MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BIOGRAFIJA ISPOSNIKA JOZEFA VAN DEN BERGA



Jozef Van den Berg (rođen 22. avgusta 1949. godine) holandski je lutkar, pisac i glumac, koji danas živi kao isposnik. 
 
Mladost
Od svoje sedme godine najveći dio svoje mladosti proveo je u holandskom gradiću Cuijk, gdje je njegov otac kupio staru parohijsku kuću pretvorivši je u računovodstveni biro. Otac mu je bio učitelj u osnovnoj školi prvo u malom selu Birs a potom u Rijkevortu, a zatim je bio član otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Porodica se sastojala od jedanaestoro djece. Krajem januara 1962. godine, sa svojih 12 godina umro mu je otac a potom i njegov najbolji prijatelj Fric. Još kao dječak Jozef je želio da postane sveštenik. Za Božić majka mu je dala set kako bi se igrao malog sveštenika. Sa svojih 10 godina odigrao je svoju prvu pozorišnu ulogu kao farisej u Hristovom stradanju. Sa svojih 13 godina imao je djevojku zbog čega se njegova želja za sveštenstvom povukla. Tokom srednje škole bio je veoma aktivan u školskom pozorištu. Na primjer igrao je glavnu ulogu Sizifa u predstavi „Sizif“, a sa dosta uspjeha i u predstavi „Dnevnik jednog luđaka“ od Gogolja. 
 
Lutkarske predstave
Krajem 1960-tih godina, nakon što je stekao srednjoškolsku diplomu, položio je prijemni ispit i krenuo na pozorišnu akademiju u Arnhemu koju je napustio nakon druge godine. U Arnhemu je počeo da živi sa Rut, da bi se kasnije preselio u Groningen. Podnio je zahtjev za socijalnu pomoć i počeo da igra u lutkarskim predstavama. Pozajmio je konja sa kolima i počeo da okolo luta izvodeći lutkarske predstave. Nakon nastupa u Groningenu upoznao se sa svojom budućom suprugom Hansje, sa kojom se vjenčao 11. septembra 1973. godine. Dobili su četvoro djece: Lote (koja je danas poznati pisac, glumac i režiser), Martje, Jasmin i Džesi Van den Berg. U Groningenu je živio na obližnjoj farmi ali je iznajmio podrum u gradu gdje je srijedom igrao za djecu a petkom popodne za odrasle. Profesionalnu karijeru započeo je kao lutkar u lutkarskoj predstavi, i tamo je oživio brojne likove. Na kraju je sklonio zavjesu time postavši čovjek sa lutkama, vidljiv za publiku. Njegove improvizacije zamijenjene su predstavama sa naslovom. Sa vatrogasnim kolima igrao je u pokretnom lutkarskom pozorištu, donoseći svoje predstave ljudima. Godine 1980. dobio je nagradu za „Jabukino oko“, napustivši Groningen i preselivši se u Hervijnen. Tu je napisao predstavu „Majka i budala“ za Holandski festival. Nakon toga igrao je u Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Japanu. Krajem 1980-tih godina odigrao je svoju posljednju predstavu „Dosta čekanja“, što je bila reakcija na predstavu „Čekajući Godoa“ od Samuela Beketa. Ovu predstavu napisao je za svog brata Alojza koji je bio ozbiljno bolestan. Predstavu je odigrao 80 puta, stalno je dorađujući, igrajući je u Holandiji ali i na festivalu u Njujorku. Alojz Van den Berg, njegov brat, došao je na predstavu u invalidskim kolicima. Umro je od tumora na mozgu 1988. godine. 
 
