MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NA PUTU SVETE PORODICE



Reporteri „Svedoka“ otac i sin Dragan i Stefan Damjanović u istraživačkom hodočašću (1)

 
Na Putu Svete Porodice
 
       Više od dve hiljade godina nije bilo dovoljno da se istraži (i utvrdi) put kojim je prošla Sveta Porodica, sklanjajući se ispred mača rimskog cara Iroda. Ni u Novom zavetu nema podrobnijih informacija o tome kuda je Pravedni Josif poveo Bogomajku i Bogomladenca iz pećine u Vitlejemu, u Misir - Egipat. Sve hrišćanska svetilišta neprestano obilaze reke hodočasnika. A put kojim je hodila Sveta Porodica, dug oko 2.2oo kilometara, nije ni na jednoj mapi hodočašća!
       Čak ni najučeniji bogoslovi nisu mnogo obradovani kada im se postavi pitanje o mestima i krajevima kojima su kroz Sinajsku pustinju, kamenite planine i duž cele Sahare, kao i drugim predelima uz obale reke Nil išli, skrivajući se od raznih potera, Isus Hristos, Bogorodica i pravedni Josif. Mnogo je i drugih enigmi oko ove teme pa je sve to bio razlog da se i mi odvažimo i, uz Božju pomoć, krenemo, imajući veoma oskudne podatke, na traganje za putem kuda je prošla Sveta porodica.
       A pre nego što smo pošli, obratili smo se Njegovoj svetosti Patrijarhu Srpskom gospodinu Irineju i od njega dobili blagoslov. 
       Tačnije, iz naše Patrijaršije, uz svesrdnu pomoć protođakona Stevice Rapajića, odaslana je zamolnica Aleksandrijskoj patrijaršiji, kojom su obavešteni o našoj nameri, uz molbu da nam, koliko je u njihovoj moći, pomognu u ovom poduhvatu. A sličan dopis upućen je i Koptskoj Patrijaršiji, kao i našoj ambasadi u Kairu.
       Na prvo veliko iskušenje odvraćanja naišli smo čekajući odgovore: tako su iz Alaksandrijske patrijaršije pismeno odgovorili da, zbog aktuelne situacije u Egiptu (promene vlasti posle velikih demonstracija i puštanja iz zatvora na hiljade robijaša) nisu u mogućnosti da nas prihvate i pomognu nam. 
       Iz sedišta Koptske Pravoslavne crkve u Kairu nije uzvraćeno nikakvim odgovorom, a ambasada Srbije u Egipatskoj prestonici nije preuzimala nikakve obaveze, pravdajući se burnim događajima u ovoj zemlji. 
 
       Kada je reč o ambasadi, neizbežno je pomenuti da smo, mesec dana ranije, kontaktirali lično ministra gospodina Vuka Jeremića, i to zahvaljujući Akademiku Svetomiru Stožiniću i Voju Jevtimijeviću, koji su mu uručili Povelju Odbora sa istinu o Kosovu i Metohiji, a on nam rekao da sve što zatreba u Egiptu - imaćemo. 
       
Ostajemo u uverenju da gospodin Jeremić zaista nije imao dalje informacije od svojih najbližih saradnika, pa ni pisma koja smo mu dva puta slali pred put, pa smo tako ostali bez ikakve podrške. Da iskušenje za nas dvojicu bude još veće, tih dana svetska štampa i televizija, objavljivali su snimke sedam Francuza hodočasnika, koje od Kaira do Aleksandrije, putem ne dužim od 120 kilometara, obezbeđuje 60 egipatskih policajaca. Sve to u nama je, na tren, izazivalo pitanje kako bezbedno proći tim putem nepregledne pustinje, ali i podsticaj da ne odustanemo, u čemu smo moralnu podršku imali od retkih ljudi, poput vladike Šabačkog gospodina Lavrentija, Aleksandra Jevtića, profesora beogradske Bogoslovije, našeg stalnog konsultanta, i Vinka Perića, vlasnika TV „Vikom“ iz Republike Srpske, koji nam je dao na uslugu i svoju kameru da bi smo snimili ovaj hodočasničko - istraživački put.
 
       Uzdajući se u Božju milost i pomoć, krenuli smo 11 avgusta 2011. godine najpre u Hurgadu, kako bi smo se tamo susreli sa ljudima koji su u dobroj meri poznavali egipatske pustinje i ostale terene, i mogli da nas svojim vozilom povezu na mesta do kojih smo želeli da dođemo. Bili su to Egipćani - muslimani, za koje ćemo se kasnije uveriti da su potpuno neupućeni u ono što je nas na ovom putu zanimalo. 
       A zanimalo nas je, konkretno, da vidimo materijalne, pa i sve ostale druge moguće dokaze da je tuda zaista prolazila Sveta porodica. Nameravali smo zatim da se vratimo na prirodno prvu, početnu stanicu ovog poduhvata, u današnji Izrael. Želja je naša bila, dakle, da na put Svete porodice krenemo upravo od pećine u drevnom Vitlejemu u kojoj se rodio, kako su Starozavetni proroci najavili, Spasitelj sveta - Isus Hristos, Sin Božji. I gde je, kako svedoči Jevanđelje, odmah po Njegovom rođenju, vođena čudnom svetlom zvezdom na nebu, i pojanjem anđela, prispela grupa pastira, da Mu se pokloni. Odmah potom, kako piše u Novom Zavetu, vođeni onom istom svetlom zvezdom, na poklonjenje Bogomladencu stigla su i troica mudraca sa Istoka. Oni su ostavivši darove kraj Novorođenog: tamjan, smirnu i zlato, krenuli pod okriljem noći, nazad u svoje krajeve iz kojih su došli. Svoj povratak krili su od zloglasnog cara Iroda, štiteći tajnovitost mesta, odnosno pećine i bezbednost tek rođenog Spasitelja.
 
       Jer, car Irod, koji je u ime rimske imperije imperije vladao Judejom, zahtevao je prethodng dana od trojice mudraca da mu jave gde je rođen Mesija, odnosno Car Judejski, kako bi, navodno, lično otišao da ga pozdravi.Uvidevši da su mu mudraci umakli, i u strahu da mu niko, pa ni tek rođeni Isus, ne preotme carski presto, sav u besu, Irod je naredio svojoj gardi da odmah krene u potragu za novorođenim detetom, da ga pronađu i ubiju.  I, baš u trenutku kada je izdavao tu strašnu naredbu, anđeo Božji javio se pravednom Josifu govoreći mu: Ustani, uzmi dete i Mater Njegovu, pa beži u Egipat, i budi tamo dok ti ne kažem, jer će Irod tražiti Dete da ga pogubi! Novi Zavet o tom bežanju Svete porodice, i njenom skoro četvorogodišnjem putovanju kroz Misir - Egipat, nema više od jedne rečenice koja kaže: I On ustavši uze Dete i Mater njegovu noću i ode u Egipat.
 
