MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BLAŽENA ALIPIJA KIJEVSKA, HRISTA RADI JURODIVA



 Blažena Alipija

Grob koji posećuju poklonici 
 
Na severnoj periferiji Kijeva, između borova i starih breza, na nekoliko kilometara se prostire Šumsko groblje. U dubini, desno od centralne kapije, jedna od parcela kao da se izdvojila iz anonimnosti i ateističkog plena – bitno se razlikuje od već uobičajene mermerne dominacije crno-braon nadgrobnih spomenika. Beli krstići na skromnim grobovima govore o večnom životu, preobraženom i radosnom. Ta zemlja, na kome je groblje, pripada drevnom Florovskom ženskom manastiru: ovde počivaju monahinje i sveštenstvo, preminuli u drugoj polovini prošlog veka.
 
Šumsko groblje se pojavilo 60-ih godina prošlog veka, i tada je igumanija Voznesenskog Florovskog manastira Antonija, odnela u gorispolkom (organ gradske izvršne vlasti) novac za osmu parcelu groblja. Igumanija, naravno,  nije ni mogla pretpostaviti da će to mesto vremenom da privuče mnogo poklonika iz raznih delova Ukrajine, Belorusije, Rusije, pa čak i preko okeana. U jesen 1988. godine ovde je bila sahranjena blažena monahinja Alipija (Avdejeva), poznata u svetu kao Hrista radi jurodiva, prozorljiva starica. Danas se njeno poštovanje od strane Kijevljana može sravniti čak s poštovanjem Matrone Moskovske, iako blažena Alipija još nije uvrštena u likove svetih. Dokumenti se tek prikupljaju i proučavaju, ali, po mišljenju namesnika Pokrovske Golosejevske pustinje, arhimandrita Isakija (Andronika), koji je glava ove obitelji koja je nastala 90-ih godina prošlog veka, kanonizacija blažene će se obaviti u bliskoj budućnosti. Usput pomenimo, da se blažena Alipija podvizavala upravo na razvalinama 1926 godine uništene Golsejevske pustinje, i molila se ugodnicima Božijim, koji su se u XIX i početkom XX veka podvizavali tu, a neki su tu i sahranjeni: mitropolitu Kijevskom Filaretu (Amfiteatrovu; † 1857; njegove mošti počivaju u pećinama Kijevo-Pečerske lavre) i njegovom duhovniku jeroshimonahu Parteniju († 1855), Hrista radi jurodivim starcima jeroshimonahu Teofilu († 1853) i monahu Pajsiju († 1893), starcu-duhovniku jeromonahu Aleksiju (Šepelojevu; † 1917). Blažena Alipija kao da je preuzela tu duhovnu štafetu Golosejevskih podvižnika i molila se za obnovu Golosejevske pustinje. Prikriveno je govorila svojim duhovnim čedima, da će ovde boraviti uvek „uvek, ali ne odmah“. 
 
 
Grob blažene na Šumskom groblju
 
Ali vratimo se na Šumsko groblje. Prvi put sam na Florovskoj parceli bila 1990. godine, još pre raspada Sovjetskog Saveza, kada su za grob matuške Alipije znala samo njena duhovna čeda. Među njima su bile i neke florovske monahinje, koje su me i dovele na njen grob. Usput su mi pričale o starici, o tome kako je živela nekada u šupljini stabla ogromne lipe, na teritoriji Kijevo-Pečerske lavre, do njenog zatvaranja 1961. godine, kako su njene molitve činile čuda izlečenja i Božije pomoći – kao otvorenu knjigu je čitala srca ljudi koji su joj dolazili. Mnoge je blagoslovila na sveštenstvo i monaštvo, mnoge je istrgla iz hladnih šapa smrtonosnih bolesti, mnoge je spasila od bede i životnog kraha. 
 
