MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NESAVREMENE MISLI O SAVREMENOM RUSKOM MONAŠTVU



Služenje Liturgije pod otvorenim nebom, pri mrazu od -40 stepeni, kada se sveštenik koji služi prekriva injem i postaje sličan Deda Mrazu, ne govoreći o promrzlim usnama, pri upotrebi Svetih Darova, ostavljaju takve neizbrisive utiske, da retko ko od sveštenika, koji su tamo služili želi da ponovi te podvige, da ne bi pokvario prvi utisak.

Jedna od sestara, stojeći na molitvi, pomislila je: a šta, ako može baćuška da vidi molitveno raspoloženje onih koji se mole, kao što je to mogao Sisoje Veliki? I samo što je to pomislila, odjednom čuje kako otac Petar, kao da odgovara na te skrivene misli, jasno govori: „Bog je isti, kao i u vreme Sisoja Velikog“.
 
Opis života sveštenika Petra Jerusalimskog.
 
A ja mislim, čovek je oslabio od hiljadugodišnjeg života. Vidim to i kod mladih i kod starih. On kao i jede i spava više, i rad dugo ne trpi, ponovo se odmara. Sasvim se umorio čovek, oslabio i razmazio. Ni rad, ni ratovanje mu više ne pričinjava radost.
 
P. Lucik. A. Samorjadov. „Okraina“.
 
Pročitao sam negde, u nekoj mudroj knjizi, o tome, da je svetski život povezan „s većim teškoćama i ispitanjima, nego život u manastiru“. To mišljenje, kako mi se čini, je prilično sporno. To je isto, kao kada kažete regrutima, da će na frontu baš da se odmore, da je pod vatrom protivnika najveseliji život.
 
Naravno, takva misao može da dođe u glavu samo onome, ko sa strane gleda te iz manastira, koji su već prošli taj romantični period obnavljanja manastirskog domaćinstva, gde su skromno-bedno opremljene tople kelije, gde je organizovana dobra ishrana i gde živi prilično složna manastirska bratija. kao i onome, ko „baca“ pogled na život mirjana, koji vode neprestanu borbu za opstanak u savremenom surovom svetu.
 
Može se pomisliti da monasi žive bez tuge i briga. Samo ako se pri tom, ne setimo da je naša Crkva u stalnom ratu, a monasi su borci na liniji fronta u toj nevidljivoj borbi. I, na kraju krajeva, stanje u Crkvi ne karakterišu statistički podaci i hvalospevi, o broju krštenih i opevanih hrišćana, već stanje monaštva.
 
Ne treba zaboravljati, da su u raznim etapama istorije Ruske crkve uslovi, u kojima se formiralo i razvijalo rusko monaštvo, bili različiti. Ali, još u srednjem veku je nastala tradicija, po kojoj se duhovni život manastira određuje ličnošću igumana, njegovom duhovnom obdarenošću. Tradicija, u kojoj glavnu ulogu ne igra sistem, već duhovni primer nosioca tog sistema.
 
Poslednjih dvadeset pet godina u istoriji ruskog monaštva je karakteristično, u tom smislu, što je ono u prethodnih sedamdeset godina izdržalo period najsurovijeg progona. Ako je 1917. godine u Ruskoj crkvi bilo više od sto hiljada monaha, onda je posle 70 godina Sovjetske vlasti, ostalo njih jedva nešto više od hiljadu. I kada posle 1988. god., kao rezultat promena politike Sovjetske vlade prema crkvi, počinje masovno otvaranje manastira, nastala je jedna čudna situacija.
 
Pošto, da bi se organizovao duhovni život u novootvorenim manastirima, nije bilo dovoljno monaha koji su imali dovoljno iskustva u duhovnom životu, često su, ne samo monasi, već i igumani i duhovnici bili jedva ocrkovljeni mladi ljudi.
 
Ovde bi trebalo obratiti pažnju na to, da su u prethodnom periodu u monaštvo stupali uglavnom mladi ljudi, vaspitani u hrišćanskim porodicama i koji su još od detinjstva znali šta je to molitva i poslušanje. A krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX veka, manastirsku bratiju su popunili ljudi, koji su većinom imali veoma mutnu predstavu o svakodnevnom hrišćanskom životu. Može se reći da su na pir Gospodnji bili pozvani svi, koga su Anđeli zatekli na raskršću puteva: hrome, slepe itd. A poneko i nije došao u „bračnoj odeći“.
 
