MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU: MITROPOLIT ZAGREBAČKO-LJUBLJANSKI G. PORFIRIJE



NE PITAM SE ŠTA DRUGI RADE MENI, NEGO ŠTA JA ČINIM DRUGIMA
 
Vaše Visokopreosveštenstvo, sa kojim ste porukama stupili na dužnost koju obavljate u Hrvatskoj?
 
Došao sam ovde kao mitropolit i čovek Crkve. Svoj osnovni zadatak vidim u crkvenoj službi, a to znači da služim svetu Liturgiju i prenosim poruku Jevanđelja svom narodu. To je poruka smisla postojanja i života, koja važi uvek i na svakom mestu, nezavisno od uslova života. Mi nismo birali ni gde ćemo se, ni kada roditi, jer nas je Bog postavio na najbolje moguće mesto za nas. Zato, osnovno pitanje ne sme biti analiza okolnosti u kojima živimo, nego da pokušamo da prepoznamo koji je to naš Bogom određen put kako bi došli do unutrašnje radosti i lepote života, kako bi otkrili Hrista kao našeg Spasitelja. Tu poruku se trudim da prenesem svom narodu, a izgrađujući svoj narod u tim okvirima neminovno želim da pošaljem poruku prostoru i društvu u kojem živim. Svi smo deca Božja, svi braća a ljubav je temelj, cilj i zadatak čovekovog života. Onaj koji ima drugi cilj nikada neće ostetiti punoću koja mu je darovana i omogućena i imaće problem u komunikaciji sa drugim. Kao Mitropolit Eparhije zagrebačko-ljubljanske svakako da sam dužan, u meri kojoj je to moguće, osigurati i normalne uslove za život svojih vernika. To podrazumeva i komunikaciju sa zvaničnim, političkim i kulturnim  institucijama ove države, ali i svim drugim faktorima koji čine državu Hrvatsku. Trudim se da to radim potpuno otvoreno, iskreno i bez ikakvih predrasuda.
 
Kada ste došli u Zagreb parafrazirali ste reči Arsena Dedića i rekli da ćete se „vi i Zagreb voleti javno“. Kako se osećate u Zagrebu?
 
Osećam se kao svoj na svome. Pitanje koje mi često postavljaju  moji poznanici i prijatelja glasi - jesam li se navikao na Zagreb? Odgovaram im da nisam imao prostora  za navikavanje i nisam ni razmišljao hoću li se naviknuti. U Zagrebu se, od prvog dana, trudim da živim, radim i govorim kao da sam oduvek ovde. Jer Bog zna zašto me je doveo na ovo mesto, iako smatram da su mi mogućnosti skromne i da možda nisam baš najadekvatniji za ovo mesto, ali uzdam se da će mi Bog sve moje nedostatke nadoknaditi. Nisam ni jedamput pomislio da Bogu odbijem Njegovu želju da služim svim ljudima na ovim prostorima.
 
Kako, pre svega, vidite Vašu ulogu u Sloveniji i Hrvatskoj?
 
Svoju ulogu vidim kao ulogu sluge. Mi sada slavimo Božić, slavimo Hristov dolazak u svet i moramo znati da Hristos nije došao da gospodari i vlada. Mi ljudi imamo taj problem i potrebu da vladamo i gospodarimo. A Gospod, koji je gospodar istorije i sveta, dolazi kao sluga, pokazujući nam da je služenje jedini ispravan način afirmacije čoveka i ljudskosti, talenata i darova koje svako od nas u sebi nosi.
 
Zato mi, u svom životu, imamo samo dva načina služenja: Bogu ili sebi, svom egoizmu, strastima i samoljublju.  Ako se opredelimo da služimo samo sebi i svojoj gordosti, onda ćemo, po prirodi stvari, želeti da sve podredimo sebi i da sve služi nama. Dakle, ja svoju ulogu ovde u Hrvatskoj vidim kao ulogu nedostojnog sluge i molim Boga da osnaži to moje opredeljenje.
 
Jeste li u Hrvatskoj naišli na razumevanje na takvo Vaše raspoloženje i otvorenost?
 
Ne razmišljam o tome uopšte, jer ne želim da se pitam šta drugi rade meni, nego vodim računa o tome šta ja činim drugima. Znam šta je moj zadatak i tako hoću da funkcionišem. Ali, istini za volju, u svakodnevnoj komunikaciji od ljudi na ulici do najviših predstavnika ove države, Crkve, verskih zajednica, nailazim na beskrajnu blagonaklonost, istinsko i konkretno poštovanje, kao i na prijateljske odnose.  To me i obavezuje i daje mi podstrek da nastavim u tom pravcu.
 
