MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OTAC HARALAMPIJE DIONISIJATSKI



 „Otac Haralampije Dionisijatski, jednostavan čovek, iguman i učitelj umne molitve“ – tako se zove knjiga koju je posle smrti starca napisao jedan od njegovih mnogobrojnih duhovnih čeda – monah Josif Dionisijatski. Ta činjenica nas je podstakla da stupimo u kontakt s ocem Josifom i zamolimo ga da specijalno za naš sajt napiše tekst, posvećen desetogodišnjici predstavljenja njegovog starca, oca Haralampija, bivšeg igumana manastira Dionisijat. Ranije je taj isti otac Josif napisao i žitije velikog askete, Arsenija Spileota, koji se podvizavao zajedno s velikim učiteljom trezvenosti našeg vremena – Josifom Isihastom.
 
U te dve knjige možemo videti natčovečanske podvige i darove, slične darovima drevnih velikih podvižnika pustinje: Antonija, Save, Simeona Novog Bogoslova, Studita, isihasta XIV veka, kolivada i uopšte svih drevnih i novih prepodobnih Svete Gore.
 
Na taj način, svojim životom, iz pokoljenja u pokoljenje, sveti oci dokazuju da je „Isus Hristos juče, danas i vo vjeki vjekov, Taj isti“.
 
Ovaj veliki podvižnik, otac Haralampije Dionisijatski, i učitelj umne molitve, svojim korenima pripada blagoslovenom Pontu.
 
Posle nasilnog izgnanja iz Ponta, pod nesnosnim pritiscima turskog osvajača, porodica Galanopulov se 1880. godine preselila u Rusiju. Tamo je jedan izuzetno pobožan mladić, koji se zvao Leonid, na čudesan način upoznao i oženio skromnu devojku Despinu. Od tih svetih roditelja je nastao i slavni plod, treće dete u njihovoj mnogočlanoj porodici, Haralampije.
 
Ranije smo slušali o velikom podvižniku Arseniju. Taj monah je bio rođeni brat Leonida. Pre nego što je postao monah, imao je veoma jaku želju da krsti neko dete. Ako ne krstiš dete, govorili su Pontijci, onda će ti u drugom životu Hristos dati kamen u ruke. Čekao je, sledeći Božiju promisao, da krsti svog nećaka. Krstivši Haralampija, otišao je u manastir. Tamo daleko na svetogorskim liticama svetog Vasilija i maloj svetoj Ani, zajedno sa svojim sapodvižnikom Josifom, on se predao natčovečanskim podvizima.
 
Ovde moram da dodam to da su, kako porodica Galanopulovih, tako i porodice sve ostale naše pontijske bratije, pod neizdrživim pritiskom i gonjenjima onih koji su otvoreno verovali u Hrista, bili prinuđeni da se spasavaju od totalitarnog boljševičkog režima u Rusiji, i ponovo se sele, ovaj put u svoju otadžbinu. 1920. godine porodica Galanopulovih se konačno naselila u predivnom selu Arkadiko u pograničnoj Drami. Tamo je rastao i predavao se prvim asketskim podvizima i Haralampije (pogledati našu knjigu o starcu).
 
Prošlo je mnogo godina, i molitva velikog podvižnika je privela na njegov put i njegovo kumče i nećaka Haralampija, u pustinju Svete Gore, da bi i on pristupio podvizima tih velikih podvižnika Josifa i Arsenija. 
 
Da li da propustim neverovatne podvige Haralampija dok je bio u svetu? Svakodnevna bdenija, hiljade poklona, najstroži post, njegovo čudesno spasenje, zajedno sa drugim zatvorenicima, kada se posle njegove vatrene molitve javio sveti Georgije i otvorio vrata tamnice u trenutku kada su bugarski partizani već bili spremni da ih predaju smrti?
 
Ali pošto je sve to toliko neobično, da se ne može opisati u nekoliko redova, odustajem od te priče i misleno prelazim, zajedno s Haralampijem, na litice Male svete Ane, gde je on 1950. godine doneo odluku da se naseli s dvojicom velikih podvižnika – kumom Arsenijem i Josifom. Starac Josif je bio i iguman bratstva. 
 
Posle prvih utisaka starac Josif je prešao na suštinu.
 
– Haralampije, zbog čega si došao ovde?