Daleko od toga da su svi izdržali ispitanja, koja su ih snašla. Ali u ratu je kao u svakom ratu, makar bio i nevidljiv, bez žrtava se ne može. Ti, pak, koji su sve izdržali – kao oni na frontu, koji su se, prošavši vatreno krštenje, našli u prašini, brzo su se vraćali u borbu, ne zato što se nisu bojali smrti, već zato što su za njih tamo bile uobičajene okolnosti, i koji su osećali da su tu na svom mestu, sada više ne mogu da zamisle drugačiji život. Postali su ta so, koja nije obljutavila, dokazujući svetu da savremeno rusko monaštvo ostaje nosilac tradicije ruskih podvižnika prethodnih pokolenja.
 
Podatke o njima nećete naći u sredstvima masovnog informisanja. Oni se ni ne trude da postanu poznati kao njihovi prethodnici. Naravno, ne smem ih nazvati velikim podvižnicima, ali u naše vreme, kada mnogima odsustvo uobičajenih kućnih uslova – parnog grejanja toplog toaleta i interneta, već izgleda kao katastrofa...
Priče o tome da se tamo negde, daleko, ne samo od velikih gradova, već i malih sela, u uslovima potpunog odsustva kućnog komfora, još mogu sresti monasi, koji pri tome nisu ljudi poremećenog uma, već u potpunosti zdravomisleći i koji nisu prekinuli vezu s Crkvom, izazivaju nepoverenje i skeptički osmeh kod bratije prestoničkih manastira. Ipak, u ostalom, i ja bi se skeptički odneo prema tim pričama o savremenim pustinjacima, da se nisam i sam sretao sa nekima od njih.
 
U mojoj domovini, gde čak život prostih ljudi izgleda ekstreman žiteljima velikih gradova, posle iseljavanja ljudi iz sela tajge, ogromna teritorija, koja je i pre toga bila retko naseljena, postala je potpuno pusta. U jedno od napuštenih naselja, uselilo se nekoliko pustinjaka monaha. Oni imaju malu crkvicu, u kojoj bogosluženje vrši jeromonah P.
 
Ipak, jednom godišnje oni odlaze u svet, da bi se ispovedali kod duhovnog oca. Jedan od njih, monah A., se tamo podvizava već petnaest godina – u početku u pećini, koju je on iskopao u strmoj obali reke Čusovaja, zatim u zemljanici blizu jednog sela na severnom Uralu, a poslednjih nekoliko godina – u gluvoj tajgi, dalje od naseljenih mesta. Pričali su mi o njemu, da je toliko strog u postu, da se dugo hranio sirom, napravljenim od kore jela.
 
Pričali su mi i o dve monahinje, majci i ćerki, koje ipak su živele, ne toliko daleko od naseljenih mesta, u napuštenoj banji, na mestu gde je nekada bilo veliko selo, a danas šušti mlada šuma.
 
I u Jaroslavskom kraju, u usnulim šumama Isakove pustinje, podvizava se monahinja Jelisaveta. Pre nekoliko vekova, tamo se javila čudotvorna ikona Presvete Bogorodice. Uskoro se na tom mestu obrazovao muški manastir i u njegovoj blizini seljačko naselje. Pri kraju XIX veka u manastir je bio zapušten, i preobrazovan u ženski. Neko vreme je tu došlo do preporoda, o kome svedoče zidovi manastirskih korpusa i hrama, ikoji su se održali do danas.
 
Posle revolucije 1917. god. obitelj je postojala još nekoliko godina, ali, na kraju je bila zatvorena. U njenim zidinama su bile razne ustanove, poslednjih godina, čini mi se, psiho-neurološki internat, koji je prekinuo svoje postojanje negde do, ili prvih godina posle raspada SSSR. Uskoro se raspao i kolhoz, koji je postojao u Isakovoj pustinji. A prvih godina XXI veka, iz tih mesta su otišli i poslednji žitelji.
 
