MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NASTUP NJEGOVE SVETOSTI PATRIJARHA KIRILA NA OTVARANJU V SVECRKVENOG KONGRESA PAROHIJSKIH MISIONARA



 23 novembra 2014. godine, u Sali crkvenih sabora Hrama Hrista Spasitelja u Moskvi, Njegova svetost patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril, otvorio je V Svecrkveni kongres parohijskih misionara. Patrijarh Ruske crkve se obratio delegatima kongresa s Prosvetiteljskom rečju.
 
Želeo bih da srdačno pozdravim sve vas, koji ste se okupili danas u ovoj Sali na otvaranju Petog kongresa parohijskih misionara.
 
Misionarstvo, kao svedočanstvo o Hristu Spasitelju, vrši jednu od najvažnijih zadataka Crkve. Ono je ispunjenje reči Gospoda: „Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha, učeći ih da sve drže što sam vam zapovedao“ (Mt. 28, 19-20). Ovaj veliki zadatak je neposredno povezan s glavnim ciljem postojanja Crkve – sjedinjavanje ljudi s Bogom. Jedinstvo s Tvorcem nije moguće bez zadobijanja vere, ali, po rečima apostola Pavla, „Kako će, dakle, prizvati koga ne verovaše? A kako će verovati koga ne čuše? A kako slušati bez propovednika?“ (Rim. 10, 14).
 
Zato, svako usmeravanje crkvenih aktivnosti mora biti u sprezi sa svedočanstvom o Hristu Raspetom i Vaskrslom. Posebno je to aktuelno u savremenoj epohi aktivnog crkvenog stvaralaštva, kada dolazi do osnivanja novih parohija. 
 
Bilo koja novoobrazovana parohija, nije samo još jedna teritorijalno-administrativna jedinica, već i novo polje za misiju, što zahteva visok stepen odgovornosti crkvenih radnika i organizacije misionarskog služenja.
 
U okviru pripreme za ovaj misionarski kongres, održane su međuregionalne konferencije rukovodilaca parohijskih misionarskih odeljenja. Na tim forumima, pored celog niza aktuelnih pitanja, razmatrala se i tema organizacije misionarskog služenja u novoobrazovanim parohijama. Značajno je to, da su delegati bili jedinstveni u mišljenju, da misionarsko služenje mora nositi sistemski, zvanični karakter. Pri tom, želeo bih da naglasim, da se ponekad u dokumentima formulišu takve ideje, ali se u praksi ništa ne realizuje.
 
Za sve to je neophodno napraviti svojevrsnu misionarsku kartu svake parohije, koja bi sadržala informacije, ne samo o broju ljudi i gustini naseljenosti, o njenom religioznom i nacionalnom sastavu, već koja bi odražavala i situaciju o delatnosti raskolničkih i pseudo-pravoslavnih opština, a takođe, različitih sektaških organizacija. Pored toga, u njoj moraju biti prikazani, prioritetni za svaku parohiju, pravci aktivnosti, na primer: u obrazovnim, medicinskim, socijalnim, popravnim ili drugim ustanovama.
 
Karta mora postati putokaz za naš misionarski rad, i jedan od glavnih izvora informacija, uključujući tu i one interesantne za najvišu crkvenu upravu.
 
Veoma je aktuelna misionarska delatnost među žiteljima udaljenim od regionalnih centara, u Sibiru, Daljnjem istoku i na Krajnjem severu. To su tradicionalno usmerene misije, koje su formirane još u periodu pre revolucije, i one imaju prioritetan značaj za našu Crkvu. Ali, ako su u XIX veku objekti misionarske delatnosti bili uglavnom predstavnici mesnih korenih naroda, onda danas treba, ništa manje aktivno, raditi i s tim ljudima, koji su se, pripadajući etnički i kulturno pravoslavnoj tradiciji, iz različitih životnih razloga u znatnoj meri našli izolovani, ne samo od civilizacijskih blaga, već i od veza s pravoslavnim duhovnim centrima – hramovima i zajednicama. Ljudima koji rade u ekstremnim uslovima (na primer, na naftnim platformama, ili na mestima dobijanja gasa), prisustvo sveštenika je isto tako važno, kao i služenje kapelana u oružanim silama.
 
Poslednjih godina, najefektivnija forma misionarskog služenja u tim regionima, su misionarski kampovi. Pohvalno je to, što se u periodu od prošlog IV Svecrkvenog kongresa pravoslavnih misionara, koji je održan 2010. godine, količina misionarskih kampova uvećala skoro dva puta, ali je ipak njihov broj, u apsolutnim ciframa, još uvek veoma mali.
 