– Došao sam, da postanem monah.

– A da li možeš da živiš ovde ovako, kako mi živimo?

– Probaću, starče.

– Pa, probaj! I tako, počinjemo (obraća se Arseniju).

– Arsenije, tvoje kumče hoće da postane monah. Zajedno napravite po tri hiljade zemnih poklona, a posle ćemo da porazgovaramo.
 
I tako počinje prvo iskušenje. Jedan-dva, i završava starac Arsenije. Haralampiju je ostalo još pedeset poklona, završava i on. Kome da se prvenstveno divite, novajliji Haralampiju ili već vremešnom Arseniju, koji je imao oko 65 godina, jer obojica su sa takvom predanošću napravili po tri hiljade poklona?
 
Povratak k starcu Josifu.
 
– Haralampije, kako ti je ovde? Mi eto tako živimo, a ti, da li ćeš moći?

– Starče, danas ja ništa nisam razumeo, a kako će biti u buduće, ne znam.
 
Posle tog prvog velikog iskušenja, starac Josif je shvatio da je Haralampije bio spreman i na najveće podvige. Ostavio ga je, i posle godinu dana je primio postrig u veliku shimu, s istim imenom. Takođe, Haralampije je bio rukopoložen u sveštenika radi bogoslužbenih potreba bratstva.
 

Od dana hirotonije, kroz više od četrdeset godina, starac nije propustio ni dan bez Božanstvene liturgije. Čak i kada je bio iguman, služio je svakodnevno u kapeli, u manastiru Dionisijat.
 
U asketskim podvizima se pokazao ravnim s ovom velikom dvojicom podvižnika. Perfektan u poslušanju, iskusan u služenju, neuporediv u postu, neprevaziđen u bdenijima. Šestočasovno stajanje i bezbrojni pokloni, dvočasovno opšte bogosluženje i kulminacija svega – Božanstvena liturgija. Tokom Božanstvene liturgije, on je živeo Božijim tajinstvima. Uzvikujući anafore, on je umom video arhanđele i anđele tame, heruvime i serafime. Često je prekidao oglašavanja zbog obilja suza, kojima se pridruživalo celo bratstvo, a posebno dva velika Starca. Svo bratstvo je istinski preživljavalo nebeska i rajska stanja.
 
Šta reći o njegovim ličnim iskušenjima, kojima se podvrgavao hrabri podvižnik, i još javno, pred svom bratijom: unižavanjima, grdnjom, optuživanjima za egoizam, licemerje, gordost itd.? Otac Haralampije je sve prihvatao, imajući poverenja u svog Starca, zadovoljavajući se samo s „blagoslovi, oče“ i „neka je blagosloveno“. O te dve lekcije nam je kasnije pričao i sam nezaboravni starac, otac Haralampije, koje je naučio i primenjivao u praksi, jer se obučavao monaškoj veštini.
 
Zadovoljiću se navođenjem samo dva slučaja, kao primere iskušavanja. Jednom je starac zvao oca Haralampija i govorio mu: „Vidiš li te visoke stene? Tamo na vrhu je jedna pećina. Otići ćeš tamo i podvizavaćeš se, sve dok te ne pozovem“. Uveravam vas, tamo je imalo šta da se vidi! Uska pećina, leglo zmija, miševa i slepih miševa.
 
No, govori on za sebe, i raj, pogrešio je verovatno starac, to je pakao. Ali pošto je starac tako rekao, neka i umrem, ali odavde ne idem, dok me on ne pozove. Saginje se, ulazi u pećinu, a tamo je tako tesno, a i zmija se bojao itd., mislio je da živi u paklu. Ali po molitvama nije se dugo čekalo i na božanstvenu blagodat. Pri tom je ona stalno rasla do tog nivoa, da je podvižnik bio uzdizan duhom do nebeskih visina i sozercanja. Ostvarila su se predskazanja starca o tome, da će tamo, kuda ide, naći raj. Obradovala se duša podvižnika božanskoj svetlosti, isto kao i tri izabrana učenika tada na Tavoru, i on je govorio: „dobro mi je ovde biti“. Kako bi bilo dobro da me starac ostavi ovde zauvek. Ali jednom je čuo glas izdaleka: 
 
– Haralampije, starac ti je poručio da se spustiš dole.
 
