MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

U HRISTU ČOVJEK DOBIJA VIŠE NEGO ŠTO JE IZGUBIO U ADAMU



Razgovor sa arhiepiskopom sinajskim i faranskim, Damjanom 
 
Manastir na Sinajskoj gori, osnovan sredinom 6. stoljeća od strane Sv. cara Justinijana, jedan je od glavnih svetinja pravoslavnog svijeta. To je mjesto gdje se nalazi nesagoriva kupina, odakle je Bog govorio Mojsiju, kao i mošti Svete velikomučenice Katarine Sinajske i Svetog Jovana Lestvičnika. Pored manastira se veličanstveno uzdiže Sinajska gora, na kojoj je Bog dao Mojsiju Deset zapovijesti. 

Manastirom na Sinajskoj gori mnoge godine je rukovodio arhiepiskop Damjan (Samardzis) – izvanredan čovjek, episkop, ljekar, teolog, istoričar, dubok i mudar ispovjednik, stručnjak za vizantijsku kulturu. 

Dana 23. decembra 2013. godine obilježena je 40 godišnjica od izbora arhieiskopa sinajskog i faranskog, Damjana. Vladika je ljubazno pristao da za portal Pravoslavie.ru da intervju. 
 
Vaše Visokopreosveštenstvo, kažite nam malo više o tome gdje ste odrasli. 
 
Rođen sam 1935. godine u gradu Antalija. Pripada mitropoliji Fokida, pored manastira Osios Lukas (Sv. Luka). Naša porodica je bila velika: šestoro djece – tradicionalna grčka porodica u to vrijeme. Ja sam bio drugo dijete po starosti. Moji roditelji su bili pobožni ljudi – otac je pjevao u crkvi, bio je pojac. Naša porodica je postila, a svi smo se jako radovali crkvenim praznicima. 
 
 
Manastir Sv. Luka
    
Da li ste odlučili da postanete monah zato što se u blizini nalazio manastir Svetog Luke?
 
Ne, na to sam se odlučio iz drugih razloga. Moj duhovni otac, Amvrosije Tsatsanis, imao je veliki uticaj na mene, tako da je ljubav prema monaštvu došla od njega. Ne samo da su mu dolazili vjernici iz našeg grada, već je cijela mitropolija hrlila k njemu. To vrijeme – 1950-te – bilo je veoma teško vrijeme: građanski rat tek što je bio završen, a ljudi su imali veliku potrebu za duhovnom utjehom. A on je znao kako da ih utješi i da im da savjete. On je bio taj koji me usmjerio prema monaštvu. 
 
Kako su vaši roditelji reagovali na takvu vašu odluku?
 
Naravno da oni nisu bili baš oduševljeni zbog toga. Protivili su se tome, ali ne mnogo. Sasvim prirodno, oni su željeli da me ožene, da steknem porodicu, djecu, da budem kao svi drugi. Ali s obzirom da su bili pobožni ljudi, konačno su prihvatili Božiju volju u vezi mene. U početku, međutim, pokušali su da me odvrate od toga: 
 
„Pa, ako završiš Bogoslovski fakultet, koje ćeš zanimanje imati nakon toga?“
„Biću sveštenik.“ 
„U redu.“
 
U to vrijeme nisam imao namjeru da im kažem da ne želim da se oženim. Roditelji su željeli da postanem ljekar i na njihovo insistiranje studirao sam Medicinski fakultet u isto vrijeme kada sam išao i na Bogosloviju u Atini, stekavši diplomu ljekara. Kasnije se to pokazalo veoma korisnim.
 
Kažite nam nešto više o vašem studiranju na Univerzitetu u Atini.
 