       I tako, ne sačekavši jutro, Isus Hristos s Majkom i pravednim Josifom našao se u izbeglištvu. U osvit zore Sveta porodica krenula je ka Hebronu, zaobilazeći tu varošicu u današnjem Izraelu, idući na jugoistok, ka Gazi, a odatle, ispod Mediterana, severnim delom Sinajske pustinje ka Misiru, današnjem Egiptu.Josif je bez sumnje, kako to prikazuju i brojne ikone, na povodcu vodio magare na kojem je sedela Bogomajka držeći u naručju Bogomladenca. Put kojim su pošli bio je pustinja. A magare je dnevno moglo da po pesku hodi najviše osam sati. Dodatan problem stvaralo je sunce koje je pržilo pustinju, a i zbog straha od Irodove potere, morali su da putuju isključivo noću.
 
       Iz Vitlejema, koji u prevodu znači Kuća Hleba ili Polje Pastira, do Sredozemnog mora, pedesetak kilometara jugozapadno od Sinaja, trebalo im je nedelju dana puta. A na tom delu gotovo da nema izvora vode, niti bilo kakve hrane, pa je samo Gospod mogao da uredi da oni idu na tako dalek i težak put, ne noseći sa sobom ni komad hleba ni flašu vode. 
 
       Od Vitlejema do Sinaja više je od 350 kilometara! I mi smo pošli baš tim putem, s namerom da nastavimo nepreglednom pustinjom ispod Sredozemnog mora, duže od 700 kilometara, do El Ariša u Egiptu, tadašnjeg drevnog grada Pelisiuma! 
 
       Na našu veliku žalost opet se pred ovu našu želju isprečilo novo iskušenje. Kada smo u Vitlejemu završili sa slikanjem mesta rođenja Bogomladenca, i sakupili mnogo novih podataka, dolaskom na pogranični deo Izraela sa Egiptom, saznali smo da je bilo oružanih sukoba između izraelskih i egipatskih vojnika i oficira. Taj prostor je za više dana unapred bio pretvoren u zabranjenu zonu za kretanje. Na svim većim raskrsnicama bilo je televizijskih i novinskih ekipa, koje su čekale da snime bar nešto od onog što se desilo u pograničnom pojasu, a prostor su nadletali vojni helihopteri. Tek kasnije ćemo iz egipatskih medija saznati, videvši i demonstracije u Kairu, da je u tom obračunu ubijeno osam egipatskih vojnika i jedan oficir, a na izraelskoj strani stradala su tri vojnika, a bilo je i nekoliko ranjenih. Zbog toga smo morali zaobilaznim putem da se vratimo u Egipat, gde nas je u mestu Taba čekao musliman, sa čijim smo vozilom pošli prema El Arišu, odnosno Pelisiumu, sada za nas, ovim putem, udaljenim više od 900 kilometara.
 
       Tako smo deonicu od Vitlejema, preko severnog dela Sinajske pustinje, ispod Mediterana, ostavili za prvu narednu priliku!
 
       Noć se spuštala uveliko nad Saharom, kada je vozač Ahmet rekao da njegova „tojota“ ne može dalje. Bilo mu je iskreno žao. Ipak, obezbedio nam je prevoz do Hurgade gde smo prenoćili i, sutradan ponovo kontaktirali Žanu Vathi, lekara rodom iz Skoplja, koja je udata za muslimana Valida, i radi kao profesor u jednoj školi, uz povremeno bavljenje i poslovima turističkog vodiča. Sa njom smo i ranije imali kontakte. Veoma ljubazno nas je prihvatila i preporučila nam autobusku liniju za Kairo, što smo s radošću prihvatili. Ipak, znajući da su to dani Ramazana (muslimanskog posta koji oni zovu Ramadan), kao i dani posta Kopta Pravoslavaca, koji su se poklopili sa našim Velikogospojinskim, postavilo se pitanje kako putovati sa muslimanima koji poste, nekoliko sati pustinjom, a ne popiti ni kap vode? 
       Bez obzira na sve zdravstvene okolnosti, pa i činjenicu da je Stefan čim smo stigli u Egipat „zaradio“ jednodnevni bolnički tretman, odlučili smo se i na ovaj korak, vođeni iskrenom željom da što pre pođemo, i stignemo do Pelisiuma koji je u vreme propasti rimske imperije, i naseljavanja Arapa, dugo nosio naziv Farma, pa se i to ime pojavljuje na savremenim mapama, uz ono već uobičajeno El Ariš. Udaljeno je 200 kilometara zapadno od Kaira. 
 
       El Ariš, odnosno Pelisium, značajan je i po tome što se u njemu i danas nalaze materijalni ostaci koji potvrđuju legendu koju ovde stolećima pričaju meštani: da su, istog trena kada je u ovaj grad stigla Bogomajka sa Bogomladencem Isusom, uz strahovitu tutnjavu popadali mnogobožački kipovi. Bilo je podne kada smo autobusom, do kojeg nas je sa svojim kolima povezla Žana, pošli iz Hurgade za Kairo. A šta znače iskušenja, uverili smo se čim je autobus krenuo pustinjom. 
 
       Na televizjskim ekranima, tačnije sa video kaseta, počelo je emitovanje filma u kojem dvoje putnika biva pretučeno! Teško je reći ko je kome bio dosadniji. Dragan sinu Stefanu, ili obrnuto. I jedan i drugi strepeli smo jedan za drugog. Pokazaće se, kasnije, bez razloga. Ali, iskušenja ovako mala bila su za očekivanje. Znali smo, nekim svojim zasigurno Božjim čulom, da nas Bogomajka neće ostaviti pred svojim Bogomladencem na cedilu!
     
 
Pastiri prvi čuli vest
       Vitlejem grad, tada sa stotinak, a danas sa 30 hiljada stanovnika, u kojem je preko 50 hotela, dvesta restorana i kafića, više od 500 prodavnica, godišnje poseti oko dva miliona hodočasnika i turista. Sve zbog tada malog Isusa. I svi oni, ukoliko žele, i od meštana muslimana-Palestinaca i Hrišćana Pravoslavaca kojih ima 30 odsto, mogu čuti da se pastirima u polju, desetak kilometara južnije, čim se rodio Spasitelj, najpre javila velika svetlost sa nebesa, sa porukom "Ne plašite se, ja sam Anđeo Gospodnji, koji vam javlja radosnu vest". I to u gradu u kojem je rođen i car David. Na pitanje pastira kako izgleda Sin Boga Živoga, Anđeo je odgovorio - kao običan dečak, ali On nije začet kao ostali, nego Duhom Božijim. 

