MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OTAC ARSENIJE (1894-1975): ISPOVIJEST RUSKOG ISPOVJEDNIKA



Politički zatvorenici su vrlo dobro znali da ih svaki dan koji je prošao vodi sve bliže neizbježnom kraju njihovih zemaljskih života. Kao po nekoj spontanoj reakciji oni su se očajnički borili da održe svoj duh živim, da se bore sa melanholijom i depresijom, da izbjegnu ludilo... 
 
Pjotr Andrejevič, kasnije otac Arsenije, rođen je u Moskvi 1894. godine, završivši srednju školu 1911. godine i Moskovski carski univerzitet 1917. godine. Tada je pisao prve umjetničke kritičke studije o ranoj ruskoj arhitekturi. Od 1917. do 1919. godine živio je kao monah u Optinskoj pustinji i bio je rukopoložen u sveštenika. Od 1919. pa nadalje služio je kao sveštenik po raznim crkvama u Moskvi. Godine 1921. dodijeljena mu je parohijska crkva, dok je 1927. bio uhapšen i protjeran u sjevernu Rusiju. Godine 1942. našao se u ‘posebnom logoru’.
 
Sljedeći izvod preuzet je iz knjige „Otac Arsenije“: 
 
Politički zatvorenici su vrlo dobro znali da svaki dan koji je protekao vodi ih sve bliže neizbježnom kraju njihovih zemaljskih života. Kao po nekoj spontanoj reakciji oni su se očajnički borili da održe svoj duh živim, da se bore sa melanholijom i depresijom, da izbjegnu ludilo... 
 
Tako bi u večernjim satima, nakon gužve i večernje inspekcije, oni oformili male grupe u svojim baraka-sobama i vodili razgovore o širokom spektru različitih tema – društvene, vjerske, filozofske, tehničke, istorijske, itd. Ponekad bi organizovali improvizovana predavanja o pozorištu, umjetnosti ili književnosti, držali bi se naučnih tema ili bi čitali poeziju ili kratke priče... Sve ovo je bilo zaista impresivno u opštoj klimi grubog logora života, sa sumornom mogućnošću brze smrti i stalnim tiranskim prisustvom kriminalaca. A opet, sa druge strane, to im je bilo jedino zadovoljstvo, štake koje su im pomagale da podnesu nepodnošljivu bijedu života u „posebnom logoru“, života koji je u prosijeku trajao ne više od dvije godine!
 
Talasi hapšenja su ispunili logor sa ljudima iz svih sfera života i raznih obrazovnih profila – vojnih oficira, sveštenika, naučnika, glumaca, pisaca, poljoprivrednika... U svakoj prostoriji u barakama su se formirale nezvanične ‘profesionalne grupe’ na osnovu zajedničkih interesa njenih ‘članova’.
 
Iako su bili odsječeni od ostatka svijeta i zaboravljeni od strane čovječanstva, oni su uporno nastojali da sačuvaju svoju prošlost, svoje porodice i svoja zanimanja. 
 
U svojim raspravama oni se često nisu slagali i međusobno su se svađali. Gubili bi živce u vezi najmanje sitnice, svađali se strastveno i branili svoje stavove beskompromisno kao da je rješenje svakog problema zavisilo isključivo od prihvatanja njihovog mišljenja. Otac Arsenije nije učestvovao u ovim raspravama. On se nije, u svakom slučaju, pridružio niti jednoj od ovih ‘frakcija’. Sa svima je bio u dobrim odnosima. Čim bi izbila svađa on bi se tiho povlačio u svoj kutak i posvetio bi se unutrašnjoj molitvi. 
 
Intelektualci iz njegove sobe i barake ponašali su se prema njemu sa arogantnom snishodljivošću. ‘Bezvrijedni mali sveštenik’, zvali bi ga, ‘sijedi, blijedi čovjek, dobrog srca i koristan ali bez grama kulture. Zato je tako opsjednut Bogom. Ništa drugo za njega ne postoji.’ Tako ga je jednom opisao jedan politički zatvorenik, izražavajući mišljenje većine ostalih. 
 