Studirao sam kasnih pedesetih godina, a diplomirao sam 1959. godine. Bilo je to veoma zanimljivo vrijeme, časovi vjeronauke su bili organizovani – ne samo za djecu već i za odrasle. Ja sam pohađao časove vjeronauke i želio sam postati misionar. Imao sam malo slobodnog vremena, ne samo što sam morao da studiram već sam morao i da radim, a radio sam za izdavača časopisa „Život“. Mi smo savijali i slagali novine, tovarili ih u vozilo i nakon toga ih isporučivali. Nakon diplomiranja 1959. godine služio sam dvije godine u vojsci, i tek nakon toga sam otišao na Sinajsku goru. 
 
 
Svitanje na Sinjskoj gori
    
Zašto se odlučili da odete u manastir na Sinajskoj gori umjesto na Svetu Goru?
 
To je dobro pitanje. Međutim činjenica je da, kada sam služio u vojsci – pješadija, u moju jedinicu je 1960. godine došao đakon Zakintios sa Sinajske gore. Episkop Porfirije III sa Sinajske gore poslao ga je u vojsku. Ja sam se zbližio sa njim, a on mi je pričao o Sinajskoj gori, o monaškom životu, kao i o činjenici da je manastir na Sinaju povezan sa Aleksandrijskom patrijaršijom koja je u to vrijeme imala veoma aktivan misionarski rad u Africi – u Keniji i Ugandi. Kao što sam već spomenuo, želio sam postati misionar. Upravo to je bio razlog zašto sam otišao na Sinajsku goru. Putovanje je bilo teško. Nije bilo taksija, već smo morali da stopamo kako bismo tamo stigli. Ni ceste nisu kao što su sada – nije bilo ni tunela. Sam manastir je bio zatvoren za posjetioce. U manastir su me primili odmah. Aprila 1962. godine sam zamonašen, i rukopoložen sam u čin đakona. Godine 1965. rukopoložen sam u sveštenika. 
 
 
Starac Pajsije Svetogorac u keliji Sv. Galaktiona i Episteme na Sinaju
 
Da li je istina da je na samom početku vašeg monaškog puta Starac Pajsije Svetogorac bio ovdje?
 
Jeste. Sa njim sam se upoznao u Grčkoj. Među mojim prijateljima bio je i Panagiotis Nelas, autor poznate knjige „Oboženje“. On mi je jednom rekao: „Hajdemo u Konitsu. Tamo ćeš upoznati jednog svetog monaha.“ Otišli smo i tamo sam upoznao o. Pajsija. Moj susret sa njim ostavio je neizbrisiv utisak na mene. Kasnije smo ga viđali na Sinaju. Moja povezanost sa njim nije bila samo duhovna, već i medicinska. Dijagnostifikovana mu je upala pluća, ali čitav niz simptoma naveo me da posumnjam da je bilo mnogo ozbiljnije, da se radi o raku. Tako je i bilo, u konačnom  nalazu – Starac Pajsije umro je od raka pluća.“
 
Recite nam nešto o vašem životu u manastiru.
 
U svom monaškom životu morao sam da ispunim razna poslušanja. Jedno od glavnih bila je uloga sekretara vijeća staraca manastira. Ali to nije bilo jedino poslušanje. Često sam morao da napuštam manastir, između ostalog kako bih predavao u Kairu: predavao sam teologiju i istoriju u manastirskoj školi. Pored toga, imao sam priliku da radim u mojoj drugoj oblasti specijalizacije – kao ljekar u manastirskoj klinici (vladika, u svojoj poniznosti, ne govori da je on sam bio taj koji je organizovao prvu kliniku za pomoć Beduinima i da je u njoj, kao ljekar, radio 20 godina). Međutim, 1970. godine izgleda da se ispunila moja dugogodišnja želja: poslali su me u pravoslavnu misiju u Keniju, gdje sam služio do 1971. godine. 
 
 
Manastir na Sinajskoj gori
    
Kakav utisak su na vas ostavili pravoslavni Kenijci?
 
