MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠTVO I CRKVA



 Arhimandrit Sergej (Bowyer)
 
Propoved Arhimandrita Sergeja, Igumana Manastira Svetog Tihona, na osamnaestom Sve-Američkom Saboru
 
Za vreme osamnaestog Sve-Američkog Sabora Pravoslavne Crkve u Americi, Arhimandrit Sergej, iguman Manastira Svetog Tihona u Waymartu (Pensilvanija) govorio je o monaštvu i njegovoj ulozi u sadašnjoj Pravoslavnoj Američkoj Crkvi. Njegova propoved je upućena svim vernicima jer su i monasi i mirjani “pozvani da žive 100% za našeg Gospoda, 100% svog vremena”, a monaški život je tradicionalno prihvaćen kao inspiracija za mirjane. Zdravlje Crkve u određenom mestu i kraju se može meriti po zdravlju monaštva u tom kraju, pa je zbog toga odnos monaštva sa celokupnom Crkvom u Americi veoma bitan za sve vernike. 
 
U njegovom praktičnom izlaganju, o.Sergej daje tri važna podsticaja za razvitak Pravoslavnog monaštva u Americi, koje je kao i Pravoslavna Crkva malo u odnosnu na druge “crkve”. Kao prvo, nikada ne treba odbaciti poziv prema monaštvu, sveštenstvu ili kliru. Ako bi ovo uradili zanemarili bi Božiji uticaj u nečijem životu. Kao drugo, otac Sergej podržava odlaske na hodočašća u manastire da bi se duhovno iskoristila i osetila atmosfera u manastiru, i konačno da bi se ljudi inspirisali monaškim molitvama u Crkvi.   
Monaštvo ima uticaj na celu Crkvu: "Mi kao članovi Hristovog tela možemo i morama da podržavamo građenje i rast manastira i monaškog poziva. Radeći tako mi investiramo u dobrobit i očuvanje Crkve u Americi.” Kroz manastire, Pravoslavni život će se razviti jer su oni kao katalisti koji inspirišu lokalne parohijane da se još više mole Bogu. Moć koja potiče iz manastira ne samo da je stvarna i da menja život, već je i intezivna i životvorna.
 
Kompletan tekst sledi:
 
* * *  
 
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.
 
Moje ime je Otac Arhimandrit Sergej i ja sam šesnaesti Iguman Svetog Tihona, najstarijeg Pravoslavnog Američkog Manastira kojeg je osnovao Sveti Tihon iz Moskve 1905 godine. Njegova Svetost Mitropolit Tihon me je 2008 godine postavio na ovu dužnost i od tada smo videli mnoge pozitivne promene u životu Crkve i Manastira. Monah sam skoro sedamnaest godina, a iguman sam skoro sedam godina i mogu reći obnova manastira je bio najteži poduhvat u mom životu. Nisam ni mogao da zamislim koliko će biti teško, ali uz Božju pomoć mi danas imamo 15 otaca i braće u manastiru i naš život je dobar u Gospodu.  
 
Zajedno sa našim donatorima smo obnovili sve zgrade na manastirskom posedu na kome se trenutno nalaze tri crkve, studio za rezbarenje i oslikavanje ikona, 10 kreveta za goste, i najverovatnije jedinstven muzej Pravoslavne istorije Amerike. Manastir ima odličan odnos sa fakultetom koji se nalazi na manastirskom posedu i koji priprema studente da postanu sveštenici. Službe u manastiru su svakodnevne i uključuju liturgiju, bdenija, jutrenja… U manastiru se takođe prave sveće i vino.       
Hvala Bogu, radu monaha, i dvojici donatora koji su nam omogućili da za kratko vreme isplatimo veliki deo duga koji smo nasledili. Tako da nam je od 1.4 miliona dolara ostalo da isplatimo još 650 hiljada dolara. Bog je bio veoma dobar prema nama ali put nije bio uopšte lak, pa je vaša pomoć imperitiv jer će zdrav Manastir Svetog Tihona mnogo pomoći u nadgradnji zdrave Pravoslavne Crkve u Americi.
 