Preobražaj
Bilo je to 12. septembra 1989. godine kada se održala belgijska premijera „Dosta čekanja“ u Antverpenu. Tog popodneva Van den Berg je imao susret sa Bogom, kako je to kasnije opisao. Sjedeći u svojoj garderobi napisao je pismo koje je htio da iskoristi po prvi put u svojoj predstavi. Bog mu je uputio sljedeće pitanje kroz njegovu vlastitu olovku: „Zašto nikad nisi primijetio da ne mogu doći zato što sam već tu.“ Tog 12. septembra odigrala se njegova posljednja predstava. Van den Berg je bio, prema njegovim vlastitim riječima, pozvan od strane Boga i morao da je da odgovori na taj poziv. 
 
Prije večernje predstave 14. Septembra 1989. Godine u De Singel umjetničkom centru u Antverpenu, Van den Berg je uzeo svoju Bibliju i pitao Boga šta da radi. Nasumično  je otvorio Bibliju gdje mu se otvoriše sljedeće riječi: „Zato iziđite između njih i odvojte se” (II Kor. 6:17).
 
Prije početka predstave svojoj publici je rekao: 
Pokušaću da vam objasnim. Nadam se da ćete imati razumijevanja i da ćete ispoštovati moju odluku. Nikad više neću glumiti. Spoznao sam stvarnost koja se ne može odglumiti. Jako dugo sam je tražio, svuda sam prošao. Naposlijetku sam došao do zaključka i taj zaključak je, moram priznati, da ako nešto istinski tražite to i nađete. Iz tog razloga sam večeras posljednji put na sceni. Vi mi ne vjerujete, ali to je varljiva strana pozorišta. Stoga, dame i gospodo, za ovog čovjeka postoji samo Hristos, u kom sam našao mir koji sam oduvijek želio. Znam da je to tako i zato odustajem od ove profesije. Za mene je ovdje kraj. Ja tražim stvarnost. Ne mogu više govoriti stvari koje za mene nisu istina. Želim vam ugodno veče. Odlazim. Svako vam dobro. Novac koji ste platili biće vam vraćen na blagajni. 
 
Uslijedila je smrtna tišina, a pozorišna publika je emotivno reagovala. Tako je tog septembra 1989. godine u 19:55 završena pozorišna karijera Jozefa Van den Berga. 
 
Naredne godine Van den Berg je započeo svoju potragu koja ga je odvela do Maldona (Eseks), Atine i Svete Gore, da dodatno spozna kako da nastavi svoj put sa Bogom. Njegovoj djeci i ženi bilo je teško da shvate ovaj njegov preobražaj. 
 
Važan dograđaj prethodio je njegovom preobražaju: žena koju je poznavao iz zajednice je stradala u teškoj saobraćajnoj nesreći, izrazivši želju da bude sahranjena na pravoslavni način. Ovo se desilo 17. avgusta u Ajndhovenu. Tamo je, po prvi put, čuo Trisvetu pjesmu na holandskom jeziku. Krajem septembra 1989 otišao je u grčki pravoslavni manastir sv. Jovana Krstitelja u Maldonu, Eseks, Engleska, gdje je razgovarao sa starcem arhimandritom Sofronijem. Početkom januara 1990 zbio se veoma važan susret u Atini sa grčkim starcem Porfirijem, gdje mu je starac potvrdio njegovo iskustvo sa Bogom u Antverpenu rekavši mu još da sada mora postati Hristov glumac. Starac Porfirije ga je potom uputio na Svetu Goru, gdje se susreo sa o. Pajsijem. 
 
Po povratku u Holandiju, odan riječima o. Porfirija, počeo je raditi na novom porodičnom komadu pod nazivom „Svijet okrenut naglavačke“, u kom je želio da prenese svoju novu vjeru. Međutim, izgledalo je da je sve krenulo pogrešno i da je imao sve više i više duhovnih iskušenja. Više nije mogao ni spavati, tako da je postao premoren. Usred ove krize, 18. juna 1990, pitao je sveštenika da li može preći na Pravoslavlje. U međuvremenu je bilo prodano 40 000 ulaznica za njegovu novu predstavu. Bez obzira na to ništa mu nije polazilo za rukom. U avgustu je, usljed prevelikog stresa, završio na psihijatrijskoj klinici gdje je liječen 5 nedjelja. Nije bilo nove predstave. Zbog toga mu se polako vratio mir, kada je počeo da piše svoj novi komad pod nazivom „Susret“, u kom je želio da sa publikom podijeli ono što mu se desilo u Antverpenu. 
 