       A na drugo pitanje zašto se baš njima javio Arhangel Gavrilo, pastiri su začuli: vi ste najmanje uprljani u grehove! Kada su pastiri pošli ka Vitlejemu, na nebu su videli veliku zvezdu, a iza Anđela mnoštvo vojske nebeske, koji hvaljahu Boga govoreći: Slava ni visinu Bogu,i na zemlji mir, a među ljudima dobra volja! Dolazeći u izabrani grad, oni su našli Bogomajku i Pravednog Josifa, kako sede pored deteta koje ležaše u jaslama. Pokloniše se pastiri i puni sreće, slaveći Gospoda napustiše Vitlejem, pa odoše da i ostalima jave radosnu vest!

Crkve Dagadousa

       Irodovi vojnici uporno su tragali, pa su, iznureni od stalnog pešačenja, Isus Hristos, presveta Bogorodica i pravedni Josif iz Zagaziga morali da beže još severnije, u okolinu Dagadousa, gde su se zadržali oko nedelju dana. I ovde je pitka voda izbila iz zemlje i poslužila im da utole žeđ. Danas je od tog izvora sagrađen bunar, nad kojim je podignuta Crkva. I ova Crkva i bunar sa kojeg vernici piju vodu, svedoče vekovima o boravku Svete Porodice u Dagadousu.

       Nedaleko odatle nalazi se i Crkva Sv. Apostola Marka, koji posle Vaznesenja Gospodnjeg dolazi u Aleksandriju i tu propoveda Hristovo Jevanđelje. Inače, za Dagadous je vezana i legenda po kojoj je Pravedni Josif tek ovde saznao za Irodov masakr nad decom u Vitlejemu. Jednog prepodneva, nedaleko od mesta u kojem su se skrivali, stari Josif primetio je nekakvu veliku zapregu koju su vukli konji. Iz kočije koja je neočekivano stala izašao je nepoznati stariji čovek duge sede brade i zaputio se pravo ka njemu. Pošto se veoma ljubazno pozdravio i razmenio nekoliko rečenica, ovaj, bez sumnje ugledan i imućan putnik kazao je pravednom Josifu za užasan Irodov pokolj dece u Vitlejemu i drugim mestima Izraela. I sa žaljenjem dodao kako će uskoro ovuda proći jedna brojna i vrlo krvoločna rimska legija. Josif je tada shvatio da je pred njim jedan od one trojice Mudraca koji su došli na poklonjenje Bogomladencu.

Dan kada su se rušili mnogobožački kipovi
       El Ariš, odnosno Pelisijum, značajan je i po tome što se u njemu i dan danas nalaze materijalni ostaci koji potvrđuju legendu koju ovde stolećima pričaju meštani: da su, istog trena kada je ovde stigla Bogomajka sa Isusom, popadali uz strahovitu tutnjavu svi mnogobožački kipovi. Zaista, ovde smo videli na stotine tih skršenih stubova i polomljenih idolskih likova, koje, evo za dva protekla milenijuma niko nije ni pokušao da ukloni, niti od njih bilo šta da napravi.

       Isti prizor popadalih kipova vidljiv je i u Tel Basti, kuda je takođe, krećući se dalje na jugoistok ka Kairu, prošla Sveta Porodica.

       Varošica Basta je u to "rimsko" vreme oskudevala u svemu,pa i u pitkoj vodi. Krijući se od potere, Bogomajka je kraj špilje, nedaleko od ulaska u to naselje, spustila Isusa na zemlju, tražeći pogledom bilo kakav izvorčić vode. Tada je iz obližnje stene potekao snažan mlaz! 

       Iz njene ruke tu je, prema legendi koju su nam ispričale dve meštanke Baste, ispala grančica suvog drveta, i ubrzo pustila žilice danas ogromnog stabla kojim se ponose stanovnici. Okupljeni ljudi bili su zaprepašćeni čudom koje im je donelo pijaću vodu.

       Ali, kad im je Bogomajka zatražila komad hleba, počeli su da se ljute tvrdeći da će im izvor potopiti kuće!

       Sve to dešavalo se u pustinji u kojoj i danas brojne porodice nastanjene oko negdašnje uvale nad kojom je podignut hram posvećen Bogomajci, ne mogu u svojim kućama valjano da ispeku hleb! Moraju da ga kupuju kod trgovaca koji ga dovlače iz druge varoši, a žene ga nose u tepsijama, na glavama. Ovdašnji meštani, Arapi, sa kojima smo proveli dan, ne kriju da je njihov nekad pustinjski kraj, onaj Hristov izvor pretvorio u jednu od najplodnijih bašti u ovom delu Egita. Osećaju i greh zbog odbijanja da daju hleb Svetoj Porodici. To je valjda i bio razlog što su se Isus Hristos, Bogomajka i Pravedni Josif, ubrzo uputili ka Mostorodu. 

       I u tom tada pustinjskom delu , Bogomajka je poželela da okupa svoje dete. Kako ni tu nije bilo vode, ona se pomolila Gospodu spuštajući Bogomladenca na kamen, pa je i tu, kraj njihovih nogu, odmah iz peska izbila pitka voda. Do danšnjeg dana to mesto koje se dvojno zove, i Al Mahama i Mostorod, stanovnici nazivaju Mesto za kupanje. Jer, oba ova naziva ukazuju da je baš tu Bogorodica okupala svoje čedo.

       Iz Mostoroda, gde su proveli izvesno vreme živeći u pećini, Sveta Porodica uputila se natrag, na sever, izbegavajući rimske potere. I stigla do naselja Belbeis, na 55 kilometara od predgrađa Kaira. Tu je preko noći izsraslo drvo pod kojim su neko vreme boravili, sklanjajući se od sunca. Ono se od tada kroz vekove neprestano obnavlja uprkos silnoj pustinjskoj vrućini i vetru koji zasipa peskom. 
       Da bi se stiglo do ovog neobičnog drveta mora da se prođe kroz naselje Mir - Selam što na arapskom znači "Mir sa vama".

       Posle nekog vremena, Sveta Porodica krenula je još severnije, bliže sredozemlju. Putujući pod okriljem noći, oni su se kratko zadržali u mestu Zagazig, u kamenoj špilji ispred čijeg ulaza je Bogomajka zasadila grančicu iz koje je izraslo drvo. I evo, već 2000 godina to stablo se neprekidno obnavlja, svedočeći o boravku Svete Porodice.
  (U sledećem broju: Josif u pustinji saznaje za pokolj 12 hiljada mališana)
 
 
Reporteri ,,Svedoka", otac i sin Dragan i Stefan Damjanović, u mestima u kojima je Gospod Isus Hristos kroz „Otkrivenje“ ukazao zašto će, kada i kako, doći do Apokalipse ljudske civilizacije (2)
 
Bogatstvo uništilo Efes
 
       Drevni Efes je prvi iskusio reč Božiju, izrečenu kroz Otkrovenje, pa je od jednog od najprosperitetnijih gradova prvog veka posle Hrista, postao avetinjski pust, a od vodeće hrišćanske crkve, kojoj se čak i Isus Hristos obratio direktno (diktirajući Jovanu Bogoslovu pismo) pohvalom i upozorenjem, postao je prostor na kojem već sedam vekova nema hrišćana, a u drevnom najbogatijem gradu, samo ostaci ruševina. 
 
