MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAHINJA SVETLANA: POSTRIG – TO NIJE MAGIJA



Monahinja Svetlana (Tarasevič), regent u Pokrovo-Terveničeskom ženskom manastiru (s. Terveniči Lodejnopoljskog rejona Lenjingradske oblasti, Sankt-Peterburška eparhija). 
 
– Mati Svetlana, kažite nam, kako je došlo do toga da se odlučite za ovaj put? 
 
– To je teško objasniti. Živela sam, živela i u jednom trenutku sam shvatila šta je moje – upravo monaštvo. I to je sve. Dalje su već bila traženja: kako se to konkretno može ostvariti, gde, pod čijim rukovodstvom... Dok sam još išla u školu, jednom je moja drugarica iz razreda počela da mi priča o nekom neobičnom hramu, neobičnom manastiru, neobičnom baćuški (svešteniku). Tako je bila oduševljena, da sam se čak i naljutila – kakav je to manastir, kakav je to baćuška tamo?! Potom sam došla ovde, i tako sam i ostala s tim baćuškom i s tim hramom. 
 
– Da li je na takav izbor uticao nekakav krizni momenat u vašem životu? 
 
– Na izbor – nije. Naprotiv, kod mene je sve išlo veoma uspešno. Tada sam upravo, posle završetka muzičke škole, upisala deveti razred škole pri Konzervatorijumu, pripala sam vrlo dobrom nastavniku, sve mi je bilo interesantno. Ali, u jednom momentu, monaštvo mi se odjednom otkrilo kao moja realna budućnost. I eto, ovde je i počela kriza: sav moj planirani životni put se srušio bez nekog uzroka, pokazalo se da svetski život nije to čemu sam ja stremila. Šta da radim i kako da živim sa tim novim mislima, bilo mi je potpuno nejasno, ali mi je bilo neizdrživo i da sve ostavim kako je bilo. I odlučila sam: kada su se već promenili unutrašnji ciljevi, treba hitno menjati i spoljašnje okolnosti. I počela sam da ih menjam... To je bio bolno za moje bliske, ali i za mene, naravno. 
 
Shvatate, meni samoj nije trebalo objašnjavati svoje postupke, ali bliski ljudi žele da dobiju bar nekakvo objašnjenje za moje postupke. 
 
Nedavno sam pročitala kod svetitelja Nikolaja Srpskog, čudesne reči: 
 
„Gospode, osvetivši brak, osvetio si i bezbračje. Blagoslovio si one, koji su imali mudrosti i snage da svoj život Tebi posvete. I te, koji nisu u stanju da ceo, darovan im život, drže u sebi, blagoslovio si, da bi mogli da ga podele, i kroz ženu daju novi život”. 
 
Ja mislim, da čovek ima potrebu da daje svoj život. A kako će to učiniti – kroz rođenje novog života, dete, ili na neki drugi način – to svako odlučuje po svome.
 
– I kako su se vaši roditelji poneli prema vašoj odluci? 
 
– Tata je pokušao da razume. I ako i nije odmah razumeo, onda je bar to prihvatio kako moj slobodni izbor. Trudio se da pomogne na sve načine. Mami je, kako mi se čini, neshvatljivo i danas... Ona je videla, i još uvek vidi moj život drugačije... Ali, sve jedno, ja sam njena omiljena ćerka, a ona moja omiljena mama. 
 
– A ko su Vaši roditelji? Da li se često viđate s njima? 
 
– Otprilike, jednom nedeljno, trudim se da odem kući. Ipak, naravno, mama želi da vidi svoje jedino dete češće. Ona je glumica u dramskom pozorištu. A tata je postao monah Sveto-Trojickog Aleksandra Svirskog manastira... 
 
– Da li ste nastavili školovanje posle škole? 
 
– Kada sam otišla iz desetogodišnje škole pri Konzervatorijumu, završila sam gimnaziju pri Ruskom muzeju i upisala seminariju na regentskom odeljenju. Moja razmišljanja su bila jednostavna, volim muziku i ništa drugo ne umem da radim. A ovako bar mogu da budem školovan pevač u manastiru. U seminariji sam učila dve godine, ali nisam završila – postala sam poslušnica. Potom sam upisala Sankt-Peterburški institut bogoslovije i filozofije. 
 
– Šta Vi mislite, da li je monahinji neophodno obrazovanje? 
 
– Ne znam. Nekome je neophodno, a nekome nije. Celi život je obrazovanje. I svako ga dobija na različit način: neko više kroz školovanje, neko pomoću knjiga, kroz profesiju, neko jednostavno sticajem životnih okolnosti... To što sam ja završila institut, mislim da mi je dobrodošlo. Ipak ja nisam čovek filozofskog sklada, i meni filozofska pitanja, dok sam tamo učila, nisu bila interesantna. Retko sam išla na predavanja, i još sam na mnogim od njih spavala... Po svemu sudeći, trpeli su me samo zato što sam pevala molebne za Božić i Vaskrs. Iz nekog razloga su me voleli. Jednom rečju, ja sam prosto završavala školovanje, uglavnom, da bi utešila roditelje. Zato danas, kada u meni niču nekakva pitanja, otprilike znam šta da pročitam, gde da nađem odgovor, zato što pamtim, šta su u institutu o tome govorili.
 
