MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OD CENTARFORA DO DUHOVNIKA



 Razgovor sa sveštenikom Glebom Grozovskim
 
Perspektivni petrogradski fudbaler Gleb Grozovski, ostavio je veliki fudbal radi služenja Bogu. Ali otac Gleb ipak nije uspeo da okači kopačke o klin. Fudbalsko polje je za njega postalo mesto za misionarenje: on se brine o igračima petrogradskog „Zenita“, nalazi za vreme igre zajednički jezik s dečacima. Sport pomaže ocu Glebu da ostane u dobroj fizičkoj formi, što nije nevažno za njega, koji se bavi opširnom prosvetiteljskom delatnošću. O veri sportista i dece, i o mnogom drugom, otac Gleb govori sajtu Pravoslavlje.ru.
 
***
 
– Kada ste doneli odluku, da je služenje Bogu važnije od sportske karijere?
 
– Sećam se sebe u uzrastu 19-20 godina, kada sam završavao univerzitet Lesgafta. Tada sam odlučivao šta dalje da radim: ili da radim u specijalnosti, ili da tražim nešto drugo. I u to vreme sam postao – to nije bila slučajnost, već me je Gospod doveo – ipođakon, kod mitropolita Sankt-Peterburškom i Ladoškog Vladimira. Logično je da sam video crkveni život iznutra. Pomažući u služenju Vladiki, i posećivajući razne parohije, uočio sam ogromnu razliku u odnosima između svetskih i ocrkovljenih ljudi. Fudbal – sve je to lepo i zdravo, ali on nije mogao ući ni u kakvo poređenje s radošću opštenja s Gospodom. Spremao sam se da upišem postdiplomske studije na Katedri za pedagogiju, ali posle savetovanja, doneo sam odluku da ne gubim vreme, već da upišem seminariju.
 
– Ko vam je pomagao da donesete takvu odluku?
 
– Tata i mama. Krstili su me dok sam bio beba i vaspitavali me u Pravoslavlju. U detinjstvu su me svake nedelje vodili u hram, nisam mogao da ležim u postelji, kada su iza prozora zvonila zvona. Poslovica „Bez Boga ni do praga“ bila je u osnovi moga sistema vrednosti, koji sam prihvatio zahvaljujući roditeljima i kumu.
 
– Da li je vaš odlazak iz sporta u Crkvu bio neočekivan za vaše drugove i kolege, ili su oni smatrali, da je posle povrede, veliki fudbal za vaš zatvoren?

Ne, povreda je bila, to je tačno. A što se tiče drugova, tu njih treba pitati. Mislim da se oni nisu iznenadili, zato što su znali da je moj otac sveštenik, da idem u crkvu i to ne krijem.
 
– Odmah su vas uputili na služenje u Sofijski sabor?
 
U početku sam dve godine služio kao đakon u Knjaz-Vladimirskom saboru, koji se nalazi u blizini stadiona „Petrovski“. Upravo u tom hramu sam upoznao neke fudbalere „Zenita“, kada su tamo dolazili.
 
– Ruski fudbaleri su sasvim nedavno počeli da se krste pred izlazak na teren. Po vašem mišljenju, da li je to kopiranje zapadnih kolega ili sportisti, zaista, ne skrivaju svoju veru i prizivaju Boga u pomoć?
 
– Smatra se da ima i jednog i drugog. S jedne strane, to je pomodarstvo i kopiranje zapadnih fudbalera. S druge strane, „vlast ratničkog ateizma“ slabi, mada se još uvek oseća njegova sila, ali tendencija je takva, da sada nije sramota biti pravoslavnim.  A kada već sada za to ne streljaju, kako je to bilo od 1917. godine, onda zašto se ne bi prekrstili. A to, iz kakvih uverenja se krste, meni nije poznato.
 
– Kako se dogodilo, da ste postali duhovnik „Zenita“?

 
Foto: oficijalni sajt FK „Zenit“
 
– Očigledno, po molbi rukovodstva FK „Zenit“, koje se obratilo episkopu Petergofskom Markelu. A dalje je Vladika blagoslovio mene da slećem u Kazanj, kao duhovna podrška fudbalskom timu, ali nikakav zvaničan dokument o tom usmenom blagoslovu ne postoji. Vladika nije fudbalski navijač, on jednostavno voli sport, s uvaženjem i ljubavlju se odnosi k omladini, koja se njime zanima. I podržava me u tom blagom delu u ocrkovljenju ljudi, koji imaju neki odnos sa sportom.
 
