MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Mitropolit Nigerije Aleksandar: O NOVIM MISIONARSKIM OBLASTIMA



Mitropolit Nigerije Aleksandar: O neophodnosti započinjanja teološkog dijaloga i rada na istraživanju i rješavanju liturgijskih pitanja novih misionarskih oblasti Patrijaršije

Vaša Svetosti,
 
red je na mene da izrazim moje zadovoljstvo povodom Vaše odluke, da shvatajući duh vremena i njegove zahteve, pretvorite rad Sinoda u trajnu i otovrenu radionicu plodnog teološkog dijaloga i istraživanja koja se odnose na pitanja od životnog značaja za razvoj Crkve u Africi.
 
Ograničiću se na zapažanja o neophodnosti započinjanja teološkog dijaloga i i rada na istraživanju i rješavanju liturgijskih pitanja novih misionarskih oblasti Patrijaršije.
 
Istina je da je liturgija predstavlja suštinu autentičnog života Crkve. Crkva vrši svoju misiju spasenja, ne preko onoga što obično radi, niti preko onoga što govori, već preko onoga što jeste. A to što "jeste", ili drugim rečima identitet i samosvest Crkve, čiju autentičnost čuva pravoslavna tradicija, nije ništa drugo nego vizija jednog novog sveta, očekivanog Carstva Božjeg. Ova vizija, pored vanvremenske realnosti koja čeka vaskrsenje i život budućeg veka, predstavlja i opipljiv alternativni predlog života, prevazilaženje svakodnevnosti i trošnosti uobičajenog život. Jedan alternativni predlog života koji nalazi svoj autentični izraz u Svetoj liturgiji, gde vernik unapred doživljava i otkriva veličinu Carstva Božjeg, a koju treba da kao živo svedočanstvo predstavlja svetu. Crkva bez ove svete "misije" nije Crkva. Crkva ne postoji sama za sebe, već za ceo svet.
 
Istorijsko iskustvo Crkve potvrđuje da «Logos postade tijelo i nastani se među nama». Hrišćanska crkva svedoči o ovoj Božijijoj intervenciji na istoriju čovečanstva. Neiskazan, nepojmjljiv, nevidljiv, nepostižan Bog, interveniše ovaploćenjem «kroz ličnost Isusa Hrista» na istoriju. Činjenica da je Hristos istorijska ličnost znači da je bio prisutan na određenom mestu, u određenom vremenu, u određenom civilizacijskom okruženju. Znači da je primio određenu etničku pripadnost, jezik i pogled na svet u skladu sa jezičkim okruženjem. I sve to da bi obožio čoveka.
 
Prihvatajući činjenicu da je Crkva Telo Hristovo, tj. sam Hristos produžen kroz sve vekove, potvrđujemo kontinuitet ovaploćenja Boga, da način postojanja nestvorenog preuzima stvoreno. I to ne samo simbolično ili moralno, nego na toliko stvaran način, kao prisnu zajednicu i odnos, kao hranu i piće. Tako se na kraju Crkva zasniva i predstavlja preko tajne evharistije - pričešća.
 
Prema sv. Maksimu Ispovedniku: "Bog želi da se sveta tajna njegovog ovaploćenja vrši svuda i zauvek". Ako prihvatimo istinitost ovih reči, onda lako i neporecivo zaključujemo da Istina i Život, Hristos i Njegova Crkva, treba u svakom trenutku da nose odeždu kulturnog okruženja naroda, tj. suštine svakog naroda. A ono što  uklanja jezičke, etničke i kulturne granice je plamen Pedesetnice koji nastavlja da gori. Svaki trenutak, svaki minut je jedna Pedesetnica. To je jedno novo prisustvo Svetog Duha, koji ne pripada isključivo samo jednoj prestižnoj kulturi, narodu i njihovim članovima. To što Jevanđelje nosi odeždu jednog naroda znači da ne odbacuje bilo koje kulturno okruženje, već se nakalemi na postojeće sa ciljem da ga preobrazi, da bi ono postalo hrišćansko, ocrkvenjeno. Jer ono što se ne prima i što se ne leči, ne spašava se.
 
Ukratko, ovo je cilj Crkve, a samim tim i naš: preobražaj, hristijanizacija i ocrkvenje svega. Jedan cilj koji je prirodni tok i nastavak Ovaploćenja ovde i sada, skoncentrisan na njegov autentični izražaj u vidu svete evharistije - pričešća.
 
Po blagodati Božijoj, crkva u Aleksandriji, već nekoliko decenija misionari u etničkim grupama, plemenima i narodima kontinenta, a mnogo novih pravoslavnih zajednica svakodnevno nastaje s kraja na kraj Afrike.
 
Sveta tajna pričešća se svakodnevno vrši. To šta se tada vrši se ne spori. Ali to "kako" se vrši, treba ispitivati, treba kontrolisati. Da li to "kako", sledi logiku istorijski Ovaploćenog Hrista, da li je to za ove nove zajednice jedna neprikosnovena činjenica, tj. način postojanja koji oslobađa život od smrti.
 