Iz žitija blažene Alipije 
 
Često se događa da se pri sakupljanju podataka i sastavljanju materijala za biografiju Božijih ugodnika, potkradaju fakti razne vrste, koji izazivaju sumnju, posebno kada se to tiče ljudi koji nose podvig jurodstva. Poznato je da je matuška bila Mordovka po nacionalnosti i ruski je govorila sa greškama, i još je , kao i sve blažene, o sebi govorila iznenada i bez nekog reda, često prikriveno i bez ikakvih komentara. I pored toga, njene najbliskije poslušnice, ili, kako ih zovu, hožalke, a takođe i neka njena duhovna čeda – filolozi i novinari – uspeli su da prikažu njen životni put na stranicama knjiga, časopisa i elektronskih sajtova. Evo šta se može pročitati o njenom detinjstvu na kijevskom sajtu „Blažena Alipija“: 
 
„Pretpostavlja se da se blažena Alipija (Agapija Tihonovna Avdejeva) rodila 1910. godine u Penzenskoj oblasti u blagočastivoj porodici Tihona i Vase Avdejevih. Blažena starica je pričala da je njen otac bio strog, a mama veoma dobra, velika radnica i veoma pažljiva. Dešavalo se da joj stavi u kecelju svakakve poslastice i kaže, da razdaje siromašnima u njihovom selu; posebno je mnogo poslastica delila za praznike. Kada je došlo vreme, Agapiju su poslali u školu. Živa, brza, pametna, nije mogla da se suzdrži i svima je pomagala. Devojčicu su preveli u drugi razred, i od dece koja su starija od nje godinu dana Agapija se izdvajala umom i razboritošću. 1918. godine roditelje Agapije su streljali. Cele noći osmogodišnja devojčica je sama čitala Psaltir za umrle. Neko vreme Agapija je živela kod ujaka; posle dve godine provedene u školi, pošla je da obilazi sveta mesta... U godinama bezverja, deset godina je provela u zatvoru; i pored teških uslova u kojima je bila, trudila se da posti, i neprestano se molila“. 
 
 
Pogled s jezera na Golosejevo
 
Dalje se u žitiju govori o čudesnom oslobađanju iz zatvora, o javljanju ugodnici apostola Petra. Poređenjem te činjenice s daljnjim molitvenim životom starice, može se shvatiti zašto se mnogo godina molila u kijevskom Demejevskom hramu, neposredno ispred ikone apostola Petra i Pavla u desnom prilazu. U tom žitiju se, takođe, pominje susret starice Agapije s prozorljivim jeroshimonahom Teodosijem, koji je u posleratno vreme živeo kod Novorosijska u selu Gornji (bivša stanica Krimskaja), koji ju je blagoslovio na podvig jurodstva. O tome je sama matuška govorila: „Ja sam kod Teodosija bio, Teodosija sam video i Teodosija znam“. 
 
Ali najpotpunije je opisan život blažene u Kijevu – od 1960-ih do 1988. godine, - jer postoje dokumentovane potvrde fakata, i mnogobrojna svedočanstva njenih duhovnih čeda i svih, koji su imali prilike da razgovaraju s njom. Matuška je nosila lanac u vidu ogromne sveze ključeva, a na grudima, takođe. ispod odeće, - ikonu.  Skoro svakodnevno je dovozila u hram torbe s hlebom, koji su joj donosili ljudi, kupovala je mnoštvo sveća i sama ih stavljala pred ikone. Uzgred, još mnogo pre raskola, razobličila je jednom bivšeg mitropolita Filareta (Denisenko), direktno na službi, zbog čega je bila isterana iz hrama. Poznato je, takođe, da se uoči 1986. godine, kada se dogodila Černobilska katastrofa, matuška mnogo brinula, govorila o „strašnim požarima“. Govore, da je početkom aprila 1986. godine, ona na više dana napustila svoju kolibu u Golosejevskoj šumi i obišla, opirajući se na štap, celi grad, moleći se za njegovo spasenje. 
Mnogo toga čudesnog sam čuo i saznao o životu blažene. Ali tada, na groblju, sve se to prihvatalo kao bajka. 
 