– U čemu je razlika između duhovne brige o fudbalerima, i običnim ljudima?
 
– Parohijani su redovni posetioci hramova, a fudbaleri su više povremeni, zato je sa njima i teže. S parohijanima se češće vidiš u hramu, bolje poznaješ njihove životne probleme, s njima su sasvim drugačiji odnosi. Iskreno verujući fudbaleri shvataju da je potrebno da se ispovedaju i pričešćuju, da budu na Liturgiji, oni veoma retko nalaze za to vreme, uzimajući u obzir to, da se utakmice, kao po pravilu održavaju subotom i nedeljom. Oni ne dolaze u nedelju, već radnim danima. Tako je bilo i u mom životu, kada su se nedeljom održavale utakmice: išao sam ili na ranu Liturgiju, ili drugog dana.

– Kako je počinjalo duhovno služenje u „Zenitu“?
 
– Sve je počelo s mojim prvim putovanjem s timom 2007. godine, kada su igrali u Kazanju s lokalnim „Rubinom“. Ja i jedan fudbaler smo pošli u hram pre utakmice. On se ispovedao i pričestio. Neki predstavnici fudbalskog kluba su to videli, i počeli da se raspituju, da se interesuju. Tako su se, malo po malo, i drugi približavali veri. 
 
– Da li je fudbal mesto za misionarsku delatnost? Šta je dobro u neprofesionalnom fudbalu?
 
– Delimično jeste. Fudbal ima veliki uticaj u vaspitavanju dece – to treba videti. Jedan moj poznanik, sveštenik, - otac Andrej iz Moskve, takođe trenira fudbalski tim. Tamo je najbolji igrač – dete iz doma, koga on često udaljava sa terena zbog nedoličnog ponašanja. Ali ga pri tom ne izbacuje iz tima, shvatajući, da će momku alternativa igri biti duvan, alkohol i raskalašan život.
 
Što se tiče profesionalnih sportista, tu je ogromni prostor za misionarenje. Ja sam im svima poklonio svoju brošuru, uključujući tu i trenera (Anatolij Davidov, koji je trenirao tim do dolaska Lućana Spaletija  - primedba urednika), čak su i stranci uzimali. Ta brošura se, u principu, za njih i pisala, da bi im bilo razumljivije i lakše da se ocrkovljavaju. To je bila nekakva specijalna varijanta brošure, za omladinu. 
 
 
Uzgred, fudbal je ipak dobar način da se podrži fizička forma. Tu poziciju deli i vladika Amvrosije. Mi smo već razgovarali po pitanju, da učenici Duhovne akademije i seminarije imaju svoj sportski teren. U Sankt-Peterburgu se već četiri godine održava međuparohijski omladinski fudbalski turnir, u kome učestvuju i timovi sankt-peterburških duhovnih škola.
 
– Vi ste koordinator nekoliko omladinskih programa. Čemu su konkretno oni posvećeni? Kažite nam nešto o tim projektima.
 
– Pre nekog vremena sam radio u centru socijalne adaptacije za nepunoletne narušioce zakona. Želeli bi smo da napravimo takav i u Puškinu. Već ima zainteresovanih lica u organima lokalne vlasti i upravi MUP-a. Počinjemo polako da ga realizujemo. Ali krajnje sporo. Potrebni su nam pomoćnici.
 
 
U koloniji za nepunoletne u Kolpinu
 
Kao student seminarije, redovno sam imao priliku (tokom 3 godine) da posećujem Kolpinsku koloniju za maloletne. Sada me ponovo pozivaju da posećujem decu.
 
Takođe se zanimam profilaktikom AIDS-a među tinejdžerima. Tokom neformalnih razgovora stavljamo akcenat na porodice, moral, duhovnu čistoću, na tome da se ljudi u predbračnom periodu uzdržavaju od polnih veza, a takođe, da u braku ne bi varali jedni druge. Važno je usaditi u mlade ljude odgovornost jednog prema drugom, shvatati da to može da se odrazi na njihovo zdravlje i zdravlje porodice.
 
To je veoma važno – regularno učestvovati u različitim omladinskim konferencijama, okruglim stolovima, voditi razgovore o najširim temama.
 
