MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEROMONOAH EVMENIJE SARIDAKIS (1931 – 23/05/1999). (Deo 3)



Roditeljska kuća starca na ostrvu Krit

„… Izabravši, blagodaću Božijom, tesni i trnovit put, uvek moramo biti spremni da trpimo iskušenja od đavola i njegovih pomoćnika. Ne treba se opuštati i pokazivati ravnodušnost, da nas svirepi lav, đavo, ne proguta. Ali ukoliko, kao svi ljudi, i mi skrenemo s puta, s nama će uvek biti čovekoljubivi Vladika koji želi naše spasenje, željno čekajući da dođemo k poznanju istine i odmah nam pružajući ruku pomoći. Kada Ga mi pozivamo, On nam tog trenutka dolazi u pomoć. Ali mi moramo svim silama da stremimo k svetom smirenju, jer smirenost je ključ od rajskih kapija. Istinski smirenom čoveku Bog nikada neće dozvoliti da padne. Zaista, istinski smiren čovek u svakome vidi sveca, dostojnog da stoji pored prestola Božijeg na Nebesima, i sebe smatra poslednjim i grešnijim od svih zemaljskih stvorenja.
 
Istinski smiren čovek uvek priklanja glavu k nogama drugih ljudi. Zato, tokom celog našeg života moramo moliti Raspetog Isusa – etalona krajnjeg smirenja – da nam daruje tu svoju svetu vrlinu. Pokušavamo, uz pomoć našeg Svetog Gospoda, ulažući i sve svoje sile, da ne osuđujemo, ne klevetamo, ne unižavamo i ne odbacujemo ni jednog čoveka na ovom svetu, čak i ako nema nikakve sumnje da je on grešan. Sve što treba da radimo je da ga volimo i pomažemo mu, koliko nam to naše sile dozvoljavaju.
 
Što se tiče snova, viđenja i đavolskih fantazija, mi se moramo držati od njih što dalje, kao od otrovnih zmija. To je podmukao i verolomni neprijatelj, koji nas obmanjuje čak i onda, kada toga nismo svesni. Zato ga moramo odlučno odbaciti i predati se Božijoj volji. Mi ne umemo da razlikujemo dobro od lošeg, isto kao što nismo dostojni sozercanja dobra. Zato se moramo držati što dalje od zloga.
 
S Božijom pomoći ćemo otići od zla, i Bog će Svojom blagodaću da nam ukaže podršku.
 
Mi nemamo ništa svoje, osim svojih grehova. Sve dobro pripada Hristu. Samo neka bude molitva za našu hristoljubivu braću i za mene grešnog, da bi nas Hristos prosvetlio i ogradio od zla. Amin.
 
S ljubavlju Hristovom, vaš smireni brat Sofronije, grešni i poslednji od svih ljudi na zemlji.
 
Budite zdravi i molite se, da me Hristos pomiluje i oprosti mi. Amin. ”
 
Starac je mnogo znao
Jednom mi je Marija rekla, kako je nekada mislila: „S nama Gospod nije tako strog, iako stalno grešimo. Zašto onda on tako strogo iskušava starca? Zar on nije pravednik?” Starac je razumeo moju sumnju i rekao: „Velika nagrada čeka na nebesima. Velika nagrada je na nebesima“. To je ponovio dva puta, da bi to podvukao i ubedio me. I ja sam se smirila, shvatajući, da će tamo na Nebu on biti srećan.
 
Sa smelošću
Naš starac, otac Evmenije, nije se bojao da bude ismejan od onih, koji su imali drugačije mišljenje od njegovog. Dok je imao fizičke snage, starac se molio i radio istovremeno. Nikada nije trošio vreme uzaludno. Ni jedna minuta nije prolazila bez delanja. „Proklet bio ko nemarno radi delo Gospodnje“ (Jeremija. 48; 10). Starac je govorio da grešnik u jednom trenutku može reći: „Zgrešio sam“ – i spasiti se, ali, ostavivši to na neko drugo vreme, pretrpeće poraz i poginuće.
 
