MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZLATNI VEK RUSKOG MONAŠTVA -PROŠLOST ILI BUDUĆNOST?



 Igumanija Domnika (Korobejnjikova)
 
U Sveto-Troickoj Sergijevoj lavri od 23-24 spetembra održaće se međunarodna konferencija «Manastiri i monaštvo: predanje i savremeni život». Ovaj poduhvat je mnogima izmamio pitanje: da li je preporod monaštva moguć i u naše vreme? Da li je zlatni vek monaštva nepovratno otišao? 
 
«Sam je umro»
 
«Monaštvo već preživljava svoj vek», «pravo monaštvo više neće oživeti», «svetootačko predanje u naše vreme nemoguće je obnoviti». Kada slušamo ove reči uglavnom upućene lično monasima, nehotce se podsetimo na jedan neobičan događaj vezan za Vladiku Nestora Kamčatskog s početka prošlog veka.
 
Obilazeći jednom oko Kamčatskog poluostrva Vladika se na tom putu strašno prehladi. Ležao je na sankama sa temperaturom od oko 40 stepeni. Njegovi verni pratioci pomisliše da će Valdika na putu sigurno da umre i uplašiše se da će njih da okrive za ubistvo. Pošto se posavetovaše, priđoše Vladiki i plačući ga zamoliše: «Dobri baćuška! Molimo te, napiši pismo da si sam umro, jer nam šef neće poverovati. Molimo te, prijatelju, napiši pismo!» Izbezumljeni vladika jedva ubedi prostodušne Evenke da od njega živog ne traže pismo kojim potvrđuje da je «sam umro».
 
Isto tako je i monasima teško da prihvate da «monaštvo preživljava svoj vek». Oni s pravom osećaju da je monaštvo živo i da je kao i ranije pozvano da bude stub Crkve. «Monaštvo je vodeći odred u Crkvi koji prima udarce vladara sveta tame ovog veka i koji svojim molitvama i duhovnom snagom čuva celu Crkvu» [1], - rekao je u jednoj propovedi Njegova Svetost Patrijarh Kiril. Zato monašto nikada neće biti poput muzejskog prašnjavog eksponata, jer je ono Crkvi životno neophodno. 
 
Na međunarodnom monaškom simpozijumu u Srbiji 2011. godine rečeno je: - «Monaštvo danas prolazi kroz mnogobrojna i velika iskušenja, ali, ono će ovo stanje preživeti. Uvek će biti ljudi koji su gladni i žedni istine. Monaštvo je pozvano da tu žeđ utoli. I zato će naša epoha izroditi mnoge ličnosti koji će produžiti život monaštvu kakvo je bilo u prošlosti» [2]. Ove reči se u potpunosti mogu primeniti i na savremeno rusko monaštvo. Danas u našim manastirima ima mnogo istinski revnosnih monaha koji u povoljnim duhovnim uslovima mogu da donesu neverovatno obilan plod. Šta treba da se učini da ljudima, koji u monaštu streme ka idealu, to njihovo stremljenje ne ostane samo besplodna fantazija? 
 
«Zaista je monaški život lep i prijatan, ako...»
 
Naravno, niko neće da ospori da je rusko monaštvo u vreme progona Crkve u XX veku pretrpelo strašne gubitke i da je u mnogome izgubilo živo monaško predanje. Ali, put preporoda je izvestan. Kako je pisao prepodobni Teodor Edeski: « Istinski je lep i prijatan monaški život – istinski je lep i dobar ako je u skladu sa pravilima i zakonima koje su doneli rukovodioci i osnivači takvog života, poučeni Svetim Duhom» [3].
 
Nepromenljivost dogmi – jeste karakterna crta pravoslovnog monaštva. I zato je očuvanje ovih dogmi, ako se tačno sledi prvobitno svetootačko predanje – garancija za preporod monaštva. Nakon potresa u XVIII veku kada je zatvoreno dve trećine manastira i kada se mnogima činilo da se monaštvo više neće dići, držanje svetootačkog predanja pomoglo je ruskim manastirima da se «dignu iz pepela». Monaštvo se diglo! Procvetala je Gljinska pustinja, procvetali su Optina i Sarov, i, kako glasi jedan zanimljiv izraz – zaplamtele su „ ognjem kojim se zagrevala smrznuta Rusija“ [4].
 
