MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

IGUMANIJA TOLGSKOG MANASTIRA: I ZA OBITELJ, I ZA SVAKU SESTRU ODGOVARAŠ PRED BOGOM



Tolgski Sveto-Vavedenjski ženski manastir

Molili smo se Bogorodici i radili, molili i radili, podižući sve bukvalno od nule...
 
Veliku godišnjicu – 700 godina od osnivanja – dočekaće uskoro jedna od najvećih i najlepših monaških obitelji u Rusiji – Sveto-Vavedenjski Tolgski manastir. Tačno sedam vekova je prošlo od tada, kada se na Jaroslavskoj zemlji, na čudesan način javila velika svetinja Ruske Pravoslavne Crkve – ikona Bogorodice, koja je, po mestu njenog nalaženja, dobila naziv Tolgska, i postala Nebeska Pokroviteljica manastira. 
 
Uoči proslave praznika, kada se obaveze igumanije obitelji – majke Varvare (Tretjak) – iz dana u dan uvećavaju, ona je ipak našla vremena da snimi razgovor za čitaoce internet-portala „Pravoslavlje i svet“. Odmah pored praga igumanskog korpusa, dokle je manastirski elektromobil jedva uspeo da dođe, postavili smo prvo pitanje.
 
Igumanija Varvara (Tretjak) sa sestrama

- Matuška, kako se izmenio život vašeg manastira poslednjih meseci, vezano s nastupajućim praznikom?
 
- Život u manastiru se uvek odvija po Ustavu: molitva i rad, rad i molitva. Naravno, želimo da se posebno pripremimo za doček mnogobrojnih gostiju i hodočasnika, ali gostoprimstvo je i tako uvek bilo u tradiciji naše Tolge (tako kratko zovu Tolgski manastir).
Čak i kada smo tek počeli da, malo po malo, sređujemo ruševine koje su nam ostale krajem 80-ih godina, još tada smo sve radile da bi dale smeštaj i hranu svima koji su dolazili kod nas, da bi svako lično osetio da su ga ovde čekali. Tako i danas. Dodati su, naravno, neki poslovni susreti, nastupi. Evo, tek što smo se sestre i ja vratile s nekog puta: ja sam bila na televiziji, a matuška Tihona na radiju. 
 Razgovori s novinarima
 
- Poznato je, da jubileje takvog razmera obično praznuju na državnom nivou, s učešćem prvih lica države, najvišeg crkvenog rukovodstva...
 
- Da, još decembra prošle godine, vezano za proslave, po blagoslovu našeg Patrijarha, formiran je organizacioni savet, u koji su ušli najodgovorniji predstavnici vlasti: i od oblasnog guvernera, i od jaroslavskog gradonačelnika, i, naravno, sveštenstvo. 
 
Na sednici organizacionog saveta

Za nas je to veoma dobro, zato što je to velika pomoć u stvarima, s kojima sami nikada ne bi mogli da izađemo na kraj. Na primer, danas, hvala Bogu, najveća radost je to, što ćemo sada imati dobar put do manastira. Radi se i kolovoz, i staza za pešake, biće i dobra rasveta. Još se planira da od centra Jaroslavlja, od Crvenog trga do nas, svakodnevno saobraća autobus. To je prosto predivno. Još do juče je to bio veliki problem – ljudi su dva kilometra bili prinuđeni da idu do nas pešice, po bespuću. Bilo je i blata i mraza i vrućine. Složićete se, da ne može to da izdrži svako, po svojoj nemoći?!

- A Vi, matuška, u detinjstvu ste po osam kilometara pešačili u crkvu, na službu. Na internetu sam to pročitala...
 
-  Da, išla sam... I hvala Bogu što sam išla!
I u horu sam pevala još kao mala devojčica. Moj otac je bio verujući čovek, domar u hramu, i pevao je u crkvenom horu. On me je i vodio na hor, da učim da pevam. Bio je strog otac. Sećam se, stojim u hramu i gledam okolo, zato što su bakice uvek donosile nekakve ukusne bombone, da ugoste decu. Zato sam se i razvrtala, nadajući se da će neko poželeti da me ugosti. A kući me za to čekao kajiš! Otac me je učio da stojim u hramu, kao vojnik na straži... Da nije bilo tih lekcija, tih teškoća u kojima smo živeli, u kojim smo čuvali svoju pravoslavnu veru, neizvesno je kakav bi moj život bio kasnije. Eto, imala sam ovde u Tolgi duhovnika, arhimandrita Pavla (Gruzdjev), istinskog starca, prozorljivog, kao u starim knjigama. Imao je toliko duhovnih darova, da su se ljudi divili i dolazili k njemu iz svih krajeva Rusije. Kada su mu govorili: „Gospod vam je, baćuška, sigurno, tolike duhovne darove dao za vaše podvižništvo? – on je odgovarao. „Neee! To je sve zbog logora! Da nije bilo logora, jednostavno bih bio niko!“ I u Jevanđelju je rečeno „Carstvo Nebesko na silu se uzima, i siledžije dobijaju ga.“ 
 
Igumanija Varvara s drugim duhovnim čedima arhimandrita Pavla (Gruzdjeva)

- Matuška, vi ste u svoj prvi manastir došli početkom 70-ih godina. Omladina je tada stremila k naučnim visinama, sportu, umetnosti. Ni monaških obitelji praktično nije bilo. Kako ste u sebi otkrili taj monaški „kvasac“?
 
