MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREZIME KAO POZIV



Jeromonah Avgustin (Monastirev)

Razgovor s jeromonahom Avgustinom (Monastirevim)
 
Zaista su divna dela Gospodnja! Srevši mladog monaha, koji jedva da ima preko dvadeset godina, u početku si oprezan, ali potom, ne možeš a da se ne oduševiš odlučnošću i iskrenim stremljenjem k Bogu – to je takva retkost u naše vreme, čak i među pravoslavcima. Takvi susreti su uvek otkriće, radost, zahvaljujem Bogu za takve ljude.

Jeromonah Avgustin služi u katedralnom saboru Vaskresenja Hristova u Krasnoslobodsku. „Kod nas je svaki dan Vaskrs!“ – smeje se on. Takav, radostan, je bio i naš razgovor o putu u manastir mladog jeromonaha, o savremenom monaštvu, Promislu Božijem i socijalnim mrežama. „Monah je taj, koji se uvek raduje“, - rekao je jedan mudri ava. U ovom slučaju, to je zaista tako. 
 
– Oče Avgustine, u vašem slučaju, kako se to kaže, prezime obaveže. A kada ste vi shvatili, da je to zaista odredilo vaš životni poziv i da je monaštvo – vaš put? 
 
– Od kada znam za sebe, uvek sam maštao o sveštenstvu. Od šest godina sam se igrao „crkve“, hteo sam da budem sveštenik, nadahnjujući se primerom blaženopočivšeg patrijarha Aleksija II. Često sam provodio božićni raspust kod babe u Tjumenskoj oblasti. Uveče je ustala za molitvu i predložila meni i mom bratu od tetke da se pomolimo zajedno.  Brat je pristao, ali je uskoro zaspao, baka je čitala večernje pravilo, a ja, ne znajući šta da radim i za šta da molim Boga, otvorio sam Bibliju i počeo da čitam Psaltir, iako ništa, naravno, nisam razumeo. Baka je završila molitvu i predložila mi da pogledam Božićnu liturgiju na televizoru. Tada sam po prvi put video veliko delo – Liturgiju i Njegovu svetlost Patrijarha. I odmah sam rekao da hoću da budem kao on. „Kada odrasteš i bićeš kao on“, - osmehnula se baka. Eto tako je počeo težak put stremljenja k Bogu i Njegovoj Crkvi. 
 
Detinjstvo je prolazilo interesantno, roditelji su znali da hoću da budem sveštenik, i saglašavali su se, misleći da ću se poigrati, odrasti i s vremenom će taj moj hir proći. U školi su me zavali „monah u crvenim pantalonama“, jer sam nosio crvene sportske pantalone u prvom razredu (Smeje se.). U početku sam se ljutio, bilo je čak i sukoba s školskim drugovima. Ipak, nadimak mi je ostao, ali su me tada već kratko zvali „monah“. U školske dane sam aktivno čitao pravoslavne knjige – hteo sam dublje da upoznam veru. Tada se desio jedan smešan slučaj. Sedeo sam u klupi s devojčicom Lizom Čaligavom, koja je takođe volela da čita Sveto Pismo. I jednom je Liza rekla: „Ti ćeš biti pop, a ja popadija“. (Osmehuje se.) 
 
Ponekad sam molio roditelje da me vode u crkvu na Liturgiju. „Tamo je pokojnik, nemaš šta tamo da tražiš“, - čuo sam odgovor. Posle toga više nisam smeo da ulazim u hram. Na prvoj godini Toboljske seminarije, gde sam se upisao sa 17 godina, malo je falilo da se oženim. Ona je pevala i mislio sam da smo dobar par: ja ću služiti, a popadija će pevati u horu. Ali devojka nije htela da me čeka, pa svadbe ni nije bilo. Ja sam je voleo, i zato nisam video sebe pored neke druge. Shvatao sam da, sigurno, tako mora biti i počeo sam ozbiljno da razmišljam o monaštvu. Sada u tome vidim Promisao Božiju. 
 
