MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ASKETSKO BOGOSLOVLJE STARCA JOSIFA VATOPEDSKOG. ČETVRTI DEO: DOMOSTROJNO DELO SINA BOŽIJEG





“Opitno bogoslovlje” starca Josifa Vatopedskog zasniva se na ućenju o domostroju spasenja, pošto čovekovo asketsko delanje predstavlja odziv na spasonosno delo Gospoda Isusa Hrista.

Domostroj spasenja

Reč “domostroj” potiče od grčke reči οἰκονομία, koja u bukvalnom prevodu znači ustrojstvo mesta stanovanja, brigu o upravljanju domaćinstvom. Na jeziku svetootačkog bogoslovlja “domostroj” je počeo da označava učenje o Bogu u Njegovom odnosu prema svetu, za razliku od pojma “bogoslovlje”, koje se u svom prvobitnom značenju odnosilo isključivo na učenje o Bogu u Njegovom večnom i neizmenjenom postojanju. Za Oce Crkve bogoslovlje je po nasledju “bogoslovlje Trojice”, pošto domostroj predstavlja javljanje Trojice tvorevini, Njeno neizrecivo “snishodjenje” (συγκατάβασις), u svet zbog brige o njenom spasenju, delatnost Boga u istoriji. Božiji spasonosni domostroj Sveti Oci razmatraju u dva aspekta: domostroj Sina, Koji je došao u telu i “učinio” spasenje naše prirode, i domostroj Svetog Duha, poslanog u svet da ostvari zadatak spasenja svakog pojedinačnog čoveka.

U praktičnom bogoslovlju starca Josifa tema domostroja zauzima bezuslovno centralno mesto jer je praktičan život – čovekov odziv na Božanski domostroj, koji se u našim ličnostima izvršava silom Blagodati Svetog Duha; to je dobrovoljno čovekovo saučešće u Božijem stvaralačkom činu, Koji ostvaruje Svoje prevečne “zamisli” i “savete” o sudbini materijalnog sveta. Nikakav praktičan život ne bi bio moguć bez domostrojnog dela Presvete Trojice – praksa počinje i završava se u Bogu; može se reći da Božanski domostroj nije samo uslov, već smisao i cilj, srž praktičnog života hrišćanina. Praktično delanje, o kome govori starac Josif – je čovekov lični opit u odgajanju i čuvanju raja (pogl. Post. 2, 15) u svom sopstvenom srcu.

A raj označava prisustvo Blagodati, to jest Samog Boga, Koji deluje u Svojim energijama, preko kojih ostvaruje domostroj našeg spasenja. Od momenta nastanka čitav čovekov praktičan život se sastojao u tome da se realizuje plan Božijeg domostroja o tvorevini. Čovek treba dobrovoljno da se uspinje lestvicom Božanskih vrlina i silom Blagodati da ostvari svoju bogolikost u stanju egzistencijalnog jedinstva sa Bogom ne po suštini, već po učešćeu u Božanskoj prirodi: čovek je prizvan da u svojoj ličnosti objedini dve prirode – ljudsku po suštini (φύσει) i Božansku po usinovljenju (θέσει). Medjutim prvi čovek – Adam – svoj priziv nije ispunio.

Imajući slobodnu volju, koja treba da služi učvršćivanju ljudskog prebivanja u Bogu, Adam ju je iskoristio za utvrdjivanje svog postojanja na osnovi sopstvenog autonomnog bića, suprotstavljenom nekom drugom biću, što ga je dovelo do otudjivanja i upadanja u greh, to jest udaljavanja od Boga. Ljudska priroda, koja treba putem izlaska iz sopstvenog stanja materije da se uzvisi do stanja bogosinovstva, Adamovom voljom bila je usmerena na suprotnu stranu, uprkos samoj sebi, što ju je dovelo do gubitka postojanja, to jest truleži i smrti.

