MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OTAC DIONISIJE IZ SKITA KOLICA - SLEPI STARAC



Starac Dionisije, rumunskog porekla, našao se na Atonu u uzrastu od 17 godina, leta 1926. godine. Već osam godina je slep. Za vreme razgovora, u kome je pristao da učestvuje, starac govori o teškoćama prvih godina atonskog života, o teškom radu i plodovima duhovnog života. 
 
Njegove reči su neposredne, čiste i obiluju iskustvom. On daje odgovore na pitanja koja se tiču savremenog pravoslavlja, problema savremene porodice, o životu u keliji na Svetoj Gori, iskušenjima atonskih hodočasnika. U toku celog njegovog života na Svetoj Gori, starac neumorno blagodari Bogorodicu i Hrista za njihove blagoslove i Božansko uplitanje u njegov život.
 
- Starče, šta Vas je nateralo da ostavite Rumuniju i dođete na to blagosloveno mesto? Da li ste znali o postojanju Svete Gore? Da li ste slušali o nekim sličnim slučajevima, ili je to bila vaša spontana odluka i stremljenje?
 
- Sveta Gora ima mnogovekovnu istoriju. U svetu nema drugog takvog mesta. Ona je jedinstvena. Čuli smo da Svetu Goru zovu i „Bogorodičinim vrtom“. Svi oci, svi pravoslavci, koji su dolazili ovde da bi postali monasi, nemaju nikakav drugi cilj, osim želje da idu Božijim putem i osećaju se sigurnim. I kada sam sa svojim drugovima čuo istoriju tog mesta, preduzeo sam korake da dođem ovde. Tih godina sve je bilo drugačije.
 
- I kada ste prvi put došli na Aton? Da li ste došli sami?
 
- Ovde sam došao 1926. godine u pratnji tri mladića.  Jedan od njih je bio đakon skita Magura u Rumuniji, odakle smo i počeli svoj put. Druga dvojica su bila iz bratije. Ja sam bio najmlađi, tada sam imao 17 godina. Tako smo stigli na Aton. Čim smo stupili na tu zemlju, odmah smo osetili, kao da smo u raju. Carstvovalo je spokojstvo, svi oci su bili ovaploćenje dobrote i ljubavi. Tih godina je na Atonu bilo mnogo Rumuna. Postojalo je nekoliko kaliva (malih koliba) i kelija. Želeli smo da se priključimo jednoj od kelija, ali većina njih je bila zauzeta, pa sve nije bilo tako prosto. Da bi smo dobili parče hleba, trebali smo mnogo da radimo. Govorili su nam da smo mladi i dobri – jer smo već uspeli da se upoznamo sa monaškim životom u skitu u Rumuniji – „ali, na žalost, - kako su nam rekli, - mi nemamo slobodnih mesta“.
 
- Starče Dionisije, kako ste provodili vaše prve godine na Atonu? Gde ste se naselili, kada ste došli? Kakve uspomene su ostale od tada, s kakvim teškoćama ste se sretali?
 
