MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREPODOBNI PIMEN I JASTUK



Vazduh je mirisao na barut. Uznemirili su se duhovi u malom monaškom bratstvu. Nije se moglo više ovako nastaviti. Došlo je vreme da oteraju iskušenje iz njihovog bratstva. Neka ode bilo gde, sam ili u društvu onih čiji su kriterijumi bili na mnogo nižem stupnju od njihovih. Ne samo da je izazivao svojim ponašanjem, već je bio veoma loš primer mnogim hodočasnicima koji su dolazili i ponekad ostajali na nekom od svenoćnih bdenija. Njegovo loše ponašanje se ogledao na svima njima. Ko zna šta su drugi govorili o bratstvu?
 
Isprva nisu tome davali poseban značaj. Suočavali su se sa tim opušteno. Nekima je bilo čak i zabavno. Ali kada je uprkos primedbi, u početku nekog brata, a zatim i samog starca, on nastavio sa tim, počeli su to smatrati uznemirujućim. I ta uznemirenost je brzo preraslo u ljutnju i nervozu. Da, mladi monah koji je došao u njihovo bratstvo pre nekoliko meseci, a isitna je i sa dobrim preporukama, bez da je izazvao neki drugi problem osim tog, postao je trn u oku njihovog malog manastira.
 
"Ma zar da ne posluša čak ni starca? Veliku dušu ima naš starac koji ga još uvek podnosi i koji ga još nije oterao", bio je svakodnevni komentar starijih monaha i onih koji su duže vreme živeli u manastiru.
Par njih je pokušalo da ga opravda: "Mlad je. Podvizava se. Ne ometa nas ni u čemu drugome, osim u tome. Ali i tome čime nas izaziva, pa vidite, on uvek dolazi na sva bogosluženja i celonoćna bdenija. Nikada nije izostao. Jednostavno... uvek ga hvata san".
 
Evo, to je problem monaha Agatona koji su postao trn u oku mnogima i uznemiravao ih. Tokom bogosluženja, a naročito celonoćnih bdenija, posle nekog vremena bi zaspao.
U početku, kao što smo rekli, niko na to nije obraćao pažnju. Posle su odlazili da ga bude. U početku blago, a posle naglo. Ponekad bi ga bukvalno prodrmali. I on bi skakao na noge, zbunjen, uplašen, izvinjavajući se. Neko vreme bi odstojao budan, a onda bi ponovo padao u san.
 
Čudo je kako za nas jadne ljude, jedan mali problem može postati veliki. Nešto čime u drugim prilikama ne dajemo značaj, pod određenim uslovima može poprimiti ogromne dimenzije i uništavati nam živce. Kap vode na primer. Ko joj pridaje značaj? A ipak, kada neprestano kaplje na istom mestu, istim ritmom, stalno i stalno, onda izaziva nervozu, netrpljivost, mučenje.
 
Nešto slično se desilo i sa ovim monasima. Njihovo malo bratstvo se uznemirilo i poremetilo zbog jednog malog problema, nesposobnosti jednog novog monaha da ostane budan za vreme celonoćnih bdenija. I nije nepoznato koliko se mogu uveličati problemi, bilo koji problemi, prilikom života u malobrojnim zajednicama. "Malo selo je zlo selo", zar ne kaže poslovica? Evo onda, kako je od ničega ili skoro ničega nastao veliki problem. Da monasi stignu do toga da traže od starca da otera ovo iskušenje.
Starac ih je saslušao. Pokušao je da shvati njihovo iskušenje, koji je počelo da biva i njegovo iskušenje. Ali nešto ga je mučilo iznutra. Smatrao da bi isterivanje Agatona moglo izgledati kao rešenje, ali bi u stvari bio njihov poraz. Iskušenje bi ih na taj način porazilo. Ali i u suprotnom slučaju bi se nemir u bratstvu nastavio.
 
"Pitaj svog oca, pa će ti otkriti", promrmljao je. Mislio je da je našao rešenje. "Da, on će nam reći šta je pravilno. Reći će nam da li je u redu da ga oteramo ili ne. Ava Pimen. Veliki Starac, pronicljiv i prozorljiv, mudrar i trezven, čija je ljubav obuhvaćala sav svet. Samo kada bi prihvatio moj poziv".
 
Ava je prihvatio. Nije mogao da odbije da dođe tamo gde su živela braća koja su vodila duhovnu borbu. Jer je znao koliko đavo napada ljude, a naročito monahe. "Kao lav ričući hodi i traži koga da proždere", kako navodi učenik našeg Gospoda, sveti apostol Petar.
 
