MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNI RAZGOVOR OCA GAVRILA SA SESTROM TANJOM



“Tamo je bila samo svetlost i blaženstvo, neopisiva radost i blagodat. Više mi nije bilo ni hladno, niti sam bila gladna ni žedna. I ja sam shvatila da sam u naručju Božijem”

 


sestra Tanja : Bog pomaže, oče Gavrilo, blagoslovite! Da li ste dobro? Znam da nisam dostojna ni da Vam pišem, ali ne mogu da zaustavim suze…


otac Gavrilo - Bog blagoslovio, sestro Tanja! Slobodno pričaj šta te muči, a ako ovaj razgovor bude kvalitetan, potrebno je da ga i drugi pročitaju kako bi od njega mnogi imali duhovnu korist.


sestra Tanja : Da li sam ja na pravom putu, oče? Ove vesti, koje dobijam iznutra...da li to dolazi od Gospoda, ili ja umišljam, ili pak dolazi od onog nepomjanika, čija sam sluškinja do skoro bila? Kako da budem sigurna da to baš meni Gospod govori? Plašim se nekada da ja možda sve to umišljam, pa onaj loši hoće tako da me opet prevari… Ja se molim Gospodu za oproštaj i da mi pošalje Duha Svetoga da u svemu činim, mislim i govorim volju Božiju i da živim po volji Božijoj. I molim se da to bude u svim segmentima mog života, na svim poljima i u svakom trenutku…


Kad sam bila mladja, oče, još u Beogradu sam usnila ovaj san: Kao ja sam kod svog pokojnog dede Nikole u Lici, na jednoj planini i deda me pošalje da donesem drva, da bismo mogli da se ugrejemo, jer je bila zima i sneg. I ja izadjem napolje iz dedine kuće, kad tamo čopor vukova… Počinju da me jure da bi me pojeli. Ja počnem da bežim uz planinu, a sneg oko mene i sve klizavo. Čujem režanje besnih vukova spremnih da me rastrgnu. Odjednom, od straha više ne mogu da bežim...Kad su vukovi već mogli da me dohvate, u tom trenutku nečija ruka, puna svetlosti, podiže me sa zemlje i postavi na vrh neke druge planine. Tamo je bila samo svetlost i blaženstvo, neopisiva radost i blagodat. Više mi nije bilo ni hladno, niti sam bila gladna ni žedna. I ja sam shvatila da sam u naručju Božijem i htela sam da ostanem tamo i zato sam rekla Gospodu: - „Gospode, uzmi me i nikada se ne odvajaj od mene, i ne daj da se vratim dole medju vukove”. Ja tada nisam htela da se vratim ni majci, ni ocu, ni dedi, ni nikome na zemlji, jer je blaženstvo, koje sam tada osetila na toj visini u toj svetlosti, bilo nešto najlepše što sam ikada u životu uspela da doživim, čak do današnjih dana. Tu nije bilo vremena, ni bola, ni patnje, ni straha, ni bilo koje druge želje, osim da se tamo doveka ostane…


Tada meni ta svetlost, bela i beskonačna kaže: - „Idi i vrati se dole medju seljane, odnesi im drva da se ugreju!” A ja tom glasu kažem da će me oni vukovi rastrgnuti, ako se vratim, i da je meni lepše da ostanem uz Gospoda. Tada meni ta svetlost kaže uz veliku blagost i dobrotu, kao kad majka dete šalje u školu: . „Idi dole medju seljane, i pričaj im kako sam te izbavio iz čeljusti zverskih i kako sam te spasio!” Ja sam bila tužna što me ta svetlost nije zadržala, jer ja nisam htela da se vraćam u to selo, medju te ljude… Evo, i sada plačem što me tada Gospod nije uzeo, jer ne bih više greha činila… A ovako, ja sam se od tada, otkad sam usnila taj san, prenapunila greha. A pokušavam da se postom, ispovešću, ljublavlju i totalnim pokajanjem očistim od svojih grehova ... a bol je veliki, i ja i dalje grešim, i nikako da prestanem…


Oče, ipak ovaj san kao da mi daje sigurnost, da kad čujem Božiji glas i osetim da je sa mnom Duh Sveti, Gospod Isus Hristos, da to onda i jeste glas Božiji i da onda i zaista jeste u meni i sa mnom Duh Sveti, koji me vodi.


 


 

"Gospode, uzmi me i nikada se ne odvajaj od mene, i ne daj da se vratim dole medju vukove"

Moj voljeni i dragi suprug Nikola i ja došli smo u London 1998. godine Gospodnje, nekoliko meseci pre Nato bombardovanja naše otadžbine. Puno, puno, puno iskušenja smo prošli jer nas je dragi naš Gospod sve vreme vodio, pomagao i spasavao. Svaki put kad prevazidjemo neko iskušenje, mi se osećamo jačim, ali tada kao po nekom čudesnom providjenju, osetimo kao da su pred nama još veći i teži zadaci. Sada, ovih dana imamo veliki zadatak, veći nego do sada...čak izgleda neracionalno i skoro nemoguće, prosto, kao da nam taj zadatak nije dat od ovoga sveta. Sve oko nas, što je realno i logično, zapravo se raspada. Mnogim ljudima ovo što smo sada započeli izgleda nemoguće i mnogi ljudi misle da mi nismo normalni…


Gospod je meni podario da osnujem svoju firmu još prošle godine u oktobru mesecu. Ja sam se dugo opirala, jer sam se i sama uplašila od činjenice šta se sve dogadja oko nas sitnih, malih, grešnih ljudi. Tako da sam od tada do sada imala puno prepreka, koje sam uz pomoć Duha Svetoga i moga Andjela čuvara, uspevala da savladam. Ja se bavim dizajniranjem cipela, i u tom svetu mode, nema puno mesta za duhovnost, jer je cela ta kultura dosta zaprljana. Retko koji modni dizajner je i verujući, čak od onih koje ja lično poznajem nema ni jednoga.


 


 

rad Nikole Savića

Moj suprug je slikar i poslednju seriju slika koje je uradio, posvetio je našem dragom Gospodu. On je citirao delove i pasuse iz Svetog Pisma i stavljao te reči na velika platna. On, kao hranitelj porodice, ima veliku odgovornost i sada, kada su se naše finansije dosta uzdrmale, mi se obraćamo Bogu da nas vodi i provede kroz ovu veliku pobedu. Ali, to nije naša pobeda, to je Pobeda Hristova, u slavu i čast našeg Tvorca. A zna Gospod istinski razlog zašto smo krenuli u ovaj naš posao… Naravno, ne samo da bismo živeli ugodno i u blagostanju, ne samo da se skućimo i pošaljemo sina u dobre škole; ne samo da pomažemo majke, braću i sestre naše i decu njihovu, i ljude u nevolji; ne samo da pomažemo crkve, škole i bolnice; ne samo da pokrenemo Fondaciju za ljude sa ratišta, koje je onaj isti loši uspeo da prevari i oteo im sve; već da se ostvari totalna Božija pobeda i da dodje večno Carsvo Božije. Mi verujemo da nas Gospod neće odvesti u propast, već da nas vodi u Dobro i u tu, mnogoočekivanu pobedu.


