MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARI MANASTIR PREOBRAŽENJE



Ovaj manastir, posvećen Preobraženju Gospodnjem, nalazio se smešten na lepom mestu, kao u kakvom gnezdu, između Ovčar Banje i manastira Nikolja, na jednoj ne tako velikoj bogatoj zelenilom zaravni između današnje železničke stanice i reke Morave. Okružen sa svih strana Ovčarom (998 m) i Kablarom (visok 890 m) , on se u toj divnoj i živopisnoj klisuri zaista nalazio kao u nekom gnezdu. Pogotovo što je svuda oko njega, zahvaljujući Moravi, izraslo bujno šiblje i sestar, kao topola, vrba i razno drugo drveće…

Sa severne strane iznad samog manastira izdizao se gorostasno stenoviti Kablar, u čijim se stenama, visoko iznad podnožja, nalaze dve pećine nedaleko jedna od druge, tako da su sa ovim "manastirčićem" pravile gotovo jedan trougao. Pećina desno od Preobraženja zove se Turčinovac, a druga s leve strane zove se Sveta voda ili Savina voda. O pećinama smo već govorili, a o manastiru, zbog života koji se u njemu vodio, kao i zbog kulturnih vrednosti koje su za njega vezane, govorićemo sada. Manastir Preobraženje skoro je najmanji među ovčarsko-kablarskim manastirima. Njemu se nije moglo ni s jedne strane lako prići, osim od Ovčar Banje, jer od Nikolja su ga zatvarale stene i Morava, a današnjeg puta u to vreme nije bilo, već samo po koja kozja staza, pa se Preobraženju moralo ići preko Rožaca i Vrnčana.

Tako je ovaj manasir, kao i ostali u Ovčaru, ležao u divnoj skrovitoj tišini, koju ne remeti nikakva buka ni svetska galama. Ko je podigao ovaj manastir, ne zna se. Na jednom polukružnom natpisu iznad vrata sa niskim ulazom u crkvicu, po opisu Feliksa Kanica, stoji da je crkvica duga "jedva 5,5 m", a po Vuku Karadžiću, široka je od desne do leve pevnice svega 18 stopa. Dakle, ne zna se ko ga je i kad sagradio, ali veći broj istraživača i istoričara stavljaju ga u XIV ili XV vek. (1) Ova svetinja spominje se često u XVI i XVII veku. Često je rušen i paljen , a u početku XVII veka je zapusteo.(2) Feliks Kanic opisuje da je prilikom njegove posete Preobraženje imalo, pored crkvice, još četiri zgradice, skromne, šindrom pokrivene, što se vidi i iz njegove skice.

Vuk je prilikom posete video u Preobraženju pored crkve samo jednu kućicu i nekakve zidine, gde su svakako bile monaške kelije. Po Vuku je "stari zid crkvice tako ružan, kao da su je sami kaluđeri zidali". Iznad crkvenih vrata pisalo je da je manastir bio preko 100 godina pust. To svedoče i svi tadašnji putopisci,kao i blagoveštenjski jeromonah Aksentije, koji je o tome ostavio zapis polovinom XIX veka. Preobraženje je, izgledam često bivalo pust manastir. Bio je siromašan i sa malo bratstva , pa i to koliko ih je bilo- živeli su skromno pustinjački, sa biljnom hranom, koliko su je mogli proizvesti u svojoj baštici, a meso nisu nikad jeli, jedino ako kad ulove ribe u Moravi. I u takvoj Bogom danoj tišini oni su se, zadovoljni, molili i prepisivali knjige. Crkva im je bila mala, ali živopisana i za njih lepa.

No, i tu im je pakost i obest Turčina ili razbojnika često dosađivala, pljačkali su ih i manastir im palili. Onda bi manastir zapusteo dok se na nađe neko da ga obnovi. Takom vidimo da se i XIX veku zauzeo jeromonah Nikifor Maksimović, postrižnik nikoljski i starešina sretenjski, te je obnovio Preobraženje 1811. godine, za vlade Karađorđa, kad je i Nikolje obnovljeno. A 1816. manastir je i živopisan. (3) Ovaj vredni iguman sretenjski i obnovitelj ovčarskih manastira živeo je jedno vreme i u Preobraženju. Kad je 1814. godine udarila kuga u okolna sela, on je, kako sam veli, sahranjujući mrtve i moleći se Bogu za žive, stekao nekoliko hiljada groša. Onda, pre nego što je 1818. godine počeo da obnavlja Sretenje, uzme da razmišlja, pa veli: "Stanem misliti šta ću činiti s ovolikim novcem.