Jednom se okupila grupa od deset ili dvanaest ljudi, koja se sastojala od likovnih kritičara, slikara, pisaca i glumaca. Započeli su razgovor o ranoj ruskoj umjetnosti. Jedan veoma visok zatvorenik, inače profesor likovne kritike, koji je uprkos surovog logorskog života uspio da sačuva nešto od svog starog, otmjenog i dominatnog ponašanja, gotovo da je sam učestvovao u diskusiji. Govorio je na živ i rječit način, a drugi su ga slušali sa velikim zanimanjem. Izgledalo je da veoma dobro poznaje temu i djelovao je veoma uvjerljivo. 
 
U jednom trenutku pored njega je prošao o. Arsenije, tih kao i uvijek. ‘Visoki’ je prestao da govori i kroz sarkastičan osmijeh upita: „Šta je sa tobom oče, ti si tako pobožan i duhovan čovjek, možda nam ti možeš nešto više reći o odnosu između Pravoslavlja i ranog ruskog slikarstva i arhitekture, ukoliko uopšte između njih i postoji veza?“
 
Drugi su se besramno smijali, toliko da se Avsenkov, koji je slušao iz daljine šta su razgovarali, nemarno osmijehnuo za sebe. Svi su ga, iako su smatrali da je profesorovo pitanje bilo krajnje neprikladno, doživjeli kao izazivanje. Kako je samo taj jednostavni i neobrazovani mali sveštenik uopšte mogao na njega i odgovoriti?
 
Otac Arsenije se zaustavio, a kada je vidio njihovo cerekanje shvatio je šta su mislili. ‘Samo trenutak… Dolazim za minutu. Dozvolite mi samo da završim svoj posao koji sam započeo’, rekao je i otišao u žurbi.
 
‘Znaš, naš mali sveštenik nije toliko lud. Uspio je pobjeći a da ne bude ponižen,’ primijeti neko. 
 
‘Činjenica je da su ruski sveštenici uvijek bili prosti i neobrazovani,’ neko drugi reče dogmatski. 
 
‘Visoki’ je nastavio da obilno izlaže o svojoj temi. 
 
Deset minuta kasnije o. Arsenije se vratio prekinuvši ga riječima: „Završio sam sa poslom koji sam imao da uradim pa te molim da ponoviš svoje pitanje?“
 
Profesor ga je pogledao na sažaljiv način sa omalovažavanjem, baš kao da pred sobom ima svog najglupljeg studenta. „Pitanje je, baćuška, jednostavno ali zanimljivo. Kao predstavnik ruskog sveštenstva šta nam možeš reći o uticaju Pravoslavlja na vizuelnu umjetnost rane Rusije? Možda si čuo za blaga Suzdalja, Rostova, Pereslavlja... a možda o ikonama Presvete Bogorodice Vladimirske i Svete Trojice od Rubljova. Možda čak i njih znaš ali sa kopija. Pa, dobro sad, reci nam šta ti misliš o ovome svemu…“
 
Jednostavni i dobroćudni sveštenik je odjednom postao drugačija osoba. Bacio je siguran pogled na profesora i počeo govoriti tihim ali jasnim i sigurnim glasom: „Postoji mnogo različitih mišljenja o uticaju Pravoslavlja na rusku vizuelnu umjetnost. Razne teorije su izrečene na ovu temu, od kojih ste i vi jednu, profesore, napisali i uveliko predavali. Međutim, dozvolite mi da kažem da sam uočio da su neki vaši zaključci pogrešni, ishitreni ili čak kontradiktorni. Ono što ste upravo rekli je mnogo bliže istini nego ono što ste objavili u svojim knjigama i člancima. Vi vjerujete da je do razvoja naše vizuelne umjetnosti došlo isključivo usljed narodnog ekonomskog faktora. Drugim riječima, vi tvrdite da je umjetničko stvaranje,  kao i svaki drugi izraz ljudskog života, bilo društveni, politički, kulturni ili duhovni, određeno materijalnim i svakako ekonomskim uslovima. Ne slažem se sa vama! Ja vjerujem da je Hrišćanstvo, Pravoslavlje, imalo ne samo odlučujući i stvaralački uticaj na rusko slikarstvo i arhitekturu, već je takođe odigralo odlučujuću ulogu u formiranju naše narodne kulture u cjelini između X i XVIII stoljeća. 
 