Ova božićna vremena uvek su prilika da ljudi iz Crkve pošalju poruku mira, razumevanja i tolerancije. Koju ćete poruku poslati svojim vernicima?
 
Pre svega da je mir danas nasušna potreba svakog čoveka, na svakoj tački ove planete. Sa druge strane živimo u haosu nemira i nismo u miru sami sa sobom. Mi smo kao ličnosti podeljeni i živimo u neskladu sa svojim bližnjima, kao i u sukobu sa prirodom. Živimo, dakle, u sukobu sa svim i svakim, kao i u sukobu sa samim sobom i stiče se utisak da izlaza nema. Ali, mir ne možemo postići mimo Hrista i izvan Hrista. Bez Njega samo možemo da ostvarimo primirje, koje će se pre ili kasnije okončati, pa će se onda otvoriti još veći rat i nemir. Ako se izmirimo sa Bogom po prirodi stvari će se postići mir i na svim drugim planovima. Pre svega ćemo steći harmoniju u sebi. Videćemo drugog čoveka kao brata i na kraju ćemo se pomiriti i sa prirodom i shvatiti da je priroda dar Božji, koji moramo negovati i čuvati, a ne eksploatisati. Poruku o potrebi takvog mira ću preneti svim vernicima za Božić.
 
Jesu li prostori verskih sloboda u Hrvatskoj potpuno otvoreni za pravoslavne vernike?
 
Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje. Pre svega, moramo reći, da što se tiče zakonodavstva postoji još ponešto što bi se moralo popraviti, ali ukupno zakonodavstvo je više nego dobro. Ne smemo zaboraviti da su iza nas tragični događaji, koji nisu tako davni. Postoji veliki broj ljudi koji su lično povređeni i pogođeni tim našim bezumnim i nelogičnim međusobnim odnosima. Uopšte ne ulazim u to ko je kriv. Svi smo krivi za sve! Naravno da je onom koji je bolno ranjen teško da taj bol prevaziđe. Mnogo toga je otišlo u dobrom smeru. Ipak, ruku na srce, moram reći da postoji u crkvenoj, ali i široj srpskoj zajednici, na prostorima Republike Hrvatske, ipak, izvesna doza straha i nesigurnosti.
 
Odakle strah sada, kada je sve ono što se događalo devedesetih, ipak, daleko iza nas, kao i to da su se vremena i okolnosti znatno promenili?
 
Možda taj strah nije uvek objektivan, ali realni razlozi za strah zaista postoje. Jedno od mojih nastojanja je da pomognem onima sa kojima dolazim u kontakt da se oslobode straha, ali isto tako da se objektivni uzroci straha eliminišu. Jer je strah najveća prepreka i brana da se izgrađuju otvoreni i prijateljski odnosi sa drugima. Strah parališe sve pozitivne vrednosti i potencijale koje neko nosi u sebi. Upravo svetim Jevanđeljem i Hristovim blagim rečima pokušavam da ohrabrim naš narod, koji je ostao na ovim prostorima, da, što je više moguće, bude slobodan.
 
Iz ovoga što govorite mogu da shvatim da uprkos dobrim zakonima, u praksi ima još problema?
 
Na terenu, da se tako izrazim, ima ipak događaja i postupaka koji demnatuju ovo moje nastojanje. To su natpisi na pravoslavnim hramovima, koji su po svom sadržaju upereni protiv srpske manjine, to su i neke činjenice koje imaju šire razmere, poput pitanja ćirilice. Imamo i situaciju da „enklave“, da se tako izrazim, gde Srbi žive kao mala većina često nemaju puteve i struju. Sa jedne strane imamo zakone koji garantuju puno pravo građanina, a u praksi imamo neke činjenice koje nisu u skladu sa tim zakonima. Ako bih govorio o realnom kontekstu i situaciji mogao bih reći da je osnova dobra i optimistična i daje nadu da će Bog dati, u nekom skorom vremenu, da svaki građanin ove zemlje može živeti punim plućima. Ali, sa druge strane postoje i elementi koje bi trebalo otkloniti da ovo prvo bude ostvarivo.
 
Verujete li da vremena koja nas očekuju idu u susret takvim rešenjima?
 
Apsolutno verujem!
 
Kakvi su trenutno odnosi Katoličke i Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj?
 
