MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DVANAEST PITANJA I ODGOVORA O PRAVOSLAVNOJ ISPOVESTI I BOGOSLUŽENJU



Dana 5. septembra, nakon poziva Protestantske teološke škole koja se nalazi u predgrađu Seula, njegovo preosveštenstvo Mitropolit korejski g. Amvrosije održao je dva predavanja grupi od 35 studenata i svim sveštenicima. Lekcije u okviru predavanja odnosile su se na misionarsku delatnost i Liturgiju. 
 
Koje je Vaše shvatanje misionarske delatnosti u Pravoslavnoj Crkvi?
 
-Za početak, izraz ”misionarenje” nije u duhu pravoslavne crkve. Ali ga i mi pravoslavni upotrebljavamo, jer se koristi svuda u svetu. Umesto misionarenja trebalo bi pre koristiti izraz ”svedočenje pravoslavne vere”. A reč misionarenje, koja se koristi u zapadnoj teologiji, ne postoji u Jevanđelju, dok se izraz svedočenje vere upotrebljava nekoliko puta. Jevanđeljsko učenje nisu samo lepe reči o Hristu, već svakodnevno svedočenje samog Hrista i rečju i ćutanjem, i delom i primerom. Ako treba, čak i mučenički postradati za Hrista; proliti krv za Hrista, kao što su milioni mučenika i ispovednika činili.
 
Koje je Vaše mišljenje o prozelitizmu (namerno obraćanje u neku veru pristalice druge vere)?
 
-U Pravoslavnoj crkvi mi prozelitizam smatramo velikim grehom, jer ne poštuje čoveka. On gazi dragoceni Božji dar  - slobodu, i umanjuje čovekovu ličnost. Prozelitizam znači da drugome namećemo svoja verovanja zakonitim i nezakonitim sredstvima, dok ispovedanje Hrista podrazumeva stradanje, život po Hristu i ljubav prema bližnjem. 
 
Kako neko može da postane misionar u pravoslavnoj crkvi?
 
-U pravoslavnoj  crkvi propovednici Jevanđelja nisu samozvani. Drugim rečima, ne može pojedinac samostalno da odluči da bude misionar, već biva izabran da misionari od strane Crkve. Poslušnost Crkvi je jedini dušespasonosni put. Ako se prisetimo, na primer, slučaja Varnave i Savla, vidimo da je Sveti Duh izabrao njih, a Crkva ih postom i molitvom pripremila i  poslala da propovedaju. (Dela 13:3) A kada su se vratili u Jerusalim, obavestili su Crkvu, koja ih je poslala da misionare ”sve što učini Bog sa Njima.” (Dela 15:4) 
Ova tema ima veliku teološku važnost zbog širenje vere i radi jedinstva Crkve. Ako bi svako radio po svom mišljenju i željama, onda bi se vera i jedinstvo Crkve dovolo u opasnost.
 
Dozvolite mi da vam ispričam sledeći događaj: jednom sam iz Amerike putovao u Grčku sa jednom Amerikankom, samoprozvanim misionarom. Kada sam je upitao zašto je izabrala Grčku za svoju misionarsku delatnost, rekla mi je da se divi Grcima, jer je dosta toga saznala o njihovoj slavnoj istoriji, i zato je imala veliku želju da ih pokrsti. 
 
”Da li znate ušta savremeni Grci veruju?” upitao sam je.
 
”Naravno, u dvanaest bogova sa Olimpa,” odgovorila je.
 
”Da li znate,” upitao sam je, ”da je 2000 godina pre Vas jedan drugi apostol, veliki apostol Pavle, otišao u Grčku da propoveda Hrišćanstvo? I da Grci imaju neraskidivu hrišćansku pravoslavnu tradiciju od tada?”
 
Takve stvari i mnogo gore dešavaju se kada iza svakog samopozvanog misionara ne stoji Crkva.
 
Optužujete ženu, Amerikanku, koja je otišla u Grčku kao misionar. Zašto ste Vi onda došli u Koreju? Zar i Vi ne činite isto?
 
-Ne, to nije isto, niti sam ja osudio ženu. Samo sam naveo ovaj događaj kako bi pojasnio šta može da se dogodi kada misionarska delatnost nekog pojedinca nema eklisiološke osnove. Vi znate bolje od mene da u Koreji postoje milioni ljudi koji nisu hrišćani već mnogobošci. Međutim, Grčka je zemlja sa hrišćanskom istorijom, 2000 godina starom, a 90 odsto stanovništa jesu hrišćani. Da je Koreja bila hrišćanska zemlja, Vaseljenska patrijaršija me ne bi poslala ovamo. 
 
