MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 

Sledujući riječima Gospoda našeg Isusa Hrista koji kaže „ Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovijedio...“ i poštujući zakletvu datu na rukopoloženju u sveštenički čin, da ću svoj narod učiti riječi Božijoj, a prethodno sagledavši duhovno stanje naroda, kojem po blagoslovu episkopa Jefrema služim, odlučio sam da svoju pastirsku službu, koja između ostalog obuhvata predavanje vjeronauke u osnovnoj školi, obogatim uvođenjem vjeronauke za odrasle koja će se održavati svake srijede sa početkom u 18 časova u hramu Rođenja Presvete Bogorodice na Pašincu.

 

Iza nas je vrijeme komunizma i duhovne neaktivnosti, odnosno protjerivanja Boga i duhovnosti najprije iz svih državnih institucija, a onda i iz svakog pojedinca, bilo milom ili silom. Sa padom jedne antihrišćanske ideje koja je prihvaćena u našem narodu tokom i poslije Drugog svjetskog rata, nastupilo je vrijeme slobode, u kojoj svaki pojedinac sada može slobodno da ispoljava svoja vjerska osjećanja i da učestvuje u svetotajinskom životu svoje crkve.

Međutim, šteta iz prethodnog vremena je prevelika.

 

I dalje je veliki broj ljudi u našem gradu necrkven i duhovno neprosvećen,odnosno nekršten, što je velika prepreka da se u potpunosti ostvare u liturgijskom životu crkve, a to znači da nemaju mogućnost da se pričešćuju, jer Svetom pričešću može pristupiti samo onaj koji je kršten i koji živi životom Crkve. A bez Pričešća nema ni vječnog života, jer nam je Hristos jasno rekao „koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan“.

 

Veliki broj ljudi živi u braku koji nije krunisan i blagosloven od strane crkve. Mnogi su ostavili krsnu slavu i ne slave je na način kako nam je to predao sveti Sava. Još više je onih koji vrše abortuse, ubijajući tako djecu koju su začeli bilo u braku, bilo izvan braka, ne smatrajući to za grijeh, dok za to vrijeme, mnogobrojni supružnici koji nisu dobili dar rađanja čine sve kako bi se radovali makar jednom djetetu. Mnogo je i onih koji kada obole nisu u stanju da shvate i prihvate poruku koju im ta bolest donosi, te ponekad kada liječenje kod ljekara ne daje rezultate, traže onda pogrešne puteve liječenja kod raznih gatara, vračara, bioenergetičara i raznih „iscjelitelja“, umjesto da liječenje i iscjeljenje traže kroz molitvu, pokajanje i pričešće u obrednom i svetotajinskom životu Pravoslavne crkve.

 

Alkoholizam, nikotizam i narkomanija svuda su oko nas i prijete da našu djecu odvedu sa pravog puta na stramputicu života, tj. u propast.

 

Zbog svih ovih, kao i mnogih drugih razloga, a naročito iz potrebe da se čuje glas Crkve po izvjesnim pitanjima, odlučio sam se na uvođenje vjeronauke za odrasle, kako bih povjerenom narodu i generacijama koje nisu bile u mogućnosti da aktivno učestvuju u crkvenom životu, približio jevanđelski put koji vodi pravilnom osmišljavanju života i spasenju duše u vječnosti.

 

Prvo predavanje iz vjeronauke za odrasle održano je 03. decembra 2008. godine i do sada smo održali oko 300.predavanja. Na prvom predavanju bilo je prisutno oko pedesetak vjernika. Vremenom se taj broj povećavao do stotinak vjernika, da bi onda iz srijede u srijedu bio različit. Tako je i danas. Ono što je bitno naglasiti jeste činjenica da smo svake srijede primjećivali nova lica koji su došli da čuju riječ o Hristovoj svetoj nauci, tako da slobodno mogu da kažem, da je za ovih 6. godina trajanja vjeronauke za odrasle, predavanja slušalo preko 1000. bogotražitelja, a izvjestan broj njih nisu izostali gotovo ni jednu srijedu i srećni su što ovakav jedan događaj imaju u svome gradu.Mnogi još nisu ni čuli za vjeronauku u crkvi na Pašincu. Neki su čuli i najavili su svoj dolazak.