Ovo držanje drevnih pravila pomoglo je i Grčkoj Crkvi da pre 40-50 godina prevaziđe krizu monaštva. A kriza je bila nikad veća. Jedan od grčkih Arhijereja tog vremena Mitropolit Dionisije Trikski u svojim memoarima piše da su manastiri u njegovoj Eparhiji bili «u stanju raspada», moral parohijana ne samo da nije zadovoljavao, već je bio stalna sablazan za poklonike. «Gorko sam plakao i ridao zbog takvog strašnog stanja stvari», piše Vladika, - «Molio sam se i iz dubine duše prizivao Boga u pomoć» [5]. Naporima Vladike život u manastiru se promenio, jačao je duh podvižništva i došlo je mnogo mladih monaha.
 
Naravno, to se nije desilo odjednom. Prelaz na strogi monaški život, uređen prema drevnom predanju, nemoguće je ostvariti trenutno. Kako priča Vladika Dionisije, on je shvatio da bi posle dugotrajnog pada monaškog života teško bilo odmah preći na čisto isihatsko monaštvo, udahnuti u njega život i dati mu da se preporodi. Ipak, stremljenje ka idealu dalo je svoje plodove: mnogi su se manastiri duhovno preporodili i zaista postali «škole molitve i bogosluženja, duhovne košnice, radionice svetosti» [6]. Na sličan način preporod monaštva se dešavao i u celoj Grčkoj. 
 
Profesija monaha
 
Ali, šta znači «vratiti se svetootačkom predanju»? Koje tipike je važnije od svega poštovati? Svakodnevno učešće na bogosluženju, čitanje svetih otaca, Isusova molitva – jesu osnovna delovanja koja mogu duhovni život manastira da podignu na nužni nivo.
 
Prisustvo monaha na bogosluženju lično ih preobražava, a i život manastira u celini, njegovu duhovnu, pa čak i materijalnu stranu. Jedna Igumanija mi je pričala da je nakon toga kako su monahinje svako jutro uspevale da se mole na Božanstvenoj Liturgiji, spoljašnji, materijalni život manastira ubrzo uveden u red. Neverujući čovek će reći: «Slučajnost». A verujući će shvatiti: «Gospod je manastir blagoslovio materijalnim darovima zato što su Mu monahinje počele da prinose nematerijalni duhovni i najdragoceniji dar – molitvu.
 
U manastiru u kome celo bratsvo ili sestrinstvo učestvuje u svakodnevnom bogosluženju, ceo život monaha postaje nadahnuto služenje Bogu, naprestana Liturgija; služenje Gospodu, koje počinje u hramu, a nastavlja se i za vreme dnevnih poslova, kao i za vreme razgovora sa bližnjima.
 
Ako prelistamo žitija podvižnika blagočestija kojima je život dodelio da preporode i podignu manastire, videćemo da su počinjali upravo od uvođenja monaških pravila: molitve i crkvene službe. Prepodobni Filaret Gljinski, nakon duge zapustelosti manastira obnavljajući monaški život u Gljinskoj pustinji prvo je uveo svakodnevno crkveno bogosluženje po svetogorskom ustavu. Igumanija Teofanija (Gotovceva) započinjući Sankt-Peterburški Vaskresenski Novodevičji manastir pre svega pobrinula se da obuči pojce i da nađe sveštenika za svakodnevno služenje.
 
Molitva je – koren monaškog života. A drvo može da raste i da donosi plodove samo ako ima jak koren. Da li želimo da naši manastiri stvarno budu mesto gde se isceljuju strasti, a uzrastaju vrline? To je moguće samo ako se u osnovu života manastirima postavi molitveno delanje, prvenstveno Isusova molitva koju sveti oci nazivaju majkom svih vrlina. Da li igumani i igumanije žele da među njihovim monasima caruje ljubav, da se u srcima ne ugasi revnost ka Bogu, da se poslušanja vrši rado i usrdno...? Sve je to moguće onda, kada svaki monah bude vršio molitveno pravilo svakodnevno. Lično kelijno pravilo koje uglavnom sadrži Isusovu molitvu daje monahu duhovnu snagu, čisti i prosvećuje njegov um, smekšava srce i uvodi monaha u pravi jevanđeljski život. Nije slučajno svetitelj XIX veka Patrijarh Jerusalimski Kiril rekao: - «Monasi koji ne drže kelijno pravilo – mrtvi su monasi». Sve – i pravo pokajanje, i sposobnost za ispunjenje zapovesti – monah postiže pre svega kroz Isusovu molitvu. 
 