Kako bih bio jasniji dozvolite mi da dodam sledeće: na univerzitetu gde predajem, roditelji jedne studentkinje su samoprozvani misionari u Grčkoj. Oni su izabrali Patmos kao mesto svog misionarskog delovanja! Ostrvo otkrovenja, gde su tragovi apostola ljubavi, Sv. Jovana Bogoslova, još uvek vidljivi. Na ovom ostrvu, na kojem su živeli mnogi hrišćanski svetitelji, postoje mnogobrojne crkve i manastiri, a pravoslavna vera stanovnika seže još do apostolskih dana. Možete se zapitati šta dva Koreanca, koji su postali hrišćani pre nekoliko godina, imaju da uče pravoslavni živalj na ostrvu? Zar ne mislite da je malo neiskreno pokušavati da promeniš veru ljudi koji u svojim genima nose tradiciju, 12 vekova staru?
 
Na isti način, bilo je nepošteno ono što je Rimokatolička crkva učinila tokom 90-ih godina, nakon pada komunizma u Rusiji. Unijati su požurili da preobrate Ruse sa svojom vekovnom pravoslavnom tradicijom u rimokatolike. Ako čovek želi da obavlja misionarski rad, neka se okrene drugim, nehrišćanskim zemljama. 
 
Da li biste nam nešto rekli o ličnosti misionara?
 
-Odgovarajući na vaše pitanje, želeo bih da ukratko objasnim ko je teoretski idealni misionar. Onaj koji vrši misionarsko delo Crkve mora pre svega da ima Hrista za uzor i sve one koji su hodili Hristovim stopama, tzv. svetitelje. Misionar mora imati mnoge vrline, a kao glavnu da se i sam bori da pobedi svoje strasti. Očišćenje radi sticanja Sv. Duha je prvi korak. A od očišćenja on napreduje do prosvetljenja i oboženja. Ne možete drugome preneti nešto što i sami ne posedujete. Kako bi svedočili Hrista, vi sami morate da iskusite njegovo prisustvo u svom životu. 
 
Koji je metod misionarenja u Pravoslavnoj crkvi?
 
- U pravoslavnoj crkvi mi pratimo praksu rane Crkve, kako je zabeleženo u Delima apostolskim. Kada su apostoli videli da će njihove mnogobrojne brige oko služenja trpeze potkrasti vreme od glavnog dela, oni izabraše sedmoricu đakona. I svima su proglasili svoju odluku: ”A mi ćemo u molitvi i u službi reči prilježno ostati” (Dela 6:4) Drugim rečima, Pravoslavna Crkva prati apostolsku tradiciju, i postavlja bogusluženje pre propovedi. Čovek lako može da zapazi razliku ako poseti pravoslavno bogosluženje i protestantski skup. Kod pravoslavnih, naglasak je na služenju Bogu, dok je kod protestanata to propoved. Zato vrlo često čujemo od protestanata koji su prešli u pravoslavlje da ”se u njihovim crkvama dosta govori, a u pravoslavnoj crkvi se mnogo moli Bogu, a malo govori.”
 
Mi pravoslavni učimo da Jevanđelje, koje uvek stoji na sredini oltara, podseća da reč Božija mora biti centar našeg svakodnevnog života, a tokom našeg Svetog Bogosluženja na tri načina. Prvo, čitanjem Jevanđelja. Na svakom bogosluženju, čita se Jevanđelje. Specifično, na svakoj Sv. Liturgiji slušamo reč Božiju iz Apostola i Jevanđelja, i iz propovedi koja sledi. Drugo, pojanjem. Prelepe, mnoge himne pravoslavnog bogosluženja u sebi sadrže jevanđeljske navode. Ustvari, u mnogim slučajevima, ako se uporede tekstovi moguće je uočiti da su pojedine himne doslovno preuzete iz Jevanđelja. I treće, gledanjem. Mi Jevanđelje vidimo u pravoslavnim ikonama. Dakle, ikone su ilustrovano Jevanđelje. Ako, na pr. obratimo pažnju na ikonu Preobraženja Gospodnjeg, moramo napomenuti da je ikonograf  kroz dizajn i boju ponovio ikonografijom reč Jevanđeljsku, kojom je opisano čudo Preobraženja. U zaključku, kažemo da u bogosluženju Pravoslavne Crkve imamo savršen audio vizuelni sistem Jevanđeljskog učenja. 
 
Rekli ste da  pravoslavno bogosluženje ima prednost nad propovedi. Međutim, apostol Pavle je samo propovedao, a nije se i molio Bogu kada je bio među Grcima. 
 
-Apostol Pavle je prvi put progovorio Atinskim idolopoklonicima. Bilo je logično da počne propoved  o ”nepoznatom Bogu.” Kom Bogu je on mogao da se moli sa idolopoklonicima? U bilo kojoj drugoj situaciji, kao što smo saznali iz Dela, apostoli su pratili praksu: prvo bogosluženje a potom propoved. Njihovi skupovi su imali svoj glavni cilj ”lomljenje hleba” i učenje.
 