Oče, mi nastojimo da što češće odemo na Svetu Liturgiju i da se pričešćujemo, ispovedamo i postimo. Čitamo molitve redovno, Psalme, Stari i Novi Zavet, i molimo se Gospodu. Gledamo kad god je moguće i da se zahvalimo Gospodu Bogu Ocu i Tvorcu, za sve darove što nam je podario, a prvenstveno što nam je otvorio naše duhovne oči i uši, da čujemo i vidimo Reč i promisao Božiju. To ushićenje i radost, što smo svi deca Božija i sluge i ratnici Njegovi, što nas je Gospod prihvatio i što nas voli i vodi, daje nam snagu da istrajemo do kraja, do konačnog susreta u večnom Carstvu Božijem. ...


otac Gavrilo - Interesantno je i poučno ovo tvoje kazivanje i doživljaj… Samo, ne vidi se iz ovoga kada se to viđenje dogodilo, u snu ili na javi, noću ili danju?


sestra Tanja : Desilo se to, oče tokom noci, u snu, pre više od 20 godina. A, imala sam ja još nekoliko čudnih snova. Tako, mislim da mi se jednom pojavio Andjeo u san. To je bilo pre 6 godina kad smo suprug i ja bili u Beogradu. Tada smo bili u velikim finansijskim i papirološkim mukama. Viza za Englesku nam je isticala, ja bila ostala bez posla, praktično, mi smo bili pred bankrotstvom. Poslednja noć u Beogradu, kad smo rešavali da li da ostanemo u Beogradu ili da se vratimo u London, jer nas dvoje se nismo ženili i udavali zbog papira, već nas je Gospod stvorio i sastavio da kroz ovozemaljski život idemo zajedno…


 


 

Freska »Beli anđeo« u naosu crkve manastira Mileševo kod Prijepolja

Dakle, te poslednje noći, u snu sam lepo čula kako se otvaraju vrata u našoj sobi i kako sam pomislila da su lopovi upali u kuću. Od straha nisam smela da se pomerim...Već sam se skoro bila probudila, malo se pomerim i počnem polako da otvaram oči i, odjednom vidim Andjela u belom, koji podiže ruku, a sve vreme lebdi iznad naših glava; I rukom nam pokazuje u pravcu Zapada, kao da treba da se tamo vraćamo. Ja sam se, naravno, bila uplašila, ali sam poslušala ono što mi je Andjeo pokazao. Tako smo mi došli nazad u London i ja sam uskoro dobila dobro plaćeni posao. Nakon toga sam dobila i radnu dozvolu, da bismo mogli da ostanemo ovde legalno. Moj suprug je takodje našao posao, počeo da prodaje slike, a dobili smo i sina Stefana...A tada nikog nije bilo oko nas da nas pogleda, uteši i pomogne… osim našega Najsvetijega Gospoda Isusa Hrista… Čime da zahvalimo za toliku milost?


otac Gavrilo - Sve ovo je vrlo interesantno, jer je to lično i istinito duhovno svedočenje.


sestra Tanja : Hvala Vam, oče, na ljubaznosti Vašoj. Ovo je Božije delo, i sve reči i sve ovo što pišemo, i snovi, i ljubav, da bude uz slavu Božiju i da se ljudi vole, poštuju, pomažu i ujedine u Slavi i Premudrosti Božijoj. Evo, oče, moj sin Stefan sada sedi pored mene. Došao je iz škole i ja mu objasnih kako se mi dopisujemo… Kad je video ovu sličicu sa desne strane, odmah se prekrsti i reče: - „U Ime Oca I Sina I Svetoga Duha. Amin!” Kaže mi da Vas pozdravim u njegovo ime.

Evo, oče, upravo sam čitala pisma i pitanja Vaše duhovne dece, da se malo podučim kako da što kraće formulišem pitanje. Opostite mi na nespretnosti, ja ovaj Skype koristim samo da bih mogla da razgovaram sa Vama. Želela bih da me posavetujete o pričešćivanju male dece. Moj sin ima tek četiri i po godine. Da li sme da unese nešto u usta pre prišešća, i od koje godine bi trebalo da mu se uvodi post i na koji način?


otac Gavrilo - Hvala na pozdravu i neka je Blagosloven od Gospoda i blagodat sa Čudotvorne Ikone Presvete Bogorodice Lepavinske da bude nad njim i nad celom vašom porodicom u sve dane života vašega. AMIN!


sestra Tanja : Neka i Vas, oče, Gospod i Preveta Bogorodica čuvaju i sačuvaju. Beskrajna je moja radost i zahvalnost Vama. Ako blagoslovite, javiću se sutra opet, ako Bog da. Ima nekih pitanja, koje ne mogu sama da razrešim i imam puno grešaka, koje sam počinila i činim, jer me moj brzi jezik tera na greh, umesto na svakodnevno slavljenje Gospoda. Da Vam noć bude laka, tiha i mirna. Zbogom, oče! Blagoslovite!


otac Gavrilo - Bog blagoslovio. Laku noć. Amin!


Nastavak #1


 


 

Krov pod kojim nad nama bdije ikona Presvetle Mati Bogorodice Lepavinske

sestra Tanja : Kada sam gledala fotografije o Manastiru Lepavini, i kada sam videla onu žutu manastirsku fasadu, osetila sam kao da sam ja tu već bila. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, neka mi Gospod oprosti ako je to samo moja izmišljotina, ali mislim da kad sam bila mala, otac nas je vozio u posetu nekim daljnim rođacima koji su živeli u okolini Varaždina, ne sećam se mozda grešim. Mislim da je otac moj pokojni Mile, tada zalutao i da su se i kola u istom trenutku pokvarila i da smo stali pored jednog manastira koji je imao istu tu žutu fasadu. Ja sam tada bila devojčica, i dopala mi se fasada tog manastira i bilo je puno visokog drveća okolo, mislim da su to bili jablanovi. Mi smo se tu zadržali sat ili dva, tata je uspeo da popravi kola, bilo je dosta tiho i samo se vetar čuo. Bilo je mirno i čak ni moj otac nije bio nervozan, a on je obično bio ljut i psovao je kad bi mu se kola pokvarila, Bog da mu dušu prosti. Mi smo potom nastavili put… Oprostite mi Oče, ne mogu da se setim da li je to bilo u stvarnosti ili samo moj puki san, to je bilo pre 30 godina, ali mi je slika manastira Lepavine toliko poznata, kao da sam već bila u blizini. Bog čuva ceo manastir Lepavine i celu manastirsku decu i sluge manastirske, Blagosloveni svi bili.