- Prvo smo otišli u ruski manastir Pantokrator. Posle smrti nekih otaca u manastiru se oslobodila jedna kaliva. Oni su imali veoma lepu crkvu, posvećenu Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Kupili smo kalivu od lokalnih monaha, i živeli u njoj pet godina. Ali, pošto smo došli iz rumunskog skita, nismo imali svoja lična sredstva. S velikom mukom smo uspevali da uštedimo za putovanja brodom. A ta kaliva je u to vreme koštala 10 000 drahmi. Ko bi nam pozajmio 10 000 drahmi? Niko nam ne bi dao toliko para. Ali pojavio se jedan rumunski trgovac. On je radio u Jerusalimu i mogao je da zaradi solidnu sumu. Imao je svoju prodavnicu u Kareji. On se zvao Mihail. Zamolili smo ga da nam pozajmi novac. On je pitao „Ko vam je duhovnik?“. Odgovorili smo mu da je naš duhovnik otac Antipa. Na to je Mihail rekao: „Ako vaš duhovnik garantuje za vas, ja ću vam dati novac, u protivnom – ne“. I zaista nam nije davao novac, sve dok nismo dobili garanciju od starca Antipe. Tako smo od trgovca dobili 10 000 drahmi. U to vreme, to su bile velike pare. Ali kako da vratimo dug? Bilo je nas pet monaha u keliji. Nas dvojica smo bili radnici u Iverskom manastiru. Ali posao nije bio samo nama potreban. Tih godina se na Atonu nalazilo mnoštvo izbeglica iz Male Azije. Pošli smo kod nastojatelja manastira, i on nas je primio. Ranije je radnik dobijao 18 drahmi na dan. Toga dana, kada smo mi došli, manastir je povisio platu na dvadeset drahmi, plus hrana. Rad je bio veoma težak. U zoru smo morali da budemo ispred manastirske kapije, gde je glavni ekonom delio posao. Morali smo da radimo celi dan. U to vreme niko nije ni pomišljao o osmočasovnom radnom vremenu.
 
- Znači, radili ste do zalaska sunca? 
 
- Da, do zalaska sunca. Ali kada je glavni ekonom bio u dobrom raspoloženju duha, puštao nas je kući ranije. Za doručak i večeru smo dobijali pasulj, usoljene sardine i pola litra vina.  To su bila sva naša blaga. Tako smo radili mesecima, tokom cele godine. Ali bili smo mladi i radili za novac. Ali šta bi mogli u to vreme da kupimo za 20 drahmi? Hleb je koštao osam drahmi. Za našu dnevnu zaradu smo mogli da kupimo dve i po vekne hleba. Ali bili smo mladi i radili smo neumorno, da bi sebi obezbedili neophodnu zaradu. Po isteku tri godine, uspeli smo da vratimo dug. Manastir je nama dvojici isplaćivao po 20 drahmi, ali smo za taj novac morali i da prehranimo ostalu bratiju, koji su ostali u keliji, jer smo samo nas dvojica radili. Ali taj period se završio.
 
- Zatim ste otišli u skit Kolica u keliju sv. Georgija? Kako je došlo do toga, da donesete takvu odluku?
 
- Upoznali smo se sa drugim, veoma blagočestivim starcem, koji nam je rekao: „Ovde se vi više ničemu nećete naučiti“. On je živeo u kalivi sv. Tihona, koja se nalazila malo iznad, u Kareji. Otišli smo tamo i proživeli još pet godina. I 1937. godine smo se našli u Kolicu. Pored kelije sv. Georgija, ovde je postojala samo još crkva,  koja je bila odvojena. Kuća, u kojoj se sada nalazimo, tada još nije postojala. Tamo gde je danas kuhinja, spremali su i ranije. Ovde je bila napravljena trpezarija. Na mestu današnje kuće je bila stena. Bilo je nas 6-7 čoveka. Bili smo mladi, radili smo neumorno i, na kraju krajeva, izravnali smo okolinu. Prvo smo sagradili ove kamene klupe, a zatim i kuću. Ali za to smo utrošili veoma veliki trud.
 
- U to vreme je počela nemačka okupacija – veoma teške godine za to mesto, ali verovatno vam je pomoć ukazivao Vatopedski manastir?
 
- Gospod nas nije ostavljao. Vatoped je morao da nam ukazuje podršku, da nas snabdeva  drvima, svim što nam je bilo potrebno. Ali tih godina su oci bili mnogo stroži i govorili su: „Ako hoćete da sagradite kuću, radite to samostalno, kako umete. Manastir vam tu ne može pomoći“. Zamolili smo ih za dozvolu da bar isečemo nekoliko Kestena. Ali i tu su nam otkazali: „Zar ne shvatate da nanosite štetu?“. Zbog nemačke okupacije u manastiru nije bilo majstora. Zbog nestašice majstora, svemu smo se samostalno učili. Sve neophodno drvo smo prevozili iz manastira Filotej i Karakal, na čamcu koji nam je pozajmio naš sused. U to vreme čamci nisu imali motore, već samo vesla.
 
