga upoznaj pa onda odluči’.
 
Kasnije, kada je vidio da bratstvo raste, kada je u njima vidio da rade na monaški način, da slave Boga i služe drugima, osjećao se mirnijim. Kad god bi se sreli sa entuzijazmom bi mi govorio o načinu na koji je bratija brinula o njemu, poštovanju koje mu ukazuje iguman, pojanju u ckrvi. I sve ovo je smatrao čudom Majke Božije. 
 
‘Nismo imali nikoga da poje, a sada se crkva trese u temeljima od mladih glasova. Pa zar to nije čudo Vimatarise (ikona Majke Božije koja se nalazi u manastiru Vatoped).
 
Sedmicu dana prije nego što se upokojio, posjetio sam ga u manastirskoj gostoprimnici. Monasi su ga pitali da li me prepoznaje. 
 
‘Da, to je iguman manastira Dohijar’.
 
Bio je jasnog pogleda, živahan i veoma pažljiv. Dozvolite mi da ponovim, imao je veoma jasan pogled. Lice mu se sjajilo. Kada biste ga pogledali u oči vidjeli biste sve što ima da se vidi, sav asketski napredak jednog svetitelja.... 
 
‘Iznad svega’, kao što nas uči ava Isak, ‘volio je tišinu’, nekoliko riječi. Bio je pažljiv u svojoj komunikaciji sa drugima i nikada nije ostavio nikoga sa lošim pomislima... Vjerujem da će naći milost i da će se moliti za sve nas. Starac Evdokije je imao Božije prosvjetljenje. Bio je pažljiv monah. On se nije pridružio starcima koji su bili proroci, ili koji su imali predznanje budućih događaja, ili činjenja čuda, i tako dalje. On je ostao ponizan i njegov život u Hristu bio je skriven. Iz tog razloga on nikada nije imao nijednog učenika, ili pristalicu, ili jeftinu reputaciju svetitelja. On je naprosto ostao skriven iza manastirskih zidina. Kad biste mu prišli, odavao je utisak ‘Govori, da te tvoj sluga čuje’…
 
Živio je kao Božiji svetitelji: ponizno, tiho, mirno u potpunoj povučenosti. Zato je živio sam. Bez učenika, bez društva. Jedino njegovo društvo bili su o. Ignjatije i oci i braća skita Sv. Dimitrije koji su se upokojili prije njega. 
 
Bio je izuzetno tužan vidjevši da skit propada. To je bila tuga za koju nije bilo lijeka. Nosio ju je kao težak teret što je u svom životu doživio da se kelije zatvaraju, jedna po jedna, i postaju gomile kamenja. Mislio je da nas je Bog napustio radi naših grijeha. Volio je to mjesto. Nije ga zanimalo da ide tu i tamo. U svakom slučaju to je bilo nešto što je naslijedio od svojih strogih staraca. Oni mu nisu dozvoljavali da hoda po komšiluku, da sluša i da prenosi vijesti.... 
 
Njegova bašta je uvijek bila dobro njegovana i donosila je plodove tokom cijele sezone. Vinova loza i drveće su bili pravi blagoslov. Starci su donosili lišće iz šume kako bi pravili šumski kompost. I staze koje su vodile do glavne crkve u skitu takođe su svjedočile o napornom radu i ljubavi prema ljepoti.... 
 
Na njegovoj sahrani sahranili smo jednog od posljednje djece Svete Gore. Činjenica da je bio 90 godina star nimalo nije umanjila našu tugu. Da budemo iskreni, hoćemo li ikada više imati ‘ovakvu djecu Svete Gore’? Djecu koja su, od samog početka, bila podučavana samo od svojih staraca? Ne, zato što danas oni uče sve svjetovne škole i tek kasnije dolaze na svetogorski univerzitet. I to je takođe dobro, ali njihove oči će uvijek biti zamagljene. Djeca Svete Gore vole to mjesto i sa svojim nogama čvrsto stoje u svojim kelijama. Oni vole starce. Oni vole asketski život. Oni vole monaški život. Oni brinu o tom mjestu. ‘I oni će se smilovati nad njihovom prahom’. Oni su posvetili sav svoj život Gospodu. 
 
Neka nas blagoslovi i neka svima nama on bude primjer kako trebamo živjeti. Amin!
 
 
Prevod sa engleskog D. Radulović
01.12.2015.
 
http://pemptousia.com/2014/05/elder-evdokimos-from-the-vatopaidan-skete-of-saint-dimitrios-the-last-innocent-of-the-mountain/ ;
http://pemptousia.com/2014/05/elder-evdokimos-the-last-innocent-of-the-mountain-part-2/ ;

Pročitano: 4272 puta