- U Rusiji, ženskih monaških obitelji tada uopšte nije bilo, a u Kijevu, gde sam živela posle završetka škole, postojali su Florovski i Pokrovski manastiri. Što se tiče stremljenja k monaškom životu, mene su još u školi zvali „monahinja“. A ja sam, zaista, maštala o mantiji i brojanici. Dešavalo se da idem negde putem i šapućem sebi samoj: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnu! Gospode Isuse Hriste...“ Mislim, da je sve to, u mene i moju sestru Nadježdu, usadio starac, shiarhimandrit Nikifor, koji je bio naš porodični duhovnik. Divan je to bio baćuška, stare duhovne škole. Svojevremeno se podvizavao u Sveto-Troickom manastiru u Černigovu, zajedno s budućim svecem – Lavrentijem Černigovskim.
Naš baćuška, takođe, nije bio običan, bio je prozorljiv i smiren. Jednom je meni i sestri prorekao da ćemo postati igumanije, jer je i ona postala igumanija, u Jeleckom Uspenskom manastiru. Jednom smo starcu nosile pečurke. A otac Nikifor, monahinji koja je tada bila s njim, govori, stavljajte tepihe, sada će igumanije da dođu. „Otkud? Kakve igumanije?“ I tada ja i Nađa ulazimo...Ja čak ni o nekakvoj budućoj profesiji nisam razmišljala – radila sam tamo, gde su tražili, da ne bi živela parazitski. Tada je sovjetska vlast strogo pazila na to. A nisam čak ni razmišljala da ostanem da živim u svetu. Sve vreme sam molila Gospoda, Bogorodicu, da mi omoguće da formiram nekakvu svoju monašku obitelj. Tako se i desilo: došlo je do toga da budem naseljenica Florovskog manastira u Kijevu, zatim – Pokrovskog, a zatim sam sedam godina nosila poslušanje na Svetoj Zemlji – u ruskom Gornjenskom manastiru, koji se nalazi na periferiji Jerusalima, u selu Ein Karem. Bila sam poslušnica, zvonarka i osnovno – regent.
 
Ruski Gornjenski manastir u Jerusalimu

Danas je glavno poslušanje gornjenskih sestara, da primaju hodočasnike iz Rusije, a tada su takve grupe dolazile jednom godišnje, a i one su bile sasvim male. Stalno smo putovale da pevamo na službama u drugim našim ruskim manastirima: na podvorje „Pravedne Tavite“ u Jafi, u hram Ilije Proroka na gori Karmelj i u manastir Dvanaest apostola u Tiveriji. U Ruskoj duhovnoj misiji u Jerusalimu smo, takođe, pomagale. Život u Gornjem je za mene, bukvalno od prvog dana, bilo nešto nezemaljsko – jer upravo je tamo, posle Blagovesti, znamo to iz Jevanđelja, došla Prečista Deva k roditeljima proroka Jovana, a tačnije, k pravednoj Jelisaveti, i boravila tamo tri meseca! Okolina je veoma lepa – okolo su rascvetana brda, ogromni borovi i mnogo najrazličitijih biljaka. Činilo se, da tamo svaka vlat trave slavi Gospoda. Za mene je to sveto vreme bilo kao nagrada...
 
- Matuška, danas je Tolgski manastir jedan od naših glavnih pravoslavnih znamenitosti. Hiljade hodočasnika iz celog sveta dolaze ovde, ogroman broj turista. Vaš manastir je sada priznat za jedan od najuređenijih u Rusiji. Ali vi pamtite, da su pre 27 godina, kada ste vi postali njegova prva igumanija, na mestu lepotice Tolge bile sve same ruševine. Šta je to poslušanje tada predstavljalo za vas: takođe nagradu?

- Tada nije bilo vremena da se o tome razmišlja. Nisam verovala svojim očima, gledajući na unakaženi manastir, i u dušu nisam mogla da smestim viđeno, ali osećalo se da je on, iako opljačkan i razrušen, ipak svet – takva je blagodat obuzimala dušu! Tako nas je Bogorodica tešila. I živeli smo kao jedna porodica, u zajedničkoj sobi – deset kreveta i strašna vlaga. Razrušenost i težak fizički rad nas nisu plašili. Pa ja sam i pre, gde sam služila, uvek radila do iscrpljenosti, radila sam sve svojim rukama. U tom istom Jerusalimu, sa sestrama sam živela u malim kućicama, tako da smo morale i krov da popravljamo, i da farbamo.
 