Svoje misli o manastiru sam otkrio ocu Serafimu, mom duhovniku, ali on je rekao da za sada ne donosim nikakve odluke, da poživim tamo, vidim kako je to, i onda će se sve znati. Uzgred, s tom devojkom do danas razgovaram, ali već se izgradilo određeno potčinjavanje. Posle sam zamolio duhovnika da mi da nekakvo molitveno pravilo, da bih se “osetio monahom“, - drugim rečima, kod mene je počeo romantizam. A otac Serafim je napravio pauzu, zamolio me je da sačekam. Mučio sam se, mučio: „Zašto ćuti?!“ Potom nisam izdržao: „Baćuška, vi me niste zaboravili? Molio sam vas za neko pravilo!“ „Evo ti poslušanja, - odgovorio je otac Serafim, - da pročitaš peti tom dela svetitelja Ignjatija (Brjančaninova)“. Bio sam razočaran, očekivao sam da će mi odrediti molitve, Psaltir, kanone i tome slično. (Osmehuje se.) Ali šta da se radi! Nabavio sam od jednog baćuške peti tom Brjančaninova, sklonio sa stola sve knjige i počeo da izvršavam poslušanje. 
 
 
 

– Dotle svete oce niste čitali? 
 
Čitao sam, naravno, ali svetitelj Ignjatije (Brjančaninov) – to je takva dubina! 
 
– U studentske dane omladina, kao po pravilu, ne čita svetootačku literaturu. U glavi su im druge misli: društvo, devojke. 
 
Bio sam veoma društven tip, voleo sam razgovore, zabave, oko mene se okupljala omladina, stalno smo upadali u nekakve avanture. Ali to mi nije bilo na korist. Pored toga, uvek sam znao da hoću da budem s Bogom. Osećao sam tu duhovnu žeđ, koju je mogao da ugasi samo Gospod. Pričešće, bogosluženje.
 
– Postoji mišljenje, da je monaštvo najsrećniji život. Ali zašto je, ipak, simpatičan i šarmantan mladi čovek, omiljen u društvu, izabrao taj radosni, ali veoma složen put? Tim više, u takvom mladom uzrastu?
 
„Niste vi Mene izabrali, već Ja vas“, „Mnogo je zvanih, ali malo izabranih“, - govori Hristos. Monaštvo je put tuge, ali u radosti s Bogom. Takav život nije za svakog, ali Gospod daje snagu da se nosi monaški krst. Mi moramo ceniti, biti blagodarni, što nam je Gospod otkrio lepotu monaštva. Serafim Sarovski je govorio, da je bio spreman da živi u jami s gmizavcima, samo da bude s Bogom. Starac Pajsije Svetogorac je ostavio majku, koja ga je mnogo volela, radi monaštva, zbog čega je mnogo tugovao. Svi mi pripadamo Gospodu, o čemu, na žalost, često zaboravljamo. Pravoslavci nose znak Hristov, zato moraju imati ljubavi u srcu. Da, i u braku se čovek spasava, ali sam shvatio da, imajući porodicu, ne mogu toliko vremena da posvetim molitvi i svojoj pastvi, koliko to mogu, kao monah.
 
Sve što nam je dato: um, lepota, talenti, - stvorio je Bog. Ali posvetiti sebe služenju Njemu, u potpunosti predati sebe Tvorcu – to nije prosto poziv, to je žrtva. Za svoje najbliže i, prvenstveno, za neprijatelje. Monah je prototip Hrista, on mora u svemu da crpi i uči od Velikog Učitelja – Isusa. Monah ne nosi slučajno paraman (četvorougaono platno sa predstavom krsta i oruđa stradanja Hristovih, koje se nosi na leđima) na kome je napisano: „rane Gospoda Isusa na telu svom nosim“. (Gal. 6, 16) Tako i Hristos nije na svet došao radi svojih bližnjih, već za sve ljude. Kako je rekao apostol Pavle, „kada me Gospod prizva, ne pitah telo i krv“. (Gal. 1, 16) 
 
 
 

Naravno, ja nisam apostol Pavle, već samo zabludela ovca Hristova, koju On nosi na Svojim leđima. U početku me je lomilo – pri tom, jako. U početku uopšte nisam shvatao, kako ću moći da budem monah, jer „monah“, od grčkog „monkhos“, znači „sam“. Ali bez muke se u Carstvo Nebesko ne ulazi, zato sam morao da istrpim, čak da prevazilazim padove. Gospod je to dopustio, jer sam se udaljio od svojih poslušanja, koje sam nosio kod igumana Petra (Jeremejeva), rektora Ruskog pravoslavnog univerziteta (sada tamo studiram). Jedno rano jutro sam šetao po univerzitetu i shvatio, da je moje prizvanje – služenje Bogu. U tom trenutku svog života, jako sam tugovao zbog svojih nemoći, shvatio sam da sam izgubio lik Božiji u sebi, izgubio sam to čemu sam težio, - to je bilo bolno i strašno.
 
