MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DA RAZGOVOR NE BUDE PUST...



Jeromonah Makarije (Markiš) 

S jeromonahom Makarijem (Markišem), rukovodiocem Informativnog odeljenja i Komisije po pitanjima porodice, zaštite materinstva i detinjstva Ivanovo-Voznesenjske parohije, poznatim crkvenim publicistom, misionarom (uključujući tu i Internet prostranstvo), razgovarali smo za vreme VI Međunarodnog festivala pravoslavnih SMI (sredstava masovnog informisanja) „Vera i reč“, koji se ovog meseca održavao u Moskvi i Podmoskovlju. Odgovarajući na pitanje, da li monasi treba da komuniciraju sa predstavnicima SMI, da čitaju novine, slušaju radio, gledaju video na YouTube, pa čak i da sami učestvuju u njima, otac Makarije je rekao:
 
– Kada govorimo o monasima, onda moramo da budemo svesni da tu ne spadaju samo žitelji odvojenih manastirskih obitelji, već i Njegova svetost Patrijarh, i arhipastiri Ruske pravoslavne crkve. Uostalom, i oni su, takođe, monasi, koji, što je razumljivo, praktično ni ne mogu da budu izolovani od informacionog polja. Uzgred, u mojoj parohiji ogromnu većinu današnjeg sveštenstva čine monasi. Igumani, arhimandriti, jeromonasi. Čak i oni, koji žive u manastiru, često su aktivni u sferi služenja društvu, a to znači i da su obavezni da znaju šta se dešava u svetu. I ne samo da znaju, već i da govore narodu o istinskim vrednostima, ne samo na propovedima, već i u sredstvima masovnog informisanja.
 

U tom pitanju su ključne reči: monaško služenje. Služenje Crkvi, služenje društvu, služenje bližnjem. O tome je svojevremeno govorio i Njegova svetost patrijarh Aleksej II. O tome nam danas govori i Njegova svetost patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril, podvlačeći to, da je smisao monaštva u služenju Gospodu do kraja, beskorisnom služenju, ne tražeći ništa za uzvrat. Zato svoje poslušanje treba nositi tako, da to donese dobre plodove, bio ti i rukovodilac Informativnog odeljenja ili nekog drugog (u našoj parohiji većinu Odeljenja vode monasi: igumani, arhimandriti). Zato ja i, na primer, rukovodilac parohijskog Odeljenja po pitanjima međusobnog dejstva Crkve i društva, na najaktivniji način sarađujemo sa novinarima, kako pravoslavnim, tako i svetskim. Kod nas stalno dolaze predstavnici oblasnih SMI: lokalne televizije, novinskih kuća. I srećni smo što možemo da govorimo o parohijskom životu, o crkvama i manastirima, a takođe, da odgovaramo na neprijatna pitanja koja postavljaju ljudi, kako ocrkovljeni, tako i oni daleki od Hrista.
 
– Takvih pitanja je danas veoma mnogo. I vi se, koliko mi je poznato, trudite da odgovorite na njih i pred mnogo širim auditorijumom: u analitičkom pregledu „Radonjež“, informaciono-analitičkoj službi „Ruska narodna linija“, u časopisima „Toma“, „Neskučnij sad“, “Ruski dom“, u pravoslavnim internet-izdanjima, na tele-kanalu „Sojuz“ itd. Danas ste, na festivalu pravoslavnih SMI „Vera i reč“, nastupili kao učesnik televizijskog projekta „“Medijski Otac“, na sednici okruglog stola „Prava čoveka – granice slobode i samovolje“  i pokazali video „Vukodlaci u odorama“. Tema koja nije samo goruća, već i krajnje bolna…


 
– Bolna – da, ali pođimo od toga da zabranjenih tema nema. Njih ne sme biti, ma kako one nekima izgledale „neprijatnim“! Treba govoriti bukvalno o svemu što ljude boli, što izaziva žestoke rasprave, i što za posledicu često ima iskrivljavanje suštine. Zato se često odazivam na ponude da kažem svoje mišljenje o tome, kako treba gledati na tu ili drugu pojavu, s duhovne tačke gledišta. Na primer, korupcija (taj video je sakupio najveći broj gledalaca – više od 75 hiljada). Pokušavam da odgovorim na pitanje o uzroku „nedruželjubivosti“ pravoslavnih hrišćana (kako neki ljudi vide posetioce hramova, koji su tek počeli da upoznaju pravoslavlje). Govorim otvoreno to što mislim o pseudo-pravoslavlju. Čak sam izdao i knjigu s takvim nazivom, koju je objavilo izdavaštvo „Nikeja“. U njoj sam otkrio čitaocima svoja razmišljanja na temu „O duhovnom životu i prelesti“, i tu sam pokušao da prenesem živo iskustvo opštenja sa najrazličitijim ljudima, u jednostavnoj formi pitanja i odgovora.
 