Razrušenost i težak fizički rad nas nisu plašili. Tolga 1988. god.

U Tolgi smo počeli od glavnog – od molitve. Doveli smo u red jednu od prostorija bivšeg kelijskog korpusa i počeli da se okupljamo tamo radi vršenja monaškog pravila. Potom smo postavili privremeni oltar i počeli i liturgije da služimo. Dva sveštenika smo tada imali. A još kroz neko vreme, manastir je pod svoje svodove primio i mošti velikog podvižnika – Svetitelja Ignjatija (Brjančaninova), koji je i sam bio monah, voleo monaštvo, i s obzirom da je bio nastojatelj mnogih manastira, s Božijom pomoći ih je obnavljao. Tako je bilo i s Peljšemskim Lopotovim manastirom, koji se pre dolaska vladike nalazio na ivici zatvaranja. I sa Sergijevom pustinjom kod Sankt-Peterburga, nekada procvetajuća obitelj, koja je u to vreme opustela. Možete da predstavite sebi, kakvog je Nebeskog pokrovitelja i pomoćnika, i kakvog duhovnika dobila naša obitelj?! Potom nam se i Tolgska Bogorodica vratila. Zar smo mogli da propadnemo sa takvim svetinjama?! Da ne govorim o tome, da su se za obnovu naše svete Tolge molili i prepodobni ruski starci!
 
- Matuška, u čemu se izmenio život vaše obitelji, kada je vratila sebi tu drevnu čudotvornu Tolgsku ikonu?

- Mi neprekidno čitamo Vladičici Akatist i svakodnevno služimo molebne. S jednom od najdrevnijih ikona Čudotvorice, vršimo Krsni hod kroz grad. Bogorodica se odmah odazove novim čudima!
 
Prenosni drevni lik – ikona Bogorodice Tolgske

Sećam se, bio je takav slučaj, da smo se zabrinuli jer su naše rezerve – brašno, i druga hrana – skoro nestale, a tada nismo imale gde da zamolimo za pomoć. Posle gledam, ničega ne nestaje! Pitam „Mati Nikolaja, zašto ništa od hrane ne nestaje? Uzimamo, uzimamo, a rezerva opet ostaje!“ A ona samo začuđeno širi ruke... I tako uvek – čudom se hranimo! Jer svakodnevno treba spremiti hranu za 120 sestara, plus radnici. Pa zar smo mislili da ćemo tek tako obnoviti manastir? U Vavedenskom hramu je nova komunistička vlast pokušavala da napravi hidroelektranu, u Krestovozdviženskom – bioskop, u sestrinskim kelijama su bili magacini i opštežiće, jedno vreme su tu smestili zatvorenike iz gradskog zatvora. Posle svega toga nisu ostale ni kupole, ni ikonostasi, freske su bile skoro uništene, bez vrata, bez prozora, rupe u krovovima... Zvonara, manastirski zidovi i galerije su toliko izgubili svoj izgled, da ih nismo mogli prepoznati. Kao posle bombardovanja. 
 
Razrušena, ali sveta Tolga. 1988. god.
 
A mi smo se molili Bogorodici i radili, molili i radili, podižući sve, bukvalno od nule. Uveli smo grejanje, sproveli vodovod i kanalizaciju, priključili kotao na gas, napravili garažu, doveli u red ekonomske zgrade, trpezariju, kelijske korpuse od cigle, napravili skladište za čuvanje povrća, otvorili smo medicinski kabinet. Imamo i svoje radionice: stolarsku, ikonopisnu. Sestre su naučile da rade pozlaćivanje, duborez u drvetu. Sve ikonostase smo uradile svojim rukama! Eto tako, trudom sestara, Tolga i dočekuje svoju 700-godišnjicu s obnovljenim drvenim hramovima, koji su dobili pređašnji, veličanstveni izgled.
 
- To je istovremeno i radosno i neverovatno i očevidno. Pri tom želim da pitam: pri takvom opterećenju, kada vaše matuške i poslušnice uspevaju da se pomole?
 