       Ponos i ekonomska moć Efesa, ondašnje prestonice Azije, preslikala se i na prvu hrišćansku crkvu u tom gradu. Tako se desilo da je ona upala u dva najstrašnija moguća greha: slabljenje ljubavi prema Gospodu, i u ponos, odnosno gordost! 
 
       Uzalud su u Efesu živeli i propovedali i apostoli Isusa Hrista, Pavle i Jovan Bogoslov, dakle ljudi koji su neposredno stasavali i slušali Isusa Hrista. Uzalud je ovde jedno vreme živela i majka Božija, Marija. Nije Efesu pomoglo ni to što je u njemu dugo živela, i tu se i upokojila, Marija Magdalena (u našem narodu poznata kao Blaga Marija). A ovde su propovedali i brojni drugi sveti ljudi, među kojima i Timotej.  Efešanima je smisao života postalo bogatstvo. Sve drugo, ovde je bilo manje važno!
 
       Ono po čemu svi hrišćani prepoznaju Efes, trajaće, međutim, do smaka sveta. A to je Otkrovenje, Knjiga pisana rukom Apostola Jovana i od jedinstvene hrišćanske crkve u četvrtom veku, uvrštena u Novi Zavet, kao poslednji prilog u kojem Gospod Isus Hristos govori vernima šta će se, kada i kako, dešavati do Njegovog Drugog dolaska, dakle do kraja ovog vremena i civilizacije. 
 
       I dok mnogi hrišćani, a i ljudi drugih vera, dolazeći u Efes žele da osete, dožive, pa i sami učestvuju u prepoznavanju onoga što je Gospod u Otkrovenju najavio, a to su i nevolje na zemlji kroz razne kosmičke katastrofe u svemiru, užasne pomore i zemljotrese, ratove i pošasti nezamislivim ljudskom umu, dotle domaćini, opsednuti turističkim, a i svim drugim vrstama biznisa, niti imaju spremnosti, a verovatno ni znanja, da posetiocima predoče potpunije događaje od vremena Hristovog, a vezane za Efes.  Otuda se lako upada u zbrku pa mnogi, koji se slikaju ispred kuće u kojoj je živela Bogomajka, javljaju bližnjima da se nalaze pred kućom u kojoj se Ona upokojila.Prenebregavajući pri tom i istorijsku istinu da se Bogorodica upokojila u kući Jovana Bogoslova u Jerusalimu.
 
       Ono što posetioci Efesa mogu da dobiju od literature, ovde je površno i gotovo očišćeno od nekih duhovnih sadržaja, ili fakata. O tome nam kazuju Rustem i Hasan, koji sa svojim prijateljem nude da nam pomognu sve što je neophodno na ovom putu. Iskreno im se zahvaljujući, dalje nastavljamo sa Mensurom i njegovom porodicom, ne skrivajući da će nam njihova pomoć trebati, posebno ona koju smo već na početku imali od Veljka Antonijevića, iz Čačka, koji je ovde vodič jedne od beogradskih turističkih agencija. 
 
       Tri celine čine stari Efes. Ovaj grad je imao stambeni i poslovni deo, koji je počinjao od morske obale i luke, i penjao se uzbrdo, do jednog platoa. Sa tog dela na levo se išlo ka ogromnom amfiteatru i znamenitostima rimskog perioda, a udesno, ka brdu kojim dominiraju ostaci velike tvrđave. Ispod tvrđave do koje sa nama ide Mensur Balkan Bibuljica, kao naš vodič, zapažamo ostatke neverovatno velikog, i po načinu gradnje i materijalu, luksuznog hrama. U to rimsko vreme i hrišćanski hramovi bili su po obrascu moćnog Rima. Tek kasnije hrišćanske bogomolje gradiće se po vizantijskoj arhitekturi. 
 
       U okviru ovog hrama je i velika mermerna ploča, nad kojom je šest rimskih visokih stubova, od belog mermera. To je grob u kojem je sahranjen najmlađi Hristov apostol Jovan Bogoslov. Prema predanju, grob je otvoren trećeg dana od njegovog upokojenja, i na zaprepašćenje ondašnjeg sveštenstva i naroda, u njemu Jovanovog tela nije bilo!
 
       Klanjamo se grobu u kojem je ležalo telo apostola, koji je zapisivao poruku Gospoda šta će se desiti hramovima, ljudima, prostoru tog, ali i našeg sadašnjeg i budućeg vremena. I arheologija potvrđuje da je nova era započela ovde hrišćanstvom, da je ovo zemlja na kojoj je napisano Otkrovenje (strašni sud) i da o tome, kako nam kaže i Mensur Balkan Bibuljica, u džamijama kazuju i hodže. Mensur, kao i njegova supruga Hulja, čiji je otac rodom iz okoline Novog Pazara, tečno govore srpski jezik, i sa svojim maloletnim ćerkama Dilarom i Ilajdom, razgledaju ostatke velikog hrišćanskog hrama. 
 
       Otkrovenje Jovanovo, sa poređenjem kako hodže kazuju, je gotovo istovetno. Posmatrajući sa brda ostatke drevnog Efesa, Mensur kaže kako će na Dan „Strašnog suda“ svi pravedni hrišćani i muslimani biti zajedno, a da će se onda ujediniti, pa „zatim ratovati protiv nekih trećih“ napominjući kako se besede u džamijama ipak svode da će na „kraju sveta“ samo Islam preživeti. 
 
       Ta konstatacija ovog, za nas veoma divnog čoveka, ne zbunjuje nas dvojicu, koliko nas raduje činjenica što se porodica Balkan Bibuljica, poklanja svim ostacima hrišćanskih svetinja, onako kako to činimo i mi. Zaista nam je drago što se, evo, ljudi dve vere, zahvaljujći onoj u Gospoda, lepo slažu, razgovaraju, ne suprostavljajući se jedni drugima. Znamo šta je Gospod poručio. Stefan podseti i na Dela Apostolska „Ljudi vi ste braća, zašto činite nepravdu jedni drugima“. 
 
       Tiho i dostojanstveno smo se svi nasmejali, i nastavili u obilazak ovog za nas i te kako svetog prostora.
 