On nije želeo da se sviđa svetu
Starac je na sve načine pokušavao da sakrije svoja dobra dela i izbegne slavu i pohvale ljudi. Ako bi čuo od nekoga pohvalu, taj bi odmah bio kažnjen. Ponekad je starac umeo i da ga proganja i odredi mu epitimiju. Nikada nije primao pohvalu, praveći se da ništa ne razume, dobijajući tako ismevanje u zamenu za pohvale.
 
Demonski sni
Nekada su me dugo napadali demonski sni. U njima mi je đavo pokazivao kako starac skida ogrtač, baca ga, oblači svetsku odeću i radi stvari koje su zabranjene monasima. Iako sam veoma voleo starca i bio ubeđen u njegovu svetost, malo sam bio zbunjen. Ti snovi su se ponavljali skoro svake noći tokom dugog vremena.  Često sam se budio s takvim nemirom, da bi ga, ukoliko bi u tom trenutku starac bio pored mene, zamolio da nikada ne napusti monaštvo. Došao sam dotle, da sam počeo da mislim da je starac već napustio monaštvo ili je spreman da to uradi uskoro. Osećao sam se dužnim da ga upozorim, ali pismo nisam odmah napisao, već tek kroz neko vreme. Navodim ovde njegov odgovor.
 
„Sveta Gora, 3 oktobra 1972 god.
Voljeni u Hristu brate Antonije, radosti moja je velika, a spremnost bezgranična, zato što su me i ove godine Sveti naš Gospod i naša dobra Presveta Bogorodica, zastupnica i pokrovitelj celog ljudskog roda, udostojili da dođem i poklonim se svetinjama Svete Gore, osveštanim i proslavljenim hiljadama prepodobnih asketa i mučenika tokom vekova. Ne mogu ti opisati moju radost. Kada se ovde nalazim, osećam ogromnu sreću. Daj Bože da tako bude i na dalje...
 
Tvoja bratska i duhovna pisma sam dobio. Neka te uopšte ne uznemiravaju sni, o kojim si mi pisao u svom prvom pismu. Oni su od đavola. Ali pazi da im od sada ne veruješ, ne govoriš o njima i ne misliš na njih. Ne obraćaj na njih pažnju, jer oni su od đavola. Mrzi ih i preziri svim svojim duševnim silama.
 
Nikada ne osuđuj ljude, koji su sebe posvetili Bogu, isto kao i mirjane i najveće grešnike, čak i kada si očevidac njihovih grehova. Sve ljude, koji naseljavaju zemlju, i sve umrle od dana stvaranja sveta, treba smatrati svetim i pravednim, i samo u  sebi samom videti grešnika, najvećeg na svetu, dostojnog prekora i svake kazne. Dobro i bogougodno je umreti za ovaj svet, da bi živeo večnim životom s Bogom.
 
Svet je pun teškoća i opasnosti. Za monaha, manastir je mirna luka. Mi moramo živeti radi Hrista, disati Hristom, imati Ga unutar sebe. Moramo dozvoliti Hristu da deluje i caruje unutar nas. Treba odsecati sopstvenu volju, da bi nama rukovodila Božija volja i usmeravala nas. Svi naši udovi će umreti, samo Hristos ostaje u nama, ali ne i ovaj svet i njegovi odrazi. Hristos, naš Najslađi Spasitelj, biće unutar nas i oko nas. I u našem srcu neće biti mesta za svetsko, već samo za Raspetog Hrista. U svemu ćemo videti i ushićavati se premudrošću našeg Preblagog Boga i Tvorca.
 
S ljubavlju Hristovom i poštovanjem. Grlim vas.
 
Vaš smireni i grešni brat Sofronije, poslednji od svih. Budite zdravi.“
 
I kao zaključak – molitva starca:
 
„Gospode Isuse Hriste moj, pomozi mi da Te volim više nego sebe samog i više od celog sveta, da nikada ne bi presušila moja ljubav k Tebi“.
 
Prevod s novogrčkog: redakcija internet-izdanja „Pemptusija“.


Prevod sa ruskog S. M.
30.juni 2014.
 
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/

Pročitano: 5181 puta