Misionarski kamp mora da bude početak stvaranja celovite crkvene zajednice, koja će okupljati ljude i davati im mogućnost da osete ljudsku, hrišćansku solidarnost, čak i u veoma složenim uslovima života. Karakterističan je primer osnivanja misionarskog kampa „Spaskij“, u selu Tiski, Jakutske parohije, koji se nalazi u arktičkoj pustinji na obali mora Laptevih. Njegova gradnja se odvijala u najtežim, ne samo klimatskim, već i socijalno-ekonomskim uslovima. Sredinom 2013. godine, doneta je odluka o zatvaranju baze daljnje avijacije, pri kojoj se on nalazio. Iz sela je otišlo na stotine vojnih lica i članova njihovih porodica. To je za sobom povuklo ozbiljne infrastrukturne probleme. Bili su zamrznuti sistemi za grejanje, zatvoreni dečji vrtići, prekinut vazdušni saobraćaj s „velikom zemljom“. Ljudi koji su ostali tamo, okupljeni oko saradnika Sinodskog misionarskog odeljenja, igumana Agafangela (Belih), uz pomoć dobrotvora su izgradili misionarski kompleks, i upravo kao odgovor na njihovu veru, armijska komanda je donela odluku o obnovi naselja. 
 
U Tiksi su počeli da se vraćaju ljudi. A oktobra 2014. godine, u misionarskom kampu „Spaskij“ su, predsednik Sinodskog misionarskog odeljenja, mitropolit Belgorodski i Staroosljski Jovan i episkop Jakutski i Lenski Roman, osveštali Nikolo-Serafimovski hram. I to je, naravno, veoma značajan događaj u sferi naše misionarske delatnosti na Severu Rusije.
 
Na žalost, privremeno prisustvo sveštenstva u udaljenim mestima nekog regiona, s misionarskim ciljevima, ne može da služi kao sredstvo rešavanja kadrovskih problema, vezanih za nedostatak sveštenstva u mesnim parohijama. Zadatak misionara je da obrati um i srce čoveka k Bogu, da ga krsti, da mu prenese početna znanja Jevanđeljske istine. Ipak, time se duhovni život preobraćenog ne završava, odatle on tek počinje. Novokršteni hrišćanin i na dalje ima potrebu za stalnom pastirskom brigom, neprestanom brigom o svojoj duši, i naravno, za redovnim učešćem u Liturgiji, i pričešću Svetim Hristovim Tajnama.
 
Zato je posebno aktuelna gradnja uvek dostupnog hrama, ili bar molitvene prostorije, i, što je još važnije, postojanje stalnog sveštenika, koji se brine o parohijanima, datim mu od Boga.
 
Misija među korenim i malobrojnim narodima naše zemlje, često se sreće s još jednim važnim problemom: problemom međusobnog odnosa nacionalne kulture i hrišćanske vere, koja se nudi u formi ruskog Pravoslavlja. Da li to znači da čovek, koji etnički pripada jednoj od narodnosti Sibira ili Daljnjeg Istoka, prilikom ocrkovljavanja, mora da se odrekne od, njemu rodne, kulturne tradicije?
 
U takvim slučajevima ne sme biti reči o rusifikaciji, to jest o odbacivanju mesne kulture, već o ispunjavanju te kulture hrišćanskim smislom. Zato sam ubeđen da misija mora biti povezana s radom na očuvanju nacionalnih kultura i njihovom preporodu. Upravo tako su radili naši poznati misionari XIX i početka XX veka. Njihovi prevodi bogoslužbenih i biblijskih tekstova delom su poslužili formiranju nacionalne pismenosti i literature.
 
Pored tradicionalnih formi misija, treba koristiti i savremene metode, uzimajući u obzir socijalni kontekst epohe. Poslednjih decenija, informacione i komunikacijske tehnologije su neobično mnogo napredovale. Bez preuveličavanja se može reći, da je u svetu došlo do prave informacione revolucije. Kao posledica toga, došlo je delom i do aktivizacije prosvetiteljske i apologetske delatnosti pravoslavnih hrišćana u SMI (sredstvima masovnog informisanja), na Internetu i, posebno, na socijalnim mrežama.
 
Ipak, radeći u svim gore pomenutim informacionim sredinama, hrišćanin je prizvan samim Bogom, da bude svestan i visoke odgovornosti za sadržaj, a takođe i stil svojih izjava, makar se one bile i u polemičkom kontekstu. Ne smemo davati povoda za osuđivanje onima, koji traže te povode.
 