       Na širokom platou crkve u Efesu, nalaze se ostaci zidova, kao jasnog svedoka da je hram imao visoke svodove, veliki oltar, krstionicu, dodatni atrijum u kojem je narod mogao na otvorenom da se druži. I sve to u okviru crkvenih prostora. Imala je čak i podzemne pristupe za verne, a i sveštenstvo. Oni nisu katakombi, naprotiv, već visoki i, vidi se, u njih je ugrađivana crvena opeka i još neki elementi, na osnovu kojih pouzdano shvatamo da su neimari bili vrlo imućni i veoma obrazovani u građevinsko tehničkom smislu. Sve je to ovde bilo relativno i lako izvodljivo u to vreme, jer je Efes bio najveći grad po broju bogatih trgovaca. 
 
       Glasno se prisećamo i Biblijskih zapisa, kako je ovde iz Aleksandrije najpre došao neki Judejac po imenu Apolos, koji je „goreći duhom, govorio o Gospodu“ ali je najviše znao krštenje Jovana Krstitelja. S obzirom da je u Efesu zatekao mnogo Judejaca, uspeo je neke da uveri kako je Isus Spsaitelj. Tih dana je ovde stigao i apostol Pavle. I u prvom susretu sa onima koji poverovahu u Jovana Krstitelja, Pavle ih je pitao da li su primili Duh Sveti? Kada su odgovorili da oni ne znaju ni za šta, osim za Jovana Krstitelja, Pavle im je pojasnio da je i Jovan „krstio krštenjem pokajanja, govoreći narodu da veruju u Onoga koji dolazi za njim, to jest u Isusa Hrista“. 
 
       Iz grupe okupljenih odmah su se dvanaestorica krstila, na njih je tada sišao Duh Sveti, pa su oni mogli progovorili raznim jezicima i dobili dar proroštva. Bili su to prvi hrišćani na prostoru Azije.
 
       I naša srca jače kucaju. Retko se na nekim drugim mestima može ovom brzinom (izuzev kada smo bili u Svetoj Zemlji i na Putu Svete Porodice po Egiptu - Misiru), uvući čoveku u dušu tih davno prošlih dve hiljade godina, tako brzo kao što je apostol Pavle ušao u Sinagogu, u njoj propovedao više od tri meseca, zatim obilazio prostor oko Efesa, duže od dve godine, pa su svi na prostoru Azije čuli reč Gospoda Isusa Hrista. 
 
       Apostol Pavle je na ovim prostorima, zahvaljujući Gospodu u Njegovoj sili i milosti, izlečio brojne ljude, od raznih bolesti. Vest o ovim Božijim čudima i apostolu Pavlu, brzo se širila Azijom, pa su i mnogi ljudi u Efesu, posebno oni koji su čuli apostolove poruke o Zlu i Dobru, Svetlu i Tami, Vaskrsenju i Večnom životu, počeli da spaljuju svoje dotadašnje knjige o bogovima- kipovima. Većina ih je sa strahom sve ovo doživela, slaveći Gospoda Isusa Hrista. 
 
       Kada se sve ovo počelo širiti, Apostol odluči da prođe Makedoniju (Grčku), zatim Ahaju, pa da se vrati u Jerusalim, i ode u Rim. Odmah je u Makedoniju poslao Timoteja i Erasta, koji su s njim bili u Efesu, a on osta još neko vreme u Aziji. No, baš tih dana pobunio se jedan od najbogatijih zlatara Efesa, koji je imao mnogo radnji, pozivajući zanatlije da ustanu protiv Pavla, jer će im propasti njihove zlatne, srebrne, bronzane i ostale statue, koje su predstavljale razne bogove. Isti je upozorio i da će se „teško naljutiti boginja Artemida“ (grčka bogonja lova, divljine i gospodarica i zaštitnica divljači). S obzirom da je Artemida smatrana za zaštitnicu plesa i mladunčati životinja, veliki broj žena se pobunio i, kako kaže Mensur Balkan Bibuljica, koji je citirao „Tumačenja turskih arheologa“, one su podržale da se apostol Pavle protera, da se ne bi boginja Artemida razljutila na njih i onemogućila im ples, ali i zbog životinja, koje su se, najverovatnije, tada u Efesu nalazile kao „kućni ljubimci“ u domovima bogataša.
 
       - Bogatstvo je, očito, toliko bilo preokupiralo Efešane, da su žene bile počele da rađaju samo jedno, najviše dvoje dece. Kod nas hodže kazuju da anđeo ne želi ni u jednu kuću u kojoj je pas, jer to je jedina domaća životinja koja može da ga vidi. Mislim da je i to bilo dovoljno saznanje što se „kućni ljubimci“ nerado prihvataju u današnjoj Turskoj - pojašnjava Mensur Balkan Bibuljica.
 
       Nastavljamo razgovor oko pobune, glasno se prisećajući Biblije. 
 
       Čuvši za pobunu Pavle htede da ode u amfitetar, koji je imao oko dvadeset pet hiljada mesta, ali su ga zamolili novokršteni hrišćani da to ne čini. Onda se jedan od uglednijih zanatlija obratio ljudima koji su u gradu načinili pravi metež, uveravajući ih kako boginju Artemidu ne može niko osporiti, kako je njen kip pao sa neba, i da je Efes njen grad.Metež se stišao, apostol Pavle je napustio Efes, i otputavo na dalje misionarenje po Grčkoj. A jevandjelista Jovan je na ostrvu Patmos primao poruke od Gospoda, zapisivao ih i kretao na put u Efes.
       Sa prostora ostataka crkve u Efesu, zaobilaznim planinskim putem, prolazeći pored novog grada Efesa, koji ni po čemu ne podseća na onaj drevni, vozimo se desetak kilometara uzbrdo.Glasno komentarišući kako je bogatsvo efešana, i ovozemno izobilje kojim je u to vreme raspolagao ovaj grad, ubrzo razrušilo i Efes, i samo u apostolske zapise ostavilo sećanje na ovaj prostor, koji je danas ruševina jedne velike imperije, jednog velikog bogatstva, iza kojeg je ostala opomena, tačnije Otkrovenje - Apokalipsa, koja je neizbežna. 
 
       Na jednom usponu postavljena je velika statua Bogomajke. Tu putnici zastaju, slikaju se, odmore na trenurak i krenu dalje. Na kraju ovog puta je plato u zelenilu, na čijem ulazu su turski vojnici, koji čuvaju ovaj kompleks. Tu su nadžidžane i prodavnice relikvija i mali restorani. Ispred dosta velike kuće ozidane ciglom, na kojoj odavno nema nikakve fasade, i koja je u vizantijskom stilu, je jedno ogromno drvo. A na nekoliko tabli, na više jezika, piše da je ovde živela i upokojila se Deva Marija. Table koja bi ukazivala da je u ovoj kući, koja je očigledno dograđivana i prerađivana u vekovima u kojima je ovde vlast preuzela Vizantija, živela i upokojila se Marija Magdalena (Blaga Marija), nema.
 
