MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI NEKTARIJE I NJEGOVA MONAŠKA PRATNJA



Monahinja Kaliniki
Stvaranje sestrinstva
 
Sveti Nektarije, kao direktor crkvene škole u Rizariju, napravio je veliki podvig kako svojim predavanjima, tako i ispovedajući veliki broj vernika Atinjana. Atinjani su u njemu videli prepodobnog, pravog sveštenika sa žitijem kakvo su imali sveci i pravoslavni oci. Njegovi bližnji, duhovni sledbenici, bolesnici, iskušenici, nalazili su u njemu duhovnog oca, zaštitnika, vođu, utehu i podršku. Često su ga zvali u svoje domove da ih blagosilja i posavetuje, duhovno prosveti.
 
Tako su u kući trgovca Matopulosa, čiji je brat bio monah, otac Jevsevije, bili postavljeni temelji monaškog bratstva. Među njima je bila i Hrisanti Strogilu, koja je bila slepa. Njen je život bio kao žitije anđela, duboko uronjen u veru i duhovni preobražaj. Put ju je doveo i u ispovedaonicu Svetog Nektarija, koji je postao njen vodič i starešina. Ustupila mu je poverenje, svoj život, svoje želje i izrazila volju da se zamonaši i napusti ovozemaljski život sledeći Hrista. Živela je prostim životom, bila nepismena ali pobožna, puna ljubavi i strahopoštovanja prema Gospodu, spremna da se duhovno nadgradi. Episkop podvižnik je prihvatio njenu molbu, te je tako mogla da se povuče u tišinu i iskusi slatki mir monaškog života. Upornošću i neodustajanjem Svetog Nektarija, pokornim molitvama njegovog pronicljivog uma, došlo je uz Božju volju, osnivanje ženskih manastira.
 
Sveti Nektarije je želeo da bude monah u manastiru Svetog Jovana Krstitelja na Skopelosu, gde su održavali tradiciju koljiva. Međutim, Bog je imao druge planove i Sveti Nektarije se ponizno i zdušno povinovao Njegovoj želji. Tako je sa svojom pratnjom započeo s traženjem drugog mesta na kojem bi osnovali manastir. Posetili su Lavrion, Eginu, Tinos. Izabrali su na kraju Eginu jer se tamo nalazio stari manastir Živonosni Istočnik u predelu koji se zove Ksantos, na samo šest kilometara od Atine. Sveti Nektarije je ubedio braću da je to najpovoljnije mesto za njegov naum te daleke 1904. godine. Svetost mesta – eparhija Svetog Dionisija puna kapela i na maloj udaljenosti od Svetog Leonta – mir i tišina tog područja, uticale su povoljno na odluku episkopa da dozvoli da se tu osnuje manastir. Tada je na tom mestu bio razrušen manastir sa dve, tri kelije u kojima je prema predanju bila Sveta Atanasija u doba turske vladavine a koja je bila primorana zbog gusara da odatle ode u Solun kod Svete Teodore, na žalost vernika Eginićana. I upravo to je osvojilo srce dobrodušnog Nektarija.
 
Zatražio je podršku od episkopije, opštine Egina i žandarmerije. Opština mu je izašla u susret s velikom radošću i pokušala svesrdno da pomogne u obnavljanju manastira. Sazvala je odbor, napravila plan i pružila zaštitu žandarmerijom. Tako su već krajem 1904. god. tu došle prve sestre i nastanile se u Eginskom manastiru: slepa Hrisanti i igumenija Kseni sa svojim sledbenicama Ekaterinom Papadaki (monahinja Kasijani) i Agelikom Vojadzi (monahinja Akakija). Sestrinstvo je započelo s tri monahinje, da bi se kasnije povećalo na deset sestara.
 
Tada je Sveti Nektarije dobio od atinskog episkopa Teoklita ne samo usmeno nego i pismeno, zahvalnost i proročku nadahnutost za svoj poduhvat: „Drage volje sam prihvatio vest da je bila volja Gospoda da se obnovi manastir i da sada on ponovi živi i zrači svetlošću“. Trebalo je i ozakoniti projekat jer samo podrška episkopije nije bila dovoljna. Tek je posle četiri godine, velikom upornošću i strpljenjem Svetog Nektarija, došlo do prijema manastira od strane arhiepiskopa Papadopulosa Zlatoustog.  
 
