MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZAŠTO POSEĆIVATI MANASTIRE



Uvod
 
Konstantin Palama – otac Sv. Gregorija – jednom je čamcem išao u posetu svom voljenom duhovnom ocu. Na putu ka manastiru shvatio je da su on i njegova porodica zaboravili da ponesu hranu monasima.      
Dok su njegova žena i petoro dece razgledali okolinu, on je podigao k nebu svoj glas u molitvi i spustivši svoje ruke u vodu istog momenta izvadio veliku ribu. Vadeći je iz vode, proslavio je Boga zbog takvog čuda. Iz velikog poštovanja i ljubavi prema monaštvu, Konstantin Palama je učinio čudo, kako njegova porodica ne bi otišla u manastir praznih ruku. Na ovaj način, i na bezbroj drugih načina, on je u srca svoje dece usadio ljubav i strahopoštovanje prema monaštvu.
 
Ova praksa, da se u pustinju odlazi kako bi se čula koja dušekorisna reč od svetih molitvenika, jeste i tradicija koja je već dugo ustaljenja u Crkvi, gotovo još od Hristovog vremena. Sv. Jovan Preteča i Krstitelj bio je prvi monah, a ljudi su odlazili da ga vide, kako Sv. Andrej Kritski svedoči: ”Preteča, u kome prebivaše blagodat, življaše  u pustinji i sva Judeja  i Samrija hitaše da ga čuje. On je, kao i mnogi proroci pre njega, govorio o zapovestima koje ljudi treba da ispunjavaju u životu. Ali glavna razlika između njega  i proroka beše da je Sv. Jovan postao prvi i najveći otac monaštva.” Generacije monaha su preuzele na sebe njegov podvig, njegov način života, njegovu posvećenost službi Hristovoj, kao ovaploćenje monaškog života. ”Zaista, velim vam, među onima od žena rođenih nema većeg od Jovana Krstitelja.” (Mat. 11:11)
 
Način života Sv. Jovana promenio je svet, posebno hrišćanski svet,  jer su mnogi koji su nakon njega došli odlučili da ga podražavaju i da žive van gradova, isključivo Hrista radi. Tako, polako, monaški život je počeo da se uspostavlja, a oni u svetu počeli su da gledaju na njega kao na sjajni primer hrišćanskog života. To je nesumljivo velika i drevna praksa onih u svetu, da idu na hodočasnička putovanja u manastire. Navodimo pet razloga zašto čovek treba da ide u posetu manastirima.
 
 
 
Duhovno rukovođenje
 
Pronaći duhovnog učitelja, koji ima volju i znanje da usmerava i vodi vernika, nije lak zadatak. To zahteva molitvu i pronicljivost onoga koji traži, sklonost ka smirenju i spremnost da prima sve kao volju Božiju. To je zato što, kada jednom vernik upita sveštenika ili monaha da bude njegov duhovni otac, on uspostavlja vezu sa tim sveštenikom ili monahom, vezu koja se više ne može lako raskinuti, i koja će imati večni uticaj na njegov duhovni život: ”Duhovni otac svoje čedo izvodi iz pakla (negativnih uticaja strasti) i uvodi u čist hrišćanski život, nudeći mu duhovnu slobodu.”
 
Dakle, cilj treba da budu pronalaženje duhovnog oca koji, ne samo da propoveda Gospoda, već i živi kao On. Kao što je monah Isaija pisao monahinji Teodori: ”Sveti Duh je za svakoga, ali onaj koji se očistio od strasti, koji živi devstveno, u tišini i miru, takav projavljuje posebnu silu.” Ovo je posebno razlog zašto čovek, koji živi u svetu, traži duhovno rukovođenje od onih koji žive u manastirima. Ne samo zato što Sv. Duh prebiva u onima koji nose monaške odežde, već zato što je njihov način života daleko pogodniji za sticanje Sv. Duha. Najveći duhovnici su oni koji načinom života uče više nego rečima i savetima. Ako duhovnik ne živi po zapovestima Hristovim, ako nije pretrpeo iskušenja, ako se ne bori da pobedi svoje strasti, onda kako će takav učiti druge? U vezi ovoga, arhimandrit Zaharije iz Eseksa veli: Ako reč duhovnikova nije začinjena blagodaću, ako ne proishodi iz srca koje plamti ljubavlju Hirstovom, ona postaje kao reč psihologa ili savetnika – poluslepa svetovna aktivnost. Reč duhovnog oca  mora u sebi da nosi pečat blagodati.”
 
Život monaha je mikrokosmos hrišćanskog života u svetu. I po ovome sleduje da, ako u svetu ima dobrih duhovnika, onda u manastiru ima još boljih. Rozlog je veoma jednostavan, kako Sv. Nikodim navodi: ”Monasi, kroz podvig i kroz monaški način života, prvo sebe moraju da očiste (od strasti i grehova), a onda kreću da pomažu drugima: prvo oni primaju prosvetljenje, a potom prosvetljuju druge: prvo oni postaju savršeni, kako bi i druge učinili takvima, prvo se oni posvećuju, pa onda posvećuju druge...”
 
Oni koji imaju duhovne oce u svetu, ne treba da traže duhovne oce u manastirima. Oni mogu, međutim, uz blagoslov duhovnog oca, da traže savet od monaha u određenim okolnostima, okolnostima koje zahtevaju rukovođenje i savet iskusnog i specijalizovanog ”doktora” pošto, kako govoraše Sv. Zosima Sv. Mariji Egipćaniki: ”Blagodat ne dolazi po nečijoj narudžbini, već je ona dar Sv. Duha.”
 
Ispunjavajući savete duhovnika, mirjanin postaje sasud blagodati, u služenju svetima ( 2. Kor. 8:4) Ovim, čovek postaje kao mladić, koji živeći u svetu ”počinje odmah, s velikim nestrpljenjem, da ispunjava zapovesti koje mu je starac naložio...Ovim, on se udostojava da izdigne svoj um do raja, gde suzama moli Presvetu Bogomajku da se sažali na njega, i Njenim posredovanjem on se iskupljuje pred Bogom i na njega silazi blagodat Duha Svetoga...” Na kraju, razlog težnje da se traži duhovni pravac nije samo da se ”iskupimo pred Bogom” kroz pokajanje, već i savetima  i molitvama duhovnika – koji je sam primio blagodat – da preko njega blagodat siđe i na nas.
 
 Duhovni razgovori
 
 
Velike prednosti koje pružaju posete manastirima jesu duhovni razgovori i aktivnosti u kojima mogu da učestvuju hodočasnici. U manastiru se mogu čuti mnoge duhovne priče i anegdote. Iako mnogi monasi zaziru od razgovora sa hodočasnicima iz mnogo razloga, u nekim okolnostima razgovor sa monasima ima mnoge prednosti, a da ne govorimo o razgovorima sa drugim hodočasnicima.
 
Bez obzira da li su u pitanju priče koje su im neki drugi ljudi ispričali, ili su to mudrosti svetih majki i otaca Crkve, ili je to priča  iz manastira, svaka reč prosvetljuje  i obogaćuje hodočanika, i pomaže mu da usresredi svoj preopterećeni um. Čak ni vreme odmora u svetu ne osvežava toliko dušu koliko duhovni razgovori. Ovi razgovori, iako se retko sreću u svetu, česta su pojava u manastirima.
 
Osim toga, mnogi monasi, iako ne žive u svetu, imaju veliku mudrost, koju mogu da podele sa drugima. Ne zato što su nekada sedeli u tami (Mat. 4:16), već zato imaju bogato iskustvo sa hodočasnicima, koji im se poveravaju u razgovoru. Kroz molitve i čitanje, monah uspeva da pomogne hodočaniku da svoje probleme posmatra iz nove perspektive.
 
Zajedno sa ovom korisnom duhovnim razgovorima tu su i duhovne aktivnosti, koje se odvijaju u manastiru. Rad  i molitva su osnovna načela monaškog života. Rad, međutim, jeste drugačijeg duha nego rad u svetu. Igumanija jednog manastira blizu  Soluna često je govorila da je rad u manastiru veliko delo, jer se vrši iskuljučivo iz ljubavi prema Bogu, i iz ljubavi prema Njegovom svetitelju, manastirskom pokrovitelju. Ona je govorila da, čak i pokupljen komadić smeća u manastiru, obezbeđuje veliku nebesku nagradu, jer je to učinjeno u čast svetitelja, kako bi se njegov dom očistio. Nakon pomoći u manastiru, ona bi rekla hodočasnicima: ”Naš svetac je upisao delo koje ste izvršili, i ono će biti izneto u dan Strašnog Suda.”
 
Kada monah peče hleb, on to radi u slavu Božiju. Kada poje u hramu, on poje da bi proslavio Boga. Kada čisti, on i to čini u slavu Božiju. I kada hodočanik okusi od takvog Boga, on počinje da na svoj rad gleda drugačije, baš kao što monah sav svoj rad čini u slavu Božiju, isto i hodočanik – i u manastiru i kada se vrati u svet čini sve u slavu Božiju. Hriščanski dom je mikrokosmom opštežiteljnog manastira - kada otac, majka  i deca čiste kuću, oni čine to i u slavu Božiju.
 
I monasi i hodočanici mogu doživljavati rad kao što je avva Apolo. Ako bi ga neko zatekao kako radi, on bi s radošću prozborio: Ja ću danas da radim sa Hristom, za spasenje duše, jer je to nagrada koju On nudi.” Jedina razlika između monaškog rada u manastiru i rada mirjana u svetu jeste da monah zna da u svemu ište prvo Carstvo Božije, a mirjanina treba na to podsticati. On treba da se zapita koga on želi da proslavi.
 
3. Smirenje


 
Pala ljudska duša ima sklonost ka gordosti. To je nešto što se dešava monasima isto koliko i mirjanima. Kada hrišćani drže molitveno pravilo, ispunjavaju postove koje je Crkva propisala, redovno prisustvuju crkvenim službama, duša je sklona očišćenju. Protivotrov je pronalaženje boljeg primera od sebe u hrišćanskoj posvećenosti  kako bi podsećali gordu dušu da joj nedostaje vrlina.
 
Mirjanin može da organizuje hodočašće u manastire i da pronađe korisna sredstva da stoji čvrsto na tlu u svom duhovnom životu. Susreti sa monasima podsećaju hodočanika da postoje bolji hrišćani od njega (ne da on ovo ne može da nauči u parohiji, može sigurno, ali je neosporna činjenica da se sa vrlinskim životom bolje susreće  u manastiru). Postoji i čuvena izreka: ”Anđeli su svetlost monasima, a monasi su svetlost svetu.” Monah je istovremeno i smiren i prosvećen kada čita Žitija svetitelja, baš kao što se i mirjanin prosvećuje upoređujući svoj život sa životom monaha.
 
Smirenje je vrlina kojoj monasi i mirjani treba da teže iznad svega drugog, kako Sv. Jovan Kasijan veli: ”Smirenje duši pomaže više od bilo čega drugoga, bez njega niko ne može da pobedi greh.” I tako, mirjanin odlazi na hodočašće u manastir kako bi dušu udaljio od metežnog sveta i približio se okruženju u kojem vlada molitva i  tišina, gde mu blagodatna atmosfera manastirska pomaže da sagleda sve svoje grehove.
 
Sledeće priča, koju smo preuzeli od pustinjskih otaca nam govori o tome: Bila tri prijatelja, i svaki je od njih izabrao da ispuni drugačije delo.  Prvi je odlučio da bude mirotvorac među ljudima. Drugi da pomaže bolesnima, a treći da živi molitveno, u tišini pustinje. Prva dva prijatelja su uvidela da ne mogu da ispune do kraja započeto delo i bili su veoma razočarani. Odlučili su da posete onog tećeg prijatelja u pustinji , koji je živeo u tišini i molitvi. Oni su ispovedili svoje probleme i pitali ga za savet. A on im je nakon kratkog ćutanja, nasuo vode u bokal i rekao: “Pogledajte vodu.” A voda se talasala, jer ju je tek bio nasuo u bokal. Malo kasnije ponovo je rekao: ”Pogledajte vodu kako je mirna,” a oni su u njoj ugledali odraz svoga lica. Tada im je rekao: ”Isto je i za one koji žive među ljudima; uzemiravanje ih sprečava da vide svoje greške. Ali kada je čovek miran, posebno u pustinji, može da sagleda svoje grehove.”
 
A tako je  i sa hodočasnicima iz sveta. U tišini manastira, oni su u stanju da se skoncentrišu na svoja osećanja. Bilo da svoj život porede sa monaškim, sa životom onoga koji je sav svoj život ostavio iza sebe ”da bi bio sam sa Bogom;” kako starac Porfirije govoraše, ili jednostavno usporavajući u sagledavaju svojih grešaka, hodočasnik se u svet vraća sa mnogo većim smirenjem u duši.
 
Podražavanja


 
A zapovest da podražavamo Hrista često se pominje u Jevanđelju. Gospod je primer savršene poslušnosti, devstvenosti i nesticanja. Ako vernik čita Jevanđelje, kazaće mu se kako da živi hrišćanski. Međutim, pošto je čovek slab i potrebno mu je da se na nekoga ugleda, monaški život predstavlja zapovesti Jevanđeljske i njihovo ispunjavanje do savršenstva. Dakle, mirjanin pred sobom ima primer kako se ispunjava učenje Gospoda. Zauzvrat, on podražava to učenje na odgovarajući naćin, i oprezno, baš kao što veli Sv. Pavle: ”Što i naučiste, i primiste i čuste i videste na meni, ono činite i Bog mira biće sa vama.” (Fil.4:9).
 
Toliko toga ima da se nauči i dušekorisnog primi iz duhovnih knjiga, praktičnih saveta i mudrosti pustinjskih otaca i majki. Međutim, ništa se ne može poredi sa duhovnom blagodatima, koje neko deli sa nama po blagodaću Božijoj. Jer bez obzira da li taj čovek ima ”životnu mudrost”, njegova molitva, njegovo smirenje, i njegove vrline dovoljne su da formiraju jednostavnu mudrost. Avva Dorotej piše: ”Priča se da je neki brat pitao starca: šta da činim, oče, kako bih se bojao Boga?” A starac mu je odgovorio: ”Idi i drži se čoveka koji se boji Boga. A sama činjenica da se on boji Boga, naučiće te da činiš isto.”
 
Mirjani su pozvani da ispunjavaju zapovesti Jevanđeljske kao i monasi. Monah nije pozvan na jedan način života, a mirjanin na drugi. Ne, oni su zajedno pozvani da budu ”savršeni kao što savršen Otac vaš nebeski”(Mat. 5:48 ), kao što Sv. Jovan Zlatosuti uči: ”U velikoj meri zavaravaš se i grešiš, ako misliš da se jedna stvar traži od mirjanina, a druga od monaha, jer jedina razlika između njih je što je jedan oženjen, a drugi nije, dok u svemu drugome oni imaju iste odgovornosti...Jer svi moraju dostići istu visinu; a ono što je okrenulo svet naglavačke jeste što mislimo da jedino monah mora da živi strogo, dok drugi mogu da žive život u lenjosti.”
 
Jedina razlika između hrišćanina koji živi u svetu i onoga koji živi u manastiru jeste što monaštvo ”odbacuje sve kompromise i traži samo ono apsolutno”, dok se mirjanin bori najbolje što može u sred metežnog sveta. Oba puta su prihvatljiva i blagoslovena u očima Gospoda. I oba puta su blagoslovena po milosti Božijoj. Mirjanin ne bi trebalo da bude obeshrabren svojim borbama protiv ”poglavarstva, i vlasti i gospodara tame ovoga sveta.” (Ef. 6:12). Radije, trebalo bi da bude ohrabren molitvama, koje mnogi monasi uznose za njega, kao što je rekao vladika Nikolaj: ”Život vernika je podržavan molitvama monaha. Ovo je razjašnjeno samom činjenicom da verni nalaze utočište u takvim molitvama. Baš kao što je Mojsije ispružio svoje ruke i Izraelci osvojiše Amalečane, tako i monasi podižu svoje ruke k Bogu i mi, vernici u svetu, koji se borimo u pustinji ovoga sveta, osvajamo duhovnog Amaleka.” I još značajnije, mirjanin treba da zna da ”gde se umnoži greh, onde se još većma umnoži blagodat (Rim. 5:20).”
 
Susret sa svetim mestom


 
Čak iako nije bilo drugog razloga za posetu manastiru postoji jedan: manastir je uvek sveto mesto. I Mojsije reče: “Hajde da priđem i osmotrim ovaj čudni prizor, zašto grm ne sagoreva (Izlazak 3:3-5).”
Uz molitve monaha, svete koji žive u manastiru, i anđela koji ga štite, postoji još jedna ili više kapela na manastirskom tlu. Prisustvo hrama Božijeg dovoljno je samo po sebi da posveti mesto. I na tom posvećenom mestu, čak i bez da čuje bogonadahnute reči, ili da bude svedok čudesnog događaja, hodočasnik biva osnažen. Njegovo umorno telo i duša se hrane monaškom tišinom.
 
Jedan hodočasnik jednom je upitao sveštenomonaha zašto od svih manastira koje je posetio, taj posebno poznati manastir jeste mesto u kome blagodat i božanski miomiris najviše obitavaju. A sveštenomonah je odgovorio da, iako su svi manastiri sveti, manastir koji drži tipik i služi Sv. Liturgiju svakoga dana, i u kome se ispovedaju ljudi satima, privlači blagodat Sv. Duha, koja se nastanjuje na tom mestu. Kako je dr.Konstantin Kavarnos sažeto rekao: ”Kroz Sv. Tajnu ispovesti u ovim centrima duhovnosti, kroz učestvovanje u bogosluženjima monaha i monahinja, kroz razgovor sa njima, hrišćanin iz sveta uplovljava u mirno utočište, sklanja se od svojih svakodnevnih birga, i tako biva očišćen, otkrivajući sebe i okušajući od darova Sv. Duha.”
 
Sv. Nikolaj Velimirović je zapisao. ”Kada je Sv. David došao na brdo sa kojeg je video Jerusalim, počeo je da plače: ”Kako mogu da budem tako drzak i da koračam mojim grešnim nogama putem kojima je Bogočovek išao.” David je tada rekao svojim učenicima da oni, bivajući dostojniji od njega, odu i poklone se svetim mestima, a on je uzeo tri kamenčića i krenu nazad.” Svetiteljevo smirenje je bilo toliko veliko da je smatrao sam pogled na Sv. Zemlju, pa čak i njeno kamenje blagodatnim delom. Koliko više blagodati od pogleda i kamenja ima na svetom mestu? U tom smislu reči Sv. Teodora imaju još veće značenje: Ljubite tišinu. Onaj koji nije vezan za sujetni svet osnažio je svoju dušu smirenjem, uzdržanjem i tišinom.  Ovu snagu svetog mesta možete preneti u svet ako je čuvate i osnažujete molitvom i budnošću.”

 
Zaključak:
 
U zaključku, ”ako želiš da saznaš  da li neko voli Hrista, saznaj da li voli monaštvo”, kaže izreka.  Posećuj manastire, stekni smirenoumlje i uzdržavaj se od osuđivanja drugih – i oni koji su preslabi i oni koji su prestrogi. ”Zato i mi, imajuči oko sebe toliki oblak svedoka, odbacimo svako breme i greh koji nas lako zavodi i sa strpljenjem hitajmo u podvig koji nam predstoji, gledajući na Isusa, Načelnika i Savršitelja vere. (Jev. 12:1-2)

Mati Konstantina Palamer
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
08.01.2013.
 
Izvor: http://www.impantokratoros.gr/visit-a-monastery.en.aspx

Pročitano: 22661 puta