- Glavni cilj monaha je spasavanje svoje besmrtne duše za večnost, kao i bilo kog drugog hrišćanina. Samo k tom cilju mi idemo različito: mirjanin kroz porodicu, a monah – kroz odbacivanje sveta i držanje, Gospodu datih, zaveta. Ali glavna i osnovna delatnost naseljenika bilo kog manastira je, naravno, molitva. Ona se vrši i za vreme ustavnih bogosluženja, i u vreme izvršavanja monaškog molitvenog pravila, a takođe, „u svako vreme i u svaki čas“. Kod nas svaki dan počinje i završava se molitvom.
A vrhunac svega je svakodnevna liturgija! U toku dana: u trpezariji, na poslušanjima, uvek se nešto dušekorisno čita. Žitija svetih, na primer. Sećate se kako je pisao psalmopevac David: „Sa svetima postupaš sveto, s čovekom vernim, verno, s čistim, čisto“ (Ps. 18,25-26) Još je sveti Isak Sirin učio: „Zbližuj se sa pravednima i kroz njih ćeš se približiti Bogu“. A kako je dobro o tome napisao i objasnio nam svima, svetitelj Ignjatije: „Razgovori i poznanstvo sa svetima donose svetost. Od sada, u toku kratkog zemaljskog života, koji se u Pismu čak i ne naziva životom, nego stranstvovanjem, upoznajemo se sa svetima. Ti hoćeš da pripadaš njihovom društvu, hoćeš da budeš sudeonik njihovog blaženstva? Od sada stupi u opštenje sa njima. Kada izađeš iz zidina tela, oni će te primiti kod sebe, kao svog poznanika, kao svog druga.“ Zlatne reči, saglasićete se!
 
- Istina, zlatne. Matuška, a kako da shvatiš da li živiš duhovnim životom ili ne?
 
- Duhovni život – to je, pre svega, želja da se žrtvuješ za bližnjeg. Prihvatiti, nahraniti, reći reči utehe, podeliti nešto materijalno. Na kraju, bar prosto saslušati čoveka. I istinska ljubav – to je takođe spremnost da se žrtvuješ radi nekog i radi nečega.
Evo danas su skoro nestali srećni brakovi. Još se ni gosti sa svadbe nisu razišli, a mladenci već ne mogu da vide jedan drugog. Ponekad kod mene dolaze i mole za savet – ženiti se ili ne, udavati se ili ne. Kako ja, monahinja, na to mogu da odgovorim? Po meni – želje Gospoda ni nema, nego ti pitaj sam sebe: „Da li sam ja spreman da dam svoj život za ovu devojku?“ Ako si spreman – ženi je. Tako isto i pri izboru muža treba raditi – ako si spremna da s njim pođeš i na kraj sveta, onda idi!...
 
Duhovni život je tajna. Treba se veoma pažljivo odnositi prema svojim mislima i postupcima. Ja se često sećam događaja, koji se desio kod nas u Tolgi. Izgoreo je nekako zimi kokošarnik u našem podvorju. Sestre su bile tužne i zbunjene – kako se to moglo desiti? Možda je došlo do kratkog spoja zbog grejalice, koju su ostavili uključenu? Potom sam se setila dvojice radnika, koji su malo pre toga dolazili za novac za svoj rad, a novca u tom momentu nije bilo. U trenutku mi se stvorila slika, kako su dolazili kod nas pešice, po zimskom putu: jak vetar, mećava. I uzalud! Shvatila sam s kakvim su ogorčenjem pošli kroz tu nepogodu nazad. „Majko Nikolaja, - govorim pomoćnici, - nađi ih odmah i hitno ih isplati!“
 
- Matuška, a kako se može probuditi iz duhovnog sna?
 
Kako? Pre svega, molitvom. Molitva, ukoliko dolazi iz čistog srca, ima takvu silu, da bilo koja duša vaskrsava. Iskušenja u svakodnevnim poslovima je mnogo, samo da uspemo dušu da spasimo. Gde ideš, tamo i „Gospode, pomiluj“. Bar jednom dnevno treba da zaplačeš za svoje grehe i da se pokaješ. Gospod vidi da smo svi sujetni. U gradu – svetska sujeta, kod nas – sveta sujeta. A treba da se spasavamo. Sve moramo da ostavimo i odlazimo... Samo s Gospodom nije strašno ni umirati, s Gospodom je svuda dobro. „Bez Boga, - kako govore sveti oci, - ni do praga“. Gde god da si, ma šta da radiš, treba se moliti, prizivati Boga.
 
U trenutku molitve. Foto Vladimira Orlova

Još pomaže da osvežavaš dušu, bavljenje milosrđem. Mi smo uspostavili vezu s 7-om gradskom bolnicom. Pomažemo lekarima i pacijentima. A lekari nas. U našem selu, Tolgi, ima slabih starica, bolesnih, i mi im uvek pomažemo u svemu u čemu možemo: i hranom i odećom. Za decu smo otvorili nedeljnu školu. Mnogo dece iz drugih ruskih škola dolazi kod nas. Sestre za njih organizuju veoma interesantne ekskurzije.  Sve to rade s velikom ljubavlju. Trude se, dele svoja znanja, umeća, toplinu svoje duše. To je glavno.
 
