MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NIJE SREĆA TA KOJA NAS ČINI ZAHVALNIM, VEĆ JE ZAHVALNOST TA KOJA NAS ČINI SREĆNIM



 Polako učim da budem srećna, da prestanem gunđati, da prihvatim svoj krst svakodnevne borbe. Kući sam došla umorna, izmučena od grčeva, neispavana, u trci za gradskim autobusom koji vodi za metro prema poslu koji mrzim. I evo kako počinje moj unutrašnji monolog – „O Bože, tako sam umorna od borbe. Tako sam umorna od ovog krsta koji nosim. Zašto moram da radim tako naporno dok drugi ljudi ostaju kod kuće? Zašto sam napustila savršeno udoban posao u prigradskoj školi da bih predavala u rizičnoj getovskoj školi u Južnom Bronksu? Zašto nemam četverosoban viktorijanski stan sa pogledom? Zašto sam zaglavila sa nezaposlenim suprugom i razmaženim pastorkom koji ne mare da li sam mrtva ili živa? Zašto ne mogu biti poznati međunarodni dopisnik sa unosnim ugovorom? Da sam samo... joj, joj, joj.” I tako to ide.
 
I onda se zaustavim. Prestanem sa samosažaljevanjem. To je nezahvalno. To je gunđanje na krst. Ja sam kao one stare Jevrejke iz jednog vica, koje samo kukaju i žale se, cjepidlačeći o svemu što se nalazi na jelovniku. Nisam srećna ni sa čim. Pravi mi je izazov biti zadovoljna, ispunjena i zahvalna, a da cijelo vrijeme ne kukam. Sa tim sam se oduvijek borila – čak i kad mi je bilo dobro uvijek sam pronalazila nešto na šta bih se žalila. Budimo iskreni, ako nešto posmatrate kritički i dovoljno dugo uvijek ćete naići na nešto o čemu ćete se žaliti. Uvijek.
 
To je stvar perspektive i promjene srca. Prije, kada sam bila mlađa, mislila sam da je sreća nešto mistično za čim moraš tragati i za čim moraš biti u stalnoj potrazi. Prošla sam mnoge puteve, prešla planine i proučila komplikovane karte u potrazi za njom. Mislila sam da sreću moraš tražiti iza dalekih kontinenata, kao potraga za zakopanim blagom. To je bilo nešto daleko, negdje ispod duge, ispod četiri lista djeteline... sreća je bila nešto što se dešava drugim ljudima ali nikad tebi. Osim ukoliko nisi u stalnoj potrazi za njom ona ti može iscuriti kroz prste, kao ribice koje iskliznu. Otišla sam u potragu za srećom seleći se iz jednog grada u drugi, prelazeći granicu za granicom. I taman kada sam mislila da sam je pronašla ona se izmakla, kao sunčeva sjenka; zakoračila je tako brzo u drugu vremensku zonu, na susjedni travnjak, uskočila u tuđi zagrljaj, iznikla u drugim rukama. 
Ali sada kada sam sazrela shvatila sam da radost nije neka neuhvatljiva oblast neke daleke zemlje, ona leži u tebi. Zakopana je duboko u ladice ormara tvoje duše. To nije nešto za čim moraš preći na hiljade kilometara, već je to slično maloj ispoliranoj kutiji koju ste zakopali negdje ispod vašeg šporeta i koju morate golim rukama očistiti da biste vidjeli brokatni rad. A onda otvorite kutiju da biste našli malog olovnog vojnika iz vašeg djetinjstva, polupojedenu čokoladicu, sliku vaše prve simpatije i novčić iz neke daleke godine. 
 
Sreća je nešto za čim moraš iznutra raditi. Umjesto gunđanja zato što ti je dvogodišnje dijete prosulo boju na cvijeće, umazavši kosu i psa koje sada ti moraš očistiti; umjesto što govoriš kako si umoran i iscrpljen jer si kasno dobio dijete, zahvaljuj se Bogu što ti je darovao zdravo, napredno dijete, zahvaljuj se Bogu što možeš da hodaš i radiš, i što se namučiš za sve u životu. Samu sebe uhvatim da želim živjeti nečiji tuđi život pa zaboravim živjeti svoj vlastiti, da je ovaj život jedini koji imam i koji živim. Moja komšinica koja ima troje djece, veliku kuću, BMW parkiran u garaži i muža koji je voli – TO nije moj život. Neko mi je nekad poslao mejl koji ide ovako nekako: 
 
„Grupa diplomaca, sa već ostvarenim karijerama, razgovarali su o ponovnom okupljanju i odlučiše da posjete svog starog univerzitetskog profesora koji je sada u penziji. Tokom njihove posjete profesoru razgovor je krenuo u pravcu pritužbi na stres u njihovom poslu i životima. Nudeći svojim gostima toplu čokoladu profesor je otišao u kuhinju vrativši se sa velikom posudom tople čokolade i velikim asortimanom šoljica – porculanskih, stalenih, kristalnih, nekih koje su izgledale obično, neke skupo, a neke izuzetno – rekavši im da se posluže čokoladom. 
 
Kada su svi uzeli po šolju tople čokolade u svoje ruke profesor je rekao: „Uočite da su sve naizgled lijepe i skupe šoljice pokupljene, dok ste ostavili sve jednostavne i jeftine šoljice. Sasvim je normalno da u svom životu želite samo najbolje, upravo to je izvor vaših problema i stresa. Šoljica iz koje pijete neće dodati nikakav kvalitet toploj čokoladi. U većini slučajeva čokolada će biti samo skuplja, a u nekim slučajevima sakriće ono što pijemo. Ono što ste vi zaista željeli jeste topla čokolada, ne šoljica; ali ste podsvjesno posegli za najboljim šoljama... a zatim ste jedni drugima posmatrali šolje. 
 
Sada razmislite o ovom: Život je topla čokolada; vaš posao, novac i položaj u društvu su šolje. One su samo oruđe u sadržaju vašeg života. Šolja koju posjedujete ne definiše vas niti mijenja kvalitet života kojim živite. Ponekad, koncentrišući se samo na šolju, mi zaboravimo uživati u toploj čokoladi koju nam je Bog dao. Bog pravi toplu čokoladu a čovjek bira šolju. Najsrećniji ljudi nemaju sve najbolje. Oni čine najbolje iz onoga što imaju. Žive jednostavno. Vole nesebično. Brinu duboko. Govore ljubazno. I uživaju u toploj čokoladi.“ 
 
Na ovo se moram podsjećati svakog dana. Ne da gledam ostatke na obodu šolje već da uživam u mirisu života. Bez obzira da li pijete iz zlatnog pehara ili iz plastične plavo-bijele kineske šolje ono što je bitno jeste njen sadržaj. To je eliksir. Gospode, pomozi mi da pronađem radost u svakodnevnim stvarima, svakodnevnim sitnicama kao što su čišćenje kuće i sakupljanje stvari iza djeteta. Dozvoli mi da pronađem mrvice neočekivane radosti – kao što je ona koju pronađete prelazeći ulicu ili kada vam par kapljica mente kapne na njedra i čiju svježinu osjećate cijelog dana. Skrivena mala sreća koja se šunja na nogicama miša koji pretrčava sobu dok ste vi zaspali  na kauču gledajući neku staru seriju, sjećajući se kako ste kao dijete klopkom pokušali uloviti mišića. 
 
Prevod sa engleskog D. P.
14. Jul 2014.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2014/07/it-is-not-happiness-that-makes-us-grateful-but-gratefulness-that-makes-us-happy-part-1/ ;

Pročitano: 3007 puta