Glavna Crkva Manastira Svetog Tihona
 
Sada vam postavljam jednostavno pitanje. Da li osećate i uživate u miru, blagoslovu i ljubavi koje dobijate u ličnosti mog Episkopa i ispovednika, Mitropolita Tihona? Verujem da je odgovor da, a treba da znate da je njega direktno odgajio Manastir Svetog Tihona, jer je tu počeo kao iskušenik koji je čistio toalete, kuvao, i služio u svakom obimu koji se od njega zahtevao.   
 
Moramo se zapitati: šta je monaštvo, zašto je bitno, i koje je njegovo mesto u Crkvi. Živimo u društvu koje je duboko pod uticajem Protestantizma i u odbacivanju, Kraljeva, Sveštenika, i monaha. Ipak, najvažniji cilj monaštva je da bude poslušan Jevanđelju i da živi tako da pokaže Hrista u svom životu. Monaški život je život po jevanđelju ništa više i ništa manje. Monaški život nije zapovest već poziv od Gospoda: “ako želite da budete savršeni, prodajte sve i pratite me...”
 
Postoji samo jedan Gospod, jedno Jevanđelje, i jedan put za sve nas koji vodi u Carstvo. Zadatak za sve nas je da nastavimo da postavljamo Boga na prvo mesto u našim srcima i životu. Opet i opet, dan za danom, svakim momentom, mi smo pozvani, monasi i oni u braku, da živimo bezkompromisno za Gospoda i Njegovo Jevanđelje, i da nosimo Krst koji nam je Bog dao. Da li je to lako? Uopšte nije, ali sa Bogom je sve moguće.
 
Za mene, monaški i bračni život nisu suprotni. Mi svi imamo familije, svi imamo glave tih familija i svi treba da radimo na našem opštem spasenju unutar tih familija. Kao monah nikada neću odvajati monaški i bračni život na mi i oni, već će mo uvek biti zajedno samo mi. Mnogi od vas me dobro znate i ja vas sa velikom ljubavlju smatram mojom familijom. Mi svi imamo jedan zajednički život u Crkvi i zajedno izgrađujemo zajednički život Liturgije, molitve, i službe u zavisnosti od naših sposobnosti. Ipak, mi smo svi pozvani da živimo 100% za našeg Gospoda, 100% našeg vremena. Da li padamo na ovom planu? Naravno. Da li nastavljamo da pokušavamo? Apsolutno.
 
Najvažnija stvar koju monasi mogu da ponude svetu je molitva. U stvari, najvažniji posao manastira je neprestana molitva za ceo ljudski rod, živ i upokojen. Ovakva molitva se ne može izmeriti. Sveti Siluan objašnjava da ovakva molitva produžava život sveta, a kada bude nestalo ove prave molitve nestaće i sveta. Zbog molitvi monaha nama je dobro i Bog zbog njih čuva svet.    
 
Sveti Jovan Zlatoust daje objašnjenje svim Hrišćanima:
 
Obmanjuje te sebe i veoma grešite ako mislite da postoje različiti zahtevi za ljude u svetu i za one u manastiru. Razlika između njih je da su jedni u braku a drugi nisu, a svi ostali aspekti su isti. Jer su svi ljudi pozvani da dostignu isti cilj, da postanu savršeni kao što je Otac na nebesima savršen. Zbog ovoga je svet u haosu jer svi misli da je takav život samo za monahe, a to nije tačno.
 
Svi moramo da se trudimo da izgradimo unutrašnji hram u kome je Bogu ugodno da stanuje. Moramo da nastavimo da pokušavamo da uradimo sve što možemo da bi naš odnos sa Bogom bio na prvom mestu u našem životu… a ovo znači da nam je potreban molitven život. Pobožno i stalno molitveno pravilo je imperativ da bi pobegli grehu koji nas lako obara. Moramo da se trudimo da svaki dan čitamo Jevenđelje i da nam ono postane jedino pravilo našeg života. Bez molitve ne možemo da ostvarimo naš Hrišćanski život.
 