Znam Oče da imate puno posla i da svu duhovnu decu svoju čuvate i vodite i brinete o njima. Ja bih volela i bila bih zahvalna da i mene prihvatite. Jedna fina gospođa Vesna iz naše crkve u Londonu, kaže mi da ja ne smem da nađem Vas i da Vas zamolim da rukovodite moj duhovni zivot. Ona kaže da duhovni otac nađe svoju decu i nekako dođe do njih, a ne dolaze deca Ocu. Čudni su putevi Božiji, kazivala je moja pokojna baka Stanka. Ja sve mislim da nije toliko bitno ko je koga pronašao, već da se bolesnik izlečio. Ne bi trebalo lekar da odbije pacijenta iako lekar sam nije pronašao bolesnika. Ne znam da li govorim pravo oče? Ne bih da Vas povredim. Da li imam Vašu dozvolu da nastavim?


…malo kasnije


sestra Tanja : Pomaze Bog Oce Gavrilo! I ruka i dusa zele da nastavim da Vam pisem. Ne mogu da cekam 5 sati po podne, kao sto pise na sajtu manastira Lepavine. Ja se iskreno nadam da se Vi necete usprotiviti. Da da Gospod da imate vremena da procitate.


Od kako smo poceli da se dopisujemo, ja kao da sam zadobila totalni mir. I sve one probleme i uznemirujuce misli i strahove koje sam imala dan pre toga, kao da uopste vise nisu ni vazni. A pozelela sam da vam pisem i o problemima i o bolu i o strahovima i o neizvesnosti i o nedoumicama i o pitanjima koje sam imala. Citam ispovesti izlecenih brace i sestara i dece njihove sa sajta i suze mi idu od radosti sto su ih Gospod nas dragi Isus Hristos i Presveta Bogorodica izlecili uz vasu pomoc i preko vas i vase molitve. Hvala Vam oce Gavrilo. Eto, vi mozda niste ni culi o tim mojim problemima i pitanjima, a oni kao da su nestali. Nisu se svi oni izgubili u ovoj stvarnosti, ali ja osecam kao da vise nisu ni bitni. Kao da je doslo vreme da se slavi Gospod i da mu se radujemo i velicamo Sveto Ime Njegovo i dela Njegova i dobrocinstva koja nam je ucinio i milost koju nam je podario. I da to traje uvek i neprestano, pa imali mi i najvece probleme i mucenja. To stanje proslavljanja Gospodnjeg svaku muku i tugu unistava u meni. Eto to se desava meni vec treci dan i onda meni neki glas u meni kaze, Tanja, nemoj o muci da pricas, jer kad pricas o muci, jos se veca muka dogadja. Pricaj Tanja o mudrosti i milosti i slavi Bozijoj, velicajuci i slaveci Gospoda. I meni sve ruka krene da prica o problemu, a onda pocnem da tipkam po tastaturi o onome sto je Bog nama podario i sto nas je prihvatio da mu sluzimo.


Hvala Vam na molitvama Vasim oce Gavrilo. Ja sam ranije kad bih se suocila sa velikim problemom, po nekom cudnom pravilu otvarala nasumicno Sveto Pismo i trazila odgovor u recenici ili pasusu na koji mi prvo pogled padne. I uvek su mi se javljali odgovori i tako me je Gospod preko pisane reci vodio kroz bure i okuke u zivotu mome. I dalje ja to praktikujem, nekad i kad nema problema, samo da otvorim knjigu i da vidim sta treba da ucinim za Gospoda tog dana. Eto, u proslih nekoliko dana dogadjaju se cudne stvari sa tim mojim novim poslom: kolekcija izgleda jako lepo, puno ljudi Gospod je poslao da mi pomognu na tom putu, ali i puno prepreka se naslo, da me omete u tom poslu. To su u glavnom veliki finansijski problemi, ali o tome cu mozda kasnije kad se sve resi. I eto, prosle nedelje ja se opet obratim svojoj Bibliji, i otvorim je nasumice, kao i ranije i otvori mi se strana 428, mog izdanja, i to Druga Knjiga Dnevnika, glava 32 kada Senarihim opkoljava Jerusalim, a Izrailj bude cudom spasen. I padne meni pogled na ovu recenicu: ‘ Budite slobodni i hrabri, ne bojte se i ne plasite se cara Asirskoga, ni svega mnostva sto je s njim, jer je s nama veci nego sto je s njim’. i dalje u 8. pasusu nastavi se ovako: ‘S njim je misica telesna, a s nama je Gospod Bog nas da nam pomaze i da bije nase bojeve...’ Mene je tada to toliko obradovalo, i ojacalo i nastavim ja da radim taj dan moleci se Gospodu…


Nekoliko dana posle toga, opet ja dobijem neki zastrasujuci racun iz banke, i uplasi me puno i pocnem da osecam veliki stres jer ne znam kako to da platim banci na vreme...I ukoci mi se vrat od stresa i od finansija i od nesigurnosti i od straha, i jedva se ja nekako opet domognem do svoje Biblije i zatvorim oci i zamolim Gospoda da me vodi i da mi otvori put kojim da idem, i od cele Svete knjige i svih onih stranica meni se opet otvori ista strana 428 i ista Druga knjiga Dnevnika i ista propoved: ‘Budite slobodni i hrabri...’ I eto, na najmanjem mogucem primeru kako Bog vodi i stara se o svojoj deci i slugama svojim, jer kako da od preko 1000 strana jedne knjige covek otvori istu stranu dva puta, a ne obelezi je? To nije do coveka, nego do Gospoda koji nam daje odgovore i utehu, a potom i snagu i jos vecu volju da ostvarimo i uradimo ono za sta nas je Gospod i poslao na ovaj svet.


