MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

GDE JE NAMA HRISTOS?



 Mladi odlaze iz Crkve jer tamo ne nalaze Hrista
 
Iako već više od 20 godina Ruska pravoslavna crkva radi slobodna od komunističke stege, sve manje mladih ljudi dolazi u njene hramove. Čak i deca iz pravoslavnih porodica sve više napuštaju Crkvu. Odlazak mladih je samo pokazatelj krize u kojoj se nalazi pravoslavlje u Rusiji, a paralele se mogu povući sa svim pravoslavnim crkvama. 
 
Glavni uzrok odlaska mladih iz Crkve je to što u njoj ne nalaze Hrista, obrazlaže suštinu krize pravoslavlja iguman Petar (Mešćerinov), starešina Danilovskog manastira u Podmoskovlju i zamenik rukovodica Patrijaršijskog centra za duhovni razvoj dece i omladine.
 
Mnogi sveštenici govore da više od 75% tinejdžera iz pravoslavnih porodica prestaju da posećuju hramove. Dobija se da 8 tinejdžera od 10 napuštaju Crkvu. Zaista, tužno iskustvo svedoči da više od 2/3 dece, vaspitavane u pravoslavlju od malena, pri nastupu prelaznog perioda odbacuju ocrkovljenost kao teret. Za to postoji nekoliko uzroka.
 
Crkvenost lišena istinskog hrišćanskog sadržaja
 
Prvi je to, što crkvenost u sadašnjim postsovjetskim porodicama povremeno biva lišena istinskog hrišćanskog sadržaja, predstavljajući čudnu mešavinu ideologija, okultizma i „sovjetskih“ kompleksa, prilagođenih pravoslavnoj upotrebi (neodgovornost – pod maskom „poslušanja“, neuvažavanje sebe i drugih ljudi – pod maskom „smirenja“, nejedinstvo i zloba – pod maskom „borbe za čistotu pravoslavlja“ itd.). Deca jednostavno ne dobijaju pravo hrišćansko duhovno i moralno vaspitanje, ne dolazi do njihovog susreta s Hristom. Zato, kada dostignu uzrast formiranja ličnosti, u kome se svi autoriteti podvrgavaju sumnji, – „crkva bez Hrista“ taj test ne prolazi.
 
Jer ako je došlo do živog susreta s Hristom, od Njega se ne može otići. Kuda bih otišao od Duha Tvog i od lica Tvoga kuda bih pobegao? (Psalmi 139:7) Crkva samo zbog toga i postoji, da bi došlo do tog susreta, da bi kontakt s Hristom jačao i razvijao se. Ako baš takve crkvenosti u porodici nema, tada deca postaju momci i devojke i zbog posebno jake osetljivosti prelaznog perioda k istini ili njenom odsustvu, k laži i licemerju, odbacuju pseudo-crkvenost.
 
Omladina u Crkvi nije našla Hrista, već licemerje
 
Drugi uzrok je taj što zbog te pojačane osetljivosti u prepoznavanju istine i laži, tinejdžeri počinju da osećaju nedostojno stanje mnogih strana savremenog pravoslavnog života. Omladina odlazi, ne iz pravoslavne crkve, već iz današnje ruske varijante crkvenosti. U njoj nema mnogih atributa istinske Crkve: zajedništva, ljubavi, solidarnosti, slobode, istine i hrabrosti da se govori istina, skromnosti, mudrosti, nepodleganja stihijama savremenog sveta. Njihovo mesto zauzima hipertrofirana bogoslužno-disciplinarna strana, na koju su ih prinuđivali roditelji celog života, stvarajući u njima ubeđenje da je Hristova Crkva samo posećivanje crkvenih službi. Tako je sve to postalo cilj samo sebi, „moraš“ i „ne smeš“, post, zabrane, obaveza stajanja na službi i kućno čitanje jednog te istog dosadnog pravila, i omladina to odbacuje zato što tamo nisu našli Hrista i Njegovu Crkvu.
 
To pusto mesto nepostojeće istinske crkvenosti, kod nas zauzimaju u suštini necrkvene stvari. Upravo od toga i beži omladina. Od gunđanja na savremenost, politikantstva, komercijalizacije, od toga što se govori jedno, a radi se sasvim drugo. Od patetičnosti i licemerja odraslih, od demonstrativnog formalizma, svođenja hrišćanstva samo na crkvenu leksiku i usku potkulturu. Od toga, što se moralnost, iskrenost, poštenje u savremenom društvu, a kao posledica toga i u savremenoj crkvenosti, podvrgava deformaciji. Od toga, što na sve to nema nikakve reakcije od strane sveštenika. Od težnje da površno pravoslavlje uguši svaku duhovnost i emocionalnost, koje igraju veliku ulogu kod omladine u prelaznom periodu. Od ideologije „ko svinja ležim u blatu“. Od izolacionizma i zlobe prema celom svetu, što posebno teško pada onim mladim ljudima, studentima, koji su boravili u Evropi…
 
U potpunosti odbijaju od sebe naša crkvena „strašila“, apokaliptika, „mladostarci“, kukajuća hodočašća i ostalo. Od toga i beže. I ne treba govoriti da odlaze s nekom agresijom – pre s umorom i željom da zbace sa sebe taj teret. Od Hrista umor ne postoji, život Njime i s Njim svake sekunde je uzbudljiv. I ako u najosetljivijoj dobi omladina ostavlja Crkvu, to znači da Hrista oni u našem crkvenom životu nisu ni našli.
 