Najduže ste govorili o bogosluženju i njegovoj centralno tački, koja je, kako ste rekli, Sv. Evharistija. Kako vi verujete da su hleb  i vino Telo i Krv Hristova?
 
-Mi u Pravoslavnoj crkvi verujemo da je naveće delo koje se izvodi na zemlji Sv. Liturgija. I to zato što na Sv. Liturgiji mi oživljavamo događaj Tajne večere, radi otkupljenje čovečanstva.  Baš kao onda, kada je u gornjoj sobi tokom Tajne večere Gospod predao svoje Telo i Krv učenicima, tako i svake Svete Liturgije Hrist je sam nevidljivo prisutan, ipostasno i suštinski, kao žrtva i prinosi Telo svoje i Krv svoju krštenim vernicima, koji zauzimaju mesto apostola. I naravno, mi koji primamo Sv. Pričešće verujemo da primamo isto sveto Telo i Krv Hristovu ”radi otkupljenja  grehova i života večnog.” Ne simvolički, jer Hristos nije rekao svojim učenicima tokom Tajne Večere ”primite, jedite ovo je kao Telo moje,” ili  ”pijte iz nje svi, ovo je kao Krv moja,» već je rekao “ovo je telo Moje,” i ”ovo je Krv moja.”
 
Drugim rečima, ono što mi radimo na našim bogosluženjima nije ništa?
 
-Velika razlika između pravoslavnog bogosluženja i vašeg bogosluženja je činjenica da je vaše bogosluženje imaginarna predstava Hrisotve žrtve, odnosno fiktivni akt Tajne večere. Međutim, u Pravoslavnoj svetoj Liturgiji Tajna večera, Raspeće i Vaskrsenje su prisutni, i Hristos se daje ponovo, i mnogo puta: ”uzmite, jedite” vernima. Apostoli su primili to od Gospoda. I dalje preneli svojim učenicima  i pravoslavna crkva nastavlja ovu tradiciju  do današnjih dana, bez prekida. U ekleksiološkoj istoriji rane Crkve postoji veliki broj primera iz perioda proganjanja hrišćana i katakombi koje svedoče veru prvih hrišćana i opasnosti na koje se nisu obazirali učestvujući u evharistijskim okupljanjima, kako bi se pričestili Telom i Krvlju Hristovim. 
 
Za nas, pravoslavne, neprihvatljivo je kako teolozi protestantske crkve interpretiraju delove Svetog Pisma, u kojem se najrazumljivije govori o nebeskom hlebu , kao što je onaj pronađen u 6. glavi Jevanđelja po Jovanu: ”Koji jede moje telo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu.”(Jov. 6:56) Baš kao što naše telo ima potrebu za pravom a ne simvoličkom hranom i pićem da bi se održavalo u životu, tako i naša duša ima apsolutnu potrebu za Telom i Krvlju Hristovom, da nebismo umrli duhovno. Mi nećemo živeti u ovom ili u budućem životu ako ne okušamo Telo i Krv Hristovu. Možda ovo zvuči grubo. Međutim, prisetimo se da su mnogi od učenika prestali da slede Hrista posle svega što im je rekao o Njegovoj Krvi i Telu. I obraćajući se dvanaestorici upitao ih je: ”Da nećete i vi da odete?” (Jov. 6:67) On ponavlja isto čak i danas svima koji žele da budu hrišćani, ali ne žele da poveruju  i prihvate Njegovo kompletno učenje. 
 
Zar se čovek ne spasava samo propovedanjem? Zašto Vi toliko mnogo insistirate na bogosluženju?
 
-Spasonosni rad crkve ne postiže se samo propovedanjem. Neko ko sluša reč Božiju i reči ”ja sam spasen,”  ne znači da je već spasen. Pravoslavna crkva, pored reči Božje, takođe čoveku nudi svetotajinski život. Čovek učestvujući u Svetim Tajnama crkve  sam se osvećuje i dostiže oboženje. Ovaj prinos, na primer, Sv. Pričešća vernima vrši se ”na oproštenje grehova i život večni.” Vernici kroz Sv. Pričešće su  tajanstveno sjedinjeni sa Hristom i postaju ”pričasnici božanske prirode...”(2 Pet. 1:4) Šta još može biti spasenje čovekovo izvan ovoga?
 
Možete li nam objasniti šta je to Sv. Tajna?
 