- Nemci su došli do Kolica, ili samo do Vatopeda?
 
- Samo do Vatopeda. Nemci nisu stupili na teritoriju Kolica. Ovde su bili samo partizani, kada je nastao partizanski pokret. Ali, hvala Bogu, te godine su prošle.
 
- Danas imate tešnje duhovne veze s Vatopedom i starcem Josifom.
 
- Da, naravno! Čim su ovde došli oci iz Novog Skita i kada je manastir dobio status matičnog, sve se promenilo. Ali i stari oci su bili duhovni ljudi, samo mnogo strožiji. Oni nisu na nas obraćali pažnju: „A, došao je taj iz kelije“, - govorili su. Oni nas nisu smatrali članovima Vatopedske obitelji. Kajemo se pred istom ikonom, kao i oci Vatopeda. To jest, mi smo, takođe, deo te obitelji. Sve što ovde vidite, pripada Vatopedu. Svi smo dužni da se potčinjavamo Vatopedu, to zahteva naš monaški život. Da bi smo postavio jaku osnovu tom životu, monah mora da odseca sopstvenu volju. I tako, malo po malo, videvši naše poslušanje i odsecanje sopstvene volje, Gospod nam daruje blagodat i smirenost. I ukoliko posedujemo ta tri kvaliteta – poslušanje, odsecanje sopstvene volje i smirenje – možemo lako da se borimo s nečistim silama. Jer naš rat – celog čovečanstva i, posebno, monaška – to je rat nematerijalnog karaktera, borba s nečistim silama. Satana je duh, i on ne spava. On se stalno obrušava na nas s hiljadama raznih iskušenja. Kako čovek seje pšenicu, tako satana seje u našim srcima različite strasti. I ukoliko prihvatamo to seme, ono poraste, a rastući, ukorenjuje se, na žalost. Njih je potom teško iskoreniti. To se odnosi na sve strasti. Često možemo da vidimo dobrog čoveka, koji počinje da puši, a potom, kroz nekoliko godina govori: „Ne mogu da ostavim“. To jest, sve strasti, koje čovek na vreme ne iskoreni, postaju za njega nepremostiv zid. Može li se od njih izbaviti? Za to čak i starci moraju da imaju dobrog duhovnika, da bi mu ispričali sve misli, koje mu šalje lukavi. I tada on lako napreduje u monaškom životu.
 

-  Starče, da li je vaš svakodnevni život u keliji ostao isti kao pre?
 
- Da. Zbog toga što smo proveli neko vreme u skitu Magura, u svojoj domovini, mi smo bili dobro upoznati s ustavom. Od tada se ništa nije izmenilo. Danju smo radili i bivali veoma umorni, ali smo ipak noću govorili: „U domovini smo čitali pravilo, a ovde u „Bogorodičinom vrtu“ zar da ležimo da spavamo?“. I bez obzira na to što smo tokom dana radili, noću smo ustajali i vršili svoj monaški dug. Mi izvršavamo svoje obaveze, kao i manastir. Ne postoji drugi put, ako hoćeš da postaneš starac. Takav je ustav – čitaš pravilo i služiš. To nam daje nadu na pomoć Božije blagodati u dostizanju našeg cilja. A naš cilj je uvek bio i biće, da se udostojimo Carstva Nebeskog. I ako smo u nečemu slabi, Bogorodica, Koja pokriva Svojom ljubavlju ceo svet, pomaže nam, posećuje nas i nikada se ne odvaja od nas. Ukoliko hoćemo da budemo s Bogorodicom, zar će nas Ona ostaviti? Neophodno je samo stremljenje i borba.
 
