MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

U ISKUŠENJIMA SE KRIJE BOŽJI BLAGOSLOV



Skoro svi ljudi povezuju prekretnice u svom životu s nekakvim iskušenjem.
 
Tuga – to je neprijatan osećaj. Ali iza svega toga – boli, tuge, iskušenja – krije se Božji blagoslov, preobražavanje, usavršavanje čoveka ili njegove porodice. Skoro svi ljudi povezuju prekretnice u svom životu s nekim iskušenjem. U početku sve ide dobro. Ali odjednom, Gospod im uzima dete. Počinju suze, stradanja. Zatim se na njih spušta Božja blagodat, i ljudi se smiruju. Odlaze u crkvu, počinju da se ispovedaju, da se zbližuju sa sveštenicima. Zahvaljujući svom detetu, oni dospevaju u crkvu. Bol ih prinuđuje da traže utehu u molitvi za upokojenog, dolaze na bogosluženja.
 
Bol im omekšava srce, čini ga sposobnim da primi reč Božju, čak i ako ranije, dok je bilo tvrdo, nije primalo tu reč. Na primer, u cvetu mladosti čovek misli samo o sebi, a ne o nekom drugom. Ima diplome, slavu, zdravlje, lepotu – sve. Ali kada ga bolest prikuje za krevet, on počinje da misli drugačije. Zemna blaga  postaju uzaludna i besmislena, kao i sve ostalo u ovom svetu. Mogu da umrem! I kakav je u svemu tome smisao? I tada, recimo, kod njega dolazi neki čovek i govori: „Pročitaj ovu knjigu, pogledaj o čemu se tamo govori.“ Tako on po prvi put čuje reč Božju. Kada dobija tu knjigu, bol je već pripremila njegovo srce, učinila ga sposobnim da je primi. Znači, kada on otvori Jevanđelje i pročita ga, duša čoveka počinje da se preobražava. I kada bolest odstupa, čovek, jedva se podigavši sa postelje, počinje neprestano da analizira svoj život. I više ne živi kao pre, u gordosti i fantazijama.
Bolest i tuga – to su prvi lekovi, koji su nam darovani Božjim promislom, kroz koje se Bog trudi da nas približi Sebi i umnoži naše vrline.
 
Jov je bio najbolji čovek na zemlji, ipak, Bog je poželeo da ga učini još boljim. I samo prolaskom kroz iskušenja, Jov se proslavio. Kao dobar i pobožan, on nije bio poznat. I tek od tog momenta, kada je kroz trud i bol prošao kroz iskušenja, bio je uvenčan i obogatio se. Tada je i bio položen temelj njegove slave, koja se produžava i do današnjih dana. Taj njegov jarki primer može da osnaži svakog čoveka, koji prolazi kroz iskušenja. Ako je on bio iskušavan, iako je bio svet, onda se mnogo ozbiljnijim iskušenjima podvrćemo mi, grešnici. I kao rezultat, Bog je Jova učinio svetim, darovao mu dug život i blagoslovio ga dvostruko i trostruko za sve ono čega se lišio. Tako je postao predivan primer, za sva vremena, za stradajućeg čoveka. Mi treba samo da uporedimo sebe s njim, da se oslonimo na njega i smirimo, govoreći: „Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje!” (Jov 1:21). Čovek klima glavom i govori: „Bog dao, Bog uzeo. I, uzevši moje dete, zar mi ga nije Bog i dao? I uzeo, Gde je moje dete? Na nebesima. Kako mu je tamo? Tamo prebiva u miru i pokoju“.
 
U svakom iskušenju se krije Božja volja, i korist, koju, naravno, čovek ne može da primeti odmah. Ipak, s vremenom, ona se otkriva. Poznato je mnoštvo takvih primera.
 
 
To se desilo i sa svetim Andronikom i Atanasijom. Oni su bili muž i žena. Andronik je bio zlatar i bio je vrlo bogat. Od jednog dela svojih prihoda, hranio je svoju porodicu. Drugi deo je razdavao siromašnima, a treći je davao ljudima, kojima je bio potreban novac, na zajam, bez kamate. Imali su dve prelepe kćeri. I obe su umrle od bolesti. Tako su roditelji sahranili obe kćeri. Neutešna Atanasija je plakala na njihovom grobu. Plakao je i Andronik. Razočaran, otišao je kući. Nesrećna Atanasija je ostala. Plakala je na grobu i uzvikivala: „Deco moja, deco moja!“ Bližio se zalazak sunca, i groblje je trebalo da zatvore. Odjednom, sva u tuzi i boli, Atanasija je videla monaha koji joj se približavao, i koji joj se obraćao rečima: „Gospođo, zašto plačeš?“
 
„Kako da ne plačem, oče? – pomislila je da je pred njom sveštenik zadužen za to groblje. – Sahranila sam svoju decu, dva moja anđela. Stavila ih u grob, i ja i moj muž smo sada potpuno sami. Nikakve radosti više nema za nas.“
 
Monah joj je odgovorio: „Tvoja deca su na nebesima, s anđelima. Ona borave u sreći i Božanskoj radosti, a ti, dete moje, plačeš? I još sebe smatraš hrišćankom.“
 
„Znači, moja deca su živa? Oni su anđeli?“
 
„Naravno, oni su anđeli.“
 
Taj monah je bio svetac naše Crkve. Kao posledica toga, Andronik i Atanasija su otišli u manastir i postali sveti.
 
 

Starac Jefrem, proiguman svetog manastira Filotej. „Praktične duhovne lekcije za dobijanje duhovnog zdravlja i spasenja“.
 
Prevod s novogrčkog: redakcija internet-izdanja „Pemptusija“.
 
Prevod sa ruskog S. M.
15 maj 2015 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/

Pročitano: 22806 puta