„Ne možete sebi ni da predstavite, - govorio nam je on, - s kakvim nezadovoljstvom je saslušao tu naredbu“. Ali bio je obavezan da izvrši poslušanje starcu. Spustio se, onakav svet, i sa svim simptomima božanstvenog preporoda. Njegov starac nije gubio vreme, zagrlio ga je i rekao: 
 
– Haralampije, kaži iskreno, da li sam te poslao u raj ili ne?
 
I s očima punim suza, podvižnik je odgovarao:
 
– Da, starče, u raj.
 
To je, govori starcu Arseniju starac Josif, bio plod savršenog poslušanja i hrabrog podvižničkog držanja. Neophodno je i jedno i drugo.
 

Drugi put, posle zamornog rada tokom celog dana, starac ga šalje na obalu da donese bure teško oko 80 kg. Bez ikakvog kolebanja, on uzima blagoslov i spušta se do obale. A tamo je strma padina od skoro sat hodanja. 
 
Vezuje bure konopcem i pokušava da ga podigne – nikako ne ide. Ali, ne predaje se. Krsti se, priziva blagoslov starca i istovremeno počinje neprestanu molitvu „Gospode, Isuse Hriste…“! Dogodilo se čudo.  Uspeo je da ga podigne sa zemlje. Ali teret ga pritiska kao olovo. Jedva napravivši nekoliko koraka, on polako počinje da oseća da teret postaje sve lakši, a na kraju je postao tako lak, da mu se činilo kao da na leđima nosi pero. Pored toga, čuo je i korake iza sebe i imao je osećaj kao da ga neko gura. Brzo, za manje od pola sata, stigao je do kelija na strmim stenama. Tamo nalazi starca koji je sedeo na klupi, a zemlja pod njim je bila vlažna. On grli istinskog poslušnika i govori mu: „Dete moje, to je čudo istinskog poslušanja. Vidiš ovu zemlju dole? To nije voda, to su suze koje sam prolivao, a ta ruka koja te je gurala otpozadi, to je bila moja molitva sjedinjenja s tvojim poslušanjem i molitvom“.
 
Nezaboravni veliki starac Josif, najveći značaj je pridavao, kako apsolutnom poslušanju, tako i podvižničkoj odlučnosti. Oca Haralampija je krasilo i jedno i drugo. Od podvižničke odlučnosti Haralampija su čak i demoni drhtali. Tako jedne večeri, kada je kao zapaljena sveća stajao cele noći, upućujući vatrene molitve Svevišnjem, prokleti demon uninija nije izdržao: lično mu se javio u gnevu i ridajući. Zapretivši mu, podvižnik ga je pitao, ko je on, i dobio je odgovor:
 
– Monaše, ja sam taj, koji svojim krilom uspavljuje monahe na molitvi, ali ti si me odbacio. Odlazim, bezvredni monaše, jer me pečeš toliko, da više ne mogu da izdržim.
 
I posle tih reči je postao nevidljiv.
 
Prvi veliki podvizi dva podvižnika, Josifa i Arsenija, bili su u skitu svetog Vasilija. Prvi veliki podvizi su sledili na stenama Male svete Ane. Tamo ih je 1950. godine posetio i kod njih se uselio i Haralampije.
 
Posle tri godine svo bratstvo starca Josifa se konačno seli u Novi Skit. Izmenilo se mesto, ali ne i način podvižništva: veliki podvizi strogog poslušanja i stalnog bdenja nisu se smanjivali, isto kao i mnogobrojna iskušenja kojima se podvrgavao starac oca Haralampija. Ukratko ću da navedem dva primera iz jednog odlomka iz knjige.
 

Jedan brat se sažalio na čika Janisa-ribara, koji je živeo sam, kao pas, na doku i molio starca Josifa da ga uzme kod njih u zamenu za čamac, da bi lovio i jeo svežu ribu, kao svi ljudi. Pošto je monah obećao da će lično da brine o starcu, starac se saglasio, i uzeli su ga. Nekoliko dana sve je išlo kao po loju. Od nege je starac bio na sedmom nebu. Ali, ponekad i sveža riba… sardela. Ali eto, sve se izmenilo, i čika Janis, uz vašu dozvolu da kažem, počeo je da mokri u gaćama. Dok je trčao, jadan, da vrši nuždu, od kelije do toaleta za njim se vukao trag… mirisa. Prošao je jedan dan, dva, pa da li će već jednom da prestane?. Ipak, on je nastavio da radi to što radi, kao i obično i bez prestanka, tako da je monah koji ga je negovao, počeo da negoduje. Dolazi on uznemiren kod starca i govori:
 
— Starče, reč je bila o tome da negujem Janisa, a on će nas sve uskoro zagaditi! Da ga odvedem ja tamo odakle sam ga uzeo i da se smirim.
 