Od kraja desetog stoljeća pa nadalje, naši sveštenici i monasi su učili pravoslavnu vizantijsku kulturu, koju su zatim prenosili narodu. Kultura u Rusiji u suštini počinje sa Hrišćanstvom koje smo primili od Vizantije. Najraniji oblik ruske književnosti zasnovan je na vizantijskim izvorima, i svakako su spisi crkvenih otaca Istoka, koji su prevedeni na naš jezik, dokazano osnova svih naknadnih kulturnih aktivnosti u Rusiji. Kada je u pitanju umjetnost i arhitektura, ko uopšte može da sumnja u njihovu apsolutnu zavisnost na pravoslavne grčko-vizantijske modele sve do XVII stoljeća? Stroga, ali naravno ne ropska, usklađenost ruskih umjetnika ovim modelima – prisjećam se da ste spomenuli Vladimirsku Bogorodicu – proizvela je izvanredna djela hromatskog sjaja, linearne harmonije i duhovne dubine, kao što je Rubljevo remek djelo, ikona Svete Trojice. 
 
Svako ikonografsko djelo je neraskidivo vezano sa pravoslavnom dušom njegovog tvorca, dušom vjerujućeg vjernika koji daje umjetnički izraz ne samo fizičke stvarnosti, kao što bi uradio slikar naivac, već i svog duhovnog iskustva koje je upravo ono što su nam predali svetitelji Pravoslavne crkve. 
 
Na pravoslavnim ikonama sve – osobe, životinje, pejzaži, građevine – imaju neobičan vanjski izgled, nešto što bi vi vjerovatno nazvali neprirodnim. Ovo nije usljed želje da se na posmatrača napravi utisak, niti, što je još važnije, predstavlja nedostatak vještine slikara. To je izazov redu bez reda i mudrosti bez mudrosti ovoga svijeta, izazov sličan onom propovijedanju Jevanđelja. Hristovo Jevanđelje predstavlja ludost za mudrost ovoga svijeta. Jer „budući da u premudrosti Božijoj ne pozna svijet premudrošću Boga, bila je Božija volja da ludošću poučenja spase one koji vjeruju” (I Kor. 1:21). “Ludost” iz Jevanđelja slična je “ludosti” na ikoni, što uznemirava našu normalnu viziju zato što tačno odražava svijet oko nas – svijet pada, otpadništva i propadanja – je ono što se normalno vidi. Pravoslavne ikone izražavaju sveistinu, Božansko Otkrovenje, otjelovljeno u prikazanim osobama koje predstavljaju modele svetosti i uzorne primjere promjene svijeta, osobe koje nas uvode u tajne „vremena koje dolazi“ i koje nas vode prema stanju u kom možemo stvari da podijelima na vidljive i vječne...
 