Uzgred, znate li koje reči Hrista iz Svetog Pisma možemo u potpunosti primeniti u radu informacione službe? Otvorimo 12 glavu Jevanđelja od Mateja. Čitamo: „A ja vam kažem da će za svaku praznu reč koju kažu ljudi, dati odgovor u dan strašnog suda. Jer ćeš se svojim rečima opravdati i svojim ćeš se rečima osuditi“ (Mt. 12:36-37) Strašno je i zamisliti kakva se reka pustih reči, za koju ćemo dati odgovor na dan strašnog suda, lije iz sredstava masovnog informisanja! A šta su to „puste reči“? Taj pojam zahteva razjašnjenje. U originalu mi vidimo grčki pridev aergos (ἀργόν), što na grčkom znači: neefikasan, beskoristan, koji ne daje rezultat. A „sloboda reči“ – to je jedan od atributa reči efikasan. Znači, ukoliko reč prestane da bude slobodna, ona gubi svoju efikasnost, postaje formalna, „kao zvono koje zvoni i praporac koji zveči“. Pamtite te reči iz Prve poslanice Korinćanima svetog apostola Pavla: „Ako jezike čovečije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.“ (1Kor. 13:1). Po mom mišljenju, upravo poštena i efikasna reč mora postati glavni pravac u radu pravoslavnih SMI.
 


– Oče Makarije, festival pravoslavnih SMI „Vera i reč“, ove godine je postala mesto za demonstraciju novih projekata u sferi medija. Posebno je zapažena prezentacija hrišćanskog YouTube-kanala „Carigrad“, koji je za tri nedelje postojanja u ruskom internet prostranstvu, privukao više od 4 miliona gledalaca! U vreme mog upoznavanja sa prestoničkim FM-radio „Vera“, čula sam od njegovih rukovodilaca, da se nadaju da će pomoću neobičnog formata i najnovijih tehničkih mogućnosti „iščupati“ žitelja savremenog megapolisa iz tog tempa, uključujući tu i informativnog, u kome on sada živi. Kakav je Vaš, kao monaha, odnos prema savremenim tehnologijama u informacionoj sferi?
 
– Reći ću ovako: savremenih tehnologija se ne boji onaj monah, koji se njima ne bavi radi samih tehnologija, već ih koristi u svom služenju. I pri tom pamti da tehnika ne stoji u mestu i da mora odgovarati zadacima koji su postavljeni pred nju. Naravno, čuju se i primedbe iz usta nekih ljudi: govore, vi Internet štitite i tvrdite da su internet tehnologije neutralne. A pored toga, kroz Internet ide toliko svakakvih gadosti: i pornografija, i hazardne igre, i razne druge nepristojnosti. Zaista, to je tako, to se ne može osporiti. Samo bih primetio da uništavajuća sila zla može prodreti i kroz knjige, i kroz fotografije, i kroz novine…
 
Bilo koji tehnološki prodor nosi određenu opasnost. U jednoj iz emisija „Reč pastira“ Patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril je govorio da, što se više novih mogućnosti pojavljuje pred čovečanstvom, tim više niču i opasnosti. Zapamtio sam ovu logičku povezanost: U drevnosti, čovek je koristio koplje ili mač. Mogao je da baci koplje i ubije drugog čoveka. Ili da ga poseče mačem. S vremenom se pojavio mitraljez, pomoću koga su mogli da pobiju celu vojnu jedinicu. Posle su napravili atomsku bombu – ona može celi grad da uništi. Približno to isto se dešava i u informacionom životu: tehničke mogućnosti se proširuju. I šta to ima za posledicu? Samo to, da moramo što više pažnje da usmeravamo sredstvima zaštite od greha i borbe s njim. A najbolji način odbrane je napad, pomoću tih istih tehnologija koje su danas dostupne: radio, televizija, internet.
Već sam govorio novinarima kako se vernici mogu zaštititi od lažnih informacionih provokacija, koje se kao mutan potok izlivaju na našu Crkvu, njene pastire i verno stado. Treba postupati isto kao što postupaju razumni roditelji, koji štite svoju decu od prehlade, ne maze ih, ne kriju od promaje, već jačaju deci imunitet, čeliče ih.  U našem slučaju to znači aktiviranje rada parohijskih i crkvenih SMI, operativnu reakciju Crkve na aktuelna pitanja i teškoće, dopiranje žive reči Crkvenih predstavnika i arhijereja do svakog građanina. I, naravno, dobro delo prosvećivanja, razvijanja navike rada na Internetu, pomoći ljudima u njihovim naporima da odvoje pšenicu od kukolja.
 