Mali poklonici iz Nedeljne škole Trojice-Sergijevog Varnickog manastira. Foto Igora Denisova
 
Mali poklonici iz Nedeljne škole Trojice-Sergijevog Varnickog manastira. Foto Igora Denisova
 
Mali poklonici iz Nedeljne škole Trojice-Sergijevog Varnickog manastira. Foto Igora Denisova
 
- A šta ako molitva, kako ste rekli – „iz čistog srca“ – ne ide, i nikako ne možeš da se koncentrišešna nju?
 
- Znate kako je na to odgovarao jedan Hristoljubac – shiiguman Sava Pskovo-Pečerski? On je govorio: „Ne ostavljaj molitvu, kada neprijatelj nagoni na tebe ravnodušnost. Ko sebe prinuđuje na molitvu pri suhosti duše – taj je veći od onog ko se moli sa suzama“. Ili, na primer, Episkop Ignjatije je pisao svom duhovnom čedu: „Ako pri molitvi nemaš dužnu pažnju, neka te to ne plaši. Bog će dati pažnju u svoje vreme onome, ko svojom postojanošću u vežbanju molitve i u prinuđivanju sebe k pažnji, dokaže da zaista želi da se moli s pažnjom“. Drugi svetac je govorio: „Ja sam sve svoje nemoći položio na Boga i sebe potpuno prepustio Njegovoj volji“. I ti tako govori o sebi. 
 
- A kako se uopšte u vašem manastiru odnose prema delima svetitelja Ignjatija?
 
- Sestre su upoznate s delima vladike. Mnoge su već napamet naučile za sebe najvažnije stvari. U sveske zapisuju. S vremena na vreme čujem: „Matuška, ja sam pročitala knjigu episkopa Ignjatija, i ponovo je čitam!“ Jer njega s pravom smatraju za „oca savremenog monaštva“. Kod njega sve-sve možeš naći, dobiti odgovor na sva pitanja. Okrećem ponekad stranicu i plačem – kakva radost, kako se za nas pobrinuo svetitelj Ignjatije, koliko se potrudio! On nam je rastumačio dela drevnih svetih otaca i pokazao, kako da ih primenimo u naše vreme. Nije posvetio godinu ili dve, već ceo svoj monaški život, radu nad duhovnim delima u kojima je podelio s nama iskustvo izučavanja duhovnog nasleđa svetih otaca, počev od najdrevnijih. Sve je razdelio po temama i odvojenim tomovima – uzmi, izučavaj, kako ovde postupiti, kako tamo – koristi ih!
 
Sveća svetitelju Ignjatiju

Mislim da je, ne bez učešća vladike Ignjatija, iz našeg manastira izašlo već dvadeset igumanija. A kako? Deset godina proživi i već se priuči monaškom ustavu, ispuni se punim duhovnim životom, i već je spremna da rukovodi. I eto, kada vladika moli, mi već gledamo koja je od nas takva, odgovarajuća – i domaćinska, i da voli sestre, i da je vredna, da bi i zahtevna mogla biti kada treba, i istovremeno milostiva. Jer to je veoma težak Krst, kada i za obitelj, i za svaku sestru odgovaraš pred Bogom.
 
Foto Vladimira Orlova

- Matuška, vi evo već četvrt veka uzorno vodite ogromno domaćinstvo manastira. Gde god da uđeš – svuda je lepota i idealna čistoća. Bio to hram, trpezarija, gosteprimnica ili radionice. A kada je bilo teže: na samom početku, kada vas je bila šačica, a posla preko glave, ili sada, kada je sve organizovano i formirala se ogromna sestrinska zajednica?
 
- Ranije je bilo više tih, koji su želeli da pomažu manastiru u njegovim svakodnevnim potrebama. Dođeš u neku organizaciju ili preduzeće, čak smo i telefonom mogli da pozovemo, i kao po pravilu, dobiješ to što ti treba. Učenici su dolazili da pomažu, vojnici su davali iz svojih vojnih jedinica. Direktori fabrika su bili tako srdačni – pomagali su: jedan pošalje ciglu, drugi – metal za krov, treći plati našim radnicima.
Po ceo dan se za sve njih molimo, svako je zapisan u manastirskom sinodiku za večernje pominjanje. Sada, pak – neko je u finansijskoj krizi, neko sada ima gazdu u Moskvi, kod drugih je nešto drugo. Sećam se, kakvi su milosrdni prema nama bili i sami naši prvi parohijani, prosti ljudi – posuđe su nosili, hranu, odeću: „Uzmite radi Boga, zatrebaće vam!“ A tek koliko smo pošiljki dobijali poštom! Sestre su se čak žalile da ne uspevaju da ih otvore!
Sada, pak, takvo blagostanje ljudi ponekad samo dostignu, trude se, trude, trude, da bi zaradili i na tome i na onome, i sve jedno, nemaju dovoljno. Tako i dobijamo, da za duhovnost ne ostaje snage, ni vremena, ni želje i radosti u životu nema nikakve.
 