Blagoslovom rukovodstva crkve, ja sam postao predstavnik lokalnog odeljenja projekta „Obdarena deca – budućnost Rusije“. Taj projekat bi trebao da iznedri talente među decom. Nedavno je devojčica iz dečjeg doma № 29 pobedila na konkursu crteža. Nju ne bi trebalo samo nagraditi putovanjem u Moskvu u Hram Hrista Spasitelja, gde će primiti nagradu, već joj treba i pomoći da dalje razvija svoj talenat.
 
Na eparhijskoj radio-stanici „Grad Petrov“ nastupam u emisiji „Pastorski čas“, a na katoličkoj radio-stanici „Blagodatna Marija“ vodim dve autorske emisije: „Porodični krug“ i „Omladina i socijalni problemi“. Dva puta mesečno nastupam na „Radio Rusije“ u programu „Teritorija vere“. Srećemo se sa školarcima i studentima, s decom iz dečjih domova i prihvatilišta. Razgovaramo, igramo se, pijemo čaj, pozivamo ih na koncerte, organizujemo spektakle, horske nastupe. Uspeli smo da pri saboru organizujemo, pravoslavni omladinski klub „Sofija“, čiji će predstavnici, možda već ove godine da otputuju u letnji logor na o. Seliger, gde će po blagoslovu Njegove svetlosti Patrijarha Moskovskog i cele Rusije Kirila, biti održana pravoslavna smena na omladinskom inovacionom forumu „Seliger-2010“, koji organizuje Federalna agencija po pitanjima omladine.  Imam i svoju stranicu na internetu: http://azbyka.ru/grozovsky, za one koji žele da postave pitanje svešteniku.
 
Na Carskoseljskoj televiziji vodim autorski program „Put k veri“. Sada radim na organizaciji televizijske emisije o moralu za decu i omladinu “Polje dobrih dela“ na kanalu ТВ100 u Petrogradu. Ako vladika mitropolit Vladimir da blagoslov, onda ću nastupati u ulozi voditelja. Ponekad pozivaju na protestantski kanal „Teleslužba blagih novosti“, gde govorim o pravoslavnim praznicima i omladinskoj delatnosti u našoj eparhiji.
 
– Sankt-Peterburška mitropolija, više od drugih, ima iskustva u opštenju s drugim hrišćanskim denominacijama. Koji pozitivni momenti se mogu iz toga izvući? Kakva dobra izdanja Biblije za decu vi poznajete – sa slikama, napisana jezikom razumljivim za malu dečicu?
 
– Tek nedavno se pojavila „Biblija za decu“ protojereja Aleksandra Sokolova „Biblija u slikama“ I. Poljanske. Kod nas u kući je bila dečija Biblija, izdana Institutom prevoda Biblije u Stokholmu (autori: V. Mattelmiaki i B. Arapovič). Koga god da sam pitao, svi su imali istu takvu knjigu. Posetio sam luterance – i molim vas, eto, nje, knjiga iz mog detinjstva, za samo 200 rubalja. Zakupili su ih na požrtvovanja i delimo ih dečijim domovima.
 
Sledeći momenat – to je razgovor. Kod većine ljudi postoje ustaljeni stereotipi u odnosu na rimo-katolike: inkvizicija, papizam itd. Počneš razgovor s njima, i oni takve činjenice navedu, da se nevoljno zamisliš, mada se ne vidi uvek logika u njihovim rasuđivanjima. Takvi razgovori ti pomažu da budeš u tonusu, da budeš bogoslovski i istorijski „potkovan“. Posle neposrednog razgovora s katolicima, počinješ bolje da shvataš poziciju vladike Nikodima (Rotova).
 
Veoma osvaja nasmejanost i dobronamernost njihovih sveštenika. Imate osećaj da oni nemaju nikakvih problema. To se tiče protestanata i sektaša. Pogledaš na pravoslavne, kod nas kao da postoje samo teškoće:  mračna lica, crne marame... Ja ne nalazim odgovor na to, zašto su jeretici tako puni života, a kod nas (nekih) kao da Hristos nije vaskrsao.
 
Njihova aktivna životna pozicija, posebno protiv abortusa, zaslužuje uvažavanje. I uopšte, njihovu aktivnost je dobro navoditi kao primer, kako nekoga treba pobuditi na dejstvo. Eto, na primer, kada smo provodili misionarsku akciju „Saznaj ime svog sveca“.
 