- Kako se danas odvija vaš život u keliji?
 
- Danas se, zajedno s bratijom koju mi je darovao Gospod, pridržavamo pravila, koja smo nasledili od naših otaca. Od 1:30 do 2:00 noću, svi smo obavezni da ustanemo. U početku čitamo kelijsko pravilo, zatim u 3:00 subotom, nedeljom i praznikom, kada jedan od bratije udari u klepalo, spuštamo se u crkvu. Manastir se pobrinuo za to da imamo sveštenika, đakona i druge očeve, petoro mladih monaha i četvoro starijih – sve je to naša bratija. Hvala Bogu. Kod nas je sve dobro.
Posrećilo nam se što nas oci iz Vatopedskog manastira zaista vole. Oni su dobri i pravedni. U nama nema ničega, osim Boga, Bogorodice i manastira. Ma šta da nam bude potrebno, naši duhovni oci nam pomažu. Ako postoji neka potreba, kuda da idemo?  U manastir, kod svojih duhovnih očeva, i oni nam pomažu. Mi im uvek govorimo istinu. Poslednjih godina me Gospod testira s mojim očima. Ja uopšte ne vidim, oslepeo sam posle glaukoma. S godinama moje zdravlje postaje sve lošije. Ali, hvala Bogu da je tako.
 
- Da li danas, u Vašem uzrastu i s vašom bolešću, uspevate da izvršavate monaške obaveze u pravilo?
 
- Za sada je sve dobro. Hvala Bogu.
 
- Da li posećujete službe?
 
- Naravno, za sada nisam propustio ni jednu. Gospod mi daje snagu i uvek sam prisutan u crkvi. Hvala Bogu.
 
- Može se pretpostaviti da ste sve ove godine preživljavali i radosne, i teške momente:  duhovna borba i borba za preživljavanje. Kako vi gledate na vaš sadašnji život?
 
- S duhovne tačke gledišta, sve je bilo dobro. Imali smo duhovne starce koji su nam uvek ukazivali na pravi put. I smatrali smo da to što nam govori starac, to sam Bog govori kroz njega. Bezpogovorno smo ih slušali i sve je bilo dobro. Što se tiče materijalnog, tu je zaista bilo teških trenutaka. U početku partizani, potom Nemci. Tada smo živeli bedno i gladovali. Sećam se da nam je jedan starac dao 2 lire. Nismo imali ni malo hleba, i pošli smo u keliju Iverskog manastira i kupili za jednu zlatnu liru 10 kg kukuruza. To su bila teška vremena. Na kopnu su ljudi umirali od gladi. Desilo se da sam bio u Solunu za vreme nemačke okupacije. Tamo sam video dečaka koji je molio za hleb. Ali njemu su bacali nemačke marke, želeći da mu pomognu. Hleba uopšte nije bilo. Kasnije, kada su dovezli hleb čamcima, dečak je već umro. Tako mi ga je bilo žao! Govore da su mnogi poginuli. Ali Bogorodica je čuvala Svetu Goru. Ponekada smo jeli travu, ili nešto drugo. Ali niko nije umro od gladi. To su bila veoma teška vremena. Ali Bogorodica nam je pomagala i to čini i do danas. 
 
- Da li ste u ta teška vremena spominjali svoju domovinu?
 
- Prošlo je toliko godina, ali se dobro sećam tog vremena. Bili smo blagodarni za sve. I čak i tada, kada nam je bilo teško, mi smo blagodarili i slavili Boga. Nikada nismo govorili: „Kako nam je žao što smo ostavili svoju domovinu!“. U Rumuniji se tada živelo dobro. Sada se situacija pogoršava svake godine. Ljudi nemaju za hranu, odlaze u inostranstvo zato što ne mogu da prežive. Ali šta da se radi…
 
- Mnogi hodočasnici, koji posećuju Svetu Goru, dolaze kod Vas. Šta mislite, šta ih privlači da dolaze u tako udaljeni skit? Kakve nevolje ih dovode iz spoljašnjeg sveta?
 