 


 

„Naša molitva treba da bude i molitva za drugog čoveka i za ceo svet, a nikako na štetu drugih ljudi i prirode” – Otac Gavrilo

Sada sam tu stranicu zapamtila, da mogu da joj se vratim kada treba. Ja sam pokusala tu pricu da ispriam Vesni, a ona kaze da cutim i nikome ne govorim, jer ja to mozda samo umisljam i ne valja se pricati o tim stvarima. Ali ja nista nisam umislila niti izmislila, i ne shvatam zasto ne treba pricati o tome ljudima. Pa bili oni verujuci ili ne...to je sve Bozija istina, ne moja ili necija druga. I sva duhovna iskustva kroz koja prolazimo, a narocito ona kad nas Bog uputi ili obavesti ili nam podari da vidimo, procitamo i cujemo, i sva milostiva cuda Gospodnja koja nam daruje, nisu zarad toga da se mi hvalisamo ili takmicimo izmedju sebe, ko ce biti blizi Gospodu, ko je pronikao u tajnu, i kome ce Gospod podariti vise ili manje...to je sve jedna velika pogreska, ...tako se ljudi samo jos vise muce i ratuju jedni protiv drugih i uniste sami sebe. Ja verujem da je Gospod svakome podario nesto izuzetno, i to svakome pona osob, a onda mi sami postajemo odgovorni kako cemo to da usmerimo i podelimo sa drugima, da sto bolje naucimo i da kroz nas i nama Gospod pokaze svu slavu svoju i moc i pobedu. I da Ga slavi ceo ljudski rod i sve sto dise i mice se, jer nas je On Sam i stvorio…


Samo se nadam da nisam ucinila nista neispravno time sto sam ljudima pricala neke od ovih prica, i da mi Gospod oprosti na tome mom grehu. Eto, pre skoro 2 godine, Nikola (moj suprug) i ja smo se pretplatili na kablovsku televiziju ovde u Londonu. I kada smo isprobavali tehnicke detalje oko tog novog televizora i prijemnika, poceli smo da se setamo po programima. I tako smo otkrili jedan program koji se zove God TV. To je program koji se emituje iz nekoliko studija, jedan je u Jerusalimu, jedan u Washington-u, jedan u Londonu i jedan mislim u Kini od skora. Vodi ga jedan bracni par koji se zovu Wendy i Rory Alec. Ima ih i na Internetu. To su po mojoj proceni Jevandjelisti i po ceo dan pricaju o Bogu i daju neke prakticne savete kako da se ljudi pocnu vracati Bogu. Nekada imaju jako interesantne emisije o kraju sveta i novom svetskom poretku, dovode razne goste u studio, prikazuju misionarske radove velicaju Gospoda, citaju Jevandjelja, citiraju neke delove i daju neke savete, kako to da ljudi primene u svakodnevnom zivotu… Suprug i ja smo odmah to poceli da pratimo, i ima jedan pastor koji je dosta duhovit i veseo. Zove se Joel Osteen. Njegov program pratimo Subotom oko podne. Ta televizija se nama dosta dopala, jer smo se i mi sami uzeleli svakodnevne reci Bozije i pouka. Oni to rade na drugaciji nacin, mozda nema toliko duhovnosti, kao u nasoj pravoslavnoj crkvi, vrlo je sve prakticno i svedeno na svakodnevni nivo.


Pricala sam o tom programu nekim nasim vernicima, oni su se svi uplasili i kazu da su Jevandjelisti ‘najgori od verujucih’. Mozda jesu, mozda nisu, stvarno ne znam...ali zasto onda oni toliko vole Boga, i zasto i oni pricaju o pokajanju i postu i o vracanju Istini Bozijoj? Zasto pomazu ljudima onda i uce ih da se cuvaju i da cuju o opasnostima koje vrebaju okolo? Zar moze neka nacija ili veroispovest da vise veruje, a druga neka opet manje? I da li je to podeljeno na nacije? Ne znam da li je Gospod nas ceo ljudski rod stvorio da budemo samo Pravoslavni vernici? I da li su ti Jevreji toliko losi i gresni ljudi? Gde je tu milost koju nam je Gospod podario da osecamo i prema drugim verama? A ima nas puno Pravoslavnih, i svi smo drugaciji… I gospod nas sve cuje, vidi, vodi i pazi...Da li i u ovome gresim? Molim Vas odgovorite mi ako mozete oce Gavrilo. Meni je nase Pravoslavlje najmilije i najdraze i najtoplije i najduhovnije i ja jesam sebe tu nasla. Slava Gospodu. Ali ja se ne bunim protiv onog nekog Katolika ili Protestanta sto nije Pravoslavni. Niti protiv onoga koji uopste ne veruje, ili jos nije svestan da veruje. Ima tu jako dobrih i osecajnih i duhovnih ljudi. Mnogi jos uvek lutaju, ali ja se ne ljutim, jer i ja sam dugo lutala, a mozda i dan danas lutam. Ja se samo onda molim za njih da ih Gospod pogleda i posalje im Duha Svetoga da cine Boziju volju, na nacin kako im je Gospod odredio. Od kako ste me uputili na radio Blagovesti, sve je mnogo lepse, jer najlepsa za mene je Pravoslavna Duhovna muzika, i divno zvuci i na Ruskom i na Engleskom i na Srpskom i na Grckom. Slava Gospodu da da se taj radio jos dalje i duze cuje!


Nastavak #2


 


 

Đura Daničić i Vuk Karadžić, prvi prevodioci na srpski jezik Starog i Novog Zavjeta

sestra Tanja : Sada da Vam napišem kako sam ja došla do moje Biblije, tamnozelenih mekanih korica, odštampanoj na onom čudnom tankom skoro prozirnom papiru, da može lako da se svuda nosi i ponese i čita, i na putu, i u kući, za stolom, na sofi, pokraj vatre, uz kuvanje… i u svakoj prilici koju Gospod podari. To je bilo pre više od 30 godina, pre možda skoro 40 godina. Brat moj Boža i ja smo se igrali sa decom u našem dvorištu gde je živela i jedna adventistička, vrlo tiha porodica. Igrajući se tako u dvorištu, ja sam primetila jedan paketić, ostavljen na stubu od kapije. Poštansko sanduče je bilo izgleda mnogo malo, pa je poštar taj paketić ostavio na tom stubu. Ja sam se bila popela na ogradu od kapije i dohvatila taj paketić. Nije ništa pisalo, kome je namenjen, samo da je bio poslat iz Australije, koliko se sećam. Ja tada nisam uopšte razmišljala, i odmah sam otvorila paketić kao da je meni bio poslat, i ugledala knjigu, bez sličica, tamnih zelenih mekanih korica, odštampanu na tankom skoro prozirnom papiru… istu tu knjigu i do dana današnjeg nosim sa sobom, svuda gde god da putujem i gde god da se nađem u ovom svetu, i čitam je i po redu i nasumično otvaram kad tražim odgovore; i vidim i Stefan je voli i voli da je otvara i zatvara, nekad ga zateknem kako je raskupusao, čak je i treću stranu uspeo da izgužva, onu na kojoj piše da je Đura Daničić preveo Stari Zavet, a Vuk Karadžić preveo Novi Zavet.