Ako neustrašivo i iskreno pred Bogom, Crkvom, istorijom i ljudima «stavimo svoj prst na bolne rane», videćemo da krvari. Izražaj savremene lokalne kulture, tj. kulturna odežda istoričnosti Crkve, odežda života zajednica, strana je za same zajednice! Uvezeni načini izražavanja vere, istine, Jevanđelja (lex credendi) i molitve (lex orandi). Držanje ovih pravila je u početku našeg misionarskog otvaranja bilo neminovno i neophodno. Ono što nas zabrinjava je odsustvo jednog sveobuhvatnog pokušaja upoznavanja lokalnih kultura, koji bi nam mogao pružiti korisna oruđa za usmeravanje ovde i sada ovaploćenja Jevanđelja, koliko na liturgijskom toliko i na teološkom nivou. Pokušaj, naročito na nivou preispitivanja teologije, nesporno je težak i rizičan. Ali nije shvatljivo, da dok u teoriji shvatamo potrebu ovog hrabrog pokušaja, u praksi se odupiremo podmlađujućem i punom svežine dahom Duha Svetoga, koji želi i traži nova ovaploćenja.
 
Slažem se da nema mesta eksperimentima u oblasti liturgije, čak i ako oni nad kojima se eksperimentisanje sprovodi imaju dobre namera i znanje. Ulog je u tom slučaju sama Istina, samo Ovaploćenje.
 
S druge strane, insistiranje na "onom što je predato" (istina kome je predato?), bojim se, osuđeno je na smrt, iako ti što insistiraju veruju (priznaću, dobronamerno) da ovaploćuju Jevanđelje. Ne zaboravimo da je i vanmaterična trudnoća isto trudnoća, ali dovodi do spontanog pobačaja i ugrožava život trudnice.
 
A sada o tome. Mislim da postoji samo jedna stvar koju mogu, želim, imam pravo i usuđujem se da obrazložim. Da svako od nas posebno i svi zajedno kao telo, ponovo pročitamo dve određene zapovesti Božije. Da vidimo šta one mogu da znače za nas episkope, sadašnje misionare, ovde i sada: "Hajde na dubinu i bacite mreže svoje za lov" i " idi iz zemlje svoje i od roda svog i iz doma oca svog u zemlju koju ću ti ja pokazati.. i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji".
 
Možda prvo znači da postoji potreba reviziranja, ponovnog ispitivanja, menjanja puta, novih bolnih pokušaja?
 
A možda drugo predstavlja za sve nas poziv da damo novo značenje našem poslušanju isključivo kroz naš crkveni identitet, a ne kroz druge identitete, kao što su npr. etnički, koji su nam predani i koje treba smatrati  relativnim? Možda je poziv za prevazilaženje, za lično "pražnjenje", pokušaj istinskog ućešća u drugom potunom "pražnjenju", koje je htelo da se snizi na nivo roba i usudilo se da se raspne na krst? I na kraju da kažem, da se možda koreni patologije mnogih stvari u našoj Crkvi nalaze danas u nama samima, možda čak i nesvesno? Ako je tako, onda "onaj koji je naneo ranu, treba da je i leči".
 
U praksi predlažem zapažanje onoga što se dešava na nivou liturgijskog života u različitim delovima kontinenta. Ali i sistematsko proučavanje tradicije različitih naroda, ne zaboravljajući da svaki narod, svaka kultura ima skriveno "seme reči Božije" (Klement Aleksandrijski). Studija i analiza ovih istraživanja će izneti na površinu mnoga Crkvi nepoznata pitanja pastirskog i kanonskog prava, sa kojima se sada suočavamo u delovima, rizikujući i odstupajući.
 
Nekima od ovde prisutne svete braće ovi koraci, što je prirodno, izazivaju zabrinutost i sumnju. Ja to savršeno razumem i poštujem. Pri pokušaju dijaloga o liturgijskim pitanjima, reči kao što su "obnova, promena, reforma, preporod" izazivaju reakcije, ponekad preterane, te dovode do stvaranja obimnog rečnika. Tenzije, frakcije, karakterizacije. Konzervativci, modernisti itd. A ovo sigurno dovodi do oklevanja nekih, a kod drugih izaziva strah od mogućeg odbacivanja od strane nekih krugova van naše crkvene nadležnosti, koje pošto nam pomažu na razne načine, misle da time dobijaju pravo da utiču na sudbinu, put i teologiju Aleksandrijske Crkve. Bože sačuvaj! Reč se ne može vezati, Sveti Duh stalno duva. Ovaj prostor, ovaj grad, ova Crkva su bili meta, borili se, izneli svoju teologiju, usudili se.
Ovde se začela pravoslavna hristologija, odavde potiče i ispravno teološko tumačenje o Presvetoj Bogorodici. Sada ne možemo da čujemo šta su tada govorili, već "šta Sveti Duh govori Crkvama" danas. Kao lokalna Crkva imamo pravo i obavezu da uređujemo poredak u našoj kuću. Imamo naše posebnosti, naše probleme, moramo imati i naš svojstveni način izražavanja u okviru zajedničke liturgijske tradicije, koja je uvek priznavala i prihvaćala lokalnu osobenost. Bogosluženje je živo, a uniformnost je karakteristika industrijskih i neživih proizvoda.
 
Ako odobravate početak jednog takvog pokušaja, uveravam vas da ćemo se kretati sa brigom i pažnjom i da ćemo za svako pitanje tražiti vaše mišljenje, radi dodatnog istraživanja i produbljivanja od strane nadležne komisije Sinoda. Krajnju reč, kao što znamo, uvek ima Patrijarh, koji je uvek prisutan u Sinodu.
 
Hvala vam.
 
Prevod sa grčkog Sanja Pavkov
04 mart 2015 god.
 
 
Izvor: http://www.pemptousia.gr

Pročitano: 5074 puta