– Koliko znam, Vi ste, kao student Ruskog pravoslavnog univerziteta, još radili kao fotograf, pa čak i planirali da pođete novinarskim putem. 
 
Pisao sam članke, obaveštenja, saopštenja za javnost, fotografisao sam. Ali sve to je bilo udaljavanje od glavnog – monaštva. Lukavi se na sve načine trudio da mi da sve to, što je moglo da me odvoji od Boga. Duhovne i fizičke sile su odlazile tamo. A monaštvo – to je so života Crkve, čemu sam uvek želeo da pripadam. 
 
– Inok (monah) – znači drugačiji. Da bi čovek postao pravi monah, da li je obavezno izolovati se od sveta u usamljenom manastiru, odbijati razgovore s ljudima? Jer postoji monaštvo i u svetu.
 
Mir u duši i kelija unutra – eto to je manastir. Monaštvo – ono nije spoljašnji, već unutrašnji rad. Isto kao što je „Carstvo nebesko je unutar vas“. Monah je onaj, ko je obreo Duh smirenosti, ko čuva i usavršuje svoj unutrašnji raj. Bez sumnje, monah mora da se nalazi u manastiru, a ne u svetu – isključenje može biti samo poslušanje arhijereju. Manastir – on je inkubator, on ima svoj imunitet. Za Svete Oce govore da su imali kontakt s Bogom i čak ni mišlju nisu izlazili iz svoje kelije, imajući tu u vidu, ne manastirske zidove, već unutrašnji manastir. Ako čovek komunicira s Bogom, kako može da sagreši? Ako čovek vidi Hrista u svim svojim postupcima, budi se i leže s molitvom, onda on živi Bogom. A ukoliko se budi i prva misao mu je: o-o-o, opet ići na pravilo, - onda će takvom čoveku biti teško. 
 
– Na žalost, ne budi se svako s molitvom na usnama – često su ljudi skloni drugoj varijanti. 
 
Neophodno je lomiti sebe, kaliti. Nad time se mora i može raditi, zato što u osnovnom, molitvi smeta naša lenjost. Gospod govori: „Postom i molitvom se izgoni demon“. Svi ljudi su prizvani k molitvi – opštenju s Bogom. Gospod stalno u Jevanđelju govori o tome, da bi se mi molili. Samo što to neko prihvata, a neko odbacuje, neće čak ni da zna za Boga, da i ne govorimo o tome, da Ga pozna u Tajinstvima i molitvi.
 
– Vi ste odmah primili postrig u malu shimu, a to se ne dešava svaki dan. Bilo vam je 20 godina – niste se bojali? 
 
– Pre toga sam dve godine bio poslušnik, služio u keliji igumana. Nije bilo strašno, ozbiljna iskušenja su počela u vreme samog postriga, ali sve to treba istrpeti. Misli su u tom momentu veoma jake, ali samog postriga, skoro da se ne sećam – sve je prošlo kao u snu. Gospod daje blagodat, da bi osetili Njegovo pokroviteljstvo, da bi shvatio da ćeš živeći s Bogom, imati to blaženstvo – lakoću, krila na leđima. U suštini, svaki pravoslavni hrišćanin je monah u smislu izvršavanja zapovesti ljubavi.
 
Čovek ne bira monaštvo zato što mu nije išao lični život, ili je imao probleme u svetu, - monah hoće da služi Bogu i ljudima. U manastir ne odlaze, već dolaze. Pre svega, težim da nađem spas u Hristu, služeći ljudima, kroz koje, zapravo, služim i Njemu. Kada je na tebi krst, kada na Liturgiji izgovaraš velike reči „Tvoje od tvojih“, s trepetom osećaš, da svet drhti od tih reči, da je to žrtva prinesena za celi ljudski rod – i za nas, takođe.
 