I zadatak misionara se ne zaključuje u tome, da pobede na debatama, već da bi svojim ličnim primerom, svojim rečima, svojom ljubavlju privukli ljude, zato što često pobeda na debatama, za pobeđenog oponenta znači i gubitak mogućnosti da prihvati Hrista. Zato vas pozivam da veoma oprezno učestvujete u raznim vrstama debata. U sporovima se ne rađa istina, ona se rađa u ozbiljnoj diskusiji, koja je usmerena na rešavanje konkretnog problema.
 
U tesnoj vezi s apologetikom, nalazi se i antisektaška i antiraskolna aktivnost, koja i dalje ostaje jedan od važnih pravaca misionarskog služenja, zajedno sa zaštitom tradicionalnih hrišćanskih vrednosti i načina života pred licem, prvenstveno, agresivnog sekularizma. 
 
Pri tom, misionar, uključujući tu i parohijske sveštenike, mora vladati dovoljnim nivoom znanja i odgovarajućim obrazovanjem, da bi njegove reči zvučale ubedljivo i autoritetno. 
 
Danas se uspešno realizuje, doneta od strane svetog Sinoda 2007. godine „Koncepcija misionarske delatnosti Ruske pravoslavne crkve“, razrađen je obrazovni standard i doneti drugi dokumenti, koji regulišu pripremu misionara. Na dnevnom redu je veoma važan zadatak – organizovati pripremu misionara pri seminarijama i drugim obrazovnim ustanovama naše Crkve. I po tome, kako se bude rešavao taj zadatak, možemo suditi i o odnosu prema misionarskoj temi parohijskih arhijereja i rukovodilaca duhovnog obrazovanja.
 
Molim vladiku Varsonufija da prati statistiku koja pokazuje šta se dešava u misionarskoj delatnosti u svakoj eparhiji: koliko je misionara prošlo obuku, u koliko parohija postoje misionari, kako rade parohijski misionari. I po tim pokazateljima ćemo i donositi odluke o odnosu arhijereja prema misiji – ne po rečima, već po delu. Danas je misionarska tema glavna tema u Crkvi.
 
Drugi pokazatelj predstavlja organizacija misionarskog rada u parohijama, uključujući tu i plaćene specijaliste u oblasti misionarstva i katihizacije, koji su poslati u parohije. I pored donetih odluka Arhijerejskog sabora i Svetog Sinoda, taj rad se ne odvija tako brzo, kako bismo želeli. Zato se sa tribine misionarskog kongresa, ponovo obraćam preosvećenim vladikama i ocima nastojateljima: mi moramo u velikoj meri da ubrzamo, kako pripremu misionara-katiheta, tako i njihovo postavljanje u parohijama, kao prvo – gradskim, gde je danas posebno izražena potreba za takvim služenjem. Ja više ne govorim o odgovarajućim saradnicima u parohijskim upravama i dekanatima. Ta radna mesta moraju bespogovorno biti popunjena tamo, gde se to još nije dogodilo.
 
Uporedo s tim, neophodno je reći da misionarski rad ne može da se svede isključivo na rad redovnog parohijskog radnika. Svaki hram u licima nastojatelja, klira, parohijskih radnika i ocrkovljenih vernika, prizvan je da postane učesnik misije svedočanstva o Hristu svima (bližnjim i daljnjim), njihovom privlačenju k evharističkom životu parohijske zajednice. Svi parohijani, a tim pre parohijski radnici, rade jedno opšte Božje delo, i vrše sve neophodno s brigom za slavu Gospodnju, radi ispunjavanja reči Spasitelja: „i bićete mi svedoci u Jerusalimu <…> i tja do kraja zemlje“ (Dela apostola 1, 8).
 
Cilj tog svedočanstva nije samo poznanje vere, već i života u skladu s tom verom, ali i života koji je zapravo najjarkije svedočanstvo o Hristu, Koji je rekao: „Tako da se svetli vaše videlo pred ljudima, da vide vaša dobra dela, i slave Oca vašeg koji je na nebesima“ (Mt. 5, 16).
 
Želim svim učesnicima ovog Kongresa, svim misionarima, parohijskim arhijerejima i nastojateljima, plodotvoran rad na njivi crkvene misije.
 
Prevod sa ruskog S. M.
18. jun 2015.
 
Pres-služba Patrijarha moskovskog i cele Rusije

Pročitano: 3668 puta