 

Za ovih 6 godina, slušali smo predavanja o Svetoj Liturgiji: njenom porijeklu, vremenu nastanka, tumačenje kompletnog liturgijskog teksta i sveštenih radnji kao i neprocjenjiv značaj Svete liturgije za svakog pojedinca i Crkvu u cjelini, jer Crkve nema bez Svete Liturgije niti se život Crkve može shvatiti bez aktivnog učešća u liturgijskoj zajednici. Mnogo toga je izgovoreno o Svetom Pričešću, zašto, kada i koliko puta se pričešćivati.Kako su naša predavanja nailazila na višednevne postove, slušali smo Svete Oce o porijeklu, značaju i cilju posta na životnom putu spasenja.

 

Zatim smo započeli jednu veliku temu koja se odnosi na bolesti i stradanja, a koja nam je u mnogome pomogla da pravilno doživimo i shvatimo bolesti i razne životne nevolje, tražeći pri tom pravilnu hrišćansku terapiju i puteve iscjeljenja i oporavka od pretrpljenih nedaća. Ovom temom bavićemo se i u budućnosti zarad novih ljudi na našoj vjeronauci i zbog toga što su bolesti i nevolje sastavni dio našeg života.

 

Poslije predavanja o bolestima i stradanjima , na red je došla tema o ne malim grijesima koje ljudi čine jezikom. Mnogi nisu svjesni ovoga grijeha i njegovih posledica kako po sebe tako i po druge ljude. Jezik je sličan plamenu koji izgleda mali,ali pri neopreznom ophođenju s njim može da pretvori u pepeo čitav grad.Jezikom se čovjek kune lažno,naročito imenom Božjim i priziva Boga za svjedoka svojih riječi pritom,kao da daje u zalog svoju sopstvenu dušu.Podvrgava se sudu Božijem kako u vječnosti,tako i ovde na zemlji.

 

Drugi grijeh jezikom je prokletstvo koje čovek izgovara u stanju gnjeva ili uvrede,ponekad čak i bliskim ljudima.Proklinjati čoveka znači željeti mu kaznu na zemlji i pogibao u vječnosti. Nezasluženo prokletstvo se okreće protiv onoga ko ga izgovara,a zasluženo pomračava i bez toga težak život čovjeka koji ga je navukao na sebe,ono kao da se upija u njegove kosti i on ga svuda nosi sa sobom.Kletva je grijeh protiv jevanđeljske zapovijesti : volite neprijatelje vaše. Često se sam onaj ko je prokleo drugog čovjeka gorko kaje zbog onoga što je učinio,ali je riječ već izgovorena,pakleni plamen se otkinuo iz njegovih usta. 

 

Treći grijeh riječju jeste kleveta ili namjerna laž uz pomoć koje želimo da ocrnimo drugog.

 

Četvrti grijeh je osuda.Gospod je rekao: U Mene je osveta i plata, a čovjek se prihvata da sudi drugima umesto Boga. Zato je onaj ko sudi bratu svom – slijepi sudija.

 

Peta vrsta grijeha jeste laž i pretvaranje.Savremeni čovjek više ne umije da bude ono što jeste- čovjek, biće Božije. On stalno stavlja maske,stalno igra i laže.

 

Šesti oblik grijeha riječju jesu vulgarne šale i psovke.U tom slučaju čovjek svojim riječima širi oko sebe duhovni smrad. Naročito je odvratna psovka s pominjanjem svetinje ili svetogrdne šale.Ovaj grijeh najčešće biva kažnjen ovde,na zemlji.

 

Sedmi oblik grijeha riječju jeste praznoslovlje ,navika da se govori o nepotrebnom i praznom. Ukoliko praznoslov ne kaže sve što je htio,osjeća da je bolestan i razbijen, kao alkoholičar bez pića.