Stefan još nije počeo da čita, samo speluje abecedu, i od septembra kreće i u Srpsku školu, pa će dati Gospod da i njemu dobavim dečiju verziju Svetog Pisma, da može i on da ima svoju Bibliju. Njemu je inače prva reč koju je izgovorio bila AMIN, i ja sam zahvalna dragom našem Gospodu da je to tako. Posle toliko godina od mog prvog susreta sa Svetom Knjigom Biblijom, ja sad moram da Vam priznam, da možda ona meni nije bila namenjena, a ja sam je nasilnički prisvojila i ne pitavši stanare u dvorištu da li je možda to njihova knjiga. Dok ovo pišem moram i da kažem, da se niko od istih tih stanara nije ni žalio niti pitao gde je ta knjiga tamnozelenih mekanih korica, do dana današnjeg. Ja sam pričala sa majkom svojom Milkom, i ona predpostavlja da je ta knjiga bila namenjena našim susedima koji su adventisti, jer su oni jako pobožni i sećam se kad sam ulazila u njihovu biblioteku, oni su imali nekoliko desetina verzija Svetog Pisma, na različitim jezicima i u različitim izdanjima.


Teta Jelka, ta naša susetka adventista i njen suprug Branko su stalno izmenjivali prepisku i poštu sa njihovim crkvama po svetu, pa i iz daleke Australije. Moguće je, kaže moja majka, da su oni naručili isto to mekano izdanje Svetog Pisma, koje sam ja onda znači ukrala od njih. Nisam nikada do sada ispovedila ovaj greh, iskreno nikad se nisam ni pokajala, jer je ta Biblija meni toliko duhovne sreće i radosti donela. Kažite mi Oče, kako da se iskupim? Teta Jelka nikada nije ni čula ovu priču, niti je možda primetila da joj u kućnoj biblioteci nedostaje jedna knjiga, a onda je moj greh još veći, jer ja sve znam šta se zbilo, a nisam je zamolila za oproštaj. Šta da radim?


otac Gavrilo - Bog blagoslovio sestra Tanjo, samo vi pišite onako kako vam nadolazi, misli i sećanje na sve ono što ste doživeli kroz vaša duhovna iskustva, kako sam rekao na počeku da i drugi imaju duhovnu korist od pisanog i od vašeg ličnog svedočanstva, a imate i talenat za pisanje razumljivim jezikom a povrh toga sa lakoćom se može čitati ono što napišete…


sestra Tanja : Bog blagoslovio dragi oče Gavrilo, evo Gospod nas je i ovaj dan pomogao da ta radost u meni dok pišem i ispovedam i dalje traje. Eto, ovo jutro mi se javila Slavica Đorđić iz Sarajeva, da se zahvali i Gospod da je poživi i čuva i dâ joj zdravlje i napredak i svaku radost i veselje u kući. A ja sve mislim, pa nisam ja to ničim zaslužila, jer sve to što ja pišem i to iskustvo i misli, to ne pripada meni, to je Gospod podario da se čuje i pročita, a moglo je to da bude i kroz neku drugu osobu, nije sve moralo kroz mene da ide. Ja sam srećna ako neko može da se inspiriše, pa da oseti šta je njoj ili njemu Gospod podario, da ode u detinjstvo pa da se seti kad je bio čist, kako ga je Gospod darivao, a on sve to usput tokom života pozaboravljao i zaturio negde u tamu duše. E, sad svi mi uz pomoć Gospoda treba da se probudimo i vratimo Njemu, kroz to čuveno „gubljenje sebe“, da bi se ponovo vratili Gospodu i samima sebi kako je to On od početka i uredio. Ja se molim za ceo naš hrišćanski pravoslavni ljudki rod i sve hrišćane, i za one koje ne veruju, da im podari Gospod Duha Svetoga, da se vrate Gospodu i sebi kroz i u Gospodu… a nemamo puno vremena oče Gavrilo, moramo sada ubrzano da radimo, svaki na svoj način. Zato ja idem nekad i pričam ljudima o Gospodu, i eto nadam se da se Božija Reč i mudrost i ljubav što pre i što jače čuju i vide i po celoj Vaseljeni. To je u svima nama, i nije važno kroz koga dolazi, mi smo svi sluge istog gospodara, Presvetog našeg Gospoda Isusa Hrista, i ratnici iste vojske sa istim vojskovođom koji nas vodi, Gospod naš Isus Hristos, i hvala Mu što je tako i što se pobeda Njegova približava. Slava Gospodu, da dâ snage da se naša služba Gospodu pojača i umnoži.


otac Gavrilo - Mnogi su u tami ovog prolaznog sveta. Takođe osete nedostatak. Mnogi i traže tu duhovnu svetlost da im se ukaže put spasenja ka Gospodu u Carstvo nebesko.