U stvaranju ikone ništa ne može da zamijeni lično i specifično iskustvo blagodati. Ko god nije imao to lično iskustvo može samo oslikati ikonu prenošenjem iskustava onih koji su je imali – to jeste slikanjem u stilu starih svetih ikonopisaca. Otuda većina ruskih ikonopisaca je radila svoj posao predano, sa strahom od Boga, uz molitvu i post. I naši ljudi, koji se molitveno okreću svetim ikonama kako u radosti tako i tuzi, povezuju ih sa veličanstvenim i čudesnim predanjima. Oni kažu, i duboko vjeruju, da je u mnogim slučajevima ruka slikara bila vođena anđelom Gospodnjim. U stvari, stari ruski ikonopisci nikada nisu stavljali svoje potpise na oslikane ikone zato što ih nisu smatrali svojim ručnim radom već tvorevinom prožetom Božijim blagoslovom i milošću. Pogledajte bilo koju pravoslavnu ikonu Presvete Bogorodice i uporedite je sa zapadnjačkom Gospom. Kod ove prve uočićete duhovnu dubinu, čudo vjere i istinu Pravoslavlja. U ovoj drugoj ćete vidjeti suverenu ženu punu svjetovne ljepote i privlačnosti, ali bez božanske milosti i snage – samo ženu. Obratite pažnju na pogled naše Bogorodice Vladimirske i složićete se da ona zrači duhovnošću najvećeg stepena, beskrajnom Božijom ljepotom, nadom na spasenje...“
   
Otac Arsenije je govorio sa glavom visoko podignutom, preobražen i pod uticajem vlastitih riječi. Njegov govor je bio jasan, izražajan i očaravajući...
 
Nakon spominjanja velikog broja istorijskih ruskih ikona, te vrhunskim izlaganjem i analizom suštine i duha ranog ruskog slikarstva, isto je učinio i za arhitekturu pozivajući se na spomenike u Rostovu, Suzdalju, Vladimiru, Ugljiču i Moskvi. Izlaganje je zaokružio sljedećim riječima:
„Izgradnjom svojih crkava, pravoslavni Rus je napravio kamen koji pjeva Gospodu i slavi Ga!“   Gotovo sat i po su intelektualci u baraka-sobi upijali svaku njegovu riječ, začuđeni, zbunjeni i zatečeni...   
 
Profesor se pokunjio, bez riječi. Gdje je sada bilo ono njegovo hvalisanje, arogantnost i sarkazam?
 
‘Oprosti mi,’ promrljao je poslije kratkog ćutanja, ‘ali kako znaš za moja djela i za moje stavove? Gdje si studirao rano rusko slikarstvo i arhitekturu? Pa ti si samo sveštenik …’
 
‘Mi moramo voljeti svoju domovinu i znati sve o njenoj istoriji i kulturi. I “bezvrijedni, mali sveštenik”, kako ste me opisali, treba da uđe u “dušu” ruske umjetnosti kako bi ljudskim dušama u svom stadu mogao da pokaže realnost i istinu, čistu i neukaljanu istinu. Za mnoge ljude – uključujući nažalost i vas, moj dragi profesore – sve što je najsvetije u čovjeku je ugušeno izmišljotinama i lažima. A to je učinjeno kako bi se služilo prolaznim interesima, filozofskim teorijama koje su se pokazale lažnim, društvenim sistemima koji propadaju i političkim režimima koji se svrgavaju...’
 
Profesor je poblijedio. 
 
‘Ko si ti?’ progunđao je. ‘Koje je tvoje pravo ime?’
 
‘Moje svjetovne ime, misliš… Pjotr Andrejevič Strelcov. Sada sam samo o. Arsenije, zatvorenik, kao i ti, u „posebnom kampu“.’
 
Profesor se trgnuo i odstupio korak unazad. 
 
‘Pjotr Andrejevič!… Oprosti mi… Oprosti mi… Kako sam mogao znati, kako sam mogao i pretpostaviti da će poznati kritičar umjetnosti, autor toliko mnogo studija i rasprava o istoriji ruske umjetnosti, učitelj toliko ljudi, biti ovdje sa mnom u ovom logoru, i to još kao sveštenik!… Već neko vrijeme ništa nismo čuli o tebi. Jedino što tvoje knjige i radovi cirkulišu od ruke do ruke. Nisam te lično poznavao ali sam se veoma snažno borio protiv tvojih stavova… Ali kako si ti, slavni naučnik, postao sveštenik?’
 