Centar socijalne adaptacije za nepunoletne narušioce zakona
 
– Kakvi socijalni problemi omladine Vas najviše zabrinjavaju?
 
– Mislim da su to problemi, koji zabrinjavaju i sve ostale. Mene više od svega brine srednji uzrast. U hramu vidim decu, omladinu ređe, ali ih ipak viđam, a tinejdžere (od jedanaest do osamnaest godina) praktično ni nema. Oni sede za kompjuterom, igraju igrice, u socijalnim su mrežama („V kontakte“), još ponegde. Njima u hramu nije interesantno. A nije im interesantno, jer im roditelji stalno govore: „Treba ići u crkvu! Hajdemo u crkvu!“. Njima se tako ne usađuje ljubav k Bogu, već se ograničavaju pravilima, opterećuju ih neudobnim teretom. I, kao rezultat, tinejdžeri počinju da mrze Crkvu i svoju „ludu pravoslavnu mamu“.
 
– A kako takvom detetu usaditi ljubav prema Bogu, kako u njemu probuditi veru?
 
– Glavno je početi s vaspitavanjem od ranog detinjstva, a još tačnije od sebe. Ako si uložio svu svoju ljubav u dete, onda ga možeš ostaviti na miru, ne prestajući da se moliš za njega. Tinejdžer će „preboleti dečje bolesti“ i zatim će se sigurno vratiti, zato što je „svaka duša – hrišćanska“, i ona podseća odraslijeg mladog čoveka, kako je dobro bilo u Crkvi, da je lakše ići kroz život s Bogom. Ali, pored pokazivanja dobrog ličnog primera i pobuđivanja da s tobom ide u hram, ipak treba ostaviti izbor njemu. U protivnom, dobićemo mržnju i žestoki ateizam. Primere ne treba tražiti daleko, setimo se samo istorije prošlog veka.
 
– Koliko često uspevate da razgovarate s tinejdžerima?
 
– Uglavnom u hramu, dečijim domovima i kada nas pozovu u školu. Ipak, vi znate, da su, za sada, rukovodioci odeljenja narodnog obrazovanja, kao po pravilu, protiv takvih kontakata. Zato se deca veoma raduju takvim razgovorima, i posle posete oni nedelju dve prepričavaju svojim drugovima i roditeljima, da im je u razred dolazio sveštenik. Posle toga me dodaju u svoje kontakte na socijalnim mrežama, nastavljaju razgovor u drugom formatu.
 
– Neki direktori osnovnih škola, možda smatraju protivzakonitim održavanje susreta sveštenika s decom, ne samo u školi, već i na teritoriji hrama? O čemu vi govorite za vreme takvih susreta, kako se oni odvijaju?
 
– Na primer, ako provodim ekskurziju u Sofijskom saboru, onda im pričam kako je tu bilo ranije, glavne odrednice, pokazujem im fotografije, vodim ih u zvonik.
 
Ukoliko razgovaramo u razredu, pitam ih o najbolnijim problemima. Dešava se, da svi viču u glas. Počinjem da se snalazim u toj situaciji, Govorim: „Gledajte, Ko je na krstu? Zašto ga nosimo na sebi, ako svojim ponašanjem postajemo slični onima koji su Ga raspeli?“ I tako, kroz takve životne momente, dižeš razgovor na drugi, viši nivo. Kroz jednostavna konkretna pitanja: „Da li ideš u crkvu? U šta veruješ?“ Važno je da se ne prelazi na apstraktne teme, koje tu decu ne interesuju. Često, na primer, zadaju pitanje: „Odakle je došao Bog?“ I to je dobro, znači i o tome ćemo porazgovarati.
 
– Vi, takođe, radite i u „Dečijem selu – SOS Puškin“, kakav je to projekat?
 