I ipak sam poverovao 
 
Prema pričama monahinja, tada sam se odnosio s izvesnom dozom nepoverenja „obrazovanog sovjetskog novinara“, koji je odrastao u ateističkoj sredini, ali ipak i ocrkovljenog. Za vreme litije, zagledao sam se u lik blažene na ovalnoj fotografiji nadgrobnog krsta, s natpisom „Boji se Boga“! Kako sam posle saznao, neki đavoimani je prolazio ovde više puta, čupao krst i bacao ga u stranu. Očigledno je, da je taj natpis bio namenjen njegovom urazumljenju. Prodorni pogled jurodive je pronicao u samo srce, i tiho spokojstvo je obuzimalo dušu.
 
– Moli matušku za pomoć, ako imaš nekakve životne probleme, - posavetovale su me monahinje. – Ona svima pomaže. 
 
 
Hram u čijem donjem delu počivaju mošti blažene Alipije
 
O čemu da molim, nisam znao. Zar o tome, da na kino-studiji „Naučfilm“ prime moj scenario o ocu Mihailu Bojko, poznatom kijevskom duhovniku, sinu represiranog sveštenika, koji je kao dobrovoljac-minobacač prošao ceo Veliki otadžbinski rat? Kako sam kasnije saznao, sam otac Mihail se prema blaženoj Alipiji odnosio s krajnjim nepoverenjem, smatrajući je za bolesnu. Svojevremeno je služio kao đakon u Voznesenskom hramu na Demejevki, gde se mnogo godina molila matuška Alipija: „Pomoli se, blažena matuško, da moj scenario bude prihvaćen i ljudi saznaju o gonjenjima na Crkvu i o njenim služiteljima“. Mojem iznenađenju nije bilo kraja, kada me je, bukvalno kroz nekoliko dana, pozvao režiser kino-studije i rekao da je moj scenario prihvaćen. Pored toga, režiser, koji je snimao film o ocu Mihailu, našao je u arhivama kadrove hronike, na kojima je bilo snimljeno opelo za seljake umrle od gladi u Poltavskoj oblasti. I što je bilo iznenađujuće, u kadar je pao i otac protojereja Mihaila Bojko – sveštenik Pavel Bojko, a mali dečak koji mu je pomagao je bio njegov sin Mihail. Sam režiser pojma nije imao da je u njegov film ušao i budući otac Mihail. A heroj filma je prilikom gledanja uskliknuo: 
 
– Pa ovo je moj otac! A ja sam ovaj pored, bosonogi dečko! 
 
Nakon gledanja filma, ispričao sam ocu Mihailu o svojoj molitvi na grobu blažene, o tome kako scenario dugo nisu prihvatali, a potom su odjedanput prihvatili. I o tome, što je takvo nalaženje kadrova kino-hronike, takođe, po molitvama blažene. Na to je starac iznenađeno klimao glavom i izgovorio posle pauze: 
 
– Čudesan je Bog u Svojim svecima!.. 
 
Posle toga sam, posećujući grob roditelja, posetio i matušku, upoznao sam Veru Fjodorovnu Udovičenko – koja je napisala knjigu o blaženoj Alipiji, u koju su ušle desetine uspomena sveštenstva, monaha i mirjana – koji su znali matušku za života, i tih, koji su dobijali pomoć njenim molitvama i posle njene smrti. 
 