Aprila 1991 vratio se u Atinu kako bi od starca Porfirija tražio blagoslov za njegov novi komad „Susret“. Međutim nije uspio da razgovara sa starcem zbog njegove starosti i bolesti. Nakon toga je otišao na Svetu Goru u manastir Grigorijat na tri nedjelje, da radi na svom novom pozorišnom komadu. 
 
Vrativši se u Holandiju stvari su se odvijale drugačije od očekivanih, između ostalog i zbog podsticaja Ministarstva kulture. Na zahtjev odbora Fondacije De Dvaas, čiji je Van den Berg postao radnik, osmislio je novu misiju ove Fondacije. Maja 1991 iznio je na sastanku odbora novi cilj koji je ovako formulisao: „Podrška i promocija svih pozorišnih aktivnosti, u najširem smislu riječi, koje izražavaju duh Hrista.“ Odbor i Ministarstvo kulture nisu se se mogli sa tim pomiriti i podsticaj je ukinut. Ali jednog kada ga je osmislio, on nije htio da napusti svoj cilj. Na taj način, neočekivano, cijeli projekat je došao do kraja. Postepeno je Van den Berg počeo da shvata nikad neće izaći na scenu niti njegova nova predstava „Susret“. Vlasti su pretpostavile da je on ponovo zbunjen i proglasili su ga nesposobnim. 
U noći između 1. i 2. juna shvatio je da je ostao potpuno sam, i 2. juna 1991 otišao je na Božanstvenu liturgiju u malu crkvu pravoslavnog manastira Sv. proroka Ilije u Sent Hubertu. To je mjesto na kom je pridario sav novac koji mu je preostao. „Gospode, od sada se Ti brini o meni. Predajem ti se potpuno.“ Te nedjelje je arhimandrit Pahomije čitao iz Jevanđelja sljedeće: „ Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kćer većma nego mene, nije mene dostojan. I koji ne uzme krst svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je.“ (Mat. 10:37-39). Dva sata nakon liturgije uputio se pravo u pravoslavni manastir Rođenja Presvete Bogorodice u blizini Astena, u kom je ostao 19 dana, i gdje je ostavio svoj mercedes kombi jer nije želio ponovo da krene pozorišnim putem. Konačnu tačku na svoju pozorišnu karijeru stavio je 21. juna 1991. godine. 
 
