MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARAC JEFREM VATOPEDSKI U VEZI RATA SA GREŠNIM MISLIMA



Da li su misli (pomisli) dio nas samih? Da li su one dio našeg razmišljanja? Kako one nastaju i kako se borimo protiv njih? Kako ih čovjek može uspješno savladati ili pristupiti onome što proizilazi iz dobra ili zla?
 
Poznati ruski časopis „Slavianka“ uradio je značajan intervju sa igumanom manastira Vatoped, arhimandritom Jefremom, na temu: „Grešne misli“. 
 
Starac Jefrem, koji je svima poznat po snazi svojih duhovnih riječi i jasnoći kojom opisuje složene teme, sada nam daje jasnu sliku grešnih misli, iako naglašava da postoje čak misli koje nas čine duhovno jačim. 
 
Istina je da mnogi od nas ne znaju stanje naših misli i koliko one mogu naškoditi našoj duhovnoj cjelovitosti ili našim naporima da se krene prema takvom duhovnom integritetu. 
 
Šta su misli? Kako se one javljaju u našem svakodnevnom životu? Kako ih prepoznajemo i kako upravljamo njima? Ovo se neka od pitanja koja će starac Jefrem da nam objasni. 
 
Ispod je naveden dio teksta koji je objavljen u ruskom časopisu „Slavianka“.
 
 
+ + +
 
 
Šta su grešne misli i kakva je njegova duhovna suština?
 
To su misli koje se protive Božijoj volji i djeluju u oblasti čovjekovog uma, sa ili bez njegove vlastite volje. Um je nemiran i on ili stvara misli ili se spoljašnji faktori neprekidno prikazuju u umu. 
 
 
Odakle dolaze takve misli? 
 
Njihov izvor je ili požudno srce čovjekovo ili sami demoni. Sam Hristos nam otkriva: „Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, krađe, lažna svjedočanstva, hule na Boga” (Mat. 15:19).
 
Čovjekove strasti su nastale i hranjene grešnim mislima. Demoni su izvjesna bića koja se hrane prekomjernom mržnjom prema ljudima i na bilo koji način će ometati čovjekovo spasenje. Njihov glavni posao je da u čovjekovom umu posiju zlo, pokvarenost, podlost, grešne i bogohulne misli. 
 
Naravno da postoje božanske misli čiji je izvor u samom Bogu i Njegovim svetiteljima, koji ohrabruju grešnika na pokajanje i donose utjehu svima onima koji su u nevolji, prosvjetljujući čestitost, tako da oni znaju da im je to „Bog otkrio Duhom svojim“ (1 Kor. 2:10).
 
Duhovni napredak kod čovjeka ogleda se prvenstveno u kvalitetu nečijih misli. Mi moramo gajiti čiste, svete i božanske misli. Mi moramo pretvoriti naš um u fabriku dobrih misli, kao što bi rekao blaženi starac Pajsije. 
 
Kako mi prepoznajemo ove misli i kako ih razlikujemo od grešnih misli?
 
Samo sa opreznošću (budnošću) možemo posmatrati um, i moramo biti pažljivi prilikom prepoznavanja misli. Budnost je umjerenost, pažnja koju namećem svom umu.
 
Ovo se postiže prizivanjem svesvetog, veličanstvenog i preslatkog imena našeg Gospoda. Molitva „Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me grešnog“ je najjače oružje protiv demona i strasti, i u stanju je da drži um pod kontrolom i da nadzire misli. 
 
Misli su kao avioni koji lete u vazduhu. One ne zavise od nas ukoliko avioni stalno lete u vazduhu. Ali mi im ne smijemo dopustiti da slete u nas, da ih prihvatimo i damo im naš pristanak. 
 
Koja je razlika između želje i misli?
 
Želja je raspoloženje da mi moramo nešto da uradimo, da tražimo nešto, i to je pokret srca, dok  misli djeluju u oblasti uma. 
 
Prvo poželimo i nakon toga želja se izražava interno kroz misli. Želja je početak, sam korijen. Odsijecanjem grešnih želja mi se u suštini oslobađamo grešnih misli. 
 
Ovo je razlog zašto je naš Gospod naglasio: „A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svom“ (Mat. 5:28). On želi da odsiječemo korijen strasti. 
 
Sveti Grigorije Palama kaže da se um vjernika koji se bori u molitvi lako čisti od pomisli baš kao što se srce osobe (koje je snaga koja proizvodi misli) ne može očistiti dok se sve snage duše, fizičke i duhovne, ne očiste. 
 
Moramo li ispovijediti sve naše misli?
 
Misli koje svakodnevno dolaze u naš um su bezbrojne. Većina njih su sujetne, zle i grešne. Demoni dobro znaju svoj posao i oni uzgajaju ovakve misli. Mi im podliježemo samo onda kada pristanemo na njih, kada ove misli sprovodimo u praksi. 
 
Zavisno od toga u kakvom je duhovnom stanju osoba, sudiće joj se kako se bori sa svojim mislima. Na primjer, za napredne, koji imaju veliko duhovno znanje i nadzor nad mislima, pristanak na grešne misli je grijeh. Za one koji su tek započeli sa svojim duhovnim životom to ne mora biti grešno. 
 