Teško je čoveku da poveruje u svetotajinski život Crkve, ako pre svega ne razume reč ”tajna”  i šta ona znači. Tajna je nešto što se odvija, ali je nemoguće čovekovom umu da shvati kako. Ako bismo mogli da razumemo način na koji se odvija tajna, onda ona ne bi ni bila tajna, već uobičajena dnevna ljudska aktivnost.
 
Mi na primer, kažemo da je Bog Trojstvo. Ko od nas razume tajnu Sv. Trojice? Tri Lica, a jedna suština. Ova tajna, kada se objašnjava ljudskom logikom, jeste apsurdna. Međutim, ako osoba to vidi kroz dimenziju vere, onda će shvatiti da to nije nelogično, već izvan logike. Ko bi mogao da razume šta je Bog? Šta je, na primer, suština Božija? Niko! Ipak, mi verujemo u Boga. Ne zato što ga razumemo, već zato što tajanstveno osećamo njegovo prisustvo i njegovu ljubav. Drugim rečima, možemo da razumemo netvarne energije Božije o kojima su sveti oci Crkve tako divno pisali i govorili, ali ne Njegovu Suštinu. Setimo se šta je Bog rekao Mojsiju kada ga je on pitao da mu pokaže svoju slavu: «Učiniću da prođe sve dobro moje ispred tebe, i povikaću po imenu: Gospod pred tobom. Smilovaću se kome se smilujem, i požaliću koga požalim. Ali nećeš moći videti lice moje, jer ne može čovek mene  videti i ostati živ.(Izlazak.33:18-20). Isto se dešava u svim pitanjima vere, koja prevazilaze sve prirodne zakone. ”Mi ih vidimo, bez da ih vidimo”, ”mi ih znamo ne znajići ih,” jer su svi oni zavijeni u Božansku tamu. (Grigorije Niski). Mi ih doživljavamo i u njima učestvujemo samo kroz silu vere. Ako insistiramo samo na verovanju u ono što razumemo, samo sa našom ograničenom logikom, onda ćemo suziti duhovni horizont i na kraju ne možemo biti hrišćani. ”Vera je osnov svega čemu se nadamo, potvrda stvari nevidljivih.” (Jev. 11:1) I naravno vera je uslovljena istinskim smirenjem, kojom mi privlačimo blagodat Božiju. Jer Bog se protivi gordima, a smirenima daje blagodat. (Jak. 4:6). Smiren čovek koji veruje  u Boga više nego u svoju logiku milošću Božijom može da razume tajne Crkve. 
 
Kako neko može da uči pravoslavnu teologiju u Koreji?
 
-Zato što je pravoslavna teologija skoro nepoznata u Koreji, Metropolit korejski pokušava da podigne Pravoslavnu bogosloviju, koja će biti prva ne samo u Koreji, već i u celoj Istočnoj Aziji, i time omogući svima da spoznaju ovo dragoceno blago. Molite se da naša želja uskoro postane stvarnost, na slavu Božiju. 
 
(Predavanje koje je sa pitanjima trajalo je više od 3 sata zaključeno je sledećim epilogom)
 
Ljubljeni moji, pre nego što odem sa govornice, prvo bih želeo da vam se zahvalim na vašem ljubaznom pozivu i na vašim pitanjima. Drugo, ja se izvinjavam, jer su možda neki od vas bili uznemireni mojim odgovorima. Moja namera nije bila da vas naljutim. Jer verujem da za dijalog sa smislom i plodom (jer verujem da ovde niko nije došao da sluša prazne priče i da gubi vreme) bez sumnje, iskrenost i ljubav moraju da rukovode, zato sam i pričao o onome u šta ja verujem jezikom istine i ljubavi ”Nego da budemo istinski u ljubavi da u svemu uzrastamo u Onoga koji je glava – Hristos”(Ef. 4:15) i ”poznaćete istinu i istina će vas osloboditi” (Jov.8:32). Ove Jevanđeljske reči jesu temelj mojih razmišljanja. Konačno, želim da dodam, kako bismo izbegli bilo kakav nesporazum, ja nisam rekao da smo mi pravoslavni sveti. Naš cilj, naravno, jeste posvećenje. Međutim, ono što svako radi u svom ličnom životu jeste ono na osnovu čega će nam Bog suditi. Ono što pokušavam da kažem jeste da mi pravoslavni odlučno verujemo da je naša vera prava vera. Mi nastavljamo u veri jedne svete, saborne Crkve iz prvog milenijuma, imajući u vidu apostolsku opomenu, ”Dakle, braćo, stojte čvrsto i držite predanje kojima ste naučeni,  bilo našom rečju, bilo poslanicom. (2 Sol. 2:15)
 
Srdačno vam zahvaljujem.    
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
4 februar 2014 god.
 
 
Izvor: http://www.impantokratoros.gr/orthodox_confession-questions-answers.en.aspx  

Pročitano: 16630 puta