MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

UKIDANJE INDIVIDUALNOSTI U SVEŠTENOSLUŽENJU



Pravoslavno hrišćansko služenje – to nije pokušaj da se umilostivi razgnevljeni Bog. To nije dug, čijim zapostavljanjem ćemo da ponesemo pravnu odgovornost,  ili stvaranje scena i slika koje nam pomažu da to bolje osetimo. To nije sećanje na drevne istorijske događaje, koje ne smemo da zaboravimo, to nije pokušaj predstavljanja nekakvog predivnog duhovnog sveta radi nadahnuća, to nije način da damo odmor svojoj duši. Pravoslavno služenje – to je stremljenje k nalaženju istinitog Boga Koji se stalno javlja u našem svakodnevnom životu, ulazak u riznice Njegove ljubavi, uzvraćanje izražavanjem naše zahvalnosti i ljubavi, pridruživanje Njemu, Njegovoj radosti i sili i, na kraju, život zajedno s Njim.
 
U sveštenosluženju nam se javlja Hristos, proslavljaju se vernici: „Kada se Hristos, naš Život, javio, i vi se javite s Njim u slavi“. Ali šta to znači, javljanje čoveka zajedno s Hristom? Ovde se, očigledno, razmatra eshatološki smisao. Tada će biti u potpunosti javljena slava Boga, tada će se proslaviti savršenstvo – Bog -  i tada će se svaki čovek javiti u slavi.
 
Pored eshatološkog elementa, javljanje čoveka zajedno s Hristom u slavi, povezano je i s najvišim ciljem i predodređenjem svakog od nas. Na bogosluženju, vernici odlažu sve svoje brige, odvajaju se od zemnog, i na mističan način postaju slični heruvimima, sjedinjuju se sa Svetim Duhom, preživljavaju poslednja vremena. Sveti Duh predstavlja Boga u istoriji i Crkvi, u Njegovom večnom carstvu. Istovremeno, on predstavlja i svakog vernika, tajnu čoveka.
 
Služenje je različito, zavisno od molitve, od aktivnosti koje se obavljaju u hramu – ne u sobi u određeno vreme, ne tada, kada mi to želimo pomoću određenih fraza, ne onako kako mi to zamišljamo. Služba može biti samo opšta i crkvena. Čovek ne može služiti sam u svojoj kući. On Bogu služi samo zajedno sa svojom braćom i braćom Hrista, u hramu – mestu koje mu pripada i koje nije namenjeno opštem društvenom korišćenju, već na mestu namenjenom Bogu. Okupljamo se u crkvi s jednim jedinim ciljem – da služimo zajedno. Služenje se ne obavlja ako nas je mnogo, ali smo razjedinjeni. Bogu ne služi svaki čovek odvojeno, već Crkva kao saborno jedinstvo. Zato i Božanstvena liturgija preobražava prostranstvo u tačku, istoriju čini neprekidnom i danas, istinskom, sjedinjuje sve ljude „i rasejane po svetu čini zemljacima“.
 
Na Božanstvenoj liturgiji reči „sve“, „svih“, „svakakvih“ se susreću skoro u svim molitvama: „Vsje svjatije pomjanuvši“, to jest, mi se sećamo svih svetih, ne zaboravljajući ni jednog. Pominjući duše, mi takođe, ne isključujemo nikog iz svoje molitve: „I vsjeh i vsja“. Na taj način, sveštenosluženje se prinosi svima zajedno.  Zato Crkva nije lokalna i mesna, već saborna i sveopšta. Crkva vrši svaku liturgiju, koncentrišući u sebe sve hramove, sve beskrvne žrtve, koje se prinose u celom svetu, okuplja „vsjeh i vsja“ u jednu jedinstvenu, Bogu ugodnu žrtvu. Ta sabornost izražava tajinstvo jedinstva.
 