       Vodiči turistima kažu tek toliko da je ovde, uz Devu Mariju, živela i još jedna svetica, ne pominjući joj ime. Radi se naravno o velikoj, možda i ne namernoj zabuni. Jer, ovde je, kako su istoričari od Vizantije pa do danas konstatovali, živela Marija Magdalena, i u njoj se upokojila, a ne u Francuskoj, kako pišu „savremeni komercijalni znalci hrišćanstva“ poput Den Brauna.
 
       Njeno telo je, kasnije, preneto u Carigrad, a zatim u Rim.
 
       A što se Deve Marije, odnosno Bogomajke tiče, sveti oci crkve, kao i mnogi teoretičari, tvrde da se Bogorodica, posle nekoliko godina življenja ovde, vratila u Jerusalim, sa Jovanom Bogoslovom. U Jerusalimu, u kući Jovanovih roditelja, u vreme Njenog predstavljanja Gospodu, oko odra Bogomajke skupili su se svi apostoli, a tri dana kasnije, nakon što je sahranjena, stigao je i Apostol Toma, koji je poželeo da vidi njeno telo, i pokloni mu se. Kada su grob otvorili, tela Bogorodičinog nije bilo. Uveče se javila i „Nevernom Tomi“, dala mu u ruke njen devičanski pojas u koji je sahranjena, a koji se danas nalazi u Atini. Prazan Bogorodičin grob je u hramu Uspenja Presvete Bogorodice na Maslinskoj Gori, pored reke Kedron, podno starih zidina Jerusalima, gde počivaju i mošti njenih Svetih roditelja, Joakima i Ane.
 
       Stojimo na platou kuće u kojoj je jedno vreme živela Bogomajka Marija, kao i Marija Magdalena. Prostor je oivičen visokim kamenim zidom, iz kojeg teku četiri vode, odnosno česme.Turistima se predočava da jedna služi da se napiju vode oni kojima nedostaje više ljubavi, ostale dve su za zdravlje, dok je četvrta namenjena svima drugima.U nastavku je dugačak zid u koji posetioci ostavljaju, ili u čvor vežu pa u rupice ubacuju, ceduljice sa spiskom želja, koje upućuju Bogomajci.Nešto slično kao Zid plača u Jerusalimu. Ovaj kompleks održavaju Italijanske opatice - kaluđerice, a finansira ih Vatikan.        
     
Bogorodica sprečila požar
       Naš domaćin Mensur Balkan Bibuljica pokazuje na padine ispod Bogorodičine kuće i pojašnjava da je tu bilo mnogo zelenog rastinja, ali je pre nekoliko godina izbio veliki požar. Silina vatre okrenula se uzbrdo, ka ovoj kući. Vatrogasci nisu stigli da šmrkovima obuzdaju vatru, ali je ona u jednom trenuku prestala, pa je prostor oko kuće Bogomajke ostao netaknut. 

       U još jedno čudo Božije uverava nas pećina na putu kojim smo se vratili ka Efesu. Reč je o sedam rimskih vojnika koji su se sklonili unutra, da ne bi ubijali hrišćane. Neko je u međuvremenu istu zazidao i posle 184 godine kada je otvorena, oni su oživeli. No, to je posebna priča na ovom, i te kako čudesnom prostoru.
 
 
Reporteri "Svedoka", otac i sin Dragan i Stefan Damjanović, u istraživačkom hodočašću na putu Svete Porodice (3)
 
Čuda Boga na svakom koraku Egipta
 
       Iako Sveta Porodica iz Matareje, u kojoj smo posetili izvor na kojem je Bogomajka kupala Bogomladenca i drvo staro dva milenijuma i 12 godina, nije išla za Belbeis prečicom već pustinjom, s obzirom da je to, tada, za njih bio vema opasan put, savremene saobraćajnice nama su omogućile da sada, za kratko vreme stignemo do tog mesta.
 
       U Belbeisu zatičemo drvo za koje legenda kaže da je pod njim jedno izvesno vreme boravila Sveta Porodica i da je drvo izniklo tokom noći, da pod njim Sveta Porodica nađe hlada od jakog sunca.
 
       Ono se, otad, kroz vekove, neprestano obnavlja uprkos silnoj pustinjskoj vrućini i vetru, koji ovaj deo zasipa peskom. A da bi se stiglo do ovog mesta prošli smo kroz naselje Mir Selam, što na arapskom znači ,,mir s vama“. To je ujedno i ustaljeni muslimanski pozdrav, kojim smo se i mi obratili starom Egipćaninu, dok je sedeo nedaleko od drveta. 
 
       Ne znamo da li je pomislio da smo i mi muslimani, (iako nismo tamnije puti) ali je odmah ustao i oslanjajući se o štap uzvratio nam pozdravom. Onda nam je pojasnio da svi ljudi u tom kraju, bez obzira na to da li su muslimani ili Kopti, pravoslavci ili muslimani, kojima to vera i znanje nalaže, znaju legende o drvetu, ali i o prolasku Svete Porodice ovim delom, sada starog Kaira.
 
       Posle Belbeisa, Sveta Porodica krenula je još severnije, bliže Sredozemlju. Putujući pod okriljem noći Oni su se, nakratko, zadržali u mestu Zagazig, koje neki zovu i El Basta. Utočište su našli u maloj pećini pred kojom je Bogomajka zasadila grančicu, iz koje je izraslo drvo. I ono se već dve hiljade godina neprekidno obnavlja, svedočeći, na svoj način, o boravku Svete Porodice.
 
       U Zagazigu se Sveta Porodica nije dugo zadržala, jer je prostor bio malo naselje u kojem su često navraćale Rimske legije, čiji je glavni vojni centar bio u El Farmi, tadašnjem Pelisiumu, udaljenom tridesetak kilometara od planine Suiskan. Iako ćemo kasnije posetiti i Pelisium, napomenimo da je taj prostor bio glavna pomorska vojna luka u vremenu Rimsko - grčkog perioda, kao i mesto carine, magacina i raznih skladišta za trgovinu iz Izraela kroz Egipat, prema Aleksandriji, ali i ka jugu, uz deltu Nila.
 
       Irodovi vojnici su uporno za Njima tragali pa su, iznureni od stalnog pešačenja, Presveta Bogorodica sa malim Isusom u naručju i Pravedni Josif iz Zagaziga morali da krenu još severnije, u okolinu Dagadousa. Tu su se prema jednom predanju zadržali desetak dana. 
 