Monaštvo je malo u Crkvi danas, ali raste. Kada sam otišao u manastir pre sedamnaest godina bilo je malo opcija. Danas, opcije postoje i umnožavaju se bez obzira na prepreke. Možemo se zapitati zašto nemamo puno iskusnih monaha u Crkvi. Takođe se možemo zapitati zašto nema puno sveštenika. Odgovor na ova pitanja je to što su ovo pozivi od Boga, a ne od čoveka.
 
Manastirsko groblje 
 
Kako onda proširiti misiju monaštva u Crkvi danas? Nudim vam tri načina. Prvo, nikada ne treba nikoga odvraćati od poziva da postane monah. Ja lično ostavljam ljudima slobodu da sami odluče jer će vremenom biti očigledno da li su zaista dobili Božiji priziv. Zato vas molim da nikada ne stajete na put onome ko želi da postane monah ili sveštenik. To je veoma lično pitanje između Boga i te osobe. Ako nam nije jasno zašto bi neko hteo da krene tim putem treba da uputimo tu osobu na nekog ko se razume i ko im može pomoći. Tako i učimo studente na fakultetu, nije potrebno sve znati već je potrebno znati gde naći odgovore. Što više razumemo monaštvo to će nam lakše biti da nekoga uputimo na pravi put. 
 
Drugo, bitno je da se ide na hodačašća u manastire često, pošto su oni oaze duhovnog osveženja. Pomoć manastiru ne dolazi samo od slanja donacija, već treba otići i sve videti. Naša moderna razmišljanja nam malo pomažu u odnosu na pravo iskustvo odlaska na hodočašće u neki manastir.   
 
Podržavajte hodočašća pri svojim crkvama, bilo da su to jednodnevna ili više dnevna. Priuštite sebi terapiju koju nudi manastir. Oni koji se potrude da idu na hodočašće će moći da posvedoče da je istina ovo što govorim. Hodočašće u manastir donosi život i svetlost u dušu, inspiraciju i snagu u srce, i nadu za nas u Crkvi koji nastavljamo da nosimo krst službe. 
 
Treće, manastiri nas podsećaju koliko je molitva bitna ne samo za nas monahe već za sve. Liturgija treba da se služi Nedeljom za narod, ali bi bilo idelno da se jedan drugi dan služi za duhovnu dobrobit sveštenika. Mi moramo da budemo potpuno posvećeni Gospodu kroz unutrašnju i spoljašnju molitvu. Treba imati molitveno pravilo i treba služiti Liturgiju i ostale službe tokom nedelje da nam srce ne bi okamenilo i postalo ne osećajno na Božje rukovođenje. 
 
Molitveni život je veoma bitan jer nas povezuje u duhovno jedinstvo sa monasima koji molitvu stavljaju kao svoj primarni zadatak i time čine ikonu od sveta i sprovode svetlost koja obasjava sve ljude. Ako želimo da razumemo monaštvo moramo postati ljudi molitve, prave molitve, neprestane molitve, usrdne molitve, duboke molitve, suzne molitve i svete molitve. Mi se sakupljamo zajedno u Crkvi na ovakvu molitvu i što ćešće budemo dolazili u Crkvu to će mo više ulaziti u tajnu našeg života u Hristu i razumeti, do nekog stepena, našeg Gospoda i stvarnost Njegovog Carstva.  
 
Sveti Teofan savetuje da počnemo molitvu kao da se nikada nismo molili. Jedino pravilo koje treba da zadamo sebi je da počinjemo ponovo. Svako mora da sagradi ovaj hram Gospodu u srcu. To je unutrašnji poziv svakoga od nas. Spolja, mi će mo se baviti različitim poslovima i bićemo u različitim okolnostima ali će mo da nastavimo naš unutrašnji poziv ako težimo svom spasenju. Naša molitva treba da bude da tražimo Gospoda iznova svakog dana, moleći ga da nastavimo na putu molitve koja će nas odvesti do svetlosti Hristove koja sve obasjava. 
 