– Pri postrigu ste dobili u Pravoslavnoj crkvi retko ime, Avgustin. To je u čast blaženog Avgustina, koji je napisao čuvenu „Ispovest“? 
 
– Da, svetitelj Avgustin, episkop Hiponski, takođe je autor izuzetnog mnogo-tomnika „Grad Božiji“. On je bio podvižnik svete jedinstvene Crkve, koja je postojala do raskola u XI veku. Sećanje na svetog blaženog Avgustina zajedno sa svetiteljem Jonom (mitropolit Moskovski) Ruska pravoslavna crkva slavi 15/28 juna.  
Još pre postriga sam shvatao da među pretpostavljenim imenima može biti i Avgustin, jer su okolnosti u našim životima bile veoma slične. Čak, šta više, naš iguman je, kako se pokazalo, još nedelju dana ranije znao da će tako i biti. I mnogi sveštenici su govorili da ću biti Avgustin. Interesantno, ali na kraju je žreb pao upravo na to ime.
 
 
– Verovatno je teško u tako mladom uzrastu ispovedati dugačke redove vernika, jer se na sveštenike obrušuje toliko ljudskih grehova, boli, strasti, iskušenja? 
 
– Težinu ispovedanja, u smislu brige pastira za pastvu, prvi put sam osetio na praznik Uspenja Presvete Bogorodice. Posle toga sam dospeo u bolnicu. (Osmehuje se) Neki jerarsi govore da mladi sveštenici ne bi trebali da ulaze u detalje duhovnih bolesti ljudi, glavno je – pročitati razrešnu molitvu. Jasno je da se to radi s ciljem da se preseče prelest i mladostarčestvo, ali ne bih mogao s tim da se složim, jer se tako na ispovesti, kroz sveštenika, često jasno otkriva volja Božija o čoveku.
 
– Oče Avgustine, kako shvatiti da li je čovek prizvan k monaštvu? Kako raspoznati, čuti priziv? 
 
– Tome mora stremiti srce čoveka, on mora želeti da bude s Bogom. Svi mi smo prizvani, ali ko će postati i izabran – zavisi samo od nas samih. Treba odrediti, kakvo mesto u našem životu zauzima Bog. Svi ljudi su prizvani da služe Bogu, posebno muškarci. Upravo zato bebu muškog pola unose u oltar za vreme Tajinstva Krštenja. Njemu se pokazuje čemu treba da stremi – k carskom služenju. Ali, na žalost, nisu svi sposobni da čuju taj priziv. Ali, iako je kod svih priziv isti, mnogi imaju drugi put – moraju postojati i učitelji, i bankari, i knjigovođe. Sve to daje Gospod, ali ponekad iza toga ne vidimo ono duhovno. Pravi monah traži podvig i nalazi ga, a ljudi često traže slabosti, nedostatke bližnjih i zato ne mogu videti njihove vrline. „Sami stvorimo plodove, a sudiće Bog“. Ipak Gospod ne otkriva svakome misao o monaštvu. Kako je rekao arhimandrit Tihon (Ševkunov), monah – to je jedan u hiljadu.
 
– Kako, u takvom slučaju, ne pogrešiti s izborom životnog puta? 
 
– Kako se kaže, ako đavo ne može da pogubi čoveka u svetu, onda ga odvlači u manastir. Za to i postoji iskušenje, koje je svako čovek dužan da prođe. Ukoliko on teži monaštvu, sveštenstvu i to ne traje jednu godinu, onda je to priziv od Boga. Ako postoji priziv k monaštvu, onda će se ono prirodno projaviti u težnji k manastirskom životu, bogosluženju. Čovek želi da se često moli, čita asketske knjige, žitija svetih podvižnika, staraca, otečnike i sličnu monašku literaturu. Drugim rečima, karakter unutrašnjeg utiska postaje odlučujući. Može biti da se on zaključuje i u tome, da čovek stvori složnu porodicu, da nađe interesantan posao, živi u dobrim uslovima, - tada je jasno da monaštvo nije za njega. Mislim, da se to uvek tako rešava.
 