Duhovno utemeljivanje sestrinstva
 
Premudri pastir nad duhovnim stadom monahinja, odredio je pravila organizacije manastira. Prema tradiciji svetih otaca o uređenjima manastira postavio je temelje jedne zajednice koja želi da se održava prema prototipima starih zajednica svetih otaca.
 
U peridou od 1904. do1908. godine, Sveti Nektarije savetima upravlja sestrinstvom i uči ih da je u duhovnosti i pokornosti savršenstvo monaškog života i da se povlačenjem u taj svet, samo tu mogu duhovno, istinski nadgraditi kao u radionici svetosti. Kao i sam što je bio povučen i tih, tako i naglašava da su jednostavnost i pobožnost – bez obzira na stepen obrazovanja sestara i braće, siguran put uspona ka miru i spokojstvu. I ne samo to, već je do detalja objasnio taj isposnički put koji je za njih sada bio stvarnost i svakodnevica.
 
Ono osnovno, koje je po Svetom Nektariju bilo suština monaštva, ogledalo se u sledećem: potpuna i savršena poslušnost Božjoj volji, predano obožavanje Boga, strastvena molitva, odricanja, ljubav i oproštenje; istrajnost u nepopuštanju iskušenjima koja su pred njima, sveti u Svetom Duhu, život u zajednici s Hristom, izbegavanje zapostavljanja obaveza, uvek budan um, samoposmatranje, čuvanje srca i duše od mogućih neprijatelja da ne bi bili prožeti gorčinom; izbegavanje sebičnosti i njene dece – nepoverenja, neposlušnosti, uobraženosti, samosažaljenja, zahtevnosti, isterivanja pravde, sujete, ambicije, ponos srca i uma koji se može pobediti razboritošću, pokornošću i strpljenjem kao što naglašava: onaj ko je istinski i ponizno okrenut Hristu, biće i nagrađen. Borba protiv očaja kao i istrajnost u borbi protiv greha, izbegavanje emocionalne ljubavi i dokazivanje prave duhovne ljubavi koja se rađa iz obične i prerasta u ljubav prema Hristu. Uverenje da se duhovni napredak i savršenstvo postižu poslušnošću i pokornošću a ne samopouzdanjem i fantazijama.
 
Evo i nekih odlomaka našeg svetog oca upućenih Jevseviju pri njihovoj prepisci: Blažena Devica je primer jedinstvenog hrišćanskog života, moralnog savršenstva za koje se vredi boriti i stići bezbedno ka Njoj, ali savršenstvo je nemoguće bez neprestane, besprekorne opreznosti. Opreznost podstiče dušu na učenje i postaje Anđeo čuvar intelektualne svojine i kompas s kojim je nemoguće zalutati u vode telesnog i duhovnog greha, jer se njome ta vrata zaključavaju.
 
Takođe, Sveti Nektarije podržava i poučava sestre dopisima iz Atine inspirisan svojim govorima o Presvetoj Majci Bogorodici, kao što je i prethodno pomenuto.
 
Kao duhovni starac eginskog sestrinstva i kao njihov duhovni otac, imao je dužnost da ih redovno posećuje, podučava, vodi i hrabri svojim prisustvom, kao i da ispoveda svoja čeda. Iz prepiske s prepodobnim Ksenim, upućenoj decembra 1907.god. vidimo gde kaže:moj um i moja želja je bila da odem na Skopelos u manastir Svetog Jovana Krstitelja, ali neki glas duboko u meni mi govori da mi je dužnost da se posvetim Egini i ja moram tu dužnost da ispunim i ostanem ovde. Tako se svetac odriče svog mesta u školi u Rozariju i za stalno preseljava u novoosnovani manastir koji je bio posvećen Sv. Trojici.
 