- Pošto živimo u poslednjim vremenima, ljudi su uznemireni i žedni istine i znanja o Bogu. Ljudi vide da je čovečanstvo u opasnosti, da ide lažnim putem. Oni se drže za zemaljsko, i iako bi trebali da budu obrazac života u Hristu, rade sramotne stvari. I pošto svaki hrišćanin ima u sebi blagodat Boga i svetog krštenja, i nosi u sebi Telo i Krv Hristovu, kojima se pričešćivao ranije ili sada, to savest nikome ne daje mira, ukoliko on vidi da čovečanstvo ide pogrešnim (lažnim) putem. Zato ima toliko hodočasnika koji dolaze na Aton radi razgovora. Šta im preostaje? Oni shvataju da su smrtni i da svakog čeka večnost – pakao ili spasenje. Često pitaju: „Kako se možemo spasti u društvu u kome živimo?“. 
 
- Starče, kako vidite sadašnjost i budućnost Pravoslavne crkve u savremenom svetu, jer ona je podvrgnuta napadima i njeni neprijatelji, kako vidljivi, tako i nevidljivi, se umnožavaju.  Kako, po Vašem mišljenju, treba da žive pravoslavni hrišćani u trećem milenijumu, kakvo duhovno „oružje“ i duhovna „municija“ im je neophodna?
 
- Kako piše u Svetom Pismu, neprijatelji pravoslavlja se uvećavaju. Mi živimo u poslednjim vremenima. „Apostoli“ antihrista se trude da raščiste sebi put. Ali, kako su pisali sveti oci Crkve, za sada pravoslavlje se nalazi u rascvatu, oni ga ne mogu pobediti. Oni žele Pravoslavnu crkvu da obore na kolena i da pripreme carstvo „mrzosti opustošenja“ (Mt. 24:15).
Dotle, dokle pravoslavlje bude produžavalo svoje svedočanstvo, neprijateljske sile, neprijatelji Hrista, ni na kakav način ne mogu da ovladaju svetom. Zato neprijatelji pravoslavlja preduzimaju različite pokušaje da uzdrmaju naše redove. Obavezni smo, zbog toga što nas je Gospod udostojio da znamo istiniti put k spasenju i ulasku u Carstvo Nebesko, da čuvamo Njegove zapovesti, shvatajući da je to neophodno, ne samo radi naše koristi, već i radi sprečavanja katastrofe. Ali nama je neophodno trpljenje i razboritost. Ako smo lenji, znači da smo lažni hrišćani. Moramo moliti Gospoda da nas prosvetli i pomogne nam da se predstavimo svetu kao pravi pravoslavni hrišćani. Tom putu, blagoslovenom apostolima i svetim ocima, nadam se, da ćemo slediti i doći do kraja. Ali neophodno je trpljenje. Jer hiljade heroja vere su svedočili o istinitom Hristovom putu, i mi moramo da se ugledamo na njih i budemo strpljivi. Kada se klanjamo pred Gospodom s pokajanjem, i ne prestajemo da se molimo, On obavezno pomaže. Gospod se brine o svakom od nas. On misli o našem spasenju više nego mi sami. Jer većina nas se nalazi u tami. Nečisti duh nas je uveo u zabludu i kao rezultat toga, robujemo mnoštvu strasti. Na taj način, često zaboravljamo da idemo k Gospodu, Koji nas zove svakog trenutka našeg života. On nam govori: „Dođite, dođite kod mene, ma kako umorni bili, ma kako daleko bili od Mene, ovde ćete da nađete spasenje i odmor“. Trudićemo se da se spasemo i neka nam Bog pomogne u tome.
 
- Da li bi mogli da nam ispričate neke događaje koje ste preživeli na Atonu, koji pokazuju osobito pokroviteljstvo Bogorodice i njenu svetu pomoć?
 