sestra Tanja : Ima ovde jedan naš čovek, zove se Borivoje Panić, i on je od skora počeo da radi za moju dizajn kompaniju. I ja sam dugo vremena razmišljala da li je on pravi čovek da radi dosta odgovoran posao, a i uvek mi se činio jako udaljen od Gospoda. On je recimo, vrlo retko išao u crkvu. Ponekad samo iz pomodnih razloga, za Uskrs i Božić, da se pojavi kao ugledni i viđeni čovek… I čak je mešao praznike, pa kad bi bio Božić on bi pitao mog supruga Nikolu: ‘Nikola, a je l’ Tanja sačuvala neka ofarbana jaja i za mene?’ Bog da mu sveti oprosti, a i meni jer se smejem ovom njegovom ispadu. Ali osetili smo suprug i ja da Borivoje ima neku žeđ za Gospodom… imao je on dosta pogrešaka i živi nekim svojim, pa reći ću i bezbožničkim životom… Ali suprug i ja ga nismo nikada osuđivali ili ga terali u nešto što je protiv njega… mi smo ga pustili i pričali mu tu i tamo ove naše male priče i duhovna iskustva i stalno se molili Gospodu za njega. Kad ga pogleda čovek na prvi pogled, nikada se ne bi ni družio sa njim, ali ima neka iskra, nešto što izbije iz njega što ne izgleda zagađeno uopšte… Tako sam se ja molila Gospodu da mi dovede u moju kompaniju ljude koji su verujući, čestiti i talentovani u svom poslu, da zajednički taj posao napravimo uspešnim, i da onda po onoj poruci koju mi je Gospod poslao prošle godine u septembru, napravimo tu Fondaciju (o tome oče Gavrilo moram posebno da pišem, i da zatražim poseban blagoslov, i ako Gospod podari da Vas posetim u manastiru Lepavine… to je duga i veoma važna priča)... I eto meni Gospod podari čoveka koji veruje, ali ne-veruje; koji ide u crkvu samo da bi se pokazao među svetom, koji živi dosta raspusnički, i koristi često loše reči, ali ima taj pobednički duh i jak osećaj za pravdu, i voli da zaštiti slabijeg i mene je nekoliko puta rečima ohrabrio i puno pomogao… Priznajem da sam se često pitala zašto mi Gospod šalje ovog bezbožnika, a onda sam prestala, jer sam shvatila da i kroz njega Gospod čini svoja čuda, ali ja nisam tada bila toga svesna, a on još manje… Ali stalno smo se molili za njega… Eto sinoć je on bio kod nas da podeli dobre poslovne vesti, a mi sa njim da podelimo radost što smo stupili u kontakt sa Vama i što je Gospod opet pokazao svoju milost i blagost i što nas je pogledao. Tada je Borivoje počeo da priča jako lepo, manje je upotrebljavao ružne reči, onda je počeo da se raspituje kako to da se počne sa postom, pa kako se ide na ispovest, pa šta znači pričešće, pa kako to da se zadobije sloboda kroz Gospoda, i sva ona pitanja koja ni suprug ni ja ni sami nismo znali da odgovorimo… Vidimo mi da Borivoje jeste blizu da se pokaje i počne da se spašava. On inače mnogo voli našu Srbiju, i zna šta se događa sa žigom zveri, i proučavao je i druge oblasti, sada ne bih da spominjem, a to će Vam kad ima prilike i kad Vi dozvolite on sam sve pričati… I da nastavim, on se jako zainteresovao za Pravoslavlje i pravi povratak veri i Gospodu Isusu Hristu, i rekao je da će da pokuša da dok traje Veliki Uskršnji post, da posti i da proba da se ispovedi i pričesti… Daj Bože da ima snage i da to uradi… Molim Vas Oče Gavrilo, ako možete i za njega da se pomolite, da ga Gospod spase. Slava Gospodu! Amin!


Nastavak #3


 


 

Manastir Sveta Katarina na Sinaju, najstarija u kontinuitetu naseljena monaška zajednica

sestra Tanja : Bog pomaže oče Gavrilo! Blagoslovite i u ove rane jutarnje sate… Mene opet Duh i ruka vode da pišem. Pročitala sam komentar sa vaše stranice na sajtu i u pravu je sestra Slavica… Moje pisanje jeste opširno. Oprostite mi, neću dugo. Samo da Vam javim nešto lepo što se desilo danas. Otišli smo sa Stefanom danas u Royal Academy of Arts, ovde na Green Park-u. Tu se održava izložba o Vizantiji. Ima puno eksponata i iz Narodnog muzeja u Beogradu i iz Ohrida… Cela jedna soba je puna ikona iz manastira Svete Katarine iz Sinaja. Nije sveto mesto muzej, ali dâ neku informaciju onima koji znaju da gledaju. Obradovalo nas je veoma kad smo videli one velike Hristove ikone i Bogorodice sa Hristom, sa Ohrida. Toliko su lepe i govore i iz muzejskog prostora. Sijaju i zrače… Oče Gavrilo, bilo je veoma mnogo ljudi tamo, veliki je bio red i čekalo se dugo da se uđe u muzej. Bilo je raznih vera i nacija, skoro svi stranci. Bilo je i Indusa i Kineza i Egipćana i Amerikanaca i Italijana i raznih vera… svi su se gurali da vide ove ikone; i svi su bili strpljivi da dođu na red. Iako je bilo gužve nije uopšte bilo svađe! U prostoriju sa ikonama iz manastira Svete Katarine je jedva moglo da se uđe… Svi su bili zanemeli pred lepotom i snagom ovih ikona, a bilo je i onih veoma mudrih i istoričara umetnosti koji vole da glasno kažu svoje mišljenje. Meni se pojavilo kao da smo svi mi koji smo došli na tu izložbu, došli da se poklonimo Slavi Gospodnjoj. Molim Vas, ako to dozvolite, prenesite ovu radosnu vest svoj manastirskoj braći i svoj Vašoj duhovnoj deci. Velika je pobeda Gospodnja! S ljubavlju u Gospoda, da Vam dâ miran i spokojan san. Laku noć.


Nastavak #4


sestra Tanja : Pomaže Bog, oče Gavrilo! Blagoslovite! Oprostite mi na sinoćnjem uznemiravanju, bilo je kasno, a ja nisam bila svesna da Vi „dežurate“ i po celu noć za sve nas. Ja se još nisam naučila strpljenju i disciplini, i plašim se da ne poremetim mir i red na Skype-u. Hvala Vam, hvala, hvala, oče, na milosti Vašoj… A, nadahnuća, da baš Vama mnogo toga kažem, imam na pretek…


otac Gavrilo - Bog blagoslovio, sestro Tanja! Ništa ne smeta. Kada neko ima duhovnu potrebu i kad mu dodje nadahnuće, bez obzira koje je doba dana ili noći, on treba svoje misli odmah da pretoči na papir, jer se one kasnije ne vraćaju u takvom intenzitetu i značaju i ne mogu se više ponoviti. Hvala i tebi, sestro, na tvom trudu. Samo ti piši na ovaj način, jer Skype je i namenjen za ovu vrstu komunikacije, odnosno, za DUHOVNE RAZGOVORE.  Skype nije namenjen za oglase ili čitulje… Važno je da je sve ovo što pišeš korisno za dušu za sve one koji to budu čitali.


sestra Tanja : Danas smo Nikola i ja videli oštećenu fasadu manastira Lepavine. Srce nam plače zbog tih oguljenig zidova na crkvi. U ovom trenutku očekujemo neki novac, pa iako nam je potreban da zakrpi neke rupe na drugom mestu, mi osećamo da to Gospod hoće da se taj novac vrati manastiru Lepavini. A daće Gospod da u budućnosti mognemo da damo i hiljadu puta više. Nadam se, čak uskoro.


