MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NEOSMISLENO PRAVOSLAVLJE



Mi pravoslavni volimo da kažemo da se naša Crkva ubrzano podmlađuje, da je omladine u hramovima sve više i više. Ali realnost nije baš tako svetla: broj „simpatizera“ zaista ubrzano raste, ali broj ozbiljno ocrkovljenih mladih ljudi, do današnjeg dana, nije baš tako veliki. Takva situacija predstavlja ozbiljan crkveni problem, koji moraju zajedno da rešavaju, kako sama omladina, tako i ti, koji ih dovode u hram. 
 
Ali za početak taj problem treba razumeti i naći njegove korene. 
 
Na putu do Crkve mladog čoveka čekaju tri osnovne zamke. Jedna očekuje te, koji vide sveštenike na rok-koncertima i u internet-anketama Pravoslavlje zovu svojim veroispovedanjem. Ponekad počinje da im se čini, da je to dovoljno: smatrati sebe pravoslavnim, javno podržavati nekakve crkvene inicijative... Ti ljudi i čine taj fantastični procenat naših građana, koji na pitanje o veroispovesti, iskreno odgovaraju: „Pravoslavlje“. Ipak, pri tom oni skoro da ni ne posećuju hramove, apsolutno ništa ne znaju o Crkvi, o njenom učenju i istoriji, jer su uvereni, da je takvo stanje stvari normalno, i čak ne vide te strane duhovnog života (prvenstveno molitvenu), kojih su lišeni.
 
U drugu, složeniju i lukaviju zamku, padaju već ti, koji redovno idu u hram, učestvuju u parohijskom životu i radu omladinskih organizacija. Čini se da su ti ljudi kičma pravoslavne omladine, oslonac Crkve. Ali sveštenici se žale, da vera nikako ne menja život mladih parohijana, za koje prioriteti ostaju svetske navike, ponekad sasvim nespojive s hrišćanskim načinom života. Da i pričešćuju se oni često, ali ispovedaju se sasvim formalno. Crkva je za njih nešto slično „zabavi“, nekakva „pravoslavna podkultura“, ali apsolutno ne to mesto, gde se čovek uči da živi drugačije. 
 
Treća zamka – za te koji su odrasli u pravoslavnim porodicama, ali, oslobodivši se od roditeljskog staranja, beže od „pravoslavnog ugnjetavanja“ i već pri prvoj mogućnosti prestaju da idu u hram.
 
Kako izbeći te zamke? Šta treba uraditi, da bi mladi čovek ostao u hramu, našao sebe u Pravoslavlju? I kako se uopšte može desiti to, da mnogi mladi ljudi prosto ne vide u hrišćanstvu njegove lepote i istinske vrednosti?
 
Rasprave o tome se u Crkvi neprestano vode. Jedni su ubeđeni da sveštenici suviše malo zabranjuju mladim ljudima, drugi, naprotiv, prigovaraju misionarima da su suviše popustljivi, što dovodi do toga, da čovek smatra sebe pravoslavcem, iako to zapravo nije. Ali glavni problem je zapravo u drugom.
 
Sve je prosto: mi često zaboravljamo da objasnimo mladim ljudima, zašto im je neophodno to „ne sme“ i „može“ iz usta ljudi obučenih u mantije. Rasuđujući o crkvenim zabranama, veličini hrišćanske kulture, mi često zaboravljamo o Hristu. Zato što On nije prosto stub i jedinstveni smisao crkvenog služenja – On je još i ključ za odgovore na sva ostala pitanja. Bez Hrista je nemoguće shvatiti Crkvu. I čak ako mlad čovek dolazi u hram, bio privučen drevnim ruskim ikonama, ili traženjem odgovora na lična pitanja, ili prosto u potrazi za utehom, tada veoma brzo Crkva počinje da mu se čini besmislenom, ako tamo ne dobija ono glavno, radi čega ona i postoji.
 
U tome je osnovni problem savremenog misionarenja. Naučili smo da govorimo s omladinom, ali do danas nismo sigurni, kako da ispravno propovedamo Hrista. O tome, koliko je važan taj problem, govori i to, da je novo izabrani Patrijarh upravo njega izdvojio kao prioritetni. On za sobom vuče celi niz drugih, povezanih, ali ne manje važnih problema. Na primer, poseban razgovor zaslužuje i sistem duhovnog obrazovanja: diplomci seminarija moraju postati propovednici i pastiri, sposobni da daju odgovore na pitanja svojih mladih parohijana, a ne prosto izvršioci, odgovarajući na bilo koje komplikovanije pitanje o crkvenom životu, kratkim i bezuslovnim: „Tako treba!“. Tome se može naučiti samo tako, što će uočiti i iskoreniti sopstvene greške. 
 
Tema ovog broja uključuje u sebe i krajnje otvorenu priču čoveka, koji nije našao sebe u Crkvi, i isto tako otvorene i poštene pokušaje ljudi Crkve da uoče svoje greške, i to je još jedan korak k tome, da bi se naučili, ne prosto da zavlačimo omladinu razgovorima o apstraktnim temama, već i da im pričamo o Hristu, prikazujemo Pravoslavlje kao živu veru savremenog čoveka.
 
Jer je u Crkvi zaista veliko blago, i nama samo ostaje da se naučimo da ga dajemo ljudima, a ne da ga rasipamo u prazno.
 
Foto: Vladimir Ještokin
 
prevod s ruskog S. M.
20.septembar 2014.
 
Izvor: http://foma.ru/neosmyislennoe-pravoslavie.html

Pročitano: 4766 puta