‘Zato što u svim stvarima možemo vidjeti i osjetiti Božije prisustvo. Zato sam postao „otac Arsenije“. Zato sam postao “bezvrijedni mali sveštenik”. Ali ako zaista želiš znati istinu, moram ti reći da, u XIV i XV stoljeću, ruski sveštenici su bili ti koji su spasili našu domovinu objedinjavanjem ljudi i pomažući im da zbace jaram Tartara. Naravno, istina je i to, da je u XVI i XVII stoljeću došlo do moralnog pada među sveštenstvom, iako ovo ne znači da tokom tog perioda nije bilo velikih duhovnih ličnosti u našoj Crkvi. Do tada, međutim, oni su bili najvažnija snaga u Rusiji.’
 
Sa ovim riječima o. Arsenije se okrenuo i otišao. Njegovi slušaoci su ostali prikovani na mjestu, zapanjeni i pobijeđeni, a među njima je bio i Avsenkov.
 
‘Pa, onda drugovi, evo vam našeg malog dobroćudnog sveštenika!’ neko uzviknu.
 
Grupa se rasula u tišini. 
 
Avsenkov koji je posmatrao ovu „inteligenciju“ u baraka-sobi sa strane, kao i logor u cjelini, počeo je potpuno drugačije da se ponaša prema o. Arseniju. Mnogi su shvatili, po prvi put, da ne postoji sukob između vjere u Boga i naučnog znanja, već da jedno sa drugim ide pod ruku.
 
Avsenkov je bio komunistički idealist, koji je nekad davno bio fanatični Marksista. Tokom prve godine boravka u „posebnom logoru“ on se potpuno udaljio od ostalih. Bio je tih i nekomunikativan. Onda je prišao jednom svom kolegi zatvoreniku, dugogodišnjem komunisti kao što je i sam bio. Ubrzo je, međutim, prekinuo sve kontakte sa svima čim je shvatio da su svi oni mislili i čeznuli da povrate svoje stare izgubljene poruke i da se vrate svojim starim udobnim životima umjesto da se bore protiv staljinističkog režima, za pravdu i slobodu.
 
Osvrnuo se na prošlost... Bez da je shvatio kako, izgubio je dodir sa idejama, odnosno zamijenio ih je sa kratkim naredbama, zvaničnim spisima i birokratskim procedurama... Postao je odsječen od širokih masa i njihovih stvarnih problema. Izjave ‘svjedoka’, ispovijesti izvučene iz ‘krivice’ pojedinaca i članak za partijske novine – to su sve bile stvari koje su uzele mjesto u životu ljudi. 
 
Logor je razbio ove njegove iluzije. Spoznao je život u svoj njegovoj surovoj realnosti. Postepeno je izgradio topli, ljudski odnos sa svim svojim kolegama, bez obzira ko su bili. Sa toplinom i ljubaznošću svima je dobrovoljno pomagao u nevolji. 
Otac Arsenije ga je neodoljivo privlačio. U početku ga je odbijala neograničena vjera starog sveštenika i njegova navika za stalnom molitvom. U isto vrijeme, međutim, nešto neobjašnjivo ga je privlačilo njemu. U prisustvu o. Arsenija osjećao se opušteno, mirno i bezbjedno. Ovaj čovjek je imao tajni način da ga oslobodi tuge i melanholije, kao i svih teškoća i ugnjetavanja koja je uzrokovao život u zatvoreničkom logoru. Kako? To nije mogao razumjeti. 
 
Ivan Aleksandrovič Sazikov, sa druge strane, se nikad nije mijenjao: oduvijek je bio nasilan, nemilosrdan i nadmen. Jednom, kada je stao na svoje noge, opet je organizovao sve krivične osuđenike iz kampa u „krivično bratstvo“ pod njegovim neupadljivim vođstvom. Njegova riječ bila je zakon, njegov autoritet neosporan i njegova moć apsolutna; vidite, on je bio najiskusniji i najgori kriminalac od svih njih... 
 