Gore smo opisivali posledice grehopada, koje su dovele ljudsku prirodu do ontološke izmene. Ovde ćemo dodati još samo to da greh, postavši zakon ljudske prirode posle Adamovog grehopada, prema učenju Otaca Crkve, nema sopstveno postojanje u prirodi, već postoji samo u svojstvu njenog modusa. To označava da se greh javlja samo kao odsustvo dobra i ukorenjuje se u ljudskoj volji, čineći greh realnom silom samo zahvaljujući da tako kažemo “zloupotrebi” dobra, zahvaljujući lažnom usmerenju pridavanom prirodnim energijama.

Adamov grehopad se završio svetskom katastrofom, koja znači razdvajanje svega postojećeg. To “razdvajanje”, koje je postalo trulež i smrt prirode, Adam je predao i celom svom potomstvu: “Nego carova smrt od Adama tja do Mojsija” (Rim. 5, 14). Čovek nije mogao sopstvenim snagama da izmeni svoje stanje, jer se njegova volja pokazala okovana grehovnim privlačenjem, suprotstavljajućem zakonu truleži (Rim. 7, 23), a prirodi je postala strana netvarna Božanska Blagodat. Kao posledica toga, ljudski rod je od greha i smrti mogao da spase samo Onaj Koji je imao učešća u ljudskoj prirodi, ali nije imao na sebi pečat grehopada, Koji bi mogao da realizuje Božiju zamisao o čoveku, i Sam budući Čovek.

Starac Josif nam daje interesantno objašnjenje te situacije. On kaže, da čovek koji je sagrešio zakonski nasledjuje smrt kao posledicu greha jer da bi se uništila vladavina smrti, njoj je trebalo dobrovoljno da se potčini Onaj, Koji nije u vlasti greha, pa znači ni u vlasti smrti: na taj način bi smrt, upotrebivši svoju vlast “nezakonito”, bila uništena “zakonito”

 

(a). Taj moralni aspekt pobede nad smrću ima i svoju ontološku osnovu. Potpadanje prirode, koja vlada svom punoćom bića, u vlast smrti označava uništenje smrti vaskrsenjem: «Jer budući da kroz čovjeka bi smrt, kroz čovjeka i vaskrsenije mrtvijeh» (1 Kor. 15, 21). Ali takvog čoveka koji bi bio bez greha i koji bi mogao da uništi smrt nije bilo i nije moglo biti, jer «svi sagrešiše» (Rim. 3, 23). Samo je Sam Bog postavši čovek mogao da spase ljudski rod i dovede ga u bogočovečansko jedinstvo s Božanskom prirodom.

«Gde bi se našao taj koji bi bio čovek rodjen po prirodi, koji bi bio oslobodjen praotačke bolesti? Sa čovekom, koji nema greha, trebalo je da istovremeno postoji Bog, Koji budući najveća Sila i Sam Život kakav on jeste, mogao bi zauvek da uništi smrt na svim prostorima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kako bi celo čovečanstvo postalo slobodno»

 

(b). Na taj način, tajna Božanskog Domostroja ima svoje korene u tajni Bogoovaploćenja (pogl. Ef. 3, 9-11). Medjutim dogadjaj očelovečenja Boga Reči nije rezultat obične «slučajnosti» - čovekovog grehopada – već je predvečna Tvorčeva zamisao najveći izražaj Božije ljubavi prema Svojoj tvorevini. «Ljudska sloboda nije mogla da razruši Božiju zamisao jer se na čudan način našla u okviru druge, najšire stvarnosti – Božanskog zamisla o spasenju i oboženju sveta ovaploćenjem Reči»

 

(c). U stvari, pri stvaranju čoveka Bog nije mogao da zna o njegovom budućem padu, i zbog toga je od početka predvideo Ovaploćenje Sina Božijeg. Evo kako o tome rasudjuje starac Josif: «Ovaj veliki dogadjaj ne može da izgleda kao obična Božija poseta našem svetu s ciljem da vrati čovečanstvo na neki mehanički način na prethodno mesto; ono predstavlja ostvarenje neobjašnjivih saveta Božije mudrosti i ljubavi prema paloj tvorevini. Saveti se sastoje u tome da, da tako kažemo, egzistencijalno učvrste tu tvorevinu, to jest ljude, u svojstvu sinova Nebeskog Oca i saučesnika božanskog Života preko njhovog suštinskog jedinstva sa Hristom, Ovaploćenom Rečju»