— Šta si to rekao, bezumniče? Zar nisi ti molio da ga dovedeš kod nas, a sada ga isteruješ? Hajde, isteraj ga, ali znaj, ako ga isteraš, onda si odavde isterao Hrista.
 
— Šta onda da radimo, starče?
 
— Dobro, idi, i drugi put misli, pre nego što nešto moliš. Pozovi oca Haralampija.
 
Brat odlazi i zove Haralampija.
 
— Haralampije, od danas ćeš ti da se brineš o čika Janisu.
 
— Blagoslovi, oče.
 
Klanja se i odlazi. Odlazi, a unutar njega se vrti misao: „Vidiš, uzrok iskušenja je drugi, a ja treba da stradam?“.  Ipak, priviknut na savršeno poslušanje, on odmah uzima stvar u svoje ruke: „Ne samo da sam morao da perem gomilu pantalona, već i da perem krevet, sobu i ceo put do toaleta. U početku još ne priviknut na takav posao, osećao sam odvratnost i uzdržavao se da ne povratim. Pošto me je tu postavio starac, izvršavao sam to poslušanje predano, i nisam prestajao da se molim. Tako je bilo par dana. A zatim? Ko bi mogao da pretpostavi da će taj strašni smrad da se pretvori u nebeski miomiris, toliko prijatan, da je čovek mogao da pomisli da to mirišu rajski cvetovi“.
 
Istovremeno je prao prljave pantalone i toalete. Nije izdržao. Morao je da ispriča starcu o tom čudu.
 
— Šta je to, starče? Opijen sam od slatkog miomirisa, a moje srce se razvaljuje od neprestane umne molitve? 
 
I starac, grleći ga sa suzama, govori:
 
— To je, dete moje, plod savršenog poslušanja. Takav miomiris je osećala i blažena Teodora Hrista radi jurodljiva, kada je svakodnevno prala toalete. Produžavaj tako, i upoznaćeš još viša stanja. 
 
I zaista su, spremnost i izvršavanje poslušanja uskoro dovele oca Haralampija u još viša stanja. Kako je i sam priznavao svojim duhovnim čedima, često se njegov duh za vreme molitve ushićavao vizijama. Um se zaustavljao, i video je, naslađivao se i izbezumljivao, s obzirom da je bio u stanju euforije. Baš u vreme molitve je napustio telo i podigao se iznad zemlje. Odatle, s visine, video je mnoštvo nebeskih tela i zemlju u obliku kugle, kako je opisuju naučnici. „O, - govorio je, - kakva veličina, kako su divna dela Tvoja, Gospode!“. Drugi put, moleći se, video je pred sobom živog Hrista, Koji ga je blagosiljao. „Video sam ga samo u jednom trenutku, obnaženog s probodenim nogama i rukama, bez obuće i probijenim rebrom. Nisam izdržao, pao sam na zemlju, i ležao mnogo sati neprekidno, plačući i ridajući. O Gospode, Ti, istiniti Bog, smirio si Sebe radi nas, neblagodarnih! Mnogo meseca sam živeo u stalnim suzama, i do danas iz sećanja mi ne bledi to viđenje“.
 

Godine provedene u poslušanju starcu takve veličine, kakav je bio Josif Isihast, ostavile su neizbrisivi trag kod svih članova njegovog bratstva.
 
Ali prevremeno, u uzrastu od samo šezdeset tri godine, ovaj svetionik vere biva prizvan da bude s Hristom.  I tako, odlazi starac. Prima njegovu prepodobnu dušu, po njegovom predskazanju, Gospođa naša Bogorodica 15. avgusta 1959. godine, i vodi ga u nebeska naselja. Ali, kako je i obećao, on ne ostavlja svoja duhovna čeda. Mogu reći, da se posle smrti javio svima, ili javno, ili kroz viđenje.
 