- Ovde, u Bogorodičinom vrtu, mi stalno, tokom celog života, osećamo Njenu podršku.
Ja sam četiri puta padao. Jednom je doktor pitao: „On je još živ? Kako je to moguće?“.
Drugi put, kada smo na pet magaraca prevozili stvari iz Kapsale, na jednoj velikoj uzbrdici, ja sam upao u klopku za životinje. Ne znam šta je to bilo. Na sreću, imao sam cipele. Ali s Božijom pomoći klopka se nije zatvorila, nije reagovala. Da je proradila, otkinula bi mi nogu. Zar to nije bila Božija pomoć? To je bilo čudo, koje je učinila Bogorodica i sveti Georgije. Video sam i mnogo drugih čuda koja je učinila Bogorodica.
 
 - Za godine, koje ste proveli na Svetoj Gori, upoznali ste mnoge prosvećene ljude. Šta smatrate za osnovu duhovnog života danas, kada se greh pojavljuje svuda, zbunjuje ljude i odvodi ih u „ćorsokak“? Čega se čovek mora čuvati, ako želi da živi duhovnim životom i da bude s Bogom?
 
- Naravno, takvi ljudi su postojali u mom životu, upoznao sam mnoge starce. Ali shvatite. Ma kako visoko se čovek podigao, satana će ga uvek iskušavati gordošću. Reći: „Ja sam postao neko“ – znači pasti. Smireni grešnik mnogo je bolji od gordog „sveca“, zato što svakog trenutka taj „svetac“ rizikuje da padne i da se ne pokaje. Dok smireni grešnik može da se pokaje, u bilo kom trenutku. Mi znamo hiljade primera, kada su grešnici dostizali visine svetosti. Zato se moramo truditi da uvek budemo smireni, ma šta dostizali u duhovnom životu. Ako niste smireni, onda to sve usložnjava. Ne možemo uspešno proći nebeska mitarstva, kroz koje svako od nas mora proći. Kako pišu sveti oci, na svakom mitarstvu demoni su govorili svetom Antoniju: „Ti si nas pobedio, Antonije, ti si nas pobedio“ – na šta je on odgovarao: „Još nisam, još nisam“. Tako je bilo na svakom mitarstvu, zato što su demoni i tada imali mogućnost da ga iskušavaju njegovom gordošću. Vidiš? Zato se svetac, kako pišu sveti oci, došavši kod Nebeskog Oca, vratio i rekao demonima: „Sada sam vas, s Božijom pomoći, pobedio“. Gordost – najstrašniji greh. Ma kako ti napredovao, ako se sablazniš da kažeš: „Dostigao sam nešto, bolji sam od drugih“ – to znači pad i uzaludno trošenje snage. Ako se dobra dela ne zasnivaju na smirenosti, nikada ništa nećemo postići u duhovnom životu.
 
- Kako se čovek može naučiti toj vrlini?
 
- Čovek mora biti ubeđen u to, da je za svaki početak neophodno smirenje.  Ma šta čovek radio, ma šta molio Boga, ako to radi bez smirenosti, Bog mu ništa neće dati. On se ne približava Bogu i ne sjedinjuje se s Njim. Mora se srcem osećati, da si nedostojan, a ne samo na rečima. To mora da izlazi iz duše. Govori sebi: „Ja sam nedostojan“. Govori i veruj.
 
- Starče, danas u svetu ima mnogo, kako pobožnih porodica, tako i onih koje imaju mnoštvo ozbiljnih problema, unutrašnjih i spoljašnjih. Kako roditelji treba da se ponašaju u odnosu prema deci, kakvu poziciju treba da zauzmu? 
 