       I ovde je pitka voda izbila iz zemlje, tačnije iz pustinjskog peska i poslužila im da utole žeđ. Danas je od tog izvora sagrađen bunar, dubog petnaestak metara u kojem je, za pravo čudo, voda - hladnjikava. Nad bunarom je podignuta crkva. I ova crkva i bunar sa kojeg vernici piju vodu, svedoče vekovima o boravku Svete Porodice u Dagadousu. Nedaleko odatle podignuta je i crkva Svetog Apostola Marka, koji posle Vaznesenja Gospodnjeg dolazi u Aleksandriju i tu propoveda Hristovo jevanđelje. 
 
       Za boravak Svete Porodice u Dagadousu, vezana je i legenda, o kojoj nam je koptski sveštenik Ruvias, kazivao:
 
       - Jednog popodneva, nedaleko od mesta u kojem su se skrivali, Pravedni Josif primetio je nekakvu veliku zapregu koju su vukli konji. Iz kočije koja je neočekivano stala izašao je nepoznati stariji čovek duge sede brade i zaputio se pravo ka njemu. Pošto se veoma ljubazno pozdravio i razmenio nekoliko rečenica, ovaj, bez sumnje ugledan i imućan putnik, potvrdio je Pravednom Josifu za užasan pokolj dece u Vitlejemu, i drugim mestima Izraela. I sa žaljenjem dodao kako će uskoro ovuda proći jedna brojna i vrlo krvoločna rimska legija. Tada je Pravedni Josif shvatio da je pred njim jedan od one Trojice Mudraca, koji su u Vitlejemu došli na poklonjenje Bogomladencu. A na zaprepašćenje Mudraca, Pravedni Josif se uz zahvalnost obratio njemu i rekao mu:
 
       „To što nas Rimska vojska juri dobro je za nas. Samo, ne valja što neće moći da nas unište!“ Mudrac ga je zbunjeno pogledao, a Josif dodao:
 
       „Da se nije rodio Bogomladenac ne bi bilo spasenja duša ljudima, a s obzirom na to da će On ostati večito živ, uznemiriće se dodatno duše i rimskih vojnika i bezbožnika, i to će biti večita istina, jer je i na ovaj prostor i na sve ljude, pala Božija blagodat! Tako, nije daleko dan kada će i Rim slaviti ovo, sada malo dete, Isusa, Sina Boga Živoga!“
 
       Stari Mudrac je ostao kratko, posmatrajući Bogomladenca u naručju Bogomajke. Time se i na ovom putu, zahvaljujući i ovoj legendi, dolazi do još jednog saznanja da je jedan od Trojice Mudraca koji su bili na poklonjenje Bogomladencu u pećini Vitlejema, bio sa ovih prostora. Da li iz Aleksandrije, ili nekog drugog mesta, ostaje manje važno.
 
       Samo što je stari Mudrac otišao, u Dagadous je upala velika rimska vojna formacija. Voljom Gospoda, Sveta Porodica uspela je da umakne poteri i nađe utočište u Samanoudu. Svakako, nije bilo lako neopaženo proći pored brojnih rimskih straža, i naći se na desnom kraku Nila. Naselje u koje su došli bilo je Džemonti, a neki su ga u to vreme zvali Dakadus. Na srednjovekvnim mapama iz vremena Arapa označeno je kao Meniet Gena. Ono će i za naredna vremena biti upamćeno baš zbog pećine u kojoj se nastanila Sveta Porodica. 
 
       Iz, do tada, bezvodne kamene špilje odmah je potekla voda. Lokalno stanovništvo lepo ih je primilio, ne znajući ko su stranci, ali gledajući u Isusu lepog dečaka oko kojeg su se zbivali neobični događaji. Između crkve, koju su kasnije u znak sećanja na Svete ljude podigli meštani, i pećine, nalazi se bunar pored kamena na kojem je stajala Bogomajka, zahvatajući vodu koju je Njeno čedo blagoslovilo.
       Iako nas je Put Svete porodice, dok smo se služili mapom i slušali legende povezane sa materijalnim dokazima, vodio severnije u Sakhu, na tom četrdesetak kilometara udaljenom putu zastali smo da bar na kratko uživamo u lepoti prirode. 
 
       Svuda naokolo je prava zelena oaza, smeštena između delti Nila. Iznad, prelepo plavo nebo sa neobično blještavim suncem.  
       - Evo, vidite, na ovim prostorima je mogla da uživa Sveta Porodica. Nije im se dalo, kazuje nam Miroslav Višnjić, pitajući taksistu Muhameda koliko još imamo do Sakhe. 
       - Ovaj šesdesetogodišnji vozač mu odgovara, što čak i mi razumemo: 
       - Do Asbiha Isous, ili Bika Isus, je još dvadesetak kilometara.
 
       Snimajući prostor kamerom, Stefan konstatuje: 
       - Znači, i Egipćani muslimani znaju da to mesto znači Otisak Isusovog stopala. 
       - Kako da ne - klima glavom Miroslav.
 
       Iako je napolju temperatura vazduha veoma visoka, a mi puni radosti jer smo na najsvetijem putu, u automobilu kojim nastavljamo ka Sakhi, koja se na koptskom zove Pakhalsous, prijatnije je. Klima rashlađuje i misli, iako su nam srca prepuna božanske topline i ljubavi, a srce ispunjeno istraživačkom hodočasničkom srećom.  
       U Sakhu stižemo asfaltnim putem, uz napomenu da je Egipat veoma dobro uradio svoje puteve, gde sa jedne strane imamo nepreglednu zelenu oazu, a sa druge strane delove peščane pustinje. Pesak je ovde nekako zatvorene, kafenkaste boje.  
       Pred nama je naselje, a odmah iza njega ogroman i prelepi koptski Pravoslavni hram. Stari deo hrama je vekovima na ovom prostoru a noviji, iz daljine nalik manjoj višespratnici, gotovo se u njega utopio. Kao što smo i mi do Sakhe prošli kroz brojna veća i manja naselja, saznajemo da je na ovom delu puta Sveta Porodica imala susrete sa meštanima tadašnjih naselja, o čemu svedoče koptski, ali i egipatski arapski zapisi. 
 