- A šta vas, matuška, može da obraduje?
 
- Moja radost – to je to, što je od 2003. godine s nama Domaćica naše obitelji – naša ikona – Tolgska Bogorodica. Oko 80 godina je provela u muzeju, gde su je, naravno, čuvali, brinuli o njoj i cenili je. Ali pravi život ikone se obnovio tek sada, zato što je život ikone moguć samo u hramu. O povratku u manastir čudotvorne ikone smo maštali i molili se od prvog dana, ali o njenoj predaji manastiru smo mogli da počnemo pregovore tek onda, kada smo obnovili razrušene hramove. Radnici muzeja su dugo bili nepopustljivi, govorili su da se spomenik umetnosti i kulture XIV veka može čuvati samo u državnom muzeju. Ipak, u svom dugom životu, više od 600 godina Tolgska Bogorodica je provela u hramu. Niti je od sveća potamnela, niti su poklonici oštetili njen umetnički sloj.
 
Povratak Svetinje. 20. avgusta 2003. godine

Njegova svetost, Patrijarh Aleksije II, sada pokojni, nam je tada pomogao, kao i bivši mitropolit Kiril, koji je sada Patrijarh Moskovski i cele Rusije, i Predsednik Rusije – Vladimir Vladimirovič Putin. Spasi ih, Gospode! S muzejom, gde se ona čuvala svo sovjetsko vreme, bio je zaključen Ugovor zajedničkog korišćenja. Specijalisti svake nedelje pregledavaju ikonu, kontrolišu njeno stanje, a mi, sa svoje strane, izvršavamo sve propisane zahteve o čuvanju: Ikona je stavljena u specijalni blindirani ćivot s alarmom, gde se održava određena temperatura i vlažnost vazduha. Pored ikone danonoćno dežuraju čuvari. Za sedam stoleća, ta ikona Bogorodice je ljudima darovala mnogo čuda.
 
Bogosluženje kraj čudotvorne ikone
 
Predanje glasi, da se čak dogodilo vaskrsenje umrle bebe za vreme molitve pred ikonom. Car Ivan Grozni je ovde bio izlečen od bolesti nogu. Posle njega svi ruski vladari su ovde dolazili na molitvu. Tolgska Čudotvorica je lečila ljude od slepoće, gluvoće, nemosti, od glavobolje, od gneva i besa. Postoje svedočanstva o njenoj pomoći supružnicima bez dece. I u naše vreme Majka Božija čini čuda svakodnevno! Posebno posle Tolgskog praznika dobijamo mnogo pisama. Jednu je bolela noga, i izlečila se, drugi je našao posao, treći se izlečio od pijanstva, četvrtoj se vratio muž, peta se izlečila od dijabetesa. Čak se i od raka izleče ljudi, koji se s verom i ljubavlju poklone našoj ikoni.
 
Dan Tolge

Posebno se, ponoviću, čuda dešavaju na Tolgin dan. Čak sam primetila, da dolaze ljudi malo verujući – sestre ih savetuju da stave sveću, napišu zapisku, i dešava se da se oni posle vraćaju, zahvaljuju za pomoć u rešavanju nekih svojih problema. A kako često tek zaboravljamo da zahvalimo Bogu! Jer za sve, čak i najmanju sitnicu, treba da budemo i Bogu i bližnjem zahvalni. I u nevoljama koje trpimo, takođe, treba videti Promisao Božiju i Njegovu brigu o našem spasenju.
Kako je dobro o tome rekao svetitelj Ignjatije: „Hvala Bogu! Moćne su reči! – govorio je on, - U vreme tužnih okolnosti, kada srce okruže pomisli sumnje, malodušja, nezadovoljstva, roptanja, sebe treba prinuditi k čestom, pažljivom i bez žurbe, ponavljanju reči: Hvala Bogu!“ To je istina – Gospod i Anđeo čuvar su ti najbliži u vreme tuge.
 
Sećate se priče o tome, kako se jednom Anđeo obratio čoveku:
 
- Da li hoćeš, da ti pokažem tvoj život!
- Hoću, - rekao je čovek.
Anđeo ga je podigao iznad zemlje i čovek je video svoj život i dva para tragova koji idu pored.
- Ko je to podred mene?
- To sam ja, - govori Anđeo. – Ja te pratim kroz ceo tvoj život.
- A zašto ponekad ostaje samo jedan par tragova?
- To su najteži trenuci u tvome životu, - govori Anđeo.
- I zašto si me napuštao u za mene najtežim trenucima? Kako si mogao da me ostaviš? -  ogorčeno je pitao čovek.
- Ne, to sam te ja nosio na rukama, - tiho je odgovorio Anđeo.
 