Dešava se, naravno, da se čoveku sviđa i jedno i drugo: i manastir, a i porodica, takođe nije loše. U tom slučaju treba probati, ispitati sebe, posvetiti se jednom od ta dva, tokom jedne ili dve godine – za to, zapravo i postoje takvi stadiji u monaškom životu, kao što je poslušništvo. Čovek mora da poživi neko vreme u manastiru, da bi shvatio da li mu takav način života odgovara ili ne. Za taj period on će već jasno da vidi da to nije njegov put, ili će shvatiti da je to upravo ono što je tako dugo tražio. 
 
– Savremeno monaštvo često boravi u svetu – monasi imaju stranice na fejsbuku, „U Kontaktu“ i drugim socijalnim mrežama. Šta Vi mislite, da li ih to odvodi od onog glavnog – molitve? 
 
– Po rečima vladike Ilariona (Alfejeva), monaštvo je tajinstvo u kome čovek umire za svet i rađa se u novom životu. Umire za zlo koje vlada svetom, a ne za sami svet. Monaštvo je penjanje na Golgotu, raspinjanje sebe i svojih strasti, trpljenje uvreda i kleveta. Ali „ko izdrži do kraja, taj će biti spasen“. Pre svega, monah mora živeti Hristom, tražiti opštenje s Bogom, a ne s ljudima. Meni se čini da sredstva masovnog informisanja nisu korisna za monaha, ipak, počeo je XXI vek, i svestan sam da je potpuno odricanje od sveta danas nemoguće. Ja sam takođe slab, zavisim od njega, zato sam morao da se isključim iz socijalnih mreža. To sam učinio pre svega zbog toga što monah mora da traži opštenje s Bogom, a ne s ljudima. Uzgred, za moje duhovno uzdizanje to nije korisno. Zato sam i došao u manastir, da bi opštio s Bogom, tražio Ga, bio s Njim jedno celo. Kako govore sveti oci, monasi su omiljena deca Božija, o kojima se On posebno brine, štiti ih i teši. Ukoliko budemo tražili razgovore na internetu, koji je zapravo imaginaran, to je u stvarnosti surogat razgovora, - onda Boga nećemo naći.
 
Kada sam obrisao svoju stranicu na internet, mislio sam da će se na mene obrušiti talas telefonskih poziva i SMS-a, - ničeg takvog nije bilo. I tada sam shvatio da se razgovori u mrežama često vrše da bi se „ubilo vreme“, i to je istinsko ubijanje celog društva, ne samo monaha, kada lukavi rukama interneta ubija vreme ljudi. Može se nožem rezati salata, ali se njime može izvršiti i razbojništvo – zavisno kako se koristi taj predmet. Ovde je isti taj slučaj: Internet može biti na korist, ali njime možemo i ubijati sebe. Naravno, ponekad podlegneš na provokacije sveta, ali neophodno je moliti Boga za pomoć. 
 
Neki govore da danas nema tog monaštva, koje je bilo u vreme prepodobnog Amvrosija Optinskog i Serafima Sarovskog. Čak i više od toga, u Crkvi postoje takvi ljudi, za koje je manastir, jednostavno, posao, građenje karijere. Da, to postoji, ali ne mogu se složiti da se monaštvo osipa u naše vreme, - postoje još uvek pravi podvižnici, i nije ih malo. Moramo stremiti Očevom zagrljaju. Monah se uvek mora nečim zanimati – molitvom, poslušanjima, da se ne bi olenjio, da bi izmorio telo radom, da ne bi imao vremena za sebe. Ako monah, poslušnik ili radnik u ispomoći živi u manastiru i retko se pričešćuje, ne moli se, pošto navodno nema kad, to je onda veoma tužno i tragično. Ili je karijerista, ili jednostavno koristi to što mu daje manastir: da popije, pojede, ima gde da spava, itd. Takvih ljudi danas ima mnogo, što je žalosno.
 
Monaštvo – to je žrtva u bukvalnom smislu te reči. A smisao je tu veoma dubok, zato što je to žrtvena ljubav, žrtva radi ljudi, za rod, pretke. Ko misli da monasi imaju dosadan i jednoličan život, mogu im reći da su veoma daleko od istine. Život, ako je on u Bogu i s Bogom, ne može biti dosadan – to je Vaskrs! Crveni Vaskrs! 
 
 
S jeromonahom Avgustinom (Monastirevim) razgovor vodila Kristina Poljakova
 
prevod sa ruskog S. M.
2.oktobar 2014.
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/put/70824.htm  ;

Pročitano: 9338 puta