Da idem u Jerusalim i da dam novce da se njime popravljaju i krase crkve i manastiri po tuđim zemljama, neću! Bolje ih je na tako što u našoj zemlji upotrebiti." (4) Na taj način on ode te s tim novcem obnovi manastir Sretenje. Docnije Nićifor je izabran za užičkog vladiku, sa sedištem u Čačku. Kad je Vuk posetio Preobraženje, zatekao je tamo još jednog vrednog i čuvenog kaluđera. To je bio iguman Isaija Popović, rodom iz sela Subjela u užičkoj nahiji. Pre dolaska u manastir bio je sveštenik i prota i zvao se Ilija.

Oženjen je bio sestrom po majci kneza Miloša, kako misle jedni, drugi, pak , vele da je bio sestrić kneza Miloša, a Vuk piše da je "rođak svijatloga i čestitoga kneza, Gospodara Miloša Obrenovića". Kada je proti Iliji Popoviću umrla žena, on se zamonašio, a Vuk ga vidi kao jeromonaha u Preobraženju "sa troje đačadi i jednim starcem iz Bosne od Banje Luke, koji je ostavio svoju kuću i skita se po manastirima da spase dušu svoju, i kažu da je nekolike zime zimovao u nekakvoj stijeni više manastira Trnave, i pripovijeda kako su ga tu đavoli gonili i bili…" Verovatno da je bio u manastiru Stjeniku u planini iznad manastira Ježevice. Uskoro će Isaija biti postavljen za igumana u manastiru Nikolje, jer je u njega i u igumana Atanasija Radovanovića knež Miloš imao najviše poverenja da mu zbrinu porodicu, kao i za druge narodne stvari. Feliks Kanic je, izgleda, zamenio ovog dobrog i čestitog igumana Isaiju sa neukim starcem iz Bosne, koji je hodao od manastira do manastira, viđajući i duhove, dok se nije obreo u Preobraženju.

Kao da su, po F. Kanicu, time hteli da otvaraju srca vernika i da im dreše kese. Malo čudno i gotovo ironično. Vidi se da Kanic kao zapadnjak i racionalista ne može da shvati u pravoslavnim manastirima podvižništvo i jurodivost normalnim. (5) Vuk lepo kaže da "taj manastir niti ima kakve stoke, ni zemlje, ni nurije, niti se u njemu jede meso, nego se u njemu živi upravo kaluđerski". (6) Joakim Vujić veli da je tada Preobraženje toliko bilo zapušteno da se u njemu služilo svega jednom godišnje. Tada je bio kao metoh manastira Nikolja, premda je on bio dugo i kao metoh manastira Nikolja, premda je on bio dugo i kao metoh manastira Blagoveštenja. No, ipak je Vujić u njemu zatekao igumana Pahomija Pantelića, koji mu je pokazao manastir, dao neophodna objašnjenja i počastio ga čašom rakije, onim što je Bog dao. Kada je Joakim Vujić posetio manastir Raču na Dravi, tamo je video i jednog starca od 100 godina, koji je kao monah Makarije bio postrižen u manastiru Preobraženje pod Kablarom.

Iz raznih rukopisnih, crkvenih knjiga i zapisa može videti veći broj monaha koji su živeli u Preobraženju pod Kablarom. Taj drevni "manastirčić" pod Kablarom, s leve strane Morave, posedovao je više rukopisnih knjiga, kao i drugih starina i vrednih crkvenih predmeta, koji su turskom pljačkom i paljenjem nestali zajedno sa njegovim žiteljima - monasima. U XVIII, a naročito u XIX veku kroz Srbiju i srpske manastire krstarili su mnogi putopisci naši, a pogotovo strani. Jedni su, kao Vuk Karadžić i Joakim Vujić, išli da ispitaju svoju zemlju i u njoj svoje svetinje, crkve i manastire, da istražuju narodne umotvorine, kulturne tekovine i drugo što ih je interesovalo, a što je bila želja i samoga kneza Miloša. Stranci su slično tome činili, samo uvek imajući tu prvo svoj interes i zaradu. Zato je često po manastirma mnogo stvari nestajalo, ili krađom, ili prevarom neupućenih i siromaštvom opterećenih žitelja, ili jeftinim otkupom crkvenih dragocenosti u zlatu i srebru, kao što su krstovi, ikone, rukopisne knjige i drugi veoma dragoceni predmeti.