„I sećanje na nju s kolena na koleno...“ 
 
Mnoge sveštenike sam znao lično i potom, posle čitanja knjige „Stečena ljubav“, izdatu po blagoslovu mitropolita Vladimira 2005. godine, razgovarao sam s njima, pitao ih o monahinji Alipiji. Bivši nastojatelj Voznesenjske Demejevske crkve, otac Metodije Finkevič (koji se u poznim godinama zamonašio u Počajevskoj lavri) je veoma poštovao matušku, pričao je, kako je još za života Alipije posećivao njenu kućicu u Golosejevskoj šumi. Tada je otac Metodije, tada još mladi sveštenik, služio u Vladimirskom katedralnom saboru, i matuška ga je stalno pitala:
 
– A ti na Demejevki služiš? 
– Ne, matuška, ja sam kod vas došao iz sabora... 
– A-a, iz sabora... 
 
 
Grob s moštima blažene Alipije
 
I tako svaki put. „Da, već se gubi starica“, - mislio je otac Metodije. Ali uskoro je bio postavljen za nastojatelja Demejevske crkve, gde je služio više od 20 godina. Kada sam ispričao ocu Metodiju o slučaju s filmom, on je primetio:
 
– Ona je bila oličenje krotkosti i nezlobivosti. Ja joj se molim čak i za sitnice. 
 
U knjizi o matuški su navedene priče, kako je pomogla ljudima u teškim životnim situacijama – onima, koji su bili već jednom nogom u grobu, uništavali se pijanstvom, bili u mrežama sekti, koji su gubili decu, muževe i žene, stajali pred teškim životnim izborima, ne znajući kako da postupe... 
 
Njeno duhovno čedo je bio i bivši episkop Tuljčinski i Braclavski, Ipolit (Hiljko), koji je sada u penziji. U svojim sećanjima na staricu, vladika je govorio da mu je ona prorekla episkopstvo, i požar, koji se dogodio kada je studirao u Moskovskoj duhovnoj akademiji: požar je izbio 1986. godine, upravo pred praznik Vozdviženja Časnog Krsta Gospodnjeg – pet studenata je tada predalo svoje duše Hristu. 
– Mojoj sestri, koja još ništa nije znala, o požaru je rekla matuška Alipija: „Bio je požar! A on se spasio! Išao je tamo-amo!“ Molitvama matuške, spasio sam se – i stvarno nisam spavao celu tu noć. 
 
Episkop je ispričao još nekoliko interesantnih slučajeva iz svog života, kako je molitvama blažene uspeo da spasi prst, koji zamalo da izgubi, radeći s električnom testerom – njoj je to bilo otkriveno, kako mu je pomogla u letu za Jerusalim, gde je nosio poslušanje u Ruskoj duhovnoj misiji, i mnoge druge. Navešću epizodu iz njihovog poslednjeg susreta. To je bilo pred sami odlazak u Jerusalim. Matuška je veoma volela cveće, i vladika joj je doneo buket. 
– Matuška, primite ovo cveće. Kažu da je ono simbol života. 
 
– Života, kažeš? Onda ga sam i stavi u vazu. 
 
To je bio njihov poslednji susret na zemlji. 
 
Bog je otkrio blaženoj vreme njene smrti. Matuška se predstavila Gospodu 30. oktobra 1988. godine. Pitala je: „Kog dana se pada 30. oktobar?“ Govorila je, takođe, da će na njenoj sahrani padati sneg, što se i desilo kasnije.
 
* * * 
 
Ona živi u sećanju naroda. Njeno ime se čuje na pomenu u svim hramovima Kijeva i šire. Odavno su već njeni poštovaoci naslikali ikone blažene i napisali akatist. Ali, očigledno, mora se ispuniti nama nepoznata „punoća vremena“, pre nego što se pod svodovima hramova čuju reči njene nebeske slave.
Danas se grob blažene čuva u donjem nivou Pokrovskog hrama Golosejevskog manastira – tamo su njene mošti bile prenesene pre pet godina, oktobra 2006. godine, i neprekidne reke ljudi se slivaju k matuški. Manastir se posebno prepuni na dan predstavljenja Bogu matuške Alipije – 30. oktobra.
 
Sergej Geruk
 
prevod sa ruskog S. M.
9.oktobar 2014.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/put/48896.htm

Pročitano: 17688 puta