Na poslušanju. Foto Igora Denisova 
 
- Matuška, šta savremeni čovek mora da otkrije u sebi, da bi shvatio da mu je bolje da ode u manastir?
 
- Jedna monahinja je pričala kako je pitala svoju unuku: „Šta ti hoćeš – da se udaš ili da ideš u manastir?“ „A šta je to, bako, udati se, i šta je to – poći u manastir?“ „Udati se, to znači ugađati mužu, svekrvi i deci, a zaboraviti na sebe! A poći u manastir – to znači ugoditi Bogu i paziti na sebe!“ „Oh, onda je bolje da budem monahinja!“
To je, naravno, šala. Ali kao i u svakoj šali, i ovde postoji deo istine. A ako govorimo ozbiljno, onda na vaše pitanje postoji odgovor kod tog istog svetitelja Ignjatija. On je govorio, da je on sam izabrao monaški put kada je odlično shvatio da „...svi ovozemaljski poslovi, naslađivanja, počasti, prednosti – one su samo prazne igračke, s kojima odrasla deca gube blaženstvo večnosti“.
 
Monaštvo - tajna

Zašto se to nekome otkriva, a nekome ne, - to je tajna. To je Božija Promisao. Ali ni nije obavezno da svoju besmrtnu dušu spasavamo samo u manastiru. Kako je govorio prepodobni Lavrentije Černigovski jednoj poslušnici: „Neće svi na svetu da poginu, i neće se svi u manastiru spasiti!“ 
Manastirski monasi i shimnici, - objašnjavao je starac, - biće na sedmom nebu, ali kada bi ti znala šta očekuje te devojke koje žive u svetu! Upravo tim shimnicima će Gospod reći da ustupe mesto tajnim, koji nisu živeli u manastiru. I oni će stati mnogo ispred njih!“ 
I ja danas znam ljude, koji se u svetu spasavaju Isusovom molitvom. U njihovoj duši je Bog glavni. U hram idi, ne čini velike grehove i odnosi se prema svima tako, kako hoćeš da se oni odnose prema tebi. To je zlatno pravilo spasenja.
 
Foto Igora Denisova

- Danas se ponekad srećemo s ljudima, koji osuđuju manastire, govore da oni „nisu ti“ i monaštvo „nije to“. A od koga, matuška, to zavisi, da li će manastiri biti „ti“?
 
- Od koga? Upravo od toga, ko tako smatra, od njega i zavisi. Počni od sebe, postani „taj“ monah! Na primer, kada sam ja došla u manastir, kakva je ljubav u meni bila, svaku monahinju sam tako volela! Eto, mati Tihona. Među prvima je došla u manastir. Na poslušanja je trčeći išla, samo da bi poslužila bližnjem.  Nama je sve u manastiru bilo sveto. U manastiru i jeste sve sveto! U bilo kojoj obitelji. Jer one su namoljene vekovima, sveci su se ovde molili. Zato je nama sve – „to“. Da, postoje ljudi kojima se nigde ne sviđa: ni u svetu, ni u porodici, ni u manastiru. Ali to je takva duhovna bolest i nju treba lečiti ispovešću, pričešćivanjem Svetim Tajnama, čitanjem Jevanđelja.
Kada čitaš Jevanđelje, tada Gospod isceljuje. Mnogi tako i govore, da su počeli redovno da čitaju Jevanđelje i tako je duši postalo slatko i dobro, da čovek zaboravlja o zemlji i zemaljskom. Prosto radost treba tražiti, ne zemaljsku, prolaznu, krhku. Monah oseća duhovnu radost, koju mu niko ne može oduzeti. 
 
 Jedna od prvih sestara obitelji, monahinja Tihona. Foto Igora Denisova.

Evo, mi smo se danas pričestili i radosni smo što smo se sjedinili s Gospodom. Sve nam je blagodatno! Nikada ne treba da padamo u uninije. Ipak, lukavi nas ponekad iskušava i nekakvom tugom, i žalošću: nekoj se nešto učinilo, drugu je nešto iznenadilo. Uvek sestrama ponavljam: „Monahinji je drug, jastuk! Čuvajte se praznih razgovora!“ Tada se spasavamo Isusovom molitvom, ispovešću pomisli, služenjem bližnjem i blagodarnošću Bogu za sve.
Šta je Gospod rekao pred stradanje na krstu? „Novu vam zapovest dajem da ljubite jedan drugog, kao što ja vas ljubim, da se i vi ljubite među sobom. Po tome će svi poznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom“. (Jov 13,34-35)
 
Tolga. Foto Igora Denisova

- Matuška, naš susret je pretpraznični, ali ne mogu da vas ne pitam o tome, kako doživljavate to što se danas dešava u svetu, u Ukrajini, u Rusiji.
 