Postepeno su polja zarasla mladim drvećem, po ulicama naselja su počele bezbrižno da šetaju divlje zveri, a u napuštenim kućama ptice su svijale svoja gnezda. Tada još vladajući arhijerej Jaroslavske eparhije, arhiepiskop Kiril, nije blagoslovio monahinju Jelisavetu da počne s obnovom Isakovske obitelji. Još od tada joj se za srce prilepilo to mesto i, iako je morala veliki deo svog vremena da provodi na putovanjima u potrazi sredstava i materijala neophodnih za obnovu hrama i kelijskih korpusa, sve njene misli su bile okrenute k njenoj omiljenoj „pustinji“.
Pošto nije bilo boljeg rešenja, napravila je sebi keliju u zgradi, gde je nekada bila seoska prodavnica. Pobrinuvši se oko obnavljanja bogosluženja, pomoću drugova i dobrotvora, napravila je hram u kome su povremeno vršili službe sveštenici, po molbi Jelisavete, i o tamošnjoj službi su im ostali neizbrisivi utisci
Pošto je jedini put u Pustinju, od najbližeg naselja, dugačak desetak kilometara, samim tim on predstavlja polje podviga.  U periodu jesen-proleće moraju se nadvladati izliveni potoci i reke, a takođe, na nekim mestima i blato. Zimi se moraju probijati snežni nanosi na skijama. Ako joj se mnogo posreći, lovci iz lovačkog društva koji pomažu majci Jelisaveti, mogu je dovesti na snegohodima (motorne sanke).
 
Služenje Liturgije, praktično pod otvorenim nebom, pri mrazu od -40 stepeni, kada sveštenik koji služi biva prekriven injem i počinje da liči na Deda Mraza, da ne govorimo o promrzlim usnama pri kraju čaše, prilikom upotrebe Svetih Darova, ostavlja toliko jak utisak, da retko ko od otaca, koji su tamo služili, želi da ponovi taj podvig, da ne bi pokvarili prvi utisak.
 
Istina, nedavno su u pustinji izgradili malu crkvu u ime prepodobnog Serafima Sarovskog. Ali najčešće se pokušaji zagrevanja hrama zimi završavaju time što se dim, umesto da izlazi kroz dimnjak, vraća nazad u prostorije hrama i onda se moraju otvarati vrata svom širinom, da bi dim izašao, i temperatura se ponovo izjednačava s vanjskom. Tako prostor za podvige sveštenika, ne samo da se nije suzio, već se čak i proširio.
Onih dana, kada se u pustinji ne vrše bogosluženja, i nema hodočasnika, mati Jelisaveta ne očajava. Jedno vreme se bojala vukova, kojih se u poslednje vreme mnogo namnožilo. Po njenim pričama činilo se da je sivi vukovi stalno prate. Nekada je čak pomišljala da nabavi nekakvo oružje, da bi pri krajnjoj neophodnosti zaplašila grabljivce, pošto su je oni nevidljivo pratili kada je na skijama odlazila iz pustinje u spoljnji svet, i čak je dočekivali kada se vraćala. Ali posle toga, kada mi je ispričala lovačku priču o starom usamljenom vuku, koga su njegova mlađa braća isterala iz čopora, ona je s iskrenim saosećanjem rekla:
 
- Kako će on tamo, jadnik, sasvim sam?! – ja sam shvatio da je nju zapravo čopor priznao za svoju i da je nikada neće napasti.
 
Može se još mnogo toga interesantnog i zanimljivog reći o mati Jelisaveti. Ali, mislim da je gore rečeno dovoljno, da bi se uverili u to, da u Rusiji još nije nestalo pravo monaštvo. Ipak, čudimo se, odakle dolaze ti „čudni“ ljudi u epohi sveopšteg razočaranja i umora, kada su čak i deca umorna od života. Ali pošto svet opstaje do danas, znači još postoje istinski rabi Božiji, i nije baš sve tako loše.
 
Ostaje još da se doda, da sve ono što sam napisao nema za cilj rasuđivanje, gde su istinski podvižnici, ili čiji je podvig veći, pošto je u gradskoj sujeti, možda, mnogo teže držati monaške zavete i ustave, već ovde samo težim da se ohrabre ti, koji su „žedni“ asketskih podviga, da ne sumnjaju u mogućnost njihovog izvršavanja u savremenom svetu.
 
Protojerej Dimitrije Čistjuhin. Jaroslavlj
21 januara 2013. godine
 
Prevod sa ruskog S. M.
2.Avgusta 2014.
 
Izvor: http://www.pravmir.ru/nesvoevremennye-mysli-o-sovremennom-russkom-monashestve/#ixzz38jWqsd9w

Pročitano: 5320 puta