To su izuzetni ljudi – jednostavni, otvoreni i široke ruke. Kada se postavilo pitanje nedostatka sredstava za izgradnju crkve, mnogi ljudi su dali posljednji novac koji su imali i sve svoje dragocjenosti kako bi je završili. Naravno, želio sam da budem sa njima duže, ali mi je Bog odredio drugo... 
 
Kako ste proveli svoj monaški život po povratku uz Kenije?
 
Bili su prilično teški uslovi. Godine 1971. izbio je požar koji smo svi gasili, uključujući o. Pavla (vladika je pokazao na starog monaha koji je sjedio do njega). Godine 1973. izbio je Arapsko-izraelski rat. Na saboru bratstva održanom 23. decembra 1974. godine izabran sam za arhiepiskopa sinajskog i za igumana manastira, međutim zbog rata nisam odmah postavljen. Patrijarh aleksandrijski je došao po mene izvevši me iz manastira kako bi me Patrijarh jerusalimski, Benedikt, postavio na neutralnoj teritoriji – manastiru na Sinajskoj gori, atinskom podvorju.
 
 
Svitanje na Sinaju
    
Vladiko, kažite nam nešto konkretno o Crkvi na Sinaju, i o njenom trenutnom statusu. 
 
Prvobitno, sve do 7 stoljeća, Sinaj je bio u nadležnosti Crkve u Aleksandriji i pod rukovodstvom episkopa Farana. Vrijedi spomenuti da je Faran drevna hrišćanska naseobina, čiji su stanovnici prvobitno bili pagani koji su se u 4 stoljeću preobratili u Hrišćane. Ostaci sedam hrišćanskih crkava duž obala Crvenog mora svjedoče o njihovom hrišćanskom životu. S obzirom da je sinajski manastir osnovao Sveti car Justinijan, kao carski manastir uživao je autonomiju, imao je svoj vlastiti ustav i zavisio je od episkopa samo kada je bilo riječi o rukopoloženju sveštenstva. U 7 stoljeću su stanovnici Farana zajedno sa episkopom pobjegli od muslimana kako bi pronašli zaštitu unutar zidina sinajskog manastira. Pored toga, manastir je dobio pisani dokument u kom Muhamed garantuje njegovu bezbjednost. Kada je prošla neposredna opasnost, dio stanovnika se vratio u Faran dok se dio naselio u manastiru. Baš u to vrijeme se upokojio iguman manastira, i bratstvo je predložilo da episkop Farana postane njihov iguman. Dakle, manastir je stekao praktično punu nezavisnost. Jedini problem bilo je rukopoloženje samog episkopa koga je birao sabor bratstva – zato što mi nemamo Sinod – ali koji je određen od strane Patrijarha jerusalimskog. U to vrijeme, istorijski, manastir na Sinajskoj gori bio je usko povezan sa Aleksandrijskom patrijaršijom. 
 
Ikona Gospoda Svedržitelja - Sinaj
 
Vladiko, vi rukovodite manastirom sada već preko 40 godina. Koje promjene su se zbile tokom tog vremena – sa kojim problemima ste se suočavali?
 