 


 

„Život bez Boga nije život” - Mitropolit zagrebačko- ljubljanski G. Jovan

otac Gavrilo - Nije važno kakvo čovek odelo nosi ili kako se oblači, važno je šta nosi u sebi, i da li je plemenit i dobar...? Tačno je da naš manastir tako izgleda spolja, ali tu se ipak oseća velika blagodat i svi kažu da već pri ulasku u portu manastirsku osete neki poseban mir.

Jedan ruski diplomata, inače verujući čovek, kada je jednom bio kod nas na Svetoj Liturgiji, a bila je nedelja, rekao mi je da je za vreme Svete Liturgije osetio neki poseban mir i duhovno blaženstvo i da tako nešto nije još osetio ni u jednom manastiru niti crkvi. Medjutim, manastir treba da se obnovi i da spoljašnji zidovi budu lepši nego što su sada. Ali, i to već govori o našem narodu, koji živi u ovom vremenu i o duhovnom stanju u kome su bili i u kome su sada, i kako su se brinuli za svoje svetinje ma gde da su se one nalazile? I to će ostati kao istorijski trag i jasno će se pokazati kakva je duhovnst našeg naroda bila u ovim vremenima?

Manastir Lepavina nije ništa manje značajan od manastira Hilandara, ni po duhovnom, a ni po istorijskom postojanju, kako za Srpski rod tako i za sve hrišćane i za sve ljude dobre volje. Za obnovu manastira Hilandara brine se i pomaže matica Srbija a i dražava Grčka, dok naš manastir obnavlja samo verujući i vernički narod sa onim što se ima, polako i blagosloveno. A svaka ona lepta, koju, kako svaki vernik, tako i svaki čovek dobre volje, daruje za obnovu ove svetinje, koju Presveta Bogorodica zakriljuje svojim OMOFOROM, vratatiće se darodavcu stostruko više.


sestra Tanja : Tako je, oče Gavrilo, blagodat i mir manastira se oseća i šire i mnogo jače od mnogih drugih Svetih mesta. Meni je Gospod dao priliku da posetim Loreto, u Italiji. Tamo, na vrhu jednog brda, ima jedna velika katolička bazilika, gde se nalazi njihova čuvena crna Bogorodica. Ona je crna zato što je jednom izbio požar u hramu, a i ljudi, koji su joj prilazili, palili su sveće moleći se. Zbog toga je ova ikona sada crna. Nju su obnavljali puno puta i kažu da su joj stavljali drago kamenje i bisere i skupocene tkanine da bi je ukrasili. Cela crkva uopšte, kako spolja tako iznutra izgleda jako lepo, i pričinjava lep estetski doživljaj. Unutra ima puno vitraža i svi krstovi su jako lepo ukrašeni, zatim ima puno skulptura čuvenih majstora, pa takodje puno cveća… Hor često peva uživo. Znači, jeste jako lepo, ali ja tamo nisam mogla da osetim tu duhovnost za kojom sam čeznula, niti približnu jačinu kao kad stanem ispred našeg drvenog krsta sa Isusovim raspećem. Nema na našem drvenom krstu puno ukrasa, nema dragog kamenja i bisera i skupocenih tkanina, ali, kad ja nedeljom pridjem tom krstu i poljubim ga, ja onda imam i najjači duhovni, pa onda tek kasnije dodje i lep estetski osećaj i apsolutni mir. U pravu ste, oče Gavrilo, nije taj oštećeni zid manastira Lepavine ružan, mi ga volimo kao da je od zlata i dragog kamenja. Ja samo verujem da je došlo vreme za brigu o manastirskoj crkvi i svetinji uopšte.


Često čitam koliko je Vaš manastir i Presveta Bogorodica Lepavinska, a i Vi, oče, lično, učinili za narod i za sve nas u dijaspori. Neće dete, koje je odlutalo u svet, da zaboravi svoga roditelja i svoj rodni dom, i da ga ostavi da trune. A znalo je dete da dobije i hleb i kolač, i mleko i reč utehe, i što je najvažnije, ljubav roditeljsku iz istog tog doma. Dete se, ako da Gospod, kad-tad vrati svome izvorištu i obnovi taj dom koliko može. A ja verujem, oče, i da će Gospod učiniti da se mi svi skupimo i da uredimo i popravimo i obnovimo ono što je vremenom bilo zapušteno, kako u nama samima, tako i u svim našim duhovnim domovima po celome svetu. Bog Vas poživeo i dao svako dobro i napredak i na tom putu.


otac Gavrilo - Molimo se Gospodu i Presvetoj Bogorodici da da duhovno buđenje, slogu i mir Srpskom rodu ma gde da se nalazi, bilo na rodnoj grudi ili u rasejanju i da mu da duh obnoviteljstva svojih SVETINJA kao u doba Nemanjića i njihovih sledbenika kroz vekove do današnjih dana i da Gospod da jedinstvo i jednomislije u našoj POMESNOJ SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI u celini, a ako to tako bude u CRKVI, biće i u DRŽAVI i obratno. Nekad se stalno mislilo da je komunizam bio poguban za Crkvu. Sada komunizma nema, ali u Crkvi ipak kao da tek sada, kada slobodno možemo da ispovedamo svoju veru, ima nečeg nevidljivog, zbunjujućeg, smućujućeg, koje stalno podstiče nešto, što unosi veliki nemir i nejasnosnoće...Čak se i verujući narod, a i oni koji to nisu, pitaju koji su pravi, a koji ne? O tome često možemo da čitamo i u dnevnoj štampi, a i na mnogim inernet stranicama. Tako, na primer, jedne zovu “NOVOTARCIMA”, a druge “REVNITELJIMA”, i, naravno, vernici, pa i neverujući ljudi, pitaju se koji su to „novotarci“, a koji „revnitelji - ziloti“?

Medjutim, sama Crkva jeste vojujuća ovde, na zemlji. Ali, kako? Vojujuća je za Carsvo Nebesko i spasenje duše. Tako je bilo kroz vekove i biće do svršetka veka.