S druge strane, Turci su u to doba razbojnički često napadali manastire, kaluđere ubijali, manastir im pljačkali i palili. Prema tome, trebalo bi danas da budemo zahvalni ovima prvima za sve što je do ovoga vremena sačuvano, bilo kod nas u zemlji, bilo u svetu po raznim muzejima i bibliotekama. Na taj način možemo zahvaliti našim monasima po manastirima za zapise, putopiscima Vuku, Joakimu Vujiću i mnogim drugim našim istraživačima i čuvarima za rukopisne knjige i druge dragocenosti koje su beležili i sakupljali, tako da mi posle njih danas možemo bar znati šta smo nekad imali. Prema tome, bile bi u manastiru Preobraženju prepisane i ove knjige: 1. Oktoih, od 7 do 8 glasa, koji su pisali jeromonah Jerotej i jerođakon Danil, za vreme igumana Makarija 1579. godine. 2. Poučenije jevanđelsko pisano 1636. godine "u Preobraženju". Pisao Kirijak, koji je sakrio svoje ime u akrostihu jedne pesme, i za sebe veli: "Ubogi v dobrodjeteljeh, bogati v grjesjeh…". 3. Molitvenik za koji iz zapisa vidimo da ga je uzeo iz Preobraženja vladika smederevski i žički Mihail 1683. godine. U zapisu se ne kaže gde je prepisan, ali se opravdano može pretpostaviti da je pisan u Preobraženju, 4. Zbornik iz XVII-XVIII veka, koji sadrži molitve, apokrif: "Slovo kako odi Prečista po muka", i raždanik.

Zna se da je pripadao ovom manastiru, ali se ne zna da li je u njemu i pisan, što izgleda vrlo verovatno. (7) Joakim Vujić našao je u starom Preobraženju dva rukopisna mineja; jedan od njih pisan je u Jovanju 1575. godine, a drugi nema nikakvog zapisa, pa se pretpostavlja da je pisan u Preobraženju oko 1567. godine. Vuk Karadžić pominje da je u Preobraženju video tri mineja i jedan Posledovni Psaltir na kojima ne piše gde su i kad pisani, pa se s pravom može verovati da je neki napisan tu u Preobraženju. (8) Obnavljajući Preobraženje i Sretenje, Nićifor Maksimović je sakupljao i obnavljao i njihove biblioteke sa knjigama. Tako je na jednoj ostavio ovakav zapis: "I ovu knjigu obrjetoh skitajuščusja ot mjesta na mjesto i prinesoh vo svoju obitelj Preobražensku 1814.l.(eta). Čerta jeromonah Nićifor mes(eca) oktobra 25 den." (9) Kad su Turci poletkom maja 1815. godine krenuli sa 1000 Arnauta da pljačkaju po Dragačevu, put ih je vodio preko planine Jelice, sa koje skrenu na desnu stranu i u zoru stignu u dučaloviće.

Zahvaljujući buljubaši Petru, koji im je kao talac od straha prokazao srpske zbegove, Turci se krenu sa Arnautima da pljačkajući hvataju nejač po zbegovima. Neki seljak čunisije počne da beži, Turci pripucaju i ubiju ga. Pucanj pušaka odjekne. Kad je narod po zbegovima to čuo i saznao za Turke, dade se u bekstvo. Kako je bilo više zbegova, Turci se podele u dve grupe. Iz sretenjskog zbega sa Ovčara bežalo se k Moravi prema Nikolju. Grupa Turaka krene za njima u poteru stazom koja vodi naspram starog manastira Preobraženja.

Turci se dadu u poteru osobito za ženama i devojkama, kojih je u zbegu najviše bilo. Morava je bila mutna i od kiše nadošla. Iguman nikoljski istrči, kao što je u opisu Nikolja rečeno, sa nekoliko svojih momaka s one strane Morave, te poviče prema srpskoj nejači, koja je počela da skače u mutnu Moravu, da beži pod stene gde ne mogu Turci doći. No, Turci, ipak, udare tom stranom. Iguman Neofit ih sačeka sa momcima, otvori vatru na Turke, pa im zađe i s boka. Tu ih nekoliko ubije i više rani. Arnauti se sa mrtvima i ranjenima primorani povuku, a iguman Neofit s momcima srećno preveze čamcem svu nejač iz sretenjskog zbega u Nikolje i tako ih spase. S druge strane Ovčara, kad je trojički iguman Filimon čuo turski pucanj, pojaše svog vranca i sa Radovanom Šibincem zauzme busiju ispred Turaka, a iznad zbega u potoku Banici što vodi prema Ovčar Banji.

Tu ubiju turskog predvodnika, a nejač iz zbega pojuri niz potok. Ta grupa Turaka udari niz dolinu Banice da hvata nejač iz tog zbega. Tada sva ta nejač, žene, devojke i deca iz baničkog zbega, koja nisu smeli sačekati Turke i Arnaute, skakali su u Moravu. Ko nije znao da pliva, izgubio ježivot z nabujaloj mutnoj vodi. Skakale su i majke s decom. I Turci su skakali za njima da ih izvuku i odvedu sa sobom. (10) Jedna mlada žena iz Dučalovića bacila je u Moravu kolevku s povijenim detetom, pa za njim i ona skočila.

Majka se udavila, a kolevku voda sa živim detetom izbaci na obalu (11) Skoro sve ovo što se tada podavilo, voda je izbacila kod starog manastira Preobraženja. I tela svih tih mučenika srpske nejači stradalih za veru i obraz sahranjena su na obali Morave u manastirskoj luci pored manastira, tako da se stvorilo čitavo groblje.