(d). Starac Josif navodi još nekoliko uzroka Bogoovaploćenja, koji se pominju u svetootačkom Predanju. Tako starac Josif kao prvi razlog navodi želju Gospoda da «jače stegne u Svom zagrljaju», u nedrima Svog Božanstva, Svoj lik – čoveka; sledeći uzrok predstavlja želju Gospodnju da postane čoveku «dostupniji», skrivši se pod materijom ljudske prirode; još jedan sporedan uzrok ovaploćenja starac Josif vidi u želji Gospoda da sakrije tajnu Svog domostroja od djavola, uvevši ga u zabludu i svrgnuvši njegovu vlast na način koji je on iskoristio pri zavodjenju čoveka, uzevši drugi lik



(e). U svakom slučaju ovi uzroci služe kao dopuna i objašnjenje gorenavedenog glavnog razloga, koji na svoj način samo malo otkriva zavesu pred tajnom Božanskog domostroja. Dakle, Drugo Lice Svete Trojice, Božanski Logos, silazi na zemlju radi iskupljenja i spasenja ljudskog roda i «od sjemena Avraamova prima» (Jevr. 2, 16) u svoju Ipostas (Ličnost) svu ljudsku prirodu Adama, dobrovoljno se potčinivši svim posledicama grehopada, uključujući i takozvane neprekorne strasti (τὰ ἀδιάβλητα πάθη)



(f) – glad, žedj, bol – i čak i samu smrt. Važno je primetiti da prema svedočenju starca Josifa, koji sledi sve svetootačke tradicije, Gospod je primio Adamovu prirodu bez greha



(g), zato što u protivnom slučaju On, s jedne strane, ne bi mogao da je isceli i obnovi, da je bio u vlasti greha, a s druge strane takvo potčinjavanje nije bilo neophodno, i više od toga, to bi bilo nemoguće zato što greh nije osobina ili karakteristika prirode, već kako je gore rečeno samo modus njenog postojanja, koji menja njen logos, to jest svojstvenu težnju prirode ka ostvarenju svog cilja. Gospod je sjedinio ljudsku prirodu sa Božanskom u Svom Liku, i samim tim ostvario cilj (logos) čovekovog postojanja, oboživši u Sebi ljudsku prirodu.

Samim tim Gospod je ispunio to prednaznačenje koje je čoveku pripadalo od stvaranja sveta i koje on nije ispunio, i postao je Novi Adam, «začetak» oboženja prirode tvari. Rodivši se besstrasno od «Višnjeg začeća» Djeve i primivši dobrovoljno sve posledice grehopada, Gospod je do kraja kao čovek ostao besstrasan, pokazavši nam način spasenja. Medjutim vrhuncem Njegovog domostroja treba nazvati Krst i Vaskrsenje. Krst, Silazak u ad i Vaskrsenje – su dogadjaji u nizu kojima je Gospod uništio smrt i izbavio ljudski rod od vlasti greha i djavola



(h). «Na Krstu se radja istinski život i istorija večnosti, odatle potiče jedinstvo svih bića, koja su živela ranije, sada i koja tek treba da dodju na svet. Tu je početak uništenja truleži i smrti. Ovde se radja zalog bezbednosti za sva vremena i vekove i ostvaruje stupanje celokupne tvari u stanje saučestvovanja u Božnaskim darovima i blagodatima, kako je to zamislio Gospod u početku stvaranja sveta» - kaže starac Josif i nastavlja: «Vaskrsenje Gospoda našega je u nekom smislu deljenje darova, a koren iz koga su oni izrasli i doneli plod je – Krst...