 


 

Izvor čudotvorne vode u manastiru Lepavina

sestra Tanja : Oče, sada ću Vam napisati i o jednom strahu, koji sam doživela, i on još traje, ali verujem da ću ga uz Vašu molitvu i uz Božiju pomoć prevladati. Bilo je to u prvim danima rata u Hrvatskoj, kada su se dve vojske, srpska i hrvatska tukle po Plitvicama. To je bio mart mesec 1991. godine. Tih dana rata dobili smo tužnu vest da je moj pokojni deda po majci preminuo, i to od straha, kad je video tenk nedaleko od svoje kuće u planinama u Lici. Moji roditelji su bili svesni da su se vodile borbe baš toga dana i da je bilo ranjenih i poginulih vojnika sa obe strane. Medjutim, moj pokojni otac je odlučio da mi svi, zajedno, kao porodica odemo dedi na sahranu. Nismo baš sve vesti tačno znali, jer je bilo i državne propagande sa obe strane. Tako se mi uputismo na sahranu, u autu beogradskih registracija, ne sluteći kakvo se zlo nadvilo nad našom tadašnjom zemljom. Već u Slavoniji smo videli hrvatske zastave sa šahovnicom. Ljudi po ulicama u Slavonskom Brodu su pevali neke teške pesme sa dosta ratničkog pokliča… i dosta su nas zagledali.. ali, mi smo ipak nastavljali put. Za nekoliko sati našli smo se u Bihaću, jer smo tim putem obično išli do dede. Tamo sam doživela prvu svest o ratu. Oko našeg auta se odjednom, ni odakle, okupi puno ljudi u plavim uniformama. Bila je to hrvatska vojska. Zaustavili su nam auto i tražili legitimacije. Mogli smo iz auta da vidimo ranjene ljude i vozila hitne pomoći, i borbena vozila, a videla se krv, koja je probijala kroz zavoje, na ljudima nošenim na nosilima. Neki vojnici su trčali noseci druge, i, bilo je dosta napeto. To nije bio partizanski film Veljka Bulajića, to se odvijalo ispred naših očiju. Odjednom njihov komandujući pridje našem autu i upita nas gde smo se zaputili i šta tražimo u Bihaću u to vreme? Otac moj pokojni, ni sam ne verujući u ono što se zbiva, poče da odgovara na njihova pitanja, objasni im situaciju i zamoli ih da nas puste da prodjemo. Taj komandujući nam je savetovao da ne nastavljamo put, jer su, kako je rekao, bitke bile završene baš pre sat vremena, i da na putu kroz Plitvice ima puno balvana i puno raznih vojski. Medjutim, moj otac odluči da ipak put nastavi.


Dok smo prolazili kroz Plitvička jezera, pored puta, na snegu, koji se polako topio, naziralo se mnogo krvi, a na samoj cesti je bilo puno metalnih otpadaka od municije i valjda granata, ne znam tačno. Uskoro nas zaustavi i tadašnja vojska JNA, i njihov komandujuci nas zamoli da se vratimo, jer još traju bitke po brdima i planinama. Nije mogao da nam da nikakvu garanciju da ćemo biti bezbedni i da će nas možda JNA vojska otpratiti do neke sigurnije raskrsnice ili nekog drugog puta. Moram da Vam, dok ovo pišem, kažem, da je naše vozilo bilo jedino civilno vozilo, i mi smo bili jedini civili koji su tog dana prošli tim putem. Svi ostali su bili pripadnici nečije vojske. Moj otac ponovo odluči da nastavi put, jer nam je sad već nedostajalo možda svega 30-ak kilometara do sela. Kad smo prošli Plitvice, našli smo se na jednoj visoravni, potpuno ogoleloj, bez kuća i šume. Samo livade i po neko drvo ili žbun. Iza jednog takvog žbuna, pored puta, a počelo se već smrkavati, iskoči jedan neobrijani i sav u ritama čovek sa puškom u ruci. Zaustavi on naš auto, izadje i drugi iza njega, obojica polupijani i prljavi. Narediše nam da svi izadjemo iz kola i da dignemo ruke uvis. Jedan nam stade iza ledja sa mitraljezom u rukama i poče da pomera nešto na tom mitraljezu, kao da se sprema da potegne obarač. Taj zvuk mi je bio dosta zastrašujući, jer tu nikoga više nije bilo osim nas i njih dvojice.


Moj otac je posle govorio da nije znao koliko njih još čuči tamo u tom žbunu, pa nije ni smeo da daje nikakav otpor. I hvala dragom Gospodu što nije, jer su to bili Hrvati, paravojska, ili gerila. A kod njih nema nikakvih pravila i zakona, niti etike u ratovanju. Jedan je pretresao kola, a drugi je stajao iza nas sa tim mitraljezom. Nešto su mrmljali protiv Srba, a moj otac je smirivao situaciju, govoreći da će sve biti dobro i da se ljudi ne biju, već da treba da razgovaraju. Onom pijanom se moj otac dosta dopao dok su razgovarali, pa je malo pričao kako je on u stanju da uradi šta god hoće sa nama i kako ne bi bio nikome odgovarao za to, pa je malo namigivao onom iza naših ledja da nas još više zastraši. Tada ja još nisam bila osetila strah, i osećala sam se kao da sam bila odsečena od sveta. Strah se tek kasnije javio, kad nas je taj pijani pustio da nastavimo put, i kad smo uspeli da odemo dedi na sahranu, i kad je dao Gospod da se svi živi i zdravi vratimo kući, u Beograd. Tada nas je sve četvoro pokojni otac zamolio za oproštaj što je čitavu porodicu stavio u položaj gde smo mogli svi da nestanemo. Tek tada sam ja osetila strah, jer nisam još bila predata skroz Gospodu. Taj strah me dugo držao, i evo i sada, dok pišem, ja poželim da dodjem sa svojom porodicom do manastira Lepavine i do Vas, oče, i da se, ako Gospod podari, uživo vidimo.


 


 

Ikona Presvete Bogorodice Iverske-Vratarica u manastiru Lepavina

A, onda mi se javi onaj strah od rata i od one silne vojske i ranjenika. Od toga dana ja više nikada nisam putovala u Hrvatsku.


Manastir Lepavinu smo pre nekoliko sati videli preko satelita, preko Google Earth sajta. I mene Sveti Duh vuče da Vas posetimo, i taj strah skroz iščezava, sve dok Vam ovo pišem. Kako je ovo lepo što ste napisali „...Crkva jeste vojujuća na zemlji za Carstvo Nebesko i za spasenje duše kroz vekove vekova i biće do svršetka veka“. Svako Vam dobro od Gospoda, oče, za sve molitve uznesene za nas, za naš Pravoslavni rod i za našu Pravoslavnu Crkvu.

Oče, spase nas Gospod toga dana i Hvala mu i Slava! Evo, slušah Vaše čitanje Akatista Presvetoj Bogorodici, kao i besedu, a i duhovne pesme. Hvala Vam, oče Gavrilo, na isceliteljskim rečima i ovoj divnoj muzici sa radio „Blagovestima“. Laku noć, Bog da Vas čuva i sačuva!


otac Gavrilo - Bog blagoslovio i laku noć!

Pročitano: 9621 puta