– Da li se monahinje emocionalno razlikuju od žena u svetu? 
 
– Sve smo mi različite. Ovde nisu zajedničke emocije, već ciljevi i stremljenja. Ako si u svetu bio emocionalan, živahan, komunikativan čovek, takav ćeš i ostati. Takav si se rodio! Teško da će to neko specijalno da promeni. Čovek se pred Bogom raskriva kao jedinstvena ličnost: neko je radostan, neko melanholičan, neko sozercateljan. To je isto deo ličnog odnosa prema Bogu. 
 
Verovatno se karakter čoveka, uključujući tu i njegove emocionalne osobenosti, sa vremenom menjaju. A ukoliko silom volje pokušavaš tu nešto da promeniš – to ne vodi ničemu drugom, do stradanju. Neophodno je da se raskriješ upravo ti, takav kakav jesi, a ne nekakav tvoj deo. Jer se istinski može menjati samo realan čovek, a ne nekakav izmišljeni lik idealne monahinje, koji si sam sebi stvorio. 
 
– Kažite nam, kako provodite jedan Vaš dan? 
 
– Ovde su svi dani različiti. Ako je služba – ustaješ negde oko pola osam, zato što u 8 počinje pravilo. Zatim Liturgija. Zatim pauza, koju provodiš različito, zavisno od toga kako se osećaš. Za sada sam u mogućnosti da sebi dozvolim nekakav odmor, zato što bi inače predveče bila veoma umorna. A posao sam navire, samo ga treba dočekati. Ili je došao štimer klavira, ili je pozvao telefonom poznati sveštenik, na proputovanju iz Sibira, i obećao da svrati. Ili je došla ekskurzija. Pozvala me mama, i molila da dođem – znači treba da idem. Dogovorili su se s pedagogom – idem na časove. Uopšte uzev, ne uspeva se ništa isplanirati. Ali, možda je to tako samo kod mene.
 
– Da li ostaje vreme za knjige? 
 
– Da, ostaje. Ali zapravo je i ne volim mnogo da čitam, samo radi čitanja. Kada mi nešto treba, postoji nekakvo nerešeno pitanje – ja počinjem da tražim, listam, mogu mnogo toga da pregledam, pročitam, zatim shvatim ono što me interesuje, i to je sve, do sledećeg pitanja.
 
– Vidim, imate televizor. Da li ga gledate? 
 
– On kod nas radi kao video plejer. Filmove gledam. Ponekad organizujemo veliku videoteku: imamo religiozne filmove, kao i obične dobre filmove. Nedavno smo gledali film „Solaris“ Tarkovskog – podstakao je na mnoga razmišljanja. Verovatno, ako vas film dotakne, on je već ostvario svoj cilj. 
 
– A da li slušate muziku? I kakvu? 
 
– Raznu. Klasičnu, savremenu... Drugovi iz hora mi donose diskove: mnogo dobre muzike i u dobrom izvođenju. Ne može se reći da postoji nešto što mi se toliko sviđa da bih to slušala svaki dan, na primer, nekog savremenog izvođača. Ali mi je interesantno da čujem i saznam nešto novo. 
 
– Govore, da za vreme poslušanja treba proći iskušenja, da poslušnike puno „pritiskaju“... 
 
– Ne znam, možda je negde i tako, ali kod nas niko nema takav cilj – da se trudi da te optereti – toga nema. Ti pred Bogom vršiš svoj izbor, a mogućnosti da proveriš sebe i bez specijalnih „pritisaka“, uvek ima. Bog stvara takve uslove, kada se pojavljuju i dopuštaju iskušenja. Veoma sam zahvalna našem manastiru, što ovde niko nema takve želje: eto, ja ću deset koža da oderem s tebe, ja ću te smirivati... Meni je to nekako nesimpatično. Bojim se i ne razumem takve stvari. Sve ide tako, kako ide. U svakom slučaju, imaćeš mogućnosti da proveriš svoju odluku, i možeš da ne brineš o tome – nikome ne preti da ostane u „ružičastim naočarama“. Počinješ da živiš interesima manastira, njegovim problemima, počinješ bolje da vidiš sebe i druge, prosto se sam projavljuješ. Naravno, neizbežni su i konflikti – s samim sobom, i s okolinom. Nešto nisi razumeo, potom si razjasnio, s nekim si se posvađao, od nečega se uplašio, na nešto si se odazvao s radošću. Čak i iz svakodnevnih situacija možeš da shvatiš, šta je u ovom životu tvoje, a šta nije, i šta, zapravo, ti sam hoćeš. 
 
– Objasnite nam, šta je to postrig? 
 
– To je veoma lična stvar, o kojoj je beskorisno razgovarati. Svako, ko dođe do toga, ima svoje objašnjenje, i rečima to ne možeš preneti. Postrig – to nije magija ili preobraćanje. To je poseban Božiji blagoslov za taj put, koji čovek izabere. A potom – sve jedno, to je život. Samo sada već s svesnošću, da je on posvećen Bogu. 
 
Jeršova Ana
 
prevod s ruskog S. M.
23.septembar 2014.
 
Izvor: http://foma.ru/inokinya-svetlana-postrig-eto-ne-magiya.html

Pročitano: 13056 puta