I, na kraju, čitanje svetih otaca monahu otvara duhovne horizonte, daje mu pravilno poimanje monaškog života i čuva ga od zabluda. Da bi monah živeo po svetim ocima treba stalno da se napaja njihovim duhom, znači da čita i iščitava njihova dela. Čineći bogonadahnuta dela monaškoj duši se otkriva Živi Gospod. Kada svi monasi mogu da čitaju molitve, to stvara zdravu duhovnu atomsveru u manastiru i pomaže bratstvu da sačuva odanost monaškim idealima. To isto možemo da kažemo i za besede koje vrše iguman ili igumanija. Propovedi jednom ili dva puta u nedelji nadahnjuje i objedinjuje bratstvo. Starac Sofronije (Saharov) je rekao da kada se celo bratstvo sakupi na besedi, to je liturgija posle Liturgije. Pošto u ovim zajedničkim sabranjima caruje jedinstvo, i na taj način se polako približavaju Hristu.
 
Naravno, za sve ovo je potrebno vreme tako da iguman, kao pastir pun ljubavi, koji se stara o tome šta je korisno dušama koje su mu poverene, mora da se pobrine za to da se zna da je neophodno da se monah trudi, ali da mu taj trud ne sme da proguta svu snagu i vreme, jer će inače ono što je u drugom planu potisnuti ono što je glavno. Jer, zadatak igumena se ne sastoji samo u tome da se brine samo o materijalnim potrebama bratstva. Pre svega iguman je onaj koji bratstvu otkriva duhovni život i vodi ga ka savršenstvu sjedinjenja sa Bogom.
 
Molitva je lični i najplodonosniji rad. Može se reći da je molitva – profesija monaha; bez nje monaštvo gubi svoju suštinu i postaje institut neodređene misije. Nema snažnije delatnosti osim neprestane Isusove molitve, i ovaj čin, koji se vrši u tišini manastira, i jeste najviše služenje koje monasi mogu da prinesu za svet. Sveti Nikolaj Srbski o ovome je pisao: «Mnogi neosnovano pitaju «Šta monah da radi u pustinji? Da li je bolje da bude među ljudima i da im služi?» Ali, kako će da svetli nezapaljena sveća? U pustinju, u osami monah nosi svoju dušu poput nezapaljene sveće, da bi je zapalio postom, molitvom i trudom. I ako uspe da je zapali, svetlost će biti vidljiva svim ljudima» [7].
 
«Ovo sadašnje vreme je povoljno...»
 
Naši dani i ovo vreme su na svoj način unikalni; a što se vremena tiče, sada se pred našim očima događa korenit, najdublji preporod monaštva. Njegova Svetost Patrijarh Kiril u jednoj od svojih beseda rekao je: «Danas pred nama stoje posebni zadaci preporoda monaškog života – od spoljašnje lepote do stvaranja unutrašnje duhovne snage. Rad na unutrašnjoj pobožnosti i lepoti je neophodan, jer duhovnom stanju mora da se poklanja veća pažnja» [8]. Upravo ta veća pažnja prema duhovnom ispunjenju monaškog života i može da podigne naše monaštvo na nivo koji se traži.
 
Da li je u naše vreme moguće oživeti monaštvo? Prema dubokoj analizi ovom pitanju nema mesta. Monaštvo je neophodno oživeti jer Crkva bez njega ne može da živi. A kako ga treba oživeti i kako pravilno izgraditi unutršnji život manastira – jeste nasušno pitanje kojim treba da se bavi Crkva.
 
Ja živim u nadi da će predstojeća konferencija dati realan impuls za preporod ruskog monaštva u svoj njegovoj lepoti.
 
Igumnija Domnika (Korobejnjikova)
 
Crkveni glasnik
20 . 09. 2013.godine
 
Prevod: Tankosava Damjanović

Pročitano: 6900 puta