Osoba koja se pravilno bori ona ispovijeda svoje misli kako ne bi pristala na njih, gdje kroz samu molitvu i borbu ne bi bila u stanju da im odoli. Nemoguće je bilo kome da ispovijedi sve svoje pomisli. To je psihološka bolest. Mnogi dolaze na ispovijest sa sveskom u kojoj su napisali svoje misli, na stotine svojih pomisli koje su dnevno prolazile kroz njihov um. Ovo nije ispravno. Oni ne samo da zamaruju duhovnika odnosno ispovjednika, već nemaju nikakvu korist. Ovo nije oprez nad mislima, to nije plod budnosti i duhovnog napretka, već je bolesna situacija. 
 
Može li neko stupiti pred sveti putir u situaciji kada nam tačno pred Sveto Pričešće navire grešna pomisao?
 
Naravno da ćemo pristupiti. Šta čitamo od sv. Jovana Damaskina pred Sveto Pričešće?: “Stojim pred vratima tvoga hrama i ne odustajem od strašnih pomisli“.
 
Rat sa pomislima je veoma težak, kako su opisali sveti oci. U ovom konkretnom slučaju moramo da imamo prezir prema ovakvim mislima jer ih ubacuje neprijatelj koji želi da nam uskrati blagoslov Svetog Pričešća. Osim ukoliko pomisao nije povezana sa smrtnim grijehom koji nije ispovijeđen, mislim da se takva pomisao neće boriti sa nama u tom trenutku jer bi već bila ukorena od strane naše savijesti.
 
Da li postoje neke destruktivne misli koje vode prema duhovnoj smrti?
 
Da, to su misli očaja i beznađa. Ove misli, kako kažu sveti oci, su odsijecanje glave podvižniku. Vjernik nikada ne smije zaboraviti ljubav i milosrđe našeg Boga Oca, bez obzira na dubinu grijeha koji su počinili. Nikada ne smijemo zaboraviti da postoji nada i da postoji pokajanje. 
 
Hristos nije došao da sudi svijetu, već da svijet spasi. Hristos je primio pokajanje lopova, zlikovca na krstu, koji je bio u smrtnoj agoniji, spasio ga i smjestio u Raj. 
 
Da li parovi trebaju da ispovijedaju među sobom pomisli koje imaju jedni za druge?
 
Mislim da ne. Bolje je da svoje pomisli kažu svom zajedničkom duhovnom ocu. Budite svjesni da đavo, od trenutka kada je dvoje ujedinjeno bračnom krunom, iznad njih stavio metu da ih u određenom trenutku rastavi. Iz tog razloga, nažalost, mnogi parovi ne prepoznaju ovaj rat. Dok na samom početku braka teku med i mlijeko, i dok ih ujedinjuje ljubav, nakon toga počinju neslaganja i svađe, „Ne sviđaš mi se“, „Ne volim te“, itd. Sve ovo je rat. 
 
Zašto? Šta se desilo nakon deset godina braka i više, i da se međusobno više ne vole? Bolje je da na početku parovi kažu ovakve probleme svom duhovnom ocu, koji će ih prosvjetljenjem preko Duha Svetog voditi u skladu sa tim, i svojom molitvom odagnati demonsku energiju koja je došla među njih da ih razdvoji. Ne kažem da parovi ne trebaju među sobom razgovarati o ovim stvarima jer je to suština njihovog jedinstva i ljubavi, već da ne trebaju jedni drugima govoriti grešne misli koje je posijao đavo. 
 
Kako se možemo boriti protiv pomisli?
 
Borimo se budnošću i molitvom: „Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me“. Sveti Jovan Sinajski u svojoj knjizi Lestvice kaže: „Ime Isusovo muči naše neprijatelje.“ Naši neprijatelji su naše strasti, naše grešne misli, demoni. Ne postoji efikasniji način od toga da se molitva izgovara samoprijekorno i sa bolom u srcu. 
 
Ako vidite da neka pomisao odolijeva uprkos vašem naporu i molitvama i da vas ne pušta na miru, onda je dobro da je ispovijedite. Ispovijest je zapravo poniznost, jer „Gospod daje blagodat poniženima“ (Jakov. 4:6). Sramota koju osjećamo pred našim duhovnim ocem kroz ispovijedanje ove grešne misli, opravdaće nas pred Bogom i Bog će nas osloboditi od energije ove strasti, ove grešne misli. 
 
Jako je dobro gajiti dobre misli a prezirati one grešne, loše misli, međutim ovo traži dosta truda i marljivosti. 
 
Prezir koji pokazujemo prema lošim mislima posijanim od strane đavola će umanjiti tog đavola, zarobiti ga, da bježi, jer je đavo arogantan i on želi da se brinemo za njega i da nas okupira, a ne podnosi da ga preziremo. 
 
Ako možete ovo gajiti na ovakav način to je onda najbezbolnije, kao što bi sv. Porfirije Kavsokalivit rekao. Tražimo mir, radost i ljubav Hristovu, a zanemarimo naše zlo, naše strasti, naše grešne misli. Okrenimo svoje lice, cijelo naše biće, prema Hristu i tražimo Njegovo lice, Njegovu milost. Iako polako, bez da to i uvidimo, bićemo osvećeni, a stari čovjek koji nas je umarao sa svojim željama i mislima će pobjeći, i mi ćemo se obući u novog čovjeka „koji je sazdan po Bogu“ (Ef. 4:24).
 
Prevod sa engleskog D. P.
29 januara 2014 god.
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2014/01/elder-ephraim-of-vatopaidi-interviewed.html ;

Pročitano: 9427 puta