 

Praznoslovlje udaljava blagodat Božiju.Praznoslov postaje breme za okolinu,zbog toga treba da se učimo velikoj nauci – ćutanju.Praznoslov je neprijatelj svoje duše i kradljivac tuđeg vremena.Uz praznoslovlje ide i mnogoslovlje,ali se ipak na izvestan način razlikuje od njega.

 

Mnogoslovni ili mnogopričljivi čovjek može da govori o potrebnom i korisnom,ali pritom upotrebljava takvo mnoštvo riječi koje uopšte nije potrebno.Mnogopričljivi ne može da odvoji glavno od sporednog,čini nam se da sjedi na seoskim kolima koja idu toliko sporo da ne znaš kada će stići na odredište.Besjeda s takvim čovjekom ostavlja osjećaj razbijenosti i zamora,pažnja slabi i postepeno prestaješ čak i da shvataš o čemu priča. Ovome se dodaje takođe odustvo poštovanja prema sabesjedniku,kojeg ne pitaju da li želi da sluša ili pak ne zna kako da se izvuče na obalu od ove bujice riječi.

 

Reci mi nekoliko riječi i ja ću ti ispričati mnogo toga o tvojoj duši, kaže jedna poslovica. Zaista, naša riječ, hoćeš-nećeš, otkriva ono što je sakriveno duboko u srcu ili, kako piše u Jevanđelju, "od viška srca govore usta". S toga smo se ovde učili da nam svaka riječ bude skupa, da govorimo samo onda kada drugi ima koristi od toga i da se čuvamo svih gore pobrojanih grijehova koje možemo učiniti tako malim organom kao što je jezik.

Nakon ove dušekorisne teme, na red je došla riječ o smrti, kao najvažnijem momentu u našem životu, momentu koji nas izvodi pred lice Božije i kada se određuje naša vječna sudbina, raj ili pakao zavisno od milosti Božije i sadržaja naše duše.

 

Kako se ljudi odnose prema smrti? Arhimandrit Rafail Karelin o tome kaže sledeće: „ grešnici koji se kaju trude se da se sjećaju smrti kako bi ovim sjećanjem ugasili u duši vatru strasti,ojačali volju i oživjeli molitvu. Grešnici koji se ne kaju mrze sjećanje na smrt kao svog neprijatelja, oni se vrijeđaju kad ih neko podsjeća na to da su i oni ljudi i da će umrijeti kao svi ostali.

 

Za nevjerujućeg su riječi o smrti - podsjećanje na nešto neizdrživo teško. Zašto da kvari svoje raspoloženje?

 

Da bi se vidjelo kakav je ko čovjek i vjernik treba s njim započeti razgovor o smrti. Onaj za koga je smrt velika tajna i predmet dubokih razmišljanja prihvatiće sa smirenjem razgovor o tom sudbonosnom momentu. Onaj ko je spreman da zapuši uši pri samom pomenu smrti nema u svom srcu vjere, iako smatra sebe hrišćaninom. A ko na pomen smrti postaje sličan zvijeri ili odgovara podsmijehom, u svojoj duši je satanista. Zbog toga sjećanje na smrt kao da pomalo otkriva zavjesu s ljudskog srca: ko je i s kim je.

 

Kada smo završili sa izlaganjem pravoslavnog učenja o smrti i odnosu prema njoj okrenuli smo se jednom od najvećih grijehova današnjice- utrobnom ubistvu djece ili kako se to licemjernim jezikom naziva abortus.

 

Prema podacima savremenog demografskog istraživanja, do danas se turski narod brojčano uvećao za 400 odsto, albanski za 700 odsto, rumunski za 45 odsto, bugarski za 38 odsto, grčki za 35 odsto; a jedini narod koji se ne uvećava nego umire, jeste upravo srpski narod.Jedan od razloga za ovu tragediju jeste 300.000 abortirane ili ubijene djece u našem narodu svake godine.Za 20. godina srpski narod ubije 6. milona svoje dječice.