Oni su solidni. Možda to tako i ne izgleda oku koje sa strane posmatra naše odnose. Možda na prvi pogled postoje i neki biskupi koji u javnosti imaju isključivo političke istupe. Ne obraćam uopšte pažnju na to. Svako ima pravo da slobodno misli i govori. Ali, lične kontakte, koje imam sa kardinalom Bozanićem i mnogim biskupima, mogu nazvati i otvorenim i prijateljskim. Siguran sam da, ako bi ponekad došlo do nekih nesporazuma, imamo odličnu platformu da te nesporazume lako razrešimo.
 
U javnosti se, u godini koja prolazi, dosta kalkulisalo hoće li Papa Franjo u dogledno vreme posetiti Srbiju. Hoće li, gospodine Mitropolite, zaista doći do takve posete?
 
Lično se sa tim pitanjem nikada nisam bavio. Realno šanse uvek postoje, ali u ovom trenutku, osim zanimanja javnosti i više novinarskih konstrukcija, u stvarnosti se nije desila formalna inicijative sa bilo koje strane da do te posete i dođe. Ni iz Vatikana prema Beogradu, niti iz Beograda prema Vatikanu. A razgovori i komunikacija svakako postoje.
 
Kakav je položaj pravoslavnih vernika u Sloveniji?
 
Za razliku od ostalih delova bivše Jugoslavije, Slovenija je ipak više dislocirana u odnosu na tragične konflikte koji su se događali među nama i brzo se priključila na evropski voz. Danas imam utisak da je Slovenija, ne samo formalno članica EU, nego i u svakom smislu te reči, po stilu života, po zakonodavstvu  i jednakim pravima za sve građane. Vernici Pravoslavne Crkve, što se uslova za život tiče, se ni po čemu ne razlikuju od bilo kojeg drugog Slovenca. Na svakom mestu, od institucija pa nadalje, možete sresti člana naše zajednice, a nacionalna i verska pripadnost nisu prepreka za ostvarivanje bilo kojeg prava. Pa tako imate i gradonačelnika Ljubljane koji je srpskog porekla. U Sloveniji svaki pravoslavni Srbin živi sa istim mogućnostima kao bilo ko drugi.
 
Kako ocenjujete današnje hrvatsko-srpske odnose?
 
Postavili ste mi teško pitanje. Imam utisak da ponekad postoje izmišljeni problemi između srpskog i hrvatskog naroda. Ispričaću vam utisak koji sam imao nedavno na koncertu u „Lisinskom“, koji je održao Željko Joksimović, a koji je Srbin. Bio sam radostan i tužan. Pre svega video sam veliki broj mladih ljudi, koji su aplaudirali i sve pesme pevali pevali iz sveg glasa. Duboko u sebi sam osetio da su ta spontana energija i raspoloženje idu prema želji za komunikaciju.  Takvo raspoloženje nema barijere i bio sam presrećan zbog toga. Ali u isto vreme, duboko u sebi, sam bio i tužan jer sam shvatio da neki zloupotrebljavaju tu dobru energiju, koje ima i u Srbiji, bacanjem varnica. A to čine ljudi koji treba narodu da služe, a oni se u stvari služe narodom i tako dovode do toga da dobri i čestiti ljudi odstupe od sebe samih i tu svoju dobru energiju ljubavi pretvore u energiju mržnje. Tada sam, u potpunosti, razumeo francusku ambasadorku u Hrvatskoj, koju mi je o izmirenju Nemačke i Francuske posle rata rekla: „Ako postoji politička volja, rešiće se svi problemi!“
 
A postoji li kod nas politička volja?
 
Odnosi Hrvatske i Srbije, kako ih ja vidim, su u svakom slučaju bolji nego što su bili pre pet, deset ili dvadeset godina. Naročito na nivou običnog čoveka. Ali, mislim da još mnogo toga treba učiniti da se deblokira veštački napravljena barijera između naša dva naroda. Potrebno je, dakle, uložiti još političke energije. Mi osećamo potrebu jedni za drugima. Ne možemo ni ekonomski živeti jedni bez drugih, a kamoli suštinski, kulturno i duhovno, ako hoćete. Te odnose treba još unapređivati i popravljati.
 
Jurica Kurbler
06.01.2015 god.
 
Izvor: http://www.spc.rs/sr/u_zagrebu_tshu_proslaviti_bozhitsh_kao_svoj_na_svome

Pročitano: 7006 puta