– Sudeći po radu VI međunarodnog festivala „Vera i reč“, zasićenog prezentacijama, diskusijama, okruglim stolovima, aktivnostima sekcija, izložbama, aktivnost pravoslavnih SMI primetno raste.  Šta vas je, od festivalskih manifestacija, posebno zainteresovalo? Šta smatrate najvažnijim za proces daljnjeg aktiviranja pravoslavnih SMI?
 
– Naravno, za posebno važnu manifestaciju smatram susret sa Njegovom svetosti patrijarhom Kirilom u Sali crkvenih saveta Hrama Hrista Spasitelja, njegov nastup i odgovori na pitanja učesnika festivala. To je uvek inspirativno i interesantno, i neobično važno, kako za predstavnike pravoslavnih SMI, tako i za naše goste iz svetskih izdanja. (Na primer, sa mnom je iz Ivanova na forum doputovala mlada novinarka, urednik naših oblasnih novina; smatram da su njenom duhovnom i profesionalnom usavršavanju, kako sam festival, tako i susret s Njegovom svetosti, doprineli veoma mnogo).
 


Takođe, dodaću k nizu strateški važnih događaja i prezentaciju projekta „Pravoslavni vesnik“, koji je osnovalo Sinodsko informaciono odeljenje (SINFO), u cilju podrške regionalnoj pravoslavnoj štampi. Da bismo to shvatili, obratimo se iskustvu svetskih izdanja novina: „Trud“, „Argumenti i fakti“, „Komsomoljskaja pravda“, - koje su odavno sprovele u život ideju regionalnih verzija. Ta izdanja imaju, na primer, Ivanovsku verziju, Nižnjegorodsku, Jaroslavsku, Tversku, Novogorodsku itd. Danas, taj jedinstveni zajednički projekat Sinodskog informacionog odeljenja s parohijama Ruske pravoslavne crkve, takođe, sve više jača. Znam da je, kao pilo-projekat, pokrenut u 8 regiona. Bilo koja parohija se može priključiti tom projektu, dobijajući bez nadoknade od SINFO gotovu maketu pravoslavne novine (koju mogu iskoristiti, kako za štampu odvojenog izdanja, tako i kao tematske blokove u bilo kojim drugim SMI). Uzgred, informacija o tome je već sutradan, posle prezentacije projekta, bila objavljena na sajtu naše Ivanovo-Voznesenjske parohije…
 
– I poslednje pitanje, baćuška. Verovatno se na Vašem životnom primeru može jasno videti, šta znači to kada se čovek, koji je čuo zov Božji, odazove na njega svim svojim srcem. Vi ste postali Pravoslavac u Americi, u Bostonu, a monah ste postali u Rusiji, u provincijskom gradu Ivanovu. Da li je dolazak u Rusiju takođe zov Božji, volja Božja?
 
– Tačnije je reći – povratak. Jer u vreme SSSR-a sam završio odeljenje automatizovanih sistema upravljanja Moskovskog instituta inženjera transporta. A u Americi, istina vanredno – Sveto-Trojicku duhovnu seminariju u Džordanvilu (država Nju-Jork). Iz SAD sam otputovao septembra 2000. godine, nešto posle početka američkog bombardovanja male slovenske države Srbije. Bilo me je sramota da pokazujem svoj američki pasoš. Doputovavši u Moskvu, tamo sam ostao kratko vreme. Kroz par nedelja, po blagoslovu tadašnjeg arhijereja, vladike Amvrosija (Šurova)(sada je u penziji), uputio sam se u Ivanovo, postao poslušnik u Sveto-Vavedenjskom manastiru. Tamo sam primio monaški postrig, a 2003. godine sam rukopoložen za sveštenika. Od tada sam sveštenik, sveštenik ispovednik. Takođe, predajem u Sveto-Aleksejevskoj Ivanovo-Voznesenjskoj duhovnoj seminariji i odgovaram, s još jednim čovekom koji je na poslušanju, za parohijski sajt. Trudimo se da ga učinimo informacionim i prosvetiteljskim. Još vodim i sajt http://СвященникОтвечает.рф/.
 
– Nije ni čudo što Vas zovu - neumorni misionar. Ja sam, na primer, imala priliku da slušam od najrazličitijih ljudi, da su im Vaši članci i knjige napisani u jarkoj novinarskoj formi, nastupi na forumima, internet-seminarima, pomogli u duhovnim stremljenjima.
 
– Drago mi je da je tako, jer je naš crkveni posao – rad za Hrista i za Rusiju.
________________________________________
Izvor: Manastirski vesnik
Razgovor vodila: Nina STAVICKAJA
Foto: Vladimir HODAKOV
 
Prevod sa ruskog S. M.
10 jun 2015.
 
Izvor: http://prihozhanin.msdm.ru/home/pogovorit/chtoby-slovo-ne-bylo-prazdnym.html

Pročitano: 18713 puta