Iz kog posebnog razloga se okupljamo zajedno? Hajde da se setimo našeg stvaranja. Kada je Bog stvorio svet i Adama, On je rekao: „Nije dobro da je čovek sam“ i zato je rešio da stvori Evu. I od prvih ljudi vuče poreklo ceo ljudski rod, sa svim blagoslovima i nedostacima, koje je zadobio posle grehopada. „Nije dobro da je čovek sam“. Egoizam – to nije samo želja da se bude prvi. Još gora karakteristika egoizma je želja čoveka da bude sam. I to je tragično. Navešću primer koji će pojasniti izrečeno. Često dolazimo u crkvu i, držeći u ruci molitvenik, krijemo se u nekom tamnom uglu. Ne želimo da se bavimo ničim drugim, i ako se neko pored nas pokrene, bunimo se što nam smeta da se skoncentrišemo. Ako bi naš cilj bio koncentracija pažnje, onda bi nam više odgovarala kelija. U hram dolazimo radi opštenja. Život jednog čoveka se preseca s životima drugih, on im otvara vrata svoje duše i oni ulaze u nju, noseći sa sobom Boga. Dolazimo da bismo se sreli s drugima, da bismo se našli na istom mestu u isto vreme, da bismo proslavljali Boga u zajedničkom stajanju pred Njim. Dolazimo da bismo razgovarali sa svojom braćom, a ne da naša glava bila opterećena usamljenim egoističnim mislima. Zato se Crkva odnosi popustljivo prema određenom neredu, ne obraćajući suviše pažnje na nepriličnu buku, na prirodnu bučnost male dece, na teškoće koje imaju bolesna lica, starci i psihički nestabilne osobe. Ipak, svi oni nose svoj veliki udeo u opštenju bogosluženja. Hramovi nisu mesta gde caruje potpuna simetrija, red i organizovanost. Naprotiv, ustav, pravila i uputstva imaju zadatak da olakšaju našu komunikaciju, kako jednih s drugima, tako i s Bogom. Iz tog razloga, naše služenje ima karakter okupljanja, i zove se Tajinstvom Pričešća, Telom Hristovim, Crkvom. Ne možemo doći do opštenja s Bogom, ako ne umemo da opštimo među sobom. A da opštimo s drugima možemo samo onda, kada izađemo iz svoje „futrole“. Upravo zato nas Crkva i okuplja zajedno, da bi svako zaboravio na svoju koncentraciju, na sopstveno „ja“.
 
Na Božanstvenu liturgiju dolazimo da bismo našli svoje mesto u sveštenim sudovima, da se dotaknemo Hrista, da budemo zajedno sa celim svetom, sa svom tvorevinom, da oprostimo svojoj sabraći, da ih osetimo delom svoje ipostasi, svog tela i da shvatimo da smo svi mi deo Tela Hristovog. Iz toga se sastoji naš život i naša vera, koji su utkani u naše sveštenosluženje. Kada čovek živi s radošću opštenja s Hristom, gledajući na to ne kao na lični, već kao na crkveni događaj, kada smo svi mi deo večnog Tela Hristovog, žitelji Njegovog Carstva, pričasnici večnosti, tada naše srce dobija deo od ploda Tajinstva. Pomilovani, voljeni, objedinjeni u Crkvi, mi se preobražavamo u Tajinstvo Božje i pripremamo svoju dušu za prihvatanje Božanske radosti.   Tada prestajemo da budemo posmatrači i postajemo učesnici sveštenosluženja.

 Mitropolit Mesogej i Lavreotiki Nikolaos Hatzinikolau
 
(Iz referata, pročitanog na VI Svegrčkom skupu kadrova svetih mitropolija Sveštenog sabora grčke crkve, 23 septembar 2004. god.)
 
Prevod s novogrčkog: redakcija internet-izdanja „Pemptusija“.
 
Prevod sa ruskog S. M.
13 maj 2015 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/

Pročitano: 6989 puta