Tokom tog perioda manastir je postao otvoreniji: danas nam u posjetu svakodnevno dolazi bezbroj hodočasnika. Mi se trudimo koliko možemo da svijetu otvorimo duhovna i kulturološka blaga koja manastir posjeduje. Proviđenjem je tokom obnove manastira 1975. godine otkrivena stara biblioteka sa drevnim spisima od ogromnog interesa za naučnike. Sve u svemu, na hiljade rukopisa na najrazličitijim jezicima – grčkom, arapskom, sirijskom, gruzijskom, slovenskim jezicima, itd. – nalaze se u manastirskoj biblioteci. Nažalost usljed naših ograničenih sredstava biblioteka ne može da primi sve one ljude koji žele da svoja istraživanja ovdje urade. Zbog toga moramo da sagradimo novi objekat za koji nemamo sredstva. Sinajski manastir posjeduje zbirku drevnih ikona – jedna od najpoznatijih je Sinajski Spasitelj iz 6 stoljeća. Mi pokušavamo da ova blaga otvorimo svijetu i sa tim ciljem organizujemo izložbe kao, na primjer, one koje su održane u Moskvi i Sankt Peterburgu 2000. godine. Moram napomenuti da je, s obzirom na današnju birokratiju, to ogroman posao: danas je potrebno da se za izložbu pripremate dvije godine. Pored toga mi ili objavljujemo knjige posvećene kulturnom blagu sinajskog manastira ili učestvujemo u tim izdanjima. U ovom trenutku u Moskvi se vrši priprema knjige posvećene ikonama sa Sinaja, u izdanju profesora A. M. Lidova.
Međutim to je samo jedna strana stvari. Druga je u povezana sa obnovom crkava na teritoriji Sinaja, kao i sa obnovom i podrškom manastirskih podvorja u Grčkoj (na ostrvima Zakintos i Krit), Egiptu i Turskoj. Mi imamo naše vlastite bašte i povrtnjake. Druga je stvar, što u skladu sa Crkvenim kanonima, mi ne možemo ništa od toga prodavati – naprotiv, oni zahtijevaju ulaganje sredstava koja su sve više i više problematična s obzirom na današnju krizu. 
 
 
Podvorje manastira sa Sinaja na ostrvu Zakintos. Photografija: K. Turikis
    
Drugi aspekt naših aktivnosti su milosrđe i dobrotvorni rad. Dvije trećine naših troškova odlazi u dobrotvorne svrhe, kao što su klinika i škola za Beduine. Treba spomenuti primjer nekoliko Beduina koji su pohađali našu školu a potom diplomirali na Univerzitetu u Kairu. Što se klinike tiče, mi privlačimo kvalifikovane specijaliste iz Grčke što je veoma važno za Beduine. Stomatološka pomoć im je naročito važna s obzirom da oni često pate od nedostatka bjelančevina. Trenutno su se pojavili problemi u vezi finansiranja ovih važnih aktivnosti. Grčka vlada je gotovo prestala sa finansijskom pomoći zbog krize. Osnovni izvor naših sredstava sada dolazi od hodočasnika. 
 
Beduinima koji su nam u susjedstvu dajemo direktnu finansijsku podršku stoga što oni žive u teškom siromaštvu. Na taj način pokušavamo da im obezbijedimo posao povezan sa hodočasnicima i turizmom. Na primjer, o. Mojsije, jedan naš sabrat, bio je u mogućnosti da organizuje proizvodnju tekstila i odjeće turiste, kao i proizvode od kože, koji su na prodaju i koji Beduinima obezbjeđuju određena primanja. Međutim, uspostavljanje proizvodnje takođe traži ulaganja. 
 
Cijenjeni vladiko, sada se u svijetu javilo akutno pitanje muslimanskog radikalizma i ekstremizma. Kakva su vaša iskustva njima?
 
 
Vladika Damjan u razgovoru sa Beduinima
 
To nije jednostavno pitanje. Zaista je istina da se manifestuje muslimanski radikalizam. Ali, srećom, susjedni Beduini se drže prilično jednostavnog oblika Islama, arhaičnog i dosta tolerantnog. Oni često pitaju: „Koje je opšte usmjerenje Meke?“ Pridošlice (najčešće iz Irana) pokušavaju da ih podstaknu na ekstremne akcije, ali do sada bez uspjeha. Mi se pridržavamo sljedećih pravila: da se ne uključujemo u prozelitizam (preobraćanje u drugu vjeru) već da se molimo za prosvjetljenje Muslimana kojima ćemo svjedočiti o Hristu kroz naš primjer i naša djela, uključujući milosrđe. Puštamo ih da čak zloupotrebljavaju našu dobrotu; mi moramo pomoći susjedne Beduine ako ništa drugo da se ne bi uključili u trgovinu drogom. Sveukupno, mi izdržavamo ne manje od 300 porodica, dok manastirsko bratstvo broji 27 monaha (neračunajući ono u podvorjima). Ovakva politika donosi svoje plodove. Manastir uživa veliko poštovanje – kako na Sinaju tako i u cijelom Egiptu, pa i izvan njihovih granica. Postoje, naravno, radikali koji predlažu pljačkanje manastira, njegovih drevnih objekata, njegovih svetinja, njegovih rukopisa i njegovih podvorja. Mi polažemo sve naše nade na dobru volju vlasti i na podršku hrišćanskog svijeta, uključujući pravoslavnu Rusiju. 
 