Očigledno je da monasi I supružnici žive različito, ali ipak postoji samo jedan model za sve, naš Gospod Isus Hristos. Oni koji su u braku se ne mogu praviti da su monasi, a oni koji su monasi ne mogu da žive kao oni u braku. Ipak, i jedni i drugi treba da posvete sebe da budu 100% kao Hristos 100% svog vremena. Mnogi su pozvani od Boga da žive bračni život: da žive pobožno, sveto, podižući pobožnu decu koja imaju strah Božji i koja će biti dobri Pravoslavni Hrišćani. Ovaj poziv je od Boga i veoma je bitan u svetu u kome danas živimo. 
 
Slično, neki će biti pozvani da žive monaški život, da budu kao anđeli, da ostave ovaj svet uz Božju pomoć i da žive život koji je ikona onog života koji će doći. U svakom slučaju mi moramo biti verni i poslušati Božiji poziv ma kakav on bio. Najviši nivo je onaj u kome nas je Bog pozvao i u kome treba da se trudimo i živimo svom snagom sećajući stalno Boga i Božijih zapovesti.  
 
Nema sumnje u uspeh monaštva. Sveti monasi su napunili naš crkveni kalendar, njihove ikone oslikavaju unutrašnjost crkve, i oni su formulisali i sačuvali ne samo učenje Crkve već i bogatstvo Crkvenog Liturgijskog života. Monasi su bili prvi koji su doneli Pravoslavno Hrišćanstvo na tlo Amerike 1794. Sveti German i ostali monasi su bili prvi koji su stigli u Ameriku tako što su dospeli do obala Aljaske iz manastira Valam da bi širili Pravoslavnu Veru. To je bila prva grupa monaha, koji su kroz molitvu i post i potpunu posvećenost Hristu preobratili hiljade ljudi na Aljasci i tako popločali put drugim svetiteljima da nastave ovaj plodonosni rad.  
 
Mi, kao članovi Hristovog tela, možemo i moramo da podržavamo nadgradnju i rast manastira i monaškog poziva. Tako radeći mi investiramo u dobrobit Pravoslavne Crkve u Americi. Kroz manastire Pravoslavni život će se razviti jer su oni kao katalisti koji inspirišu lokalne parohijane da se još više mole Bogu. Moć koja potiče iz manastira ne samo da je stvarna i da menja život, već je i intezivna i životvorna.
 
Manastir ne osvećuje samo monahe i one koji dolaze u posetu već i drveće, kamenje, i samu zemlju. Koliko smo često čuli izraz “sveta zemlja?” Ovaj izraz ima svoju osnovu, jer znamo da se materijalni svet osvećuje kada dođe u kontakt sa telom Hristovim, koje je Crkva. Tada se materija osvetljava i osvećuje blagodaću, kao što je to bio slučaj i sa Hristovom odećom za vreme Preobraženja. Kaže se da ovakvo osvećenje utiče na ceo univerzuim, i kada se sveci upokoje, na nezamisliv ali stvaran način, oni postaju katalisti za spasanje nacija i cele materijalne tvorevine. Treba da se trudimo uz Božiju pomoć, bez obzira na naš životni poziv, da to isto postignemo. Molim vas (ako to već niste uradili) da otvorite vaša srca i da tu i u vašoj parohijskoj zajednici napravite mesto za monahe . Mi vas već imamo u našim srcima i nadamo se i molimo da vi isto uradite. Neka vas Bog blagoslovi, budite sigurni da se molimo za vas, a molimo za vaše molitve za nas.  
 
Praštajte i hvala vam.
 
 
Arhimandrit Sergej (Bowyer)
Manastir Svetog Tihona Zadonskog
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/80943.htm

Pročitano: 5521 puta