I ako je žetva izvršena u Vaskrsenju, onda su Krst i Hristova stradanja doneli zrele plodove letini»



(i). Izvršivši spasenje pravednih, koji su prebivali u «tamnicama ada»



(j), Hristos vaskrsava Svoje ljudsko telo i s njim se uznosi na Nebo, uznoseći Svoju ljudsku prirodu k Prestolu Božijem. Prema rečima starca Josifa, reči Apostola «sjede s desne strane prijestola veličine na visini i toliko bolji posta od andjela koliko preslavnije ime od njihova dobi» (Jevr. 1, 3-4) odnose se na Spasitelejvo očelovečenje



(k). To znači da je Sin Božiji Svojim domostrojem darovao ljudskoj prirodi novi položaj, koji prevazilazi položaj angelske prirode



(l). Domostrojno delo Druge Ipostasi Svete Trojice, izvršeno u Ovaploćenju, nije kako kaže starac Josif slučajan i malovažan dogadjaj, «zato što Ovaploćena Reč za nas predstavlja centar života i smisao našeg prebivanja u večnosti» (m). Gospod je došao da pripremi čovečanstvu put ka spasenju. On je to učinio primivši i obnovivši ljudsku prirodu, koje Oci nazivaju novom tvorevinom. Gospod je u Sebi obožio ljudsku prirodu i osnovao Crkvu, koja je Njegovo Telo, darujući svim ljudima mogućnost da se prisajedine k Njegovom oboženju. Na taj način, svaki čovek može da uzme učešće u Hristovom životu, sjedinivši se s Hristovim Telom stupanjem u Crkvu. Takvo prisajedinjenje (priopštenje) je tajna, koja se ne odigrava ljudskim sredstvima, već silom Blagodati.

To tajanstveno sjedinjenje predstavlja domostrojno delo Trećeg Lica Svete Trojice, poslanog u svet radi ostvarenja oboženja tvari i produženja Sinovljevog dela. Evo kako o tome govori starac Josif: «Crkva, preko nastavljajućeg prisustva svog Osnivača Gospoda Isusa Hrista, Koji je njena Glava, i preko neprekidnog delovanja Svetog Duha u njoj, Koji je upravlja i vodi ka krajnjem cilju, predstavlja širenje Božanskog Ovaploćenja. Nastavljajući Hristovo delo na zemlji, Crkva pomaže vernima da ovladaju rezultatima tog dela»



(n). Svojim ovaploćenjem Hristos je obnovio ne odvojene ličnosti i ne celu prirodu, koja se nalazi u svim ljudskim ličnostima, već Svoju pojedinačnu prirodu, koja ne uključuje u sebe sve individualne ispostasi, koje mogu da joj se prisajedine u Telu Crkve čija Glava je Ipostas Boga Reči po Svom očelovečenju. Odvojene ljudske ličnosti se prisajedinjuju Hristovom Telu u Crkvi silom i dejstvom Svetog Duha zbog toga što ljudska priroda Hrista, posedujući svu punoću Božanstva telesno (Kol. 2, 9), predaje tu punoću i onima koji joj se prisajedinjuju po Blagodati, čineći ih pričasnicima Božanske prirode (2 Pet. 1, 4).

Taj mističan život vernih u Telu Hristovom, Telu Njegove Crkve, ostvaruje se kroz Svete Tajne. «Crkva kao Telo Hristovo, - kaže starac Josif, - je realno učešće u oboženju, koje se vrši kroz Svete Tajne»



(o). Pošto je čovek telesan, njemu je potrebno materijalno sredstvo, kojim se pokazuje materija i sveštenodejstvo. Preko materijalnosti Tajne, on dolazi u dodir sa istinskim postojanjem, Tajna postaje izlaz u susret istinske realnosti, saučešće u istini postojanja. Tajna je uvek dogadjaj bogoopštenja, uvek dogadjaj projave Boga-Trojice, koju čovek čovek može da doživi u svoj punoći samo kroz Hrista i u Duhu Svetom, to jest u Crkvi. Govoreći o Tajnama, starac Josif odbacuje njihovo sholastičko nabrajanje do broja «sedam», pošto svako sveštenodejstvo predstavlja Tajnu