Posle toga, kada se na četrdeseti dan otac Haralampije udostojio da ga vidi u punoj slavi, kasnije, posle teškog iskušenja kome se podvrgao, žaleći se kao dete, govorio mu je u molitvi: „Gde si ti sada, oče, da me utešiš u mojoj patnji?“ I u nekom trenutku čuje kako se otvaraju vrata i eto! Javno, pred njim stoji starac Josif: „Zašto tuguješ, dete moje? Zar vam nisam obećao da vas neću ostaviti?“ Rekavši to, otvorio je vrata i nestao. Tada je otac Haralampije u rasejanosti potrčao da stigne starca, i glasno ga zvao: „Oče, oče, ne odlazi, vrati se“. Ipak, uskoro je došao k sebi i shvatio da starac od danas pripada nebesima. Ali je dao svedočanstvo toga, da nije zaboravio na svoja duhovna čeda na zemlji. A znak je bio taj, što je težina tog teškog iskušenja nestala, smenivši se nebeskim spokojstvom.
 
U Novom Skitu otac Haralampije je živeo do 1967. godine. Pošto je stekao veliku slavu kao duhovnik, kod njega je dolazilo mnoštvo monaha i mirjana. Uz to su još mnogi izrazili želju da se nasele kod njega. Zato ga je potreba za prostranijim mestom dovela 1967. godine, zajedno sa svojim bratstvom, u hilandarsku keliju „Burazeri“. Tamo, u centru Svete Gore, on je blistao kao duhovnik i, delom, duhovnik Atonijade (crkvene Svetogorske akademije), koja je tada procvetala, brojeći približno 120 učenika. 
 
I tamo su se nastavljala, kao i obično, svakodnevna bdenija s Božanstvenom liturgijom. On je ispovedao, tešio, podržavao, mnoštvo ljudi. Zasluženo je bio nazvan učiteljom umne molitve. Govorim zasluženo, zato što je to čemu je učio, bilo bljesak njegovog ličnog iskustva. To nisu bile prazne reči. Zato su sve duše, koje su se odlikovale dobrom voljom, kao dobra zemlja, prihvatale živo seme, koje je odmah davalo plodove.
 
Dešavalo se da su dolazili ljudi sa strane, ali dobronamerni, da bi se po prvi put ispovedali i učili nauci umne molitve. Kao svedok, uveravam vas da su oni još od prve noći primenjivali program obitelji i bili na svenoćnom bdeniju i Božanstvenoj liturgiji. Mnogi su odlazili potpuno preporođeni, polažući novi početak svog života. Neki su ostajali sa starcem, izabravši zajedno s njim monaški način života.
 
Jedan mladić, samo što je oslobođen iz zatvora, došao je na Svetu Goru. Prvi put se ispovedao, a zatim primio postrig. Drugi, koji je uzimao teške narkotike, na čudesan način se našao u Bogorodičinom Vrtu. On se po prvi put ispovedao u svom životu i ne samo da je prestao da uzima narkotike, već je i postao monah.
Ja nemam vremena da ispričam sve o ocu Haralampiju. Vreme i mesto na internet-stranici je ograničeno. Samo ću da podvučem još jednu vrlinu nezaboravnog oca Haralampija – milosrđe. Svi, kojima je bila potrebna pomoć, dolazili su u Burazere, a zatim u manastir Dionisijat, da bi dobili veliku milostinju. Siromašni učenici Atonijade i mnogi drugi su nalazili kod oca Haralampija, pored duhovne, i materijalnu pomoć.
 
1979 godine, posle neizdrživog pritiska, otac Haralampije se, zajedno sa svojim bratstvom, preselio u manastir Dionisijat. Tamo je 10 godina bio iguman, a potom je ostali deo svog života proveo u miru, kao bivši iguman i otac svoj bratiji, do svog prepodobnog kraja, 1. januara 2001. godine.
Neka njegov blagoslov bude sa svima nama!
 
Skromni trud, posvećen desetogodišnjici predstavljenja Gospodu nezaboravnog starca.
 
 
Monah Josif Dionisijatski – jedno od mnogobrojnih duhovnih čeda starca.
 
Prevod sa ruskog S.M.
11 mart 2011 god.
 

Pročitano: 6869 puta