Isposnik
Jedino njegovo pitanje bilo je: „Kako Bog želi da uobličim svoj poziv?“ Potom je u sebi osjetio da mora pokupiti svoju lutkarsku kutiju. Dana 9. jula 1991 uzeo je kutiju iz svoje kuće i hodao 15 kilometara dalje u Nirejnen. Stigavši u Nirejnen sa svojom kutijom okačenom o bicikl i ruskim krstom vezanim za njega, vrlo jasno je shvatio da tu treba ostati. Tokom mjeseca jula boravio je na jednoj farmi u Nirejnenu. U avgustu se preselio u biciklističku garažu u Gradskoj kući Nirejnen, gdje je počeo sa svojim javnim pozivom. Nakon 50 dana povukao se iz javnosti i devet mjeseci je živio u izolaciji kod jednog stanovnika Nirejnena. Juna naredne godine vratio se u biciklističku garažu, ostavši tamo čak tokom zime. Decembra 1992. godine sagradio je manju kapelu oko svoje kutije. Novembra 1993, Van den Berg je morao napustiti biciklističku garažu po naredbi gradskih vlasti. Dva učenika jedne osnovne škole iz Nirejnena pokrenuli su peticiju ispred stanovnika koji su smatrali da mu treba dopustiti da ostane u garaži, međutim bez uspjeha. Nacionalna javna TV kuća ispratila je omladinsku akciju i bila prisutna jednog jutra kada je Jozef morao da pokupi svoje stvari i napusti garažu. Sugrađanin Harm Hazelhof prethodno mu je ponudio sobu u vrtu pored svog dvorca, smještenu pod stablo dunje, ali duboko u sebi Van den Berg još uvijek nije shvatao da treba prihvatiti poziv. U ponedjeljak naveče se vratio sa svojim stvarima u biciklističku garažu. Tokom noći Bog mu je pokazao da mora biti ponizan i da naposlijetku mora napustiti biciklističku garažu. U utorak je stavio svoj kofer sa ostalim stvarima pod stablo dunje u Hazelhofovom vrtu. Tog istog popodneva jedan prolaznik mu je rekao da je „Podići“ bila njegova najbolja predstava. U blizini stabla dunje bila su četiri stuba, i Jozef je shvatio da treba podići kapelu pod tim drvetom. Imajući na umu „glasnika“ sagradio je malu kapelu 2 x 1,5 metar, koja se i dan danas tu nalazi. On još uvijek tu živi i prima ljude svakog dana. Živi od onoga što mu ljudi donesu. Ne koristi nikakvo pomagalo iz vanjskog svijeta. Od prije nekoliko godina sagrađen je toalet u bašti koji koristi Hozef i njegovi gosti, a odskoro je dobio mobilni telefon za hitne slučajeve. 
 
U medijima
Jozef Van den Berg dobija dosta pažnje u medijima zbog svog izuzetnog načina života. Pažnja medija nikako ne jenjava, čak ni završetkom njegove pozorišne karijere. Po započinjanju svog novog poziva, holandske državne novine, magazini, TV kompanije, radio i elektronski mediji objave članak o njemu bar jednom godišnje. Veliki broj emisija bio mu je posvećen. Godine 2007 snimljen je kratki film o njegovom životu i vjerskim uvjerenjima pod nazivom „Više ne igram“, dok je 2010 snimljen kratak portret o Jozefu Van den Bergu.
 
Napomena 1: Tokom intervjua za najpoznatiji belgijski časopis „De Standaard“, Jozef  Van den Berg je ispričao interesantnu priču. Jedan čovjek je želio da se sastane sa ženom koju još nikad nije upoznao niti vidio. Žena se složila pod uslovom da joj muškarac svake sedmice donosi cvijeće. Ovaj zahtjev je muškarcu izgledao čudan, zahtjevan pa čak i arogantan, ali je naposlijetku pristao. Međutim, kada su se upoznali muškarac je bio očaran njenom ljepotom, pameću i karakterom da joj je rekao da će joj kupovati cvijeće svaki dan. Za Jozefa Van den Berga isto važi i za Boga. 
 
Napomena 2: Jozefova kćerka Lote Van den Berg, koja je posljednjih nekoliko godina slavni pisac i režiser, napisala je svoj prvi veliki pozorišni komad „Zimski dom“ koji opisuje njenu borbu sa očevim preobražajem. Predstava je igrana u svim velikim pozorištima Holandije i Belgije. Na ovaj način je predstavljen komad: „Svoju inspiraciju je pronašla na proputovanju kroz Sibir i Mongoliju, gdje je tokom zime teško zagrijati crkvu i gdje se održavanje liturgije mora premjestiti u kuhinju ili štalu. Prema riječima same Lote Van den Berg: 'Predstava opisuje ljude koji vjeruju. Radi se o ljudima koji oblikuju svoje nerazumijevanje izgovarajući molitvu ili pjevajući pjesmu. Možda je svaki čin molitva i pokušaj da se prigrli svijet koji vas okružuje.'“

Prevod sa engleskog  Dragana Pećanac
27 jun 2014 god.
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2012/12/biography-of-hermit-joseph-van-den-berg.html ;

Pročitano: 5559 puta