MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PONIZNOST JE KLJUČ DA SE ZADRŽI MOLITVA



Otac Rafailo Noica

O. Rafailo: Monaštvo je kao da živite doba koje treba da dođe, u kojem, kao što Spasitelj kaže: „O vaskrsenju niti će se ženiti ni udavati; nego su kao anđeli Božji na nebu“ (Mat. 22:30). Mi [monasi] nismo kao anđeli, iako životom stremimo tome, i kada primite priziv [za monaštvo], vi ne znate šta vas je snašlo zato što u ovoj [ljudskoj] prirodi nemate nikakve potvrde. Stoga tada, naravno, trebate nekoga ko će da vam potvrdi ili ospori taj vaš priziv. Ukoliko to ne uradite iznenada ćete razmišljati: Otićiću u ludnicu od ovog mog priziva! 
 
Dakle duhovni otac može potvrditi ili osporiti priziv na nekom određenom nivou, ali je i taj nivo veoma teško definisati. Suština je u sljedećem: Jedino ja znam da li sam za monaštvo ili ne. I niko drugi! Duhovni otac može da potvrdi ili ospori ali on ne može... Otac Sofronije [Saharov] je imao [u Parizu] oca Bulgakova za svog duhovnog oca i kada mu se ispovijedio i rekao da bi volio otići na Svetu Goru da se zamonaši, njegov duhovnik mu je odgovorio jednom francuskom poslovicom: “Ono što je najbolje neprijatelj je dobra”. Otac Sofronije razmišljao je o riječima svog duhovnog oca ali ih nije prihvatio – konačno je otišao na Svetu Goru i zamonašio se. 
 
Ovdje razgovaramo o veoma teškoj stvari, o razmišljanju u kom svi mi moramo preuzeti svoju odgovornost pred Bogom, pred vječnosti – i to ne samo po modelima u kojima smo došli, već ipak u duhu odgovornosti i poslušnosti. Ponovo naglašavam: monaštvo postoji samo u intimnom dijalogu svake duše sa Bogom našim Stvoriteljem. Dakle, ja sam duboko dirnut ljubavi te sestre za njeno sopstveno monaštvo i za tebe; ona misli ako je ona ispunjena [u monaštvu], da ćeš i ti takođe biti ispunjen. Ali ukoliko to [priziv] nije od Boga – ne zbog njenih razloga (oni imaju određenu vrijednost ali to je relativno) – najvažnija stvar, savršena stvar je pronaći Boga: da li je ovo moj način ili ne? Da li su teškoće koje podnosim znak da nisam na pravom putu, ili su iskušenja koja trebam da prevaziđem – sve to kroz molitvu... 
 
Pitanje: Koje molitve trebam da čitam da bih to saznao?
 
O. Rafailo: Počni [molitvu] sa ovim pitanjem. Stavi to pred Boga – bilo koju molitvu. Pitaj Ga: “Gospode, kako da se molim? Šta Ti očekuješ od mene?” U svaku misao koju imaš samo dodaj “Gospode!”; dodaj u svoje razmišljanje “Gospode!”, dodaj [Ga] u sve svoje misli. Na ovaj način, ako dodaš “Gospode!”, umjesto da razmišljaš kao mašina koja radi uzalud, tvoje razmišljanje će postati molitva, i mašina će početi da pokreće točkove. 
 
Pitanje: Da li je moguće biti u braku i imati svetost i Isusovu molitvu?
 
O. Rafailo: Svetost je čovjekova priroda, ona koju trebamo steći u ovoj prolaznosti i to nije ništa posebno za čovjeka – hoću reći da je to nešto drukčije od prolaznog, za biološki život. Svetost je priroda koja je vječna u Boga, tako da je to priroda čovjeka. Stoga bilo da je u braku ili monaštvu, ili na neki drugi način, ukoliko ga ima, čovjek uvijek teži svetosti. Međutim mi smo pretvorili svetost u obrazac; od toga smo stvorili lažnu sliku; stavili smo svetitelje na pijedestal koji je veoma visoko udaljen od nas, i mi na njih gledamo kao u iskrivljeno ogledalo‚ da ih učinimo još udaljenijim – i potom se pitamo zašto ne možemo da ih dostignemo. 
 
Pitanje: Kako možemo izbjeći te obrasce?
 
O. Rafailo: Neka ti to Gospod podari! Možda imaš malo previše povjerenja u svoju mladost. [Moraš imati] uvijek pred sobom činjenicu da je Bog – Bog Ljubavi, i odatle, [moraš] tražiti i ispitivati zašto [se dešava] ono što te vrijeđa...
 
Ne dopada mi se ono što čujem – Zašto? Zato što sam grešnik ili zato što ta riječ nije bila u redu. 
 