– To je selo, na pet minuta vožnje od naše crkve, u kome žive deca siročići. To naselje se razlikuje od običnog dečijeg doma po tome, što tamo deca žive u malim grupama, po pet do sedam deteta, pod nazivom SOS-mame, kojim pomažu SOS-tetke. To jest, kod dece se na taj način pojavljuju nazivi braća i sestre različitog uzrasta. Ukupno imaju 12 kuća i 12 porodica. Najvažnije je to, što tako deca ne rastu u uslovima bezličnosti dečijeg doma. Jedini minus ovde je odsustvo tate. Ali ispalo je tako, da tatom zovu mene, čuvara ili direktora sela. Ta deca žive kao u običnoj porodici, idu u običnu školu i osećaju odsustvo uobičajenog, u takvim slučajevima, odnosa države – nedostatak materijalne pomoći. Provode se provere tužilaštva – molim vas, a gde je finansijska pomoć... Taj projekat ima svoj koren u Austriji, bio je organizovan posle rata socijalnim pedagogom Germanom Hmajnerom. U Rusiji postoje 4 takva sela. Ako takvim selom rukovodi čovek koji se normalno odnosi prema pravoslavlju, onda sveštenik može da razgovara s decom, da im pomaže u duhovnom razvoju i vaspitanju.
 
Ranije ih je posećivao, i nastavlja to da radi, fudbaler Andrej Aršavin. Kao po pravilu, on se sa decom bavi svojim omiljenim poslom – igra fudbal, samo sada ne s profesionalcima, već s dečacima i devojčicama.
 
 
 
Za vreme igre s decom, nastupajući u ulozi sudije ili trenera, ja im napominjem, da će se uvredljive rači i izrazi kažnjavati kao fudbalski prekršaji, dobija se „žuti“ i „crveni“ karton, da mlađe na terenu treba puštati, da treba projavljivati sažaljivost prema bližnjem, da mole za oproštaj, ako je neko nekoga povredio. I ako me posle treninga pozivaju u goste da popijem čaj, trudim se da deci pričam o Bogu, da im poklonim dečiju Bibliju, pravoslavnu literaturu, da ih pozovem u hram. Jedan dečak iz tog sela nam dolazi svake nedelje u hram, na Liturgiju. Pomaže mi na službi, vodi sa sobom takozvanu sestru. On ima jedanaest, a ona devet godina. 
 
– Koliko vam je interesantan rad s decom?
 
– To je takav stvaralački i (duše)spasonosni rad, od koga dobijaš radost, gledajući kako je deci pored tebe dobro. Na primer, igrajući s njima fudbal, vraćaš se u detinjstvo. To je divno – osećati se kao dete. A kada razgovaraš s decom o drugim pitanjima, to je mogućnost da s njima podeliš sve ono što imaš i što je po meni najvažnije. Osećam potrebu da se podelim svojim mislima o porodici, druženju, različitosti između ljubavi i zaljubljenosti – to je posebno važno za tinejdžere, o braku, o moralnim vrednostima, o sredstvima masovne informacije i njihovom uticaju na ljude, o problemima alkoholizma i narkomanije, o iskušenjima. S tinejdžerima je veoma interesantno govoriti o veri i životnim vrednostima, o čovekovoj prirodi, njegovom poreklu, ciljevima čovečanstva. Pri tome, o tome se može govoriti na različit način, uključujući tu i interaktivni format: igre, različite zadatke itd.
 
– Kako se rađa vera u dečijim srcima?
 
– Vera – to je dar! Pretpostavimo da je pred nama petogodišnje neverujuće dete. Ako sretne verujućeg čoveka, koji može da mu otkrije lepotu tog istog zvuka zvona, sunca, prirode, onda će se kod mališana za ceo život usaditi ta mnogogranost harmonije, koju je stvorio Bog.  On će osetiti kako je predivan ovaj svet. Druga varijanta, kada dete zna da si vernik, i ti mu svoju toplotu u potpunosti predaješ, grleći ga tako, da on ne može da ne oseti tvoju ljubav. Zašto mi želimo da se grlimo, zato što je tu naša duša, i duša hoće da se sjedini s dušom. Dete takve stvari veoma jako oseća, i one za njega bivaju osnovom budućeg zahvalnog odnosa prema Bogu, ljudima, prirodi. Decu ne možete prevariti, oni imaju tanku psihologiju. Kada jednom dete oseti da ga neko istinski ne voli, onda će to njegovo emocionalno iskustvo biti veoma jak podsticaj k veri. Naročito, ako reč ide, na primer, o petogodišnjaku.
 
– Da li je tačno da u vašoj porodici žive tri usvojena deteta? Šta vas je podstaklo na usinovljenje?
 
– Kod nas su pre nekog vremena živela tri deteta, ali ona nisu bila usvojena, jednostavno smo ih smestili kod nas, dok se ne reši pitanje oko njihovih rođaka. Ali sada imamo dva zvanično usvojena deteta: devojčicu invalida, koju su nedavno, posle operacije, ispisali iz bolnice, i druga devojčica, relativno zdrava.
 
