MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOG MI JE BLIŽI KADA SAM UZ OCA GAVRILA



Vozili smo se tog dana otac Gavrilo i ja iz Lepavine za Beograd. Na autoputu smo stali na benzinskoj pumpi da se odmorimo od putovanja i da popijedmo kafu koja nam je poslužila za uništenje jutarnjeg mamurluka. Daleki put za Beograd je pred nama, pa je bilo potrebno malo da odmorimo. Kada smo ušli u restoran koji se nalazi pored benzinske pumpe, konobar se mnogo iznenadio, jer se vrlo brzo setio naše prošlogodišnje posete, koja se desila u istom mesecu januaru. Tada smo takođe bili u njegovom restoranu na kafi. Obradovao se što je video oca Gavrila. Otišao je iza konobarskog pulta i ubrzo se vratio nazad sa ikonicom Lepavinske Bogorodice. Na poleđini ikonice je stajao potpis oca Gavrila i prošlogodišnji januarski datum. Počastio nas je kafom i lepo ugostio. Nakon nekoliko trenutaka na vratima restorana pojavio se moj kolega sa posla, koji je takođe putovao za Beograd, ali iz Slovenije. Začuđeno smo pogledali jedan drugoga uz gest: "Otkud ti ovde...". Prazni restoran se ubrzo prepunio gostima. Posle kraće pauze, na kojoj smo se okrepili od putovanja, nastavili smo dalje. Nastavili smo da se vozimo i pričamo o istim temama, kao i pre pauze. Ustvari, otac je pričao, a ja sam ga slušao. Pokušavajući da ga u razgovoru što manje prekidam. Uvek pokušavam slušati oca sa većom koncentracijom, želeći da čujem obe teme u njegovim pričama. Jedna njegova temu uvek je prislonjena na sakodnevni praktični život, a drugu, paralelna tema iz priče je priklonjena Nebu i Nebeskim tajnama. Opisujući očeve priče, mogu da kažem da su one potpuno jednostavne, jer opisuju komplikovane stvari na zanimljiv jednostavan način, u kojoj se uvek može prepoznati Božije prisustvo. Kada bih tražio Boga u kontaktima i razgovorima koje vodim sa ljudima, onda bi Ga najpre našao u razgovoru kojeg često vodim sa ocem Gavrilom. Kada razgovaram sa ocem, prepoznajem da otac uvek priča o Bogu, ali skrivajući Ga od reči, i oslikavajući Ga u smislu rečenog. Tako da se kod oca, u smislu svega izrečenog uvek oslikava Božija čista tvorevina. Jedna od najčešćih očevih tema, je tema o Svetoj Gori, komadiću zemlje na našoj planeti koju otac opisuje kao rajsko naselje. Otac je mnogo godina proveo tamo. To se lako može primetiti iz očevog života, njegovog govora, hodanja, držanja njegovog. Otac, bez obzira što sada ne živi na Svetoj Gori, on živi i dalje život jednog svetogorskog starca. Osim prema ljudima, očev odnos prema kompletnoj Božijoj prirodi je nekako ličan. Uvek primetim da je cveće u hodniku ispred očeve kelije na poseban način ukrašeno. Svaki cvet u očevom hodniku je posvećen očevom pažnjom. Svetogorski život je oca Gavrila naučio da živi život ličnosti, osećajno okrenutim jednako, kako prema Bogu, tako i prema svakom drugom Božijem stvorenju. Otac o Bogu nikada nepriča, ali ga neprekidno oslikava u svakom njegovom obraćanju ka čoveku i prirodi. To oslikavanje Boga sam primetio na ovom putovanju. Priroda koja nas je okružila u vožnji, kao da je letela oko nas. Vozio sam brzo, ali dojam je bio kao da smo otac i ja u tom razgovoru šetali okolnim livadama i šumama, pričali i šetali kroz prirodu i doživeli, da nam se svaka travka poklanjala, darivala svoju potpunu životnu pažnju, samo zato što smo pričali o Bogu. Vozeći se i razgovarajući sa ocem, slušam i pokušavam da shvatim. Nemogu baš odmah da shvatim sve, jer ostaje mnogo neshvatljivih tema. Pričao samo sa ocem o odnosu čoveka prema stvaranju. Bog kao predvečni Tvorac, stvorio Je čoveka, i ugradio u njega sposobnost da i on sam postane kreator, stvaraoc. Čovek svojim rukama svojim glasom, ponekad samo i svojim prisustvom stvara svoju kreaciju. Stvaranje je glas duše, čovek može da stvara svojim urođenim stvaralačkim potencijalom koji izlazi iz njegove duše. Svaka čovekova kreacija može biti na dobro ili na zlo okrenuta. Svaki dan stvaramo ili dobro ili zlo, množimo u vasioni ili dobro ili ono što je zlo. Sve ono što je Bog stvorio u vasioni, stvorio je na dobro, a nama je dao da po daru slobodne volje množimo to dobro, ili da odabiremo neko zlo. Kada smo stigli u Beograd, prvo smo posetili manastir Vavedenje. Sa mnogo pažnje i još više brižnosti, otac se susreo sa monahinjama manastira Vavedenje. Još jedan primer s kojim mi je otac približio Boga na ovom putovanju bio je u odnosu čoveka i njegovog bližnjeg. Potpuno je nevažno što u Božijoj kreaciji nerazumem mnogo toga, ali je mnogo važno videti pravi odnos čoveka i njegovog bližnjeg. Retko razgovaram sa ocem u životnim savetima, jer lepše je posvetiti zajedničko vreme temama o osećanju čoveka prema bližnjem.
 