(p). Kada se radi o bogočovečanskim odnosima, o prisustvu Svetog Duha u ljudskom životu, nemoguće je govoriti o količini, «jer Bog Duha ne daje na mjeru» (Jn. 3, 34). Tajni, prema Starcu Josifu, ima beskrajno mnogo. Medjutim najvažnije Tajne u kojima je sadržana sva punoća Domostroja spasenja i od kojih zavise sve ostale Tajne predstavljaju Tajne Krštenja i Božanske Evharistije. Stupanje u Crkvu se ostvaruje kroz Tajnu Krštenja i Miropomazanja. Starac Josif u svojim besedama ne odvaja Tajnu Krštenja od Tajne Miropomazanja, smatrajući ih dvema aspektima (hristološkim i pneumatološkim) jedne Tajne ulaska u Crkvu. Krštenjem čovek umire za greh i radja se za večnost: Krštenje je prema rečima sv.Dionisija Areopagita Tajna bogorodjenja

 

(q). To znači da se Krštenjem poništava vlast starog čoveka, i čovek se radja u Bogu, drugim rečima ulazi u život Tela Hristovog, sjedinjujući se u prirodnom jedinstvu sa drugim ličnostima potčinjene Glavi Crkve – Hristu. To je hristološki aspekt Tajne. Medjutim prirodno jedinstvo ne poništava ipostasnu (ličnosnu) raznolikost svakog pojedinog čoveka, ne čini ga bezličnim učesnikom zajedničke prirode.

Naprotiv, svaka ličnost je prizvana na svecelo prisajedinjenje Bogu, Koji kako je o tome pisao Apostol, «sve ispunjava u svemu» (Ef. 1, 23). I zato u Tajni Miropomazanja čovek dobija «znamenje» Trećeg Lica Svete Trojice, «pečat dara Duha Svetoga». «Tajna Krštenja, - kaže starac Josif, - simbolizuje smrt i život, pogrebenje i vaskrsenje. Smrt je – umiranje za greh, a Vaskrsenje je – učešće u Životvornoj Blagodati, koja se predaje preko «pečata dara Duha Svetoga» (r). Ta dva aspekta Tajne su nerazdvojno povezana pošto život u Telu Hristovom može da se ostvaruje samo u Duhu Svetom, a zadobijanje Svetog Duha je samo kroz Hrista, to jest u Njegovoj Crkvi. Krštenje «prosvetljuje» Božiji lik u čoveku, oslobadja ga od nasledne truleži i prolaznosti, primljenih kroz greh. Čovek dobija dar Svetog Duha, «i što je rodjeno od Duha duh je» (Jn. 3, 6), tako da kršteni postaje duhovan čovek»



(s). Ali to ne znači da on nekim veštačkim putem, mehanički i prinudno, zadobija spasenje: takvo stanje stvari ne bi moglo da odgovara jevandjelskom duhu slobode, poništilo bi bogolikost ljudske ličnosti i lišilo bi čoveka opita istine i ljubavi. I zato Blagodat koja se daje u Krštenju, predstavlja samo «zalog» spasenja jevandjelskim zrnom, kome predstoji da izraste. Čovek treba da se nauči da živi sa Blagodaću, da je učini sebi svojstvenoj (οἰκεία). Drugim rečima, uz delovanje Blagodati, čovek treba da izmeni način svog života, usaglasivši ga sa načinom postojanja Svete Trojice, koji se sastoji u ljubavi, pošto je upravo taj smisao stiha “Bog je ljubav” (1 Jn. 5, 12). – ovde se ukazuje na to, “na koji način” Bog postoji. On postoji kao Ljubav Lica Svete Trojice

 

(t). Promena načina života je povezana sa brigom o etosu (duhovno-moralnom životu), koji se odredjuje čovekovom voljom: u tom kontekstu postaju razumljive reči starca Josifa o tome da je volja – “odlučujuća okolnost, koja odredjuje karakter celog našeg bića” (u). Dakle, posle Krštenja, prema svetootačkom učenju, Blagodat se nevidljivo useljava u čoveka, ali se ona u njemu nalazi u stanju “potencijala” (δυνάμει); kada se um kroz podvig nevolja i stradanja oslobodi od svoje potčinjenosti telu i prirodnim načinom usmerava ka traženju Boga, Blagodat prelazi u stanje “dejstva” (ἐνεργείᾳ) postepeno prosvećujući čoveka i privodeći ga u stanje postojanja “po prirodi”, a zatim i “iznad prirode”.