A za sve ostalo ponovo kažem: Neka te Gospod vodi! Put [zajedno] sa Bogom je put slobode. Sloboda je, naravno, opasna – ali i ja sam ovo shvatio onda kada sam se plašio da se vinem. Rekao sam sebi: Ako ja ne krenem… – recimo da mi putujemo u Jerusalim odozgo – ukoliko ne želimo da idemo cestom zato što nas je strah da nam se nešto može desiti na putu do tamo, i jednu stvar ćemo zasigurno znati: mi ćemo ovdje ostati. Ako krenemo, dobro, možda nećemo tamo stići (što nije slučaj [kada smo] zajedno sa Bogom), ali ako mislimo [kao] “Možda ćemo tamo stići a možda i nećemo”, i dalje imamo šansu da uspijemo 50% - 50%. Ali ako ostanem, [ako uopšte ne krenem], 100% sam siguran da tamo neću stići!
 
Želim, sa svim ovim, da te malo ohrabrim. Ali sa Bogom, dok god se držimo Boga, nemoguće je tamo ne stići, jer je Hristos rekao:“Ovce moje slušaju glas moj, i ja poznajem njih, i za mnom idu” (Jovan 10:27). I odmah zatim On dodaje: “Otac moj koji mi ih dade veći je od svih; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mog” (Jovan 10:29). Naglašavam ovo “niko ne može”! S druge strane čovjek je obdaren sa tako velikom Božanskom slobodom, ali u svojoj slobodi ja nemam zagarantovano spasenje – Bog me nije stavio u određenu kutiju. Ja imam zastrašujuću slobodu, ali to ne znači da me Bog ne može podržati do kraja. Ovdje ne mogu da se izrazim konkretnije, ispravnije, manje nespretno, zato što smo na granicama gdje se više ne primjenjuje ljudski razum. Sa jedne strane imamo potpunu sigurnost da ćemo tamo stići zato što je Hristos rekao „niko ih ne može oteti“, a sa druge strane moja sloboda me može odvojiti od Boga u svakom trenutku; ali ako dodam „sačuvaj Bože!“, ne mogu se odvojiti. 
 
Postoji još jedna stvar: kada uvidimo Ko je Bog Ljubavi, Koji je ujedno Svemogući, počinješ uviđati da se ne možeš izgubiti sa Bogom – to je nemoguće! To je kada shvatiš da je naša pala priroda tako zla da sve ono što Bog čini za naše spasenje mi odbacujemo na našu propast, ali mi ne možemo da se sami spasimo ni na koji način. Mi živimo, kao što je jedna Srpkinja prije mnogo godina rekla: “Ja se u Pravoslavlju mučim sa ovom neizvjesnošću: da li se mogu spasiti ili ne. Radije bih bila kao protestanti, koji su sigurni da su već spaseni!“ 
 
Ali nešto u njenim riječima me „kopkalo“ i, nakon nekog vremena, shvatio sam da mi pravoslavci ne živimo u izvjesnosti već u dvostrukom pouzdanju. Kako ja vidim, nemoguće je da spasim sam sebe. Gledajte, Hristos je prolio svoju krv za jevrejski narod i za cijeli svijet, a Jevreji rekoše „Krv Njegova na nas i na decu našu“ (Mat. 27:25) kao kletvu. Dakle, kako takav čovjek može da bude spasen čak i svemogućom ljubavlju Božijom? A ipak vidite da Hristos sa božanskom silom, božanskom riječi, pokušava da odbije tu kletvu govoreći ženi jerusalimskoj: “Ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za decom svojom” (Luka 23:28) – što znači “plači za onima koji su prije nekoliko trenutaka tražili Moju krv, kao kletvu, a Ja sam je prolio za Spasenje.” Mi imamo takvog Boga koji se čak ni tad nije uvrijedio!… I Koji je, kada su mu zabijali eksere u ruke Njegove, rekao: „Oče oprosti im, ne znaju šta čine“ (Luka 23:34); Koji je, kada je umirao od naših ruku, za naše spasenje dao Svoju krv, prolivenu radi nas – samo ako mi to hoćemo. Dakle, sa takvim Bogom, Koji je porazio i pakao kada je stigao tamo, praveći put da bi stao sa desne strane Oca – kako se sa takvim Bogom uopšte možete izgubiti?!
 
Stoga, mi imamo dva pouzdanja: spasenje je potpuno nemoguće ako se oslanjam na sebe i to je dio moje ispovijesti. Ali ako ovo ispovijedim onda takođe ispovijedam Boga – nemoguće je izgubiti se sa Njim. Između ove dvije nemogućnosti mislim da Božija nemogućnost mora pobijediti. Dovoljno je samo držati se i ostati, i ne očajavati do kraja zbog neprijateljskih napada – i konačno Bog će me uhvatiti svojom ribarskom mrežom. 



 
Pitanje: Kako možemo znati da li imamo blagodat nakon Liturgije?
 