U Beogradu nismo mogli odbiti poziv gospođe Radmile Mišev, glavne urednice Svetosavskog zvonca. Prilikom ugodnog susreta i zajedničkog razgovora sa njom i njenom obitelji, iskoristio sam priliku da gospođi Radmili poklonim svoju knjigu. Bez imalo umora od celodnevnog druženja sa Beogradom, naveče smo stigli kod očevih prijatelja, kod obitelji koja oca uvek posluži sa nemerljivim gostoprimstvom. Posle bogate trpeze, seo sam u trosed i tek tada osetio umor od putovanja, a otac nepokazujući umor na svom licu, održao nam je duži divan na duhovne teme. Kroz celovečernji razgovor nadogradio je naše znanje i poznanje duhovnosti. Ovaj put otac je pričao o jednoj drugačijoj, ali vrlo dobro poznatoj duhovnoj sferi, onoj koja ocrtava prisustvo tamnih sila u našem svetu. Pričao je otac o moćima demona i o načinima na koje se oni projavljuju u ovome svetu. Mnogo ljudi se danas bavei vračanjem i magijom koja usporava duhovni razvoj čoveka, koja unazađuje njegovo postojanje i koja otvaraju vrata za ulazak demona u čovekov život. Mnogo je slučajeva da u manastir Lepavinu dolaze đavoimani ljudi na molitvu za izlečenje. Otac im pročita molitve pred čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske. Imali smo priliku da od oca čujemo razne primere izlečenja, ali i primere dolaska raznih vračara i gatara u manastir Lepavinu. Isto kao što bolesni dolaze da se leče tako i vračari, ljudi koji se bave magijom posećuju manastire i Sveta mesta. Oni se tamo neprikazuju javno, pa neznamo ko su i čime se bave, ali doista danas magija mnogo ulazi u živote ljudi. Ljudi se svačim bave. Odlaze zbog ljubavnih problema ka vračarama, a onda kasnije njihovi pacijenti dolaze u Lepavinu da se leče, jer im kasnije niko osim molitve očeve pred Lepavinskom Bogorodicom ne može da pomogne. Demoni u Lepavinskoj kotlini su mnogoprisutni. Vernici ih obično ne primećuju i ne znaju za njihovo postojanje, ali oni koji su od njih napadnuti vrlo dobro znaju za njih. Tako se jednom dogodilo da prilikom čitanja molitve đavoimanom za izlečenje, da se osoba izlečila, ali je demonska sila prešla u čoveka koji je tom prilikom takođe bio u crkvi. On nije mogao celu noć da mirno spava, te demonske sile se nije mogao osloboditi sve dok sutra nije došao u Lepavinu da mu otac Gavrilo pročita molitvu. Pričao je otac o mnogim primerima, tako da je zajednički divan trajao sve do 1:00 sat posle ponoći. Posle središnjeg sutrašnjeg događaja, posete svom lekaru specijalisti, zbog kojeg je otac došao u Beograd, svi smo se obradovali odličnim zdravstvenim stanjem očeve noge koju je otac pre nekoliko godina ovde u Beogradu operisao. Današnje zdravstveno stanje oca se pokazalo izvrsnim.
 