Kako je svetac doprineo razvoju monaštva

 
 
Osnivanje manastira od strane Svetog Nektarija, njegova svetootačka posvećenost sestrinstvu tog manastira i njegov ostanak tu, predstavljaju stav bogonosnih otaca prema monaštvu i otkrivaju srž procvata monašta s početka dvadesetog veka.
Ta tvrdnja se bolje razume ukoliko se neko osvrne na proučavanje istorijskih prilika koje su vladale u vreme osnivanja manastira. Kraj devetnaestog veka je bio zapečaćen užasnim posledicama bavarokratije protiv pravoslavlja, protiv crkava, monaštva, crkvene i manastirske imovine i protiv grčke tradicionalne duhovne riznice njenog naroda. Konkretno, bavarokratija je razrušila manastire, uništila crkve, prodala svete relikvije, ratovala protiv monaštva, prisvojila crkveno i manastirsko bogatstvo, progonila monahe i sveštenike, odsekla pupčanu vrpcu između naroda i pravoslavne Crkve, uvela protestantski duh u Grčkoj, direktno se suprotstavila pravoslavnoj teologiji i učenjima bogonosnih otaca naše vere i uvela propagandu na bazi logike, filozofije i retorike.
 
Teoretičari protestantizma – pristalice Bavaraca – omalovažavaju monaštvo govoreći da je to zastarelo, za iskrenu molitvu da je besmisleno stenjanje, a suze izazvane pokajanjem duše po njima su bile dokaz mentalne bolesti. Cilj im je bio da sruše taj bedem pravoslavlja i monaštva i otuđe pravoslavne Grke jedne od drugih, istovremeno preobražavajući crkvu. Tako je 1894.god. došavši u Atinu naš svetac, s tugom uvideo gorku i očajnu sliku tadašnje situacije.
 
Za pravoslavlje, monaštvo i Crkvu je bilo od velikog značaja prisustvo Mitropolita, zastupnika četiri grada: Atine, Halkide, Rizarija i Egine, jer je svojim prisustvom bio poput duhovnog bedema koji je trebalo da zaustavi taj talas pogrešnih shvatanja i teorija protestantizma, istovremeno štiteći pravoslavlje i podržavajući procvat monaštva dvadesetog veka.
 
Njegove reči vodilje su bile: ima li šta časnije i uzvišenije od jedne monaške države? Po mom ličnom uverenju, nadmašuje prvosveštenstvo.
 
U skladu s tim svojim uverenjima, odbio je čast koju su mu ukazali nudeći mu mesto u pontifikalnoj kancelariji, ali i napustio upravljanje školom u Rozariju, da bi našao sklonište u Egini gde počinje da opismenjava monahinje, rešava različite probleme svakodnevice manastira, vodi i podržava sestrinstvo, ali se i podvrgava strogom postu i danonoćnoj molitvi, pokoran i najposlušniji od svih. Kao monah, bio je primer za strpljenje, suzdržavanje, odricanje, opraštanje i bilo je obelodanjeno da je imao Božji dar isceljenja.
 
Celokupni doprinos sveca našeg veka u velikoj meri je pomogao procvat monaštva ali i okupljanje velikog broja vernika koji su bili svedoci dešavanja čuda koja su se dogodila, a koja su na neki način zapečatila Bogom dano delo tj. prebogato plodovima drvo monaštva zahvaljujući kojem će Grčka napredovati, kako je rečeno nekom prilikom.
 
Iz svega ovog navedenog, svakako proizilazi da je sveti Nektarije svojom svetootačkom, monaškom svešću i svojim životom kao primerom, uz pomoć svoje monaške pratnje pokušao da grčku pravoslavnu Crkvu obogati monaštvom i stvori uslove za mučenike svesti - anđele monahe.  Sve to je bila posledica njegovog anđeoskog poziva u slavu presvetog pravoslavlja.    
 
 
Izvor: Žensko monaštvo i Sv. Nektarije, s pravoslavne monaške konferencije održane 1996. u Egini 9-11. septembra, u čast 150 godina od rođenja Sv. Nektarija (1846-1996)
Ponovo objavljeno u mesečnom časopisu svete mitropolije u Pireju, Pirejske crkve, god. 19. strana 209 u novembru 2009.
 
Prevela s grčkog: Brankica Bogdanović
14 Februar 2015 god.
 

Pročitano: 6041 puta