Radeći više od deset godina kao volonter u dečijim domovima i prihvatilištima, gde sam stekao neprocenjivo životno iskustvo, zaštitio sam diplomski rad u Duhovnoj seminariji na temi: „Pastirsko-pedagoška delatnost sveštenika u dečijim domovima i prihvatilištima“. I u nekom trenutku, spajajući teoriju i praksu, dobio sam želju da pomognem toj deci, ne samo razgovorima, igrama, ispijanjem čajeva, već da im dam nešto više – mogućnost da budu vaspitavana u pravoslavnoj porodici. Verujem, i molim Boga, da će te devojčice, zapečativši u sebi ispravne odnose dece i roditelja, moći u budućem da ih prenesu i u svoj lični život. Jer, po statistici, samo deset procenata dece iz dečijih domova uspevaju da stvore porodicu! Kod ostalih ništa ne uspeva, oženivši se, razilaze se već pri prvim svađama. Ili uopšte ni ne ulaze u brak. Oni ne shvataju, da ljubav nije samo kada ti poklanjaju cveće. To je rad! To je podvig! To je ogromno trpljenje! Odrasla deca ne shvataju to, zato što nemaju pred očima živi, elementarni primer porodičnih odnosa.
 
Ja sam s svojom ženom, kako je to po pravilu, prošao školu za roditelje koji usvajaju decu, sakupili smo sva dokumenta... Nadam se da sam na razumljiv način objasnio razloge usvajanja devojčica iz dečijeg doma. Molim čitaoce za njihove molitve.
 
– Vodite veoma veliku nedeljnu školu pri crkvi. Kako uspevate da se i time bavite?

 
Dečiji letnji lageri na ostrvu Konjevec
 
– Trudim se da nalazim vreme, jer sam ja tamo duhovnik. Imamo sedamdeset deteta sa strane. Plus još i ta, koja posećuju razne sekcije pri osnovnoj školi: crtanje, modeliranje, dva hora itd. Ukupno se nakupi oko sto pedeset deteta. Naša deca su veoma muzikalna. Imamo saradnicu koja decu može da nauči da sviraju na bilo kom instrumentu. Često održavamo koncerte u osnovnim i socijalnim ustanovama.
 
Moje učešće se uglavnom svodi na to, da razgovaram s decom na različitim mestima, uključujući tu i crkvu, na ispovesti. Mnoga deca iz naše parohije nemaju oca, pa sam zato dužan da im kompenzujem taj nedostatak muškog razgovora.
 
Kod nas radi stalni dečiji logor, na ostrvu Konjevec, koji s zadovoljstvom posećujem s decom. Tamo je sve ozbiljno: ustajanje, molitva, jutarnja fiskultura, društveno-korisni rad, razgovori, igre, poljska kuhinja, dežurstvo. Pre pet godina smo počinjali od šatora, a sada smo, hvala Gospodu, već izgradili drvene kućice. 
 
– Danas se čuju prekori na adresu Crkve, da je ima previše, da je prešla svoje granice i ulazi u škole, dečije domove itd. Šta vi, kao čovek koji je posvetio deset godina svog života socijalnom radu sa sirotom decom, možete da odgovorite na to?
 
– Crkva je odvojena od države, ali nije odvojena od svog naroda. Njoj nije sve jedno, šta se dešava u našoj zemlji, posebno među omladinom, kada je narkomanija u porastu, alkoholizam, širi se pornografija. Zbog naše tihe saglasnosti, neverovatnom brzinom se širi moralno razgrađivanje društva. Zar da nastavi da se lije krv, abortusom nevino ubijene dece? Zar da se uvećava u Rusiji procenat razrušenih porodica i dece lišene roditeljske ljubavi.? Zar da se svakodnevno izliva sa ekrana televizora surovost, nasilje i nemoral? Smatrate da služitelji Ruske pravoslavne crkve treba da ostanu ravnodušni posmatrači urušavanja obrazovanja, kulture i večnih duhovnih vrednosti?
Dragi moji, hajde da izvučemo pravilne zaključke.
 
S jerejem Glebom Grozovskim razgovarao Igor Iljin
 
prevod sa ruskog S. M.
29.septembar 2014.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/guest/35596.htm

Pročitano: 9953 puta