Nakon svog oporavka nikakvu pažnju nije obraćao na o. Arsenija. Nekoliko mjeseci kasnije, međutim, teško je povrijedio nogu. Bio je oslobođen radnih obaveza pet dana. Ali njegova rana se zagnojila i morao je duže da ostane u krevetu. Otac Arsenije se starao o njemu sa beskrajnom ljubavlju.
 
Jednog dana Sazikov je pokušao da mu da novac. Otac Arsenije se nasmijao i lagano sklonio njegovu ruku. ‘Ja ovo ne radim zbog nagrade već zbog tebe, kao ljudskog bića.’
 
Tvrdokorni Sazikov se sada smekšao, ali samo prema o. Arseniju. Počeo je da mu govori malo po malo o svom životu, nešto što nikada prije nije radio ni sa kim, čak ni svojim najbližim drugovima. 
 
‘Ne vjerujem ljudima, ponajmanje sveštenicima. Ali tebi, Pjotr Andrejeviču, tebi vjerujem. Ti nikada nikog ne bi izdao. Ti živiš blizu Boga… Ti si ljubazan prema svima, ne zato da bi dobio nešto za sebe, već zato što imaš ljubavi prema svojim bližnjima... Moja majka je bila baš takva!…’
 
Vanjska temperatura je spala ispod nule. Zatvorenici, koji su cijeli dan radili na teškoj hladnoći, su se smrzavali. Mnogi od njih su umrli... skoro svako veče sve manje ih se vraćalo u barake, iako su uskoro novi zauzimali njihova mjesta. 
 
Stvari su bile teže za političke zatvorenike. Nakon posla, kada bi se obamrli vratili iz dugotrajne hladnoće, jedina njihova utjeha i jedina nada kako da ostanu živi bile su skromne porcije hrane. 
 
Tako su im jednom prilikom krivični osuđenici silom oduzeli sav hljeb. Kada se ista stvar desila i narednog dana stvari su došle do vrhunca. 
 
Nakon večere, kada su se svi okupili u baraci i kada su se vrata zatvorila, izbila je smrtonosna svađa između političkih i krivičnih zatvorenika. 
 
Političke zatvorenike je predvodio Avsenkov, dva ili tri bivša oficira i pet intelektualaca, dok je kriminalce predvodio Ivan ‘Crni’, ozloglašeni kriminalac, kavgadžija i ubica. I u logoru je ‘presudio’ mnogim ljudima. Kao nepobjedivi kartaroš, imao je strašnu naviku da se igra sa ljudskim životima kao ulozima!
Politički zatvorenici vikali su ljutito, ‘Dosta je! Tražimo pravdu i red!’
 
‘Mi smo uvijek uzimali ono što smo željeli, a tako ćemo i nastaviti!’ podrugljivo su odgovarali kriminalci. 
 
Vidite, oni su znali da rukovodioci logora nikada neće braniti političke zatvorenike. 
 
Prvi udarci su počeli padati i uskoro je krenula prava tuča. Nekoliko kriminalaca je čak izvadilo noževe (u logoru je bilo strogo zabranjeno da se drže noževi: često su bili pretraživani zbog toga ali rijetko su bilo koji našli). Posijekli su jednog vojnog oficira i razbili glave nekolicini drugih. Kriminalci su to radili metodično i sa profesionalnom lakoćom. Jedino što su politički zatvorenici mogli raditi, sa druge strane, jeste da viču. Od straha nisu mogli pomoći jedni drugima. 
 
Kriminalci su ih nemilosrdno tukli. Imali su potpunu kontrolu i pobjeda im je bila osigurana. Pod u baraci je bio potpuno crven od krvi... 
 
