MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARAC EVDOKIM IZ SKITA SVETOG DIMITRIJA (DEO 2.)



 
Nastavak, gledaj Deo 1.<<<klikni
 
Starac nikada nikoga nije osuđivao. Nije se trudio da pogorša naše mišljenje o bilo kom monahu. U to vreme, kada naš manastir još nije bio kinovija (opštežitejski), svi smo bili nezadovoljni postojećim stanjem. Starac – nikada. Samo je lakonski napominjao: „Prolazimo kroz teškoće. Bog će nam pomoći“.
 
Sve dobro je naglašavao, govoreći o tome kao istočni Grk s Pafosa, da bi  dodao značaja tome. O lošem je ćutao, trudeći se da sve prođe neprimećeno. Ipak, lice starca je postajalo tužno i uznemireno. Nije voleo razgovore među monasima. Nije prihvatao praznoslovlje: „Dobar je on, ali mnogo govori“. I on sam, kada smo dolazili u keliju, nije odavao utisak čoveka koji žudi za razgovorom. Sredstvom njegovog izražavanja nisu bile samo reči, već i samo njegovo prisustvo, celo njegovo biće. Mnogo više je govorio svojim ponašanjem, nego rečima.
 
Jednom sam ga sreo u svom manastiru, na službi Akatista. Prvi deo je otpevao jedan sveštenik. Otpevao je s izmenjenim glasom – prvi, prvi plagalni (izvedeni) – promenivši mnoštvo glasova, pre nego što je završio. Starac je stajao ispod mene, i video sam da ne može da prihvati to što je čuo. Ipak je ćutao, njegovo lice je izgledalo razočarano. Zatim je došao drugi sveštenik, takođe muzički obrazovan. I kada je on otpevao drugi deo, starac se obradovao. Jerej ga je otpevao jednostavno, ne menjajući glasove. Na šta je starac rekao: „Tako smo i mi pevali. Tako smo nasledili tu tradiciju“.
 
Starac Evdokim je uvek bio krotak, podvlačim – krotak. Jer mnogi govore da smo mi, koji smo dali celibat (zakletvu bezbračja), nervozni, patimo od gnevljivosti, grubosti i nekontrolisane razdražljivosti. Starac Evdokim uopšte nije bio takav. Služio je spokojno i krotko, ma ko da je pevao ili služio s njim. Uvek je bio blag. Kako je služio pred žrtvenikom, tako se i obraćao drugim ljudima. Starac nije bio od onih, koji se s poštovanjem i pobožnošću odnose prema svetom žrtveniku, a zatim se grubo obraćaju svome bratu. Pričešćujući se zajedno s drugima, uvek je svakog uvažavao. Jednom sam ga pitao, da li se ikada razdraživao. Odgovorio je: „Ne sećam se“.
 
Kada su mu ukrali kotlove, koji su bili svojina skita, rekao je:
 
– Da su nam ostavili bar jedan, da bismo mogli da obeležimo praznik. Zar su im baš svi bili neophodni?
 
Na Tajinstvu ispovesti, uvek je bio ozbiljan, kao doktor, sa svom odgovornošću pregledavajući bolesnika. Posle Tajinstva je sledilo ćutanje Zaharije. Samo je u retkim slučajevima govorio:
 
– I savremeni čovek se bori, isto kao i „stari“. Ali uticaj zla prevazilazi njegove sile. Ako Bog ne pomogne, svi padamo ka dnu.
 
Poštovao je svoj manastir i brinuo je o njemu svom svojom dušom, voleo ga je kao rodnu kuću. Reč manastira je za starca bila reč Crkve, koju je neophodno realizovati u životu na bilo koji način. Svi starci manastira su bili ozbiljni i uvaženi. Starac Evdokim nikoga nije osuđivao. U svakome je umeo da nađe nešto dobro i da ga pohvali. Nikoga nije otpisivao.
 
U svom manastiru, gde je često služio kao sveštenik, starac je bio blag u rečima, i s predivnim manirima. Nisu mu se sviđala pitanja, posebno od monaha, o tome kakav je ovaj ili onaj čovek.
 
– Brate moj, – govorio mi je starac, – ko mi je dao pravo da odvajam kukolj od pšenice?
 
Kada je došlo novo bratstvo, u početku se starac kolebao. Govorio mi je:
 
– Ako se ne uskladimo, ja ću doći u tvoj manastir. Vi ste mi  bliski.
 
– Ne, starče. Ostani i upoznaj ih bolje, pa posle odluči.
 
Ali kasnije, videći kako bratstvo raste i pridobija sve prave monaške kvalitete, ljubavlju i služenjem Bogu, starac se umirio. Uvek, kada smo se sretali, on mi je s entuzijazmom govorio o bratiji, o uvažavanju koje je prema njemu iskazivao sveti iguman, o pevanju u crkvi. I prema svemu tome, odnosio se kao prema čudesima Bogorodice:
 
– Brate moj, nismo imali pevača. A sada je hram ispunjen mladim glasovima. Zar to nije čudo Bogorodice Vimatarise?
Nedelju dana pre njegove smrti, posetio sam starca u manastiru, u kome su brinuli o njemu. Bratija su pitala, da li me je prepoznao.
 
– Da, – odgovorio je starac, – to je iguman Dohijara.
 
Starac je izgledao čisto, živo i pronicljivo. Podvlačim – čisto. Njegovo lice je sijalo. Ako se pažljivo pogleda u njegove oči, u njima se može videti ceo svet, ceo podvižnički put prepodobnih. Episkop Tiamer Toth, koji je bio u kontaktu s omladinom i napisao mnogo poznatih knjiga (“Αγνά Νιάτα” (“Čista mladost”), “Δεκάλογος” (“Deset zapovesti”)), želeći da piše o najlepšim vidovima Tvorevine, pomenuo je njih tri: zvezdano nebo, mirna površina jezera (živeo je daleko od mora) i nevini izgled novorođenčeta. A ja bih, s vašom dozvolom, dodao tom spisku i oči starca Evdokima i svakog prepodobnog, u njegov poslednji čas.
 
Izvor: Manastir Dohijar, Sveta Gora Aton, 2010.
Prevod s novogrčkog: redakcija internet-izdanja „Pemptusija“.
 
Prvod sa ruskog S. M.
20 maj 2015 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/

Pročitano: 7291 puta