Takvo usavršavanje direktno zavisi od intezivnosti duhovnog života i od učešća u drugim Tajnama, a najviše u Tajni Evharistije (Pričešća). Starac Josif podvlači da je Tajna Krštenja nerazdvojno povezana sa Tajnom Evharistije: “Jedna Tajna vodi ka drugoj, i obe vode čoveka ka savršenstvu, u kojem se ostvaruje prvobitno stanje ljudske prirode po liku svog Tvorca. Pričešće usavršava čoveka do stanja sličnosti Bogu”



(v). Ako u Krštenju Gospod daje zalog spasenja, onda se ostvarenje spasenja izvršava u Evharistiji: “Krštenjem nas Hristos radja za novi život, a u Evharistiji nas odgaja kao što majka doji svoje dete”



(w). Na taj način Tajna Pričešća predstavlja centralni dogadjaj u čovekovom životu, a preko čoveka i cele vaseljene. Božanstvena Liturgija, u vreme koje se vrši Tajna Evharistije, - to je «sintetičko uopštenje (συγκεφαλαίωσις) celog domostroja”, prema prep. Teodoru Studitu

 

(x), to je tajanstveni doživljaj domostroja spasenja, ostvarenog u ovaploćenju Boga Reči. U njoj se pominju Gospodnje Rodjenje, Njegov život medju ljudima, stradanja i smrt, Vaskrsenje, Silazak u ad i Vaznesenje, kao i Drugi Slavni Dolazak. Medjutim ta uspomena predstavlja pomoćno sredstvo; njome se ne iscrpljuje ono što se dešava na Liturgiji, “jer ovde nije sličnost samo u nazivu i podobiju, već je to istovetnost dela, pošto su Sveti Darovi Telo i Krv Hristova”



(y). U liturgijskom sveštenodejstvu čovek potpuno učestvuje u tajni domostroja, postaje njegov direktni učesnik, Božiji saradnik. Domostroj je javljanje Trojičnog Boga tvorevini, i zbog toga Evharistija postaje mesto Bogojavljenja. “Od početka do kraja Božanstvena Liturgija pomaže nam da doživimo tajnu prisustva Svete Trojice”



(z). Starac Josif povezuje otkrivanje Trojice u Evharistiji direktno sa Bogoovaploćenjem: “Sjedinjenje ljudske prirode sa Božanskom u Jedinstvenoj Ispostasi Boga Reči predstavlja uzrok čovekovog oboženja. Danas svaki vernik, sjedinjujući se sa Hristom, postaje hram celog Božanstva, zbog toga što su Lica Svete Trojice nerazdvojna. Kako u Telu Hristovom “živi svako ispunjenje Božanstva” (Kol., 2, 9), tako i u onima koji su postali Njegovi satalesnici obitava Sveta Trojica” (aa). Ali ako u Evharistiji svaki vernik postaje “obitalište” Trojičnog Boga, zadobijajući podobije Bogu i postajući Njegov “lik”, onda i sama evharistijska zajednica, to jest Crkva, predstavlja Božiji “lik”. Ona u svom životu projavljuje način postojanja Svete Trojice.

Ova činjenica pridaje evharistijskom okupljanju sasvim drugu dimenziju. Mesto služenja Liturgije postaje “skinija Boga sa ljudima” (Otkr. 21, 3), zajedničko prebivanje tvorevine s Tvorcem, zbog toga što Evharistija okuplja svu tvorevinu ἐπὶ τὸ αὐτό (zajedno = pogl. Dela 2, 1; 2, 44) to jest na jednom mestu radi proslavljanja Boga. U liturgijskom Prinošenju dolazi do susreta istorijskog postojanja s večnošću, s tim što je posle istorije. Zbog toga, prema rečima starca Josifa, “Evharistija ima još i duboki eshatološki značaj, jer je prisajedinjenje Hristovom Telu i Krvi zalog čovekovog oboženja, budućeg opštenja i njegovog sjednjenja sa Hristom u Njegovom Nebeskom Carstvu. Oboženje je živa realnost, koja počinje u sadašnjem životu i završava se u drugom”