Gomila pravila, a nema života u Hristu
 
Treći uzrok – i to je zaista jedina opravdana primedba, koju možemo da damo savremenoj omladini – to su predbračne veze. Takozvana seksualna revolucija, koja se dogodila sredinom XX veka, imala je za posledicu i to što su u sferi opšteprihvaćenog morala predbračne veze prestale da se poriču i postale su moralno prihvatljive. Dovoljno je uporediti odnos bračnih prevara i predbračnog intimnog života: prvo se ovako ili onako ipak ne odobrava i osuđuje, dok je drugo postalo u posthrišćanskom svetu prihvaćena norma ponašanja.
 

Treba reći da je danas to najozbiljniji pastirsko-misionarski problem: za mnoštvo mladih ljudi, koji osete takav „novi moral“, postaje veoma teško da ostanu u Crkvi s njenim veoma negativnim odnosom ka predbračnim vezama. Ali upravo tu mi i vidimo „eskalaciju“ tih faktora, o kojima sam govorio. Da, u Crkvi postoje pravila, norme i uslovi, na kojima će ona biti zasnovana do kraja veka – istinitost vere i moralnost. Tu spada i celomudrije (polna čistota čednost, nevinost). Ukoliko bi naš crkveni život u potpunosti odslikavao Hristovu Crkvu i svojom lepotom privlačio ljude, onda bi takve moralne uslove mnogi mladi ljudi najverovatnije prihvatili, zato što bi u zamenu dobili stvarni život u Hristu i svestranu realizaciju dostojnog ljudskog i hrišćanskog života. Ovako se dobija: u ime Crkve – Ne! Ne radi to! Dobro, odgovoriće omladina; a šta dobijamo u zamenu? Ništa… Post i pravila, odlazak u crkvu, trgovinu i kukanje. Za mladog čoveka je to neprihvatljivo. Zbog Hrista on je spreman da pođe na celomudrije. Ali, zbog obreda, ura-patriotizma itd. – nikako.
 
Neki sveštenici, da bi zainteresovali tinejdžere, pri hramovima organizuju sekcije, vojno-patriotske klubove, pozorišne studije, sportske sekcije itd. Ali, pre svega, treba razumeti da je ovde nemoguće stvaranje nekakvih „izolovanih mesta“, u kojima se život odvija drugačije od celokupnog crkvenog života. Odlazak omladine iz Crkve je direktna posledica opšteg stanja u našim parohijama i pravoslavnim porodicama. Dakle, treba početi odatle.
 
Možemo da formiramo sto sekcija pri hramu; ali ako omladina danas u Crkvi ne vidi Hrista, ne vidi to da Njegova blagodat, Njegova svetlost i ljubav preobražavaju njihove roditelje, sav taj trud će biti uzaludan. Crkva, na kraju krajeva, nije pionirski dom. Zato treba težiti svim silama da preobražavamo naše parohije u prave hrišćanske opštine, u kojima bi se prirodno našlo mesta i za omladinu. Tada bi i ostali ljudi, gledajući na svoje vršnjake, koji imaju u svojim zajednicama punoću i radost života, počeli da uvažavaju Crkvu i prilaze joj, u krajnjoj meri, s interesovanjem. Međutim, kada takvog uvažavanja i interesa k crkvenom životu nema, nema smisla ni računati na to da će neke odvojene mere biti uspešne.
Ako tinejdžerima predložimo da se okupljaju na čaj, da bi izučavali i tumačili Sveto pismo sa sveštenikom, da li će im to biti interesantno zavisi pre svega od sveštenika. Kao prvo, sveštenik je obavezan ne samo da zna i voli Sveto pismo, već i da ume da ga prilagodi savremenom životu u svim njegovim oblicima. Kao drugo, sveštenik mora biti apsolutno pošten i iskren pred omladinom. Ako ta dva uslova budu ispunjena, onda će tinejdžerima to sigurno biti interesantno.
 
Ali i ovde moramo da se osvrnemo na već rečeno. Ljubav k Svetom pismu u hijerarhiji vrednosti u našem parohijskom životu nije na prvom mestu, čak ne ni na desetom, već negde na kraju spiska. Poštenje je, uopšte uzev, takav kvalitet, koji većini naših pravoslavaca nije svojstven. A da sveštenik bude iskren i pošten – to je veliki podvig, u kojem ga ometaju mnogi faktori, počev od korporativne etike, odnosa s arhijerejom i starešinom, zaključno s materijalnom stranom života, kada osnovno obezbeđenje velike svešteničke porodice ide za obrede, rituale i svakodnevni okultizam, a ne za jevanđeosku propoved.
 
Kao zaključak, mogu da kažem: tinejdžeri i mladi ljudi, koji napuštaju Crkvu, indikator su položaja našeg crkvenog života. I taj položaj je nepovoljan. Ovde za to ne treba kriviti omladinu, koja se navodno povodi za „zapadnim uticajem“, za „propagandom neprijatelja“ i ostalim, već same sebe: kako smo za 20 godina crkvene slobode doveli do toga da omladina odlazi iz Crkve. Razumeti taj izazov i promeniti stanje stvari – to je najvažniji zadatak, kako pastira naše Crkve, tako i svih pravoslavnih hrišćana.

Iguman Petar Mešćerinov

23.septembar 2014.
 
Izvor: http://www.srbel.net

Pročitano: 6275 puta