- To je bol, veoma velika bol. Ja sam rođena u Ukrajini, i moja sestra nosi poslušanje u Ukrajini, u Černigovskom manastiru. Hvala Bogu, kod njih je sada mirno. Mi se posle svake službe posebno molimo za našu slovensku braću. Šta tu može da se kaže? Ne usuđujem se da sudim. Bolje se setimo šta su u slično vreme govorili sveci. Svetitelj Ignjatije je još tada, krajem XIX veka, predvideo sve te nevolje, govorio je: „...Delovanje evropskih učenja neprestano se pojačava. Moraju se pojačavati i posledice tog delovanja“. Eto i sada se dešava to što se dešava.
 
- A da li će odoleti kanonska pravoslavna Crkva u Ukrajini, kada sve češće i češće čujemo iz raznih eparhija pozive na zaštitu od raskolnika?
 
- Postoje proročanstva o tome mnogih svetaca. Isti taj prepodobni Lavrentije Černigovski, koji se, takođe, rodio u Ukrajini i ceo svoj život se tamo podvizavao, prozorljivo je upozoravao, da „... kada se pojavi mala sloboda, odmah će da se pojave lažna učenja, i u Ukrajini će silno da se pobune protiv Pravoslavne ruske crkve, njenog jedinstva i sabornosti. Ali sve te klevete lukavog i lažna učenja će iščeznuti, i biće jedinstvena Pravoslavna ruska crkva“. 
Još je otac Lavrentije, u razgovoru s arhimandritom Nikiforom, (kod koga sam ja još od detinjstva bila poslušnica), govorio da su „naše rodne reči – Rusi i ruski. Kijevska Rusija je bila jedinstvena s velikom Rusijom. Kijev se ne može zamisliti bez velike Rusije i odvojeno od nje“. I dodao je: „Ni u kakvom slučaju! Ni u kakvom slučaju!“ A o sudbini Rusije mi čitamo kod baćuške, prepodobnog Serafima Virickog, koji je predvideo da će mnoge zemlje da se pobune protiv Rusije, ali ona će odoleti. Zato, kako je rečeno u Jevanđelju: „Ne boj se, samo veruj!“ I nema za nas važnijeg i težeg rada i danas, i uvek, od toga da radimo nad sopstvenom dušom.
 
Foto Igora Denisova

- Evo, upravo ću se drznuti da vas na kraju pitam i o duši... Matuška, vašu obitelj, zbog svoje istorijske i duhovne vrednosti u pravoslavnom svetu, kakvi sve visoki gosti nisu posećivali! Njihove svetosti Patrijarsi i predsednici Rusije, oligarsi i ministri, poslanici i najpoznatiji društveni radnici. Za preporod te drevne obitelji, bili ste nagrađeni mnogobrojnim ordenjem i medaljama. I naš sveruski starac – arhimandrit Pavle (Gruzdjev), čitala sam – veličao vas je, ponekad, „Vaša visokoporepodobnosti, stara igumanijo“! Kako uspevate da izađete na kraj s sujetom, koja se prikrada sa zemaljskim počastima, s iskušavanjem „bakarnim trubama“, kroz koja je retko ko prošao dostojno? Zaista, kako je pisao, nama često pominjani danas, svetitelj Ignjatije, - „izbegavaj ljudske pohvale“.
 
- Pa, moglo bi se reći... (osmehuje se). Naš baćuška, Pavle, bio je takav jurodiv, na taj način nas smirujući, nedostojne. A što se tiče zemaljskih nagrada i počasti, tu nas svetitelj Ignjatije uči, da bilo koje uspehe ne primamo kao svoju zaslugu, već samo kao ispunjavanje volje Božije. Nisam ja po svojoj želji i volji dospela do ovog bisera naše Rusije – Tolge. Pomislite samo, gde je Kijev, u kome sam se tada podvizavala, a gde je Jaroslavlj? S druge strane, to je veoma dobro, što rukovodstvo naše države, Jaroslavske oblasti, našeg grada, ne ostavlja život manastira bez pažnje, s uvažavanjem se odnose prema Crkvi i pravoslavnoj veri. To je veoma važno. Jer, kako je govorio naš Nebeski pokrovitelj – episkop Ignjatije – „Od razvoja ideje pravoslavlja i od čvrstine pravoslavlja, zavisi energija našeg naroda, samostalnost njegovog duha“. Šta tu još može da se doda? Time je sve rečeno. Amin. 
 
Foto Igora Denisova

- Hvala vam, matuška, za razgovor, za vaše pouke – „o jedinom što nam treba“.
 
- I vama hvala, i svim vašim čitaocima. Zdravlja svima, duhovnog i telesnog, spasenja u blaženoj večnosti. Biće nam drago da svakog vidimo pored zidina naše Tolge. Dolazite – čekamo vas!
 
prevod sa ruskog M. S.
8.Avgusta 2014.
 

Pročitano: 9382 puta