 

Srpski pravoslavni narod je vijekovima živio i mislio Hristom i Njegovim Jevanđeljem, a to je Jevanđelje čednosti i čistote. Srbi su znali da se jedino čednošću biva čedo Božje, a da je obraz važniji od zemaljskog života. Za čistotu se živilo i mučenički stradalo! Čistoti su se pjevale pjesme i njome se nadahnjivalo.

 

Na žalost, nivo srpske moralnosti počeo je da opada još prije Drugog svjetskog rata, kada su se mnogi okrenuli Evropi, "Beloj demoniji", tražeći u njoj nove obrasce ponašanja i življenja. Broj pobačaja je porastao, razvoda brakova bilo je sve više, a narodna duša je trpila pritisak od svakojakih izroda, koji su propagirali novi "seksualni moral" i na delu ga sprovodili.

 

U doba Titove strahovlade, sve sveto i čestito među Srbima bilo je obrečeno na raspeće, a mediji su otvoreno pozivali da se raskrsgi sa patrijarhalnim "predrasudama."

 

Sadašnje stanje našeg, nekada hrišćanskog naroda je, blago rečeno, preteško: definitivno smo postali Zapad, sa svim njegovim malignim izopačenjima i u potpunosti njegove palosti.

 

Kako kaže arhimandrit Karelin- svuda čujemo riječ mir, ali je to laž, to je gnusno licemerje. To je jedan od zvjerskih likova savremenog civilizovanog svijeta. Oko nas se odvija rat, neprestan i okrutan, u kojem nema primirja ili završetka, gde nema pobjednika i pobijeđenih, već postoje samo dželati i njihove žrtve. Ovaj rat je zahvatio čitav svijet, ali s naročitim intenzitetom zemalja, koje se ponose svojom civilizacijom, kulturom i progresom. Ovaj rat je nečovječna, sistematska klanica, genocid bez presedana u istoriji čitavog čovječanstva; to je rat roditelja protiv sopstvene djece. To je rat u kojem se prolivaju rijeke krvi, gde je ubistvo sjedinjeno s mučenjima. To je klanica, koja svake godine odnosi više desetina miliona žrtava s licemerjem svojstvenim savremenom čovjeku, zato što se ne naziva svojim imenom – ubijanjem nevinih i bespomoćnih, sadizmom dželata u koncentracionim logorima, legalizovanim pravom na ubistvo i zločin, već je skrivena i maskirana maglovitim i bezobrazno licemjernim terminom – abortus, to jest izbacivanje napolje, kao da se radi o nepotrebnim dronjcima, koji se iz kuće izbacuju na đubrište, a ne o živom biću, o djetetu.

 

Od samog momenta začeća stvara se živi organizam, koji nosi u sebi genetski kod i sav potencijal ljudske ličnosti. Eksperimentalno su dokazane složene i svrsishodne reakcije ploda na sredinu, koja ga okružuje. Ovo je biće koje osjeća bol, koje ima želju za životom i što je za hrišćanina glavno – biće koje posjeduje besmrtnu ljudsku dušu, čije nesavršenstvo se sastoji u tome što tijelo, njen instrument, još nije formirano. Ali, ako se smatra opravdanim ubistvo čovjeka zbog njegove nesavršene tjelesne organizacije onda bi s većim pravom moguće bilo ubijati stare i bolesne ljude itd.Dakle, legalizacija abortusa opovrgava sve moralne i pravne kodekse čiju osnovu predstavlja zaštita ljudske ličnosti. Naš prvi zahtjev je da se zaštiti plod kao ljudska ličnost, da plod kao ljudska ličnost ne smije biti uništen. U principu, razlika između ubistva ploda i drugih vrsta ubistava ne postoji. Pristupačnost ili nekažnjenost abortusa daje roditeljima prava tiranina, koja ne pripadaju nijednom čoveku, tiranina koji po svom nahođenju može da ostavi u životu ili da ubije svoje podanike. Nekažnjavanje abortusa,odsustvo moralne i pravne zaštite ploda i garancija njegovog života čine licemjernim i besmislenim sve deklaracije o zaštiti dostojanstva i slobode čovjeka.Ubistvo bespomoćnog je najpodliji i najodvratniji oblik ubistva, zbog toga ljudi koji su se odlučili na ubistvo bespomoćnog djeteta mogu u određenim okolnostima i situacijama da počine i bilo koji drugi zločin.Pokajmo se i recimo stop ubijanju djece!
 