Neki od tih grobova do skoro su se poznavali, a nadgrobna obeležja i ploče mogle su se videti. Međutim, te kosti, ukoliko ih je bilo moguće sakupiti, prenesene su 1940. godine u novopodignuti manastir Preobraženje i sahranjene uza sami zid sa spoljne, leve strane ulaznih vrata u crkvu. Stari manastir Preobraženje odavno već ne postoji, porušen je (1909-1911) prilikom izgradnje železničke pruge uskog koloseka Beograd-Sarajevo, koja je trasirana i sprovedena Ovčarsko-kablarskom klisurom preko ovog manastira.

(12) Na taj način tadašnji episkop žički Sava Dečanac, kao nadležni arhijerej, bio je prinuđen da se saglasi, na pritisak našeg Ministarstva za izgranju u Beogradu, sa rušenjem manastira Preobraženja. (13) Vladika Nikolaj, na dan osvećenja novog Preobraženja 1940. godine, u svojoj značajnoj i dugoj besedi kazuje da su dva manastira najviše odgovorni za tu prugu što se gradila preko manastira Preobraženja. Do skora su se ispod železničke stanice "Ovčar Banja" u preostaloj maloj njivi ispod pruge mogli nazreti ostaci zidova i temelja od zgrada i crkva starog Preobraženja. Sada je taj prostor pretrpan nekim drugim zgradama, materijalom i šibljem, kao i novim asfaltnim putem za manastir Nikolje, te je teško bilo šta o starom Preobraženju razaznati.

Povodom rušenja manastira Preobraženja postoji u narodu toga kraja čudesna priča koju je blagoveštenjski letopisac zabeležio u vidu vizije kaluđera na pruzi "Ovčar Banja". Kad je po završetku te pruge, veli se, prvi voz prošao iz Beograda za Sarajevo u večernje časove i kad je došao u Ovčarsko-kablarsku klisuru, na mestu gde je porušen manastir Preobraženje, on je u jedan mah stao. Vozovođe i kondukteri pokušali su da ga krenu, no sve je bilo uzalud. Tada se vozovođa, uznemiren, okrenuo i pogledao uz prugu ispred voza i ugledao kaluđera u svešteničkim odeždama podignutih ruku i očiju prema nebu na pruzi između šina. Onda su svi putnici zajedno sa vozovođom i kondukterima sa strahopoštovanjem, užasnuti, shvatili da je to neko Božje proviđenje zbog porušenog manastira.

Tek, nekoliko trenutaka posle voz je sam krenuo. Putnici su to shvatili kao čudesan događaj, o kojem se u tom kraju dugo pričalo. (14)

_____________________________________________________

1 - Vuk Stefanović Karadžić, Opisanija srpskih manastira, "Gradac", januar-april, Čačak, 1992, str. 15 2 - Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija, Zagreb, 1928, knj. III, str. 556. 3 - Vuk Stafanović Karadžić, navedeno delo, str. 19. 4 - Isto, str. 14. 5 - Feliks Kanic, "Gradac", O Ovčarsko-kablarskim manastirima, 1860, 29-30, preveo s nemačkog Gligorije Ernjaković 6 - Vuk Karadžić, navedeno delo, str. 15 7 - Dragomir S. Popović, "Gradac", Prepisivačka delatnost Ovčarsko-kablarskih manastira, januar-april, 1991, Čačak, str. 120. 8 - Vuk St. Karadžić, navedeno delo, str. 15 9 - Stari srpski zapisi i natpisi, knj. 6, 10439/6. 10 - Vuk Karadžić, Žizan i podvigi M. Obrenovića, SPBRG, 1825, str. 53-54 11 - M.č. Milićević, Kneževina Srbija, II, str. 675 12 - Milisav Protić, Lavra Jovanje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, "Pravoslavlje" br. 241. od 1. VI 1976, 8-9. Prota Milisav veli da je 1909/10, prosecana pruga, kad je i manastir Preobraženje porušen; episkop Nikolja, pak, u svojoj besedi na dan osvećenja novog Preobraženja na Pokrov Presvete Bogorodice 1940. godine kazao je da je Preobraženje porušeno 1911. godine.

Tako se i drugi u samom datumu ne slažu. 13 - Za rušenje crkve ili manastira episkop može dati samo saglasnost ili pristanak, ako to preka potreba zahteva, a ne kao što neki vele da je Sava Dečanac dao blagoslov za rušenje Preobraženja. Episkop može dati blagoslov samo da se crkva podiže i obnavlja, a ne da se ruši.

14 - Zabeleženo u Letopisu man. Blagoveštenja za vreme igumana Georgija Dobrosavljevića, čiji je metoh manastir Preobraženje.

Pročitano: 8221 puta