No, pre povratka za Manastir Lepavinu, posetili smo hram Svetog Aleksandra Nevskog. Čudesan događaj je bila čudesna priča, ona koju nam je u hramu ispričao crkvenjak, brat Pavle. Pričao je priču iz pravoslavne literature, u kojoj se spominju duhovna čeda koja kontakt sa svojim duhovnikom imaju isključivo na daljinu. Zbog udaljenosti kojeg uslovljava moderan način života, mnogi vernici nemaju mogućnost ličnog kontakta sa duhovnikom, već su sa njim u kontaktu preko internet radija. Tako je pričajući o ovom primeru brat Pavle nesvesno dotaknuo primer devojke koja je sastrane u crkvi sve to slušala i koja je ostala iznenađena očevim dolaskom i prisustvom u hramu. Devojka je iz Čačka ili Kraljeva, nesećam se dobro, ali prvi put je u ovom hramu. Došla je da ga poseti jer se krstila baš na dan Svetog Aleksandra Nevskog. Ovde je u hramu videla oca Gavrila za kojeg kaže da je često u kontaktu sa njim putem internet Radio Blagovesti, ali i putem ostalih internet misionarskih projekata oko kojih se otac neprekidno zalaže. Bilo je za nju pravo čudo, što joj se ukazala prilika da se tog dana susretne sa ocem Gavrilom. No, osim tog susreta, neviđeni primer ljudske posvećenosti je odnos jednog policajca prema ocu Gavrilu. Policajca koji je u uniformi sa specifičnom ruskom kapom i ruskim pravoslavnih krstom na kapi prišao i zagrlio oca iz sve svoje snage. Na taj način je došaptavao svojim gestom ocu da ga narod neizmerno voli; treba; poštuje i ceni kao velikog duhovnika i dušebrižnika mnogih pravoslavnih vernika.
 
Pre povratka za Lepavinu, bili smo pozvani na ručak kod sestre Tankosave i njenog supruga, gospodina Dušana. Posle ručka su nam se pridružili mnogi koji vole očevo prisustvo u Beogradu, jedan od njih je i brat Jovan koji nije došao da od oca traži molitvu i očevo molitveno zalaganje, već koji je došao da po zagrljaj neizmerne čiste ljudskosti. Većina vernika od oca traži molitvu pred Čudotvornom ikonom u Lepavini, ali puno je onih koji traže delić očevog prijateljskog, ljudskog zagrljaja. Ne, nikako nismo mogli da krenemo pre noći, otac se teško odvajao od prijatelja i Beograda. U tako kratko vreme mnogo sam toga doživeo, video, čuo. Mnoge nebeske sile su bile prisutne uz nas. Primećivao sam i one anđeoske i one demonske, koje uvek prate čoveka. No, bez obzira na sve, ova dva životna dana proživeo sam punoćom duhovne avanture, u kojoj su se mogli razaznati oni osnovni čovekovi principi ljudskosti i požrtvovanja za svog bližnjeg. Kada smo stigli kasno te noći u Lepavinu, imao sam još samo toliko snage da se popnem uz stepenice, da uzmem od oca ključ od sobe, koja je odmah uz njegovu keliju i da od tri kreveta koje se tamo nalaze odaberem za spavanje onaj koji je najbliži prozoru. Imao sam posebnu želju, želeo sam da me prvo jutarnje sunce probudi pre zvuka lepavinskog crkvenog zvona. Želeo sam što pre ujutro da otvorim oči i da kroz prozor ugledam voljeni, dugoočekivani zimski prizor lepavinske kotline.
 
Nenad Badovinac
Februar, 2014.

Izvor: http://zapisi-reportaze.com/bog-mi-je-blizi-kada-sam-uz-oca-gavrila/

Pročitano: 4434 puta