(bb). Pored Krštenja i Evharistije, postoji veliki broj drugih tajni, od kojih svaka od njih ima svoje spasonosni domostrojni značaj. Starac Josif se u ovoj knjizi još detaljno zasutavlja na Tajnama Sveštenstva i Pokajanja. Sveštenstvo je – produžetak mesijskog služenja Hrista kao Velikog Arhijereja. Sveštenici nemaju sveštenstvo sami od sebe, oni učestvuju u Hristovom Arhijerejstvu, zbog toga što On poseduje svu punoću sveštenstva. “Sveštenstvo je tajna koja Nebo svodi na zemlju, i zemlju, to jest bogočovečansku prirodu Adama koju je stvorio Hristos, uzdiže više Nebesa. Sveštenstvo je služenje koje ovaploćava u sebi svu Blagodat i vlast Hrista Spasitelja i nastavlja Njegovo delo do Drugog Dolaska”

(cc).

Što se tiče Tajne Pokajanja, ono je posledica dara vezivanja i razrešavanja (pogl. Jn. 20, 22-23), koje je Spasitelj predao Svojim učenicima – apostolima, a oni svojim naslednicima – episkopima i sveštenicima. Pokajanje vraća čoveka u stanje Blagodati; iz tog razloga se još naziva “drugim Krštenjem”. Starac Josif primećuje da Tajna Pokajanja predstavlja osnovu praktičnog dela soteriologije (dd), to jest direktno je povezana sa ličnim duhovnim podvigom svakog čoveka. Pokajanje je na taj način – mera, koja ustanovljava živo a ne mehaničko učešće u najvažnijoj i najuzvišenijoj Tajni – Tajni domostroja našeg spasenja.



*** Gospod Isus Hristos je Alfa i Omega, Početak i Kraj (Otkr. 1, 8) svega stvorenog pošto je On sjedinio u Svojoj Ipostasi dve prirode, božansku i ljudsku, darovavši mogućnost svim ljudima da učestvuju u Njegovom Božanstvu. Radi toga je osnovao Crkvu, čije ustrojenje je potčinjeno jednom cilju – čovekovom oboženju. Taj cilj medjutim dobija svoj konačni odraz u eklesiologiji. Preko domostrojnog smisla crkvenih Tajni, a posebno Tajne Božanske Evharistije, konačno se razjašnjava cilj ljudskog postojanja i uopšte stvaranja sveta. Starac Josif objašnjava taj cilj sledeći učenje Istočnih Otaca Crkve, - posredstvom pojma ἀνακεφαλαίωσις.

To učenje proističe iz reči apostola Pavla iz Poslanice Efescima: “Blagosloven Bog i Otac Gospoda našega Isusa Hrista …kao što nas izabra kroz Njega prije postanja svijeta …pokazavši nam tajnu volje Svoje, po ugodnosti Svojoj koju naprijed pokaza u Njemu za uredbu izvršetka vremena da se sve sastavi u Hristu što je na nebesima i na zemlji u Njemu” (Ef. 1, 3-4; 9-10). Ἀνακεφαλαίωσις – je rukovodjenje Bogočoveka Hrista celom ljudskom prirodom, a za njom i celom tvorevinom, i objedinjenje čovečanstva u bogočovečanskom životu jedinstvenom s Njim. Bog, Koji je “Svepostojeće Dobro, - kaže sveti Dionisije Areopagit, - naziva se Lepotom (κάλλος) zato što sve priziva k Sebi (καλεῖ) i zbog toga što sve u svemu svodi na istovetnost (εἰς ταὐτό)”

 

(ee). Evo kako o tome govori starac Josif: “U Hristu i kroz Hrista se razjašnjava cilj svog materijalnog postojanja, uključujući i Andjele, pošto se i kroz njih otkriva u Hristu skrivena tajna Boga i Njegova mnogoobrazna premudrost; i taj cilj se sastoji u sjedinjenju svega pod Hristovom glavom, “što je na nebesima i na zemlji, u Njemu” (Ef. 1, 3-4; 9-10). U Hristu se ispunjava zamisao Božijeg Promisla o celom svetu, domostroj Božije Blagodati o svoj tvorevini, usmereno na spasenje, osvećenje i oboženje svih u Bogočoveku”

 