- Oni ne smeju da zaboravljaju Crkvene zavete. Ne treba govoriti: „Ma nema problema, neka dete sedi pred televizorom, ono je još malo“. Vidiš, televizor je zamka, koju je postavio đavo da bi razrušavao ličnost čoveka još od detinjstva. Roditelji govore: „Ništa strašno, neka gleda“. Ali šta dete tamo vidi? Svetski moćnici bi mogli da budu pravedni hrišćani, mogli bi da budu deci moralni uzor i da donose korist svetu. Ali dobija se utisak da oni žele da razvrate decu i od detinjstva da razrušuju njihovu ličnost, pokazujući im nemoralne scene, usađujući u nevina dečija srca zlo, umesto da ih uče dobru, pokazujući im dobre primere. Malo ljudi danas ide u crkvu. Sveštena lica – jereji, đakoni – moraju da budu primer čistote. Ali kako možeš biti čist, ako od detinjstva gledaš nemoral na televizoru? Ljudi se mnogo moraju truditi. Saveti za spasenje su krajnje jednostavni. Ali mi u sebi nosimo strasti, koje raspaljuje svet i televizor. One nam ne daju da nađemo put do Boga. Ali moramo se truditi. Roditelj mora da nosi odgovornost za duhovni život deteta još od najranijeg uzrasta. Da bi krenuli putem spasenja, deca moraju da zavole pravoslavlje i Crkvu. Ne sme im se dozvoliti da gledaju nemoralne scene na televizoru. Jer sve što dete vidi u svom detinjstvu, bude zapečaćeno u njegovom srcu i ne zaboravlja se. Eto šta nije dobro. Ali ako se roditelji budu trudili, onda će im Gospod pomoći. I kada ih Gospod prizove, kada budu stajali pred Nebeskim Ocem, reći će: „Evo ja i deca koju mi je dao Gospod“ (Is. 8:18). Ali deca treba da budu dobra. Često roditelji govore: „Malo li je šta rekao sveštenik, zašto da idem u crkvu?“. I to umesto toga, da uporno uče dete, da još od detinjstva ide u Crkvu. Odgovaraće Gospodu za sve. Naravno, sve to nije jednostavno. Deca se nađu u lošem, bezbožnom društvu, i tamo, čak i nesvesno, postaju razvratna. Ali neophodno se strpljenje. Moramo da se potrudimo, jer znamo koji je put ispravan. Ako ne znamo – to je drugo pitanje. Ali mi, pravoslavni hrišćani, imamo na raspolaganju sva moguća blaga.
 
- Starče, šta mislite o vizantijskoj muzici na crkvenim službama?
 
- Naučio sam vizantijsko pevanje od pravog pravoslavca, oca Jakova. Njegov učitelj je bio poznati monah Nektarije Vlahos. Crkvena muzika – to je muzika anđela. Mnogi sveci su bili proslavljeni Bogom, ali je samo one koji pevaju blagoslovila Bogorodica i podarila im po novčić, kako piše u žitiju prepodobnog Jovana Kukuzelja i prepodobnog Grigorija Domestika.  Na nebu pevaju anđeli. Pravoslavlje i svi hrišćani pevaju u slavu Božiju. I Gospod to hoće. Ako za vreme pevanja, onaj ko peva uđe u suštinu napisanih reči, to ne može a da ne raduje srce i ne uzvišava razum k Bogu. I u Rumuniji, kada sam odlazio odande, 1926. godine, pevali su na vizantijski način. Danas, kako smo čuli, situacija se izmenila. Pojavili su se višeglasni horovi. Ali još ima manastira koji čuvaju vizantijsku tradiciju.
Đavo se stalno obrušava na nas hiljadama različitih iskušenja. Kako čovek seje pšenicu, tako i satana seje u našim srcima razne strasti. I ako prihvatamo to seme, ono raste, a rastući pušta korenje. I teško ih je iskoreniti. To važi za sve strasti.
 
Prevod s novogrčkog: redakcija internet-izdanja „Pemptusija“

Prevod sa ruskog S. M. 
2. III. 2014.

Pročitano: 7839 puta