Od srca se pomolio Gospodu da se smiluje na svoja stvorenja. Da im da prosvetljenje da shvate problem, o kome ga je obavestio igumana. Da progovori kroz njega, kako bi se đavo posramio, a da bi se veličalo sveto ime Gospoda.
 
Dočekali su ga uz veliku počast. Kada god bi dolazio, uvek su organizovali mnogo čega u njegovu čast,  ponekad bi i preterivali u tome. Ava Pimen je bio za njihovo bratstvo veliki duhovni predvodnik. Znali su da što god bi ga pitali, dobili bi odgovor od samog Boga. Tako su isčekivali njegovo mišljenje o problemu koji ih je mučio. Jer je iguman poslao Agatona na neko poslušanje van manastira, a ostalu bratiju obavestio o razlogu dolaska ave Pimena.
 
Sveti Otac ih je saslušao. Zapazio je njihovu uznemirenost. I shvatio ono što ga je rastužilo najviše od svega. To nije bila nesposobnost brata da ostane budan, već nesposobnost preostale braće da to trpe i da se suoče sa đavolom koji se vešto krio iza toga, poražavajući ih oružjem sa desne strane, tj. doslednim državanjem propisa. Njihova strogoća ga je skoro plašila.

"Braćo", rekao je, "Srećan sam što sam ovde sa vama, među vernicima koji obožavaju Boga i vode  dobar rat. Blagodat Gospodnja koja vam se daje i koja će vam se dati je bogata. Ali zar ne vidite o čemu se radi u ovom slučaju koji ste mi izneli? Zar ne vidite da je nedostatak vaš, da je to nedostatak ljubavi? Zar apostol ne kaže: "Ljubav sve nosi, sve trpi, nikad ne prestaje"? Gde je vaše podnošenje? Gde je vaše trpljenje? Koliko traje vaša ljubav? I zar taj nedostatak ne dokazuje da vi niste živi udovi tela našeg Gospoda? Zar svaki od nas ne predstavlja deo Njegovog tela, znači povezani smo sa Njim koji je glava, ali smo povezani i među nama? Ako postoji slabost u jednom udu, znači da drugi udovi to treba da private i kao svoju slabost. Verujete da će strogoća, vaš oštar stav prema svome bratu, da ga ispravi? Drugi životni stav osim ljubavi ne postoji, ako želimo da ispravimo slabosti naših bližnjih.
 
Ava je zastao. Nije navikao da drži propovedi. Njegov večiti izbor je bio učiti primerom, a svako ko bi želeo mogao je da ga zatim sledi. "Govori kroz svoja dela", bila je njegova smernica.
 
"Ne osećam se dobro kad vam govorim poput učitelja", rekao je i pognuo glavu ka srcu. Podigao ju je ponovo. "Ali iz poslušnosti prema igumanu vam govorim. Daj onome koji traži, po rečima našeg Gospoda. A i ne želim da se đavo poigrava sa vama".
 
"Starče, shvatamo te, a tvoje reči nas vraćaju na pravi put našeg Hrista", stidljivo je odgovorio iguman. "Šta konkretno, da učinimo sa bratom? Da mu ne pominjemo da treba da ostane budan za vreme bogosluženja? Da ga ne budimo?". Zastao je. "Starče, šta bi ti uradio? Reci nam pa da to uradimo i mi".
 
Ostali su skoro prestali da dišu. Odgovor prepodobnog će odrediti i njihov stavo. Već ih je iznutra korila savest. Shvatili su da se nisu poneli prema bratu sa ljubavlju. To nije bio hrišćanski stav. Poneli su se kao fariseji iz Hristovog vremena, sa gordošću.
 
Ava nije odmah odgovorio. Činilo se da se žarko moli iz sveg srca. Suze su potekle iz njegovih svetih očiju.
 
"Braćo", prozborio je tiho, svestan težine svojih reči, "Na vašem mestu bih ja kada bi video brata da spava..."
 
Oči braće su bile širom otvorene, a uši napete da ne bi izgubili ni najmanju avinu reč.
 
"...Na vašem mestu, bih uzeo jastuk da mu stavim pod glavu da mu bude udobnije. Zašto što je za mene brat skriveni Hristos".
 
 
Prevod sa grčkog Pavkov Sanja
22 februar 2015 god.
 
Izvor: http://proskynitis.blogspot.gr/ 

Pročitano: 5211 puta