(ff). To sjedinjenje celokupne tvari pod Hristovom Glavom pripada nastupajućem veku, kada već neće postojati vreme i kada će se desiti obnavljanje cele prirode. Medjutim u sadašnjem veku zaručujemo se tim jedinstvom i prisajedinjujemo mu se u “eshatološkoj” realnosti Božanske Evharistije. Sjedinjenje svih u Evharistiji ne poništava raznolikost ispostasi: dajući svakoj punoću Svetog Duha, ono ostvaruje sveopšte jedinstvo prirode u Telu Hristovom: “Jedno tijelo, jedan duh, kao što ste i pozvani u jednoj nadi zvanja svojega; jedan Gospod, jedan vjera, jedno Krštenje, jedan Bog i Otac sviju, Koji je nad svima, i kroza sve, i u svima nama” (Ef. 4, 4-6). [a] «Таинство Божественных Страданий», Слова утешения, с. 300.



[b] «Таинство Божественных Страданий», Слова утешения, с. 300.

[c] «Бог явися во плоти», Слова утешения, с. 253. [d] «Бог явися во плоти», Слова утешения, с. 254.

[e] «Таинство Божественных Страданий», Слова утешения, с. 298-299.

[f] «Учение о телесном делании...», Слова утешения, с. 231. [g] См.: «Смысл божественного Откровения», Слова утешения, с. 441.

[h] «Таинство Божественных Страданий», Слова утешения, с. 302-305. [i] «Таинство Божественных Страданий», Слова утешения, с. 303.

[j] Старец Иосиф в своем Слове о Божественных Страданиях подробно описывает Сошествие Спасителя во ад, согласно со святоотеческим преданием. Слова утешения, с. 309-311.

[k] «Таинство Божественных Страданий», Слова утешения, с. 311.

[l] Подробнее об этом см.: «Бог явися во плоти», Слова утешения, с. 270-271. Ср.: «Рассмотри свое достоинство, насколько ты драгоценен, ведь высшим ангелов сделал тебя Бог, когда и Сам Он в Своем Лице ради твоего достоинства и искупления явился на земле» (прп. Макарий Египетский, Духовные Беседы, 15, 43. PG 34, 605).

[m] Бог явися во плоти», Слова утешения, с. 254. [n] Таинство священства», Слова утешения, с. 428.

[o] «Смысл церковных таинств», Слова утешения, с. 396. [p] См.: «Смысл церковных таинств», Слова утешения, с. 399-400.

[q] Св. Дионисий Ареопагит, О церковной иерархии, 7 (Рассмотрение, 8) // Сочинения, с. 728 (греч.), 729 (рус.).

[r] «Смысл церковных таинств», Слова утешения, с. 400.

[s] Там же, с. 401.

[t] По необходимости, мы вынуждены ограничиваться краткими указаниями на те истины веры, о которых специально не говорит старец Иосиф, но которые нам нужны для общей картины. Более подробный богословский анализ темы любви как способа бытия Бога и человека см.: John D. Zizioulas, Being as Communion, особенно с. 42-49; 101-109.

[u] «Познай себя», Слова утешения, с. 201.

[v] «Смысл церковных таинств», Слова утешения, с. 405.

[w] Там же, с. 406. [x] Первое слово против иконоборцев. PG 99, 340. [y] Св. Николай Кавасила, Изъяснение Божественной Литургии, 38 // Христос. Церковь. Богородица. Москва, 2002, с. 170. [z] Ἱερομόναχος Γρηγόριος. Ἡ θεία Λειτουργία. Σχόλια. Ἐκδ. Δόμος, Ἀθήνα, 1985, σ. 32. [aa] «Смысл церковных таинств», Слова утешения, с. 406.

[bb] «Смысл церковных таинств», Слова утешения, с. 407.

[cc] «Таинство священства», Слова утешения, с. 436.

[dd] См.: «Таинство покаяния», Слова утешения, с. 415 и далее.

[ee] Св. Дионисий Ареопагит, О божественных именах, 4, 7 // Сочинения, с. 312 (греч.), 313 (рус.). [ff] «Бог явися во плоти», Слова утешения,с. 257.



preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/smi/758.htm

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 6337 puta