       Njih saznaćemo kasnije, ima i u koptskim hramovima i u arapskim muzejima.  
       U Sakhi je manastir posvećen Bogomajci, a nekoliko kilometara severnije i crkva Svetog Damjana. Ono što nam je ostalo nepoznato je činjenica da nismo mogli da saznamo o kojem Svetom Damjanu je reč? 
       Inače, hram je podignut nad pećinom u kojoj je utočište našla Sveta Porodica koja je ovde doživela i neke neugodnosti koje kasniji istoričari opisuju kao „neprijatna iznenađenja“. 
       U ovim predelima, što je za nas bilo takođe važno i veoma prijatno saznanje, Isus je prohodao sa nepunih devet meseci. I većina zapisa svedoči da se to baš desilo u Sakhi, i da je, sve do ovog mesta Pravedni Josif često nosio Bogomladenca na ramenima, olakšavajući Bogomajci put na magaretu. Tako je moleći se Gospodu da i njemu olakša ovo putovanje, doživeo da vidi kako maleno dete ustaje i bez po muke počinje čvrsto da hoda svojim nogama. U ovom, kao i hramovima između Sakhe i Vadi El Natruna, mogu se videti brojne ikone - na kojima Pravedni Josif nosi Bogomladenca na leđima, a kako je tu mali Isus prohodao, majke vekovima, veoma rano postavljaju svoju dečicu na noge. A do tog trenutka muškarci ih rado nose na svojim leđima. 
       S obzirom na to da su legende kao i materijalni dokazi ovde gotovo jedno te isto, u šta će se, uvereni smo, i prvi budući hodočasnici lako da se uvere kada krenu ovim, ni danas lakim putem, od starog Kopta slušamo priču koja se vekovima prenosi sa kolena na koleno. 
 
       I slušajući to dobijamo ni malo očekivani odgovor od Miroslava, koji potvrđuje i vozač Muhamed: 
 
       - Gospodo, mi ćemo učiniti sve da vas propratimo pustinjom Vadi El Natruna, da s vama pređemo i levi krak Nila, da obiđemo hramove koji su podignuti nad pećinama kuda je prošla Sveta Porodica današnjim Kairom, sve do mesta gde se ukrcala na barku i otplovila uz Nil, severno 400 kilometara. Dalje sa vama nećemo, pa da nam ceo svet ponudite. 
       - A zašto? - pita Stefan. 
       - Zato što uz Nil brojne ljude presreću oni koji su iz zatvora pušteni kada je u decembru 2010. godine sa vlasti otišao Mubarak. Nama je život važniji od svakog drugog puta.
       Pogledali smo se. Otac (Dragan) u mene, a ja njega pravo u oči. On je klimnuo glavom u znak da ćutim, i prekrstio se. Bio je to dovoljan signal da će nešto dobro, korisno, Bogu ugodno i nama drago, smisliti. Tako je i bilo, dva dana kasnije. 
       Kao što smo legendu o Svetoj Porodici u Sakhi ostavili za sledeću belešku, tako smo te večeri dosta kasno stigli natrag u Kairo. Ceo večernji „protokol“ sa Miroslavom bio je po onom od noć ranije, osim što nam je recepcionar starog hotela saopštio da je u našoj sobi popravljena klima. 
       I to je bila za nas lepa vest, smatrali smo je Božijom odlukom, jer od daljeg puta Svete Porodice nismo odustajali, iako Miroslav i Muhamed sa nama dalje od Kaira ne smeju.
       
Hramovi drugi dom
       Iako je verounauka u Egiptu obavezna od malih nogu do fakulteta, kako za muslimane tako i za Kopte, treba znati das u pravoslavni Kopti u veri već 1.700 godina. Crkve su im prepune dece, žena i ljudi. Posle sazuvanja svi ulaze unutra, novac ostavljaju samo u jednu kutiju koja je u priprati, i sedaju na pod, prekriven lepim tepisima. 

       Crkve su sastavljene iz tri dela: oltara, centralnog dela gde je krštenje i pred kojim je ikona Bogomajke sa Bogomladencem izvezena uz nekog Sveca i prekrivena providnom folijom, i trećeg dela, koji je u mnogim hramovima malim drvenim letvama ili zidom pregrađen,(svakako u starim crkvama, za razliku od novih gde su stolice za sedenje) za one koji su tu radi pokajanja. Kopti se redovno okupljaju u hramovima, do kojih ne dolaze luksuznim automobilom u vreme velikih praznika, već „kombijima“, ili autobusima, da se ne bi međusobno sablažnjavali. Dvorišta su im puna zelenila, sa česmama oko kojih sedaju, razgovaraju o veri i životu, a savremeniji hramovi imaju ogromne trpezarije u kojima, pored monaha, obeduju porodice, koje sa sobom donose hranu.
Sazuvanje nastalo od hrišćana

       Iako je kod mnogih i dalje prisutno uverenje da je sazuvanje pred ulazak u džamiju, i pred kućom, nastalo od muslimana, putem Svete Porodice od Kopta smo čuli sledeće: 

       - Već krajem trećeg veka na prostorima Egipta počelo je Hrišćanstvo da živi, uprkos pretnjama rimske vojske i mnogobožačkog stanovništva. Znajući da se Mojsije, koji je odavde izveo narod iz ropstva posle 40 godina sazuvao pred nesagorivom kupinom u kojoj mu se javio anđeo Gospodnji rekavši „skini obuću ovo je sveto mesto“, a zatim hrišćani nastavili da poštuju sveta mesta kao Božiji dom, sazuvanje u pećinama koje su nastanjivali prvi monasi započeto je još tada. Zato pred pećinama i danas morate ostaviti svoju obuću i unutra ući u čarapama. Isto je u svim našim hramovima. Niko ne može unutra ući obuven. Tako je I u našim domovima. Jer, crkva je Božiji dom, a u našim domovima su ljudi koji u tog Boga veruju. Znači naš Gospod Isus Hristos, Sveta Trojica, kao i sveci, sve je to u nama i sa nama - pojašnjava ovaj osamdesetogodišnji Kopt.

Apostol Marko
       Jedan od prvih apostola koji su počeli širenje hrišćanstva u Egiptu, bio je Sveti Marko. Rođen kao Jevrejin, on je rano krenuo za Isusom, pa je njegova majka ustupila vrt u Gestimaniji za noćni boravak i učenje Isusovih učenika. Oko 65 godine odlazi u Aleksandriju i osniva crkvu. Bilo je to posle njegovih brojnih putovanja, kao i pisanja Jevanđelja, koje se dobrim delom zasniva i na kazivanju Svetog Petra o čudima Gospoda. 

       Neprijateljski raspoloženi stanovnici Aleksandrije uhvatili su ga u oltaru, vezali i vukli ulicama, dok nije izdhanuo. Nevreme ih je sprečilo da mu spale telo, pa je u devetom veku ono preneto u Veneciju. O njemu postoje brojne legende, a u Kairu se može čuti od vernika da su, zahvaljujući prolasku svete Porodice ovim prostorom, kasnije i molitvama Svetog Apostola Marka, piramide kao čudo najstarijeg graditeljskog doba do danas traju.

Izvor: INTERNET SVEDOK 

Pročitano: 6435 puta