O. Rafailo: Primijetite jednu stvar: kada imamo blagodat mi osjećamo da je sve prelijepo, da sve oko nas ne može imati ništa drugo osim sretnog kraja. Kada izgubimo blagodat i milost osjećamo kolika je tama i da nikada nećemo iz nje izaći. Primijetimo da je to karakteristika tog stanja. Ne postoji niti može biti tragedija u Boga, bez obzira na to koliko tragičan naš život bio. Ali sve one lažljive stvari iz pakla su kao i sve što je iz pakla – rad zasnovan na lažima koji ima za cilj da nas gurne u očaj. To je jedna stvar i ja samo želim ovo da naglasim kako kako biste vi primijetili. 
 
Druga stvar koju želim da naglasim jeste priprema uoči Pričešća, da bi se, udostojili primanja ove Svete Tajne. Kažem „udostojili“ jer mi ostajemo nedostojni. Naša dostojnost je Hristos. Ipak uočavam da mi ne shvatamo dobro potrebu da zadržimo blagodat nakon primanja Svete Tajne Pričešća. Na neki način ovo je važnije od pripreme, jer priprema uoči Pričešća nas ne čini dostojnima. Ova priprema je u cilju da se pripremi zemlja duše naše... Najvažnija stvar je kako da zadržimo blagodat. 
 
U ovom slučaju, kažem vam, ako pogledate svete oce, poniznost je ključ. Ali šta je poniznost? Zato što, iznad određenog obrasca, mi zapravo ne znamo šta je poniznost. Za početak, poniznost je duhovna stvar. Ako sam ja najveći grešnik, onda mi Bog može podariti moć da uvidim da sam najveći grešnik među ljudima! Ovo je božanska vizija koja ne pripada ljudskom razumu, niti se poredi sa drugima. Poniznost pripada duhovnom načinu gledanja stvari, realnom načinu. Ovo nije manirizam, već duhovni realizam. 
Drugo, otac Sofronije (Saharov), definisao je poniznost kao taj kvalitet božanske ljubavi koju čovjek daje voljenima a bez očekivanja da mu se vrati. Ovo „bez očekivanja da mu se vrati“ znači da ponizan čovjek ne misli na sebe, već na one koje voli. Pa ipak poniznost ne znači poniženje i nehat za poniženje, već brigu za ispunjenje voljenih. Zašto? Zato što ona živi kroz voljene osobe. Ona traži voljenu osobu, ona se uliva u voljenu osobu, kako bi je primila u svom ispražnjenom egu – da se u njemu nastani voljena osoba i da se on nastani u njoj (međusobno prožimanje). Ovo se, u našem crkvenom jeziku, naziva “perihoreza” – otac Sofronije ovo naziva „farmaceutskim jezikom moderne tehnologije“ [o. Rafailo se smije], ali ta riječ je suština vječne ljubavi. 
 
Sa druge strane mislim da će vam druga definicija dati bolje objašnjenje onoga šta treba da tražimo. Poniznost nije stvar sama po sebi, ona pripada ljubavi. Otac Sofronije mi je jednog dana rekao: „Ti misliš da su, ono što je rekao Sv. Siluan, velike stvari, ali znaj ovo: jedina velika stvar je poniznost, jer ponos sprečava ljubav.“ Ponos boravi u sebi, i onda, ako živim u sebi, ni za koga od vas tu neće biti mjesta, niti za Boga. Ali ako naučim da ispraznim sebe, da sebe dam u cilju da Boga i sav ljudski rod smjestim u sebe, onda svaka osoba postaje nositelj Boga i čitavog univerzuma. Ovo je poniznost.
 
A potom, slijedeći ovaj put, naćićemo opravdanje da se približimo Svetom Pričešću – ili dostojnosti, ako više volite, zato što dostojnost nije naša: onda će Hristos učestvovati sa nama Njegovu dostojnost. Tek tada, živeći u ovom duhu, bićemo u mogućnosti da zadržimo blagodat koju dobijemo Svetim Pričešćem. 
 
Pitanje: Pa kako onda možemo zadržati blagodat?
 
O. Rafailo: Moramo istrajati na ovom putu skromnosti. Hoću reći da imam mnogo toga da kažem ali opet ponavljam – svoj put naćićete kroz Boga, zajedno sa svojim duhovnim ocem, svako od vas. Zajednički put je poniznost. Poniznost je ključ da se zadrži blagodat. 
 
Pitanje: Šta ako ne znamo šta je poniznost, a tražimo da nam je Gospod daruje?
 
O. Rafailo: Onda će vam je Gospod darovati, ali tražite od Gospoda da pravilno razumijete…
 
 
 
Prevod sa engleskog D.R.
06 mart 2015 god.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2014/11/humbleness-is-the-key-to-keep-the-grace/ ;
 

Pročitano: 3130 puta