I najzad trenutno govorimo o braku i porodici, toj svetoj Božijoj instituciji o kojima ste mogli svih ovih mjeseci da čujete mnogo toga, ali isto tako još nije sve rečeno, pa vas pozivam da pratite ova predavanja kao i mnoga druga u ovome hramu srijedom od 18.časova.

 

Nedugo poslije uvođenja vjeronauke za odrasle koju je tako snažno podržao otac Gavrilo iz manastira Lepavine, imali smo jednu posjetu vjernika iz Banjaluke, na čelu sa bratom Stamenkom, a koja je za cilj imala upoznavanje sa načinom na koji mi to radimo, kako bi ista okupljanja pokrenuli preko svojih sveštenika u Banjaluci. Tom prilikom sam Stamenku izrazio želju za izradom sajta crkvene opštine Palančište na kojem bi se između ostalog našli i tekstovi sa ovih predavanja.

 

Ispunjen istinitom hrišćanskom ljubavlju, brat Stamenko je moju želju pretvorio u konkretno djelo i zajedno sa bratom Borislavom Štulićem otvorio sajt Crkvene Opštine Palančište zbog čega im se ovom prilikom velikodušno zahvaljujem i želim im spasenje duše u vječnosti.

 

Sajt se redovno popunjava kako tekstovima sa predavanja tako i tekstovima različitog duhovnog sadržaja i tako postaje jedan živi i aktivni izvor riječi Božije, sa kojeg svako može da utoli svoju duhovnu žeđ. Najbolji pokazatelj njegove vrijednosti jeste činjenica da je naš sajt jedan od najčitanijih sajtova Srpske Pravoslavne Crkve. Od 220. hramovnih sajtova,pašinački sajt se nalazi na prvom mjestu po čitanosti, dok se u top rejtingu od 114. sajtova kreće do 20. mjesta po čitanosti.Do sada ga je posjetilo skoro 80. hiljada ljudi. Njegova adresa je www.pasinac.com

 

Isto tako, nedavno smo koristeći mogućnosti savremene komunikacije među ljudima, otvorili i fejsbuk stranicu za širenje duhovne misli koja za svega 3. mjeseca postojanja ima oko 1500. vjernika koji se napajaju duhovnim sadržajem.

 

Na kraju, istinski se zahvaljujem arhimandritu ocu Gavrilu, igumanu manastira Lepavina i sestri Stani Meseldžiji koji su se velikodušno angažovali da se jedan ovakav duhovni događaj organizuje u našem gradu, kao i svima vama dragi moji prijatelji, koji ste pokazali ljubav i istrajnost da se kroz ova predavanja duhovno obrazujete i kao takvi oplemenite ovaj svijet u kojem živimo, a mene nedostojnog podstakli da se trudim u svom svešteničkom pozivu. Prizivam na sve vas blagoslov Božiji i blagoslov Presvete Bogorodice čije ime ovaj hram nosi i zaštitnice ove parohije, jer su oba hrama u parohiji palančiškoj posvećena njoj, najsvetijoj majci, koja je uvijek sa nama kada je to najpotrebnije, a uoči čijeg praznika koji nosi naziv Vavedenje Presvete Bogorodice mi se ovde večeras sabrasmo.Neka vam oni podare ono što je jedino istinito i vrijedno- vječno spasenje vaših duša. Amin, Bože daj!

  

 
















 

















   

FEJSBUK PROFIL oca Vladislava Vučanovića <<< KLIKNI

FEJSBUK STRANICA CO PALANČIŠTE<<< KLIKNI

PORTAL CRKVENE OPŠTINE PALANČIŠTE<<< KLIKNI