Otac Arsenije je požurio preko barake i pade pred noge Sazikovu. ‘Ivane Aleksandroviču,’ preklinjao je, ‘molim te pomozi! Molim te! Zar ne vidiš da sijeku ljude na komade? Krv je posvuda! U ime Božije molim te zaustavi ih! Tebe će poslušati!’
 
Sazikov se nasmijao. ‘Ti misliš da će me oni poslušati, zar ne? Zašto im ti i tvoj Bog ne pomognete? Aha! Pogledaj samo ovo! Ivan Crni će masakrirati tvog prijatelja Avsenkova! Već je oborio drugu dvojicu … Gdje je sada tvoj Bog svešteniče!’
 
Krv, krici, psovke i jecaji… vječna ljudska drama. Sa dušom prepunom bola o. Arsenije iznenada uskoči usred tuče. Podižući ruke povikao je jasnim glasom, ‘U ime Hristovo naređujem vam da stanete!’
 
Nakon što je načinio krsni znak nad njima, nešto tišim glasom reče, ‘Sada se pobrini za ove ranjenike.’
 
Otišao je i stao ispred svog kreveta. Izgledalo je kao da se on nalazi u nekom drugom svijetu. Molio se tako snažno da nije ni čuo ni vidio šta se dešava oko njega – nije ni primijetio kako su se odmah svi ućutali i kako su počeli izvlačiti mrtva tijela prema vratima, vodeći računa o ranjenima…
 
Uskoro jedina stvar koja se mogla čuti u baraci bila je škripa kreveta i jecaji teško ranjenih zatvorenika.
 
‘Oprosti mi, oče Arsenije…’
 
Sazikov je drhtavim glasom vratio o. Arsenija u stvarnost i on otvori oči. 
 
‘Oprosti mi… Nisam vjerovao u Boga ali sada sam počeo vjerovati! Ne znam šta da mislim! Vjera je veoma moćna stvar. Oprosti mi što sam te ismijavao…’
Dva dana kasnije, kada se vratio sa rada, Avsenkov je prišao o. Arseniju. Na svom licu je imao brižljiv i zahvalan izraz. 
 
‘Hvala ti! Spasio si me… Spasio si me… Tvoja vjera u Boga ne poznaje granice. Znaš šta, dok sam te gledao i sâm sam počeo da shvatam da On postoji!’
 
U logoru se život nastavio normalno, ili možda bolje rečeno život i smrt. Neki od zatvorenika su umrli dok su drugi zauzeli njihovo mjesto, dok ne bi došao red na njih... 
 
Više nije bilo krađe hljeba. Bila su jedan ili dva pokušaja od nekih koji nisu naučili lekciju, ali su dobili takve batine od drugih kriminalaca za svoju drskost da niko nikada više nije pokušao da ukrade tuđu hranu. 
 
Otac Arsenije je nastavio sa svojom službom u baraka-sobi, iako je iz dana u dan bio sve slabiji. Živeći među ljudima najrazličitijih vrsta – različitih karaktera, obrazovanja, soja i iskustava – kroz njegovu ljubav i nježnost, kroz njegovu toplinu i blage riječi, on ih je spojio sve skupa – vjernike, komuniste i kriminalce. Sa svojim dubokim uvidom u ljudske duše znao je šta svakom pojedinačnom čovjeku treba i to mu je davao. Osvojio je ljudska srca, ublažio njihovu bol, dao im nadu i naučio ih šta je dobro. 
 
Sazikov i Avsenkov, bez da su shvatili kako, postali su prijatelji. Ali šta su jedan kriminalac i jedan bivši član Partije uopšte mogli imati zajedničko?…
  
Bio je to otac Arsenije koji ih je ujedinio!
 
Izvor: http://pemptousia.com/2014/06/father-arseny-1894-1975-the-testimony-of-a-russian-confessor/  

Prevod sa engleskog Dragana P.
 

Pročitano: 5391 puta