 
Nesagoriva kupina
 
Vladiko, nesumnjivo ste tokom mnogih godina boravka u manastiru vidjeli brojna čuda koja su se desila na moštima Sv. Katarina. Možete li nam reći nešto o njima?
 
Naravno, zahvaljujući Sv. Katarini desio se veliki broj čuda. Na primjer, kada se iznose njene mošti mnogi ljudi osjećaju prijatan miris. Veliki broj iscjeljenja dešava se na njenim moštima, uključujući čak i od neizlječivih bolesti kao što je rak. Jednom je u manastir došla gospođa iz Grčke. Imala je dijagnostifikovan rak. Nakon što se pomolila, cjelivala je mošti Svetiteljke. Po povratku u Grčku otišla je u najbolji dijagnostički centar u kom nisu mogli da pronađu ni trag od raka. 
 
Sv. Katarina spasila je vozače na cesti, one koji su vjerujući. Jedan vozač mi je ispričao kako je jednom auto iz suprotnog pravca prešlo u njegovu traku vozeći velikom brzinom prema njemu. Jedino što je uspio je da poviče, „Sveta Katarino, pomozi!“, kada je nekim čudom izbjegnut sudar. 
 
Često nam dolaze Muslimanke koje su posjednute zlim duhovima, i koje bivaju iscjeljene moštima Sv. Katarine. Mi ovdje ne vidimo ništa neprimjereno pružajući im duhovnu pomoć – i vi sami znate da su i sveti Apostoli iscjeljivali pagane.
 
Međutim, najvažnije čudo je preobraženje ljudske duše, kada se Hristos useli u nju čudesno je mijenjajući, čineći je sličnom Njemu. Uzmite na primjer Lestvice Sv. Jovana Lestvičnika: ono što on kaže je jednako Svetom Pismu.
 
Arhiepiskop sinajski i faranski, Damjan
 
Šta želite da poručite čitaocima portala Pravoslavie.ru?
 
Najprije bih želio da se zahvalim ruskim hodočasnicima na njihovim molitvama i žrtvi, kada ljudi koji su i sami skromnih sredstava u tolikoj mjeri darivaju manastir. Pored toga, mi se radujemo vašem dolasku i bilo bi nam jako drago da nas posjetite. 
 
Održavajte Pravoslavlje, jer za nas Hrišćane to je jedina istina i jedina prilika za spasenje svijeta koji je zalutao. 
 
Mislite o vašoj vlastitoj duši, na njeno očišćenje i spasenje. U Hristu čovjek prima više nego što je izgubio u Adamu, jer Carstvo Nebesko koje nam Hristos daje je više nego Adamov zemaljski raj. Ali razmislimo koju vrstu čistote čovjek treba da stekne kako bi ušao u ovo Carstvo. Ne ostavimo naše spasenje za kasnije, niti se nadajmo da ćemo se očistiti prije smrti ili čak u trenutku smrti, ili u „čistilištu“ kako to Katolici pogrešno misle. Za one koji kažu „Kasnije“ to nikad neće doći. Stoga budimo zabrinuti za naše spasenje sada, dok još uvijek možemo reći “Sada!”

Razgovor vodio đakon Vladimir Vasiljevič
prevod sa engleskog D. P.
23.oktobar 2014
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/67565.htm

Pročitano: 2875 puta