MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOGOSLOV U TEORIJI I U PRAKSI



Josifina Corbandžidu (1980-2006)
 
Josifina je rođena 2. marta 1980, na dan kada naša crkva slavi uspomenu na Svetog Nikolu Planasa, o čijiem je životu veoma volela da čita.
 
Na krštenju je dobila ime po zaručniku Josifu.
 
Od uzrasta od 3 1/2 godine počeli su kod nje da se pojavljuju simptomi bolesti "mišićne distrofije": lako bi padala, nije se mogla uspinjati uz stepenice, kamenčić na koji bi nagazila bi je oborio na zemlju.
 
Ipak, nikad nije plakala kada bi padala, iako bi skoro svaki put pri padu prvo udarila kolena a odmah potom i glavu, jer joj je glava bila teška i nije je mogla zadržati .
 
Od uzrasta od 5 1/2 godina je prestala i da hoda .
 
I tako kao dete nikada nije trčala, nije se igrala sa drugom decom, ali je od malih nogu imala urođenu dobrotu i spontani osmeh.
 
U osnovnu školu ju je vodila majka, skoro noseći je u naručju u nižim razredima. Posle je nastavila gimnaziju u ELEPAAP-u (Grčkoj organizaciji za zaštitu i zbrinjavanje dece sa invaliditetom), a zatim je pohađala večernju školi. Koristila je invalidska kolica od 12 godine. Kada bi čitala, okretala bi stranice knjige jednom olovkom. Kada bi sedela u invalidskim kolicima oslanjala bi glavu na poseban produžetak naslona koji je postojao iza njenih leđa, jer joj je glava bila teška i stalno nagnuta unazad. Kada bi joj pomerali telo unapred da se odmara, održavalo bi se u kolicima uz pomoć kaiša.
 
Evo kako je se seća jedan profesor iz srednje škole: "Sreo sam Josifinu u prvom razredu srednje škole 1994. Uvek je imala dobru reč za svakoga, bezgraničnu dobrotu i sladak osmeh.
 
Mogla je da piše samo na silu vukući ručicu. Ali nikad nije koristila svoju telesnu slabost kao izgovor da izbegne svoje školske obaveze. Uvek bi dolazila spremna, bila je najbolja učenica bez da joj se išta od pokloni. Drugi učenici su je obožavali, a isto i njeni profesori.
 
Kada bi je pitali: "Kako si?", odgovarala bi: "Hvala Bogu, veoma dobro!".
 
Isti odgovor mi je dala u bolnici, dan pre nego što će umreti.
 
Posle je nastavila na Teološkom fakultetu u Solunu, odakle je diplomirala sa odličnim uspehom, a zbog najvišeg proseka ocena, izabrana je da položi zakletvu u ime svih diplomaca 12.12.2003. Časopis "Lidija" je januara 2004 godine objavio:
 
"Josifinina invalidska kolica su propovedaonica koja nam govori da život sa Bogom ne može da bude oplakivanje sudbine. Život sa Bogom je stvaralački, dinamičan, ima ciljeve, postaje dostizanje vrline. Sa Bogom ne može da bude zameranja, pritužbi, beda ne može postati način života.
 
Bila sam dirnuta kada sam joj stisnula ruku da joj čestitam za odličan uspeh, ali me je bilo i sramota. Zašto ja plačem pred beznačajnim preprekama, brinem se kada nekoliko dana moram preležati u krevetu, gubim kontrolu nad sobom kada sve ne ide kako sam isplanirala".
 
Kako je ona gledala na svoju bolest
 
Napisala je u jednom pismu ocu Avgustinu Kandiotisu (2002): "Bog je dopustio da nekoliko godina, 10 i više, budem nepokretna u kolicima. Bolest stalno napreduje. Ljudima je nemoguće da me izleče. Uz Božiju pomoć za sada ne tugujem zbog mog stanja, jer se čak ni ne molim svoje ozdravljenje. Najviše me brine nedostatak strpljenja u težim iskušenjima, kao što je zdravlje moje majke ili pogoršanje moje bolesti. Molite se zato da nas zaseni Božija blagodet, da bi istrajale do kraja…".
 
U jednom drugom pismu starcu piše:
"Shvatila sam uz pomoć Božije blagodati i jedne kjige koju sam pročitala, da svi imamo u sebi jedno utvrđenje koje se zove egoizam i koji kada bol napada na njega, koliko jače odbija da se preda, utoliko snažniji napad prima. Posebno kod mene koja u sebi imam jedno utvrđenje Rupel (tvrđava u severnoj Grčkoj)! 
Molite se oče da nam doda Boga vere i blagodati da izdržimo do kraja ...".
 
Izvod iz odgovora koji se poslao starac Jefrem iz daleka, dva dana posle faksa koji mu je poslala: "Dete moje Josifino...Istraj mnogo u molitvi. Razgovaraj stalno sa Bogom i osećaćeš se lepo i dinamično. Bez molitve se čovek parališe i oboljeva od mentalne anemije i onda ga zarobe ružna mentalna osećanja. Da nikada ne prestaješ sa Isusovom molitvom pa ćeš imati najbolje i sveto društvo. Proučavaj Jevanđelje i druge duhovnih knjiga svaki dan, bar pomalo,  dovoljno da bi unela u sebe nešto ikonopisačko .
 
Želim da vam Gospod stalno daruje strpljenje i molitvu da izdržiš. Da imaš veru u našu Bogorodicu. Klekni i moli se dete moje. Molitva čini čuda. Osloni se sa verom na našeg Hrista...".
 
Ona je jednom, želeći da uteši jednu majku koja je izgubila dete, između ostalog napisala:
"Vaš sin nosi venac pobede i mučeništva, kao i toliki milioni svetih... Njegova smrt izražava ljubav Božiju prema vama, jer tako spašava vašu dušu. Verujem da je i moj invaliditet, iako  možda izgleda u očima drugih kao nepravda ili osuda, ustvari vrhunac Njegove ljubavi, jer me je tako osigurao na neki način. A ako i vi sa očima Boga, a ne sa očima drugih ljudi, vidite odsustvo vašeg deteta, pobedićete bol i umiriti svoje srce. Ne dozvolite vašoj duši da se suprotstavi Bogu, ali iskoriste priliku da mu se još više približite i sigurno ćete naći mir".
 
To je napisala tri meseca pre nego što će umreti.
 
Josifina je uklopila svoje življenje Hristovog Jevanđelja sa pružanjem ljubavi drugima kroz svoju molitvu .
 
Govorili su joj: "Moli se za nas" i ona je zapisivala imena… Mnoga imena…
Samo je ona znala koliko se molila, jer nije nikada govorila o tome.
Ali su rezultati bili vidljiva po načinu na koji je blagodet Božija zračila prema drugima i po utehi i olakšanju koju su osećali oni koji su je posećivali.
 
Monasi, sveštenici i mirjani su tražili njene molitve. Jedan starac joj je rekao:
- Jedan čvorić na tvojim brojanicama neka bude za mene....
 
I ona, bez da ima neko visoko mišljenje o sebi, iz poslušnosti, iskorištavala je i tu malu mogućnost pokreta koju je imala u rukama, a kada bi čula da je neko u nevolji, molila bi se uz brojanice makar i veoma sporo.
 
Propovedala je Hrista preko blagodati kojom je zračila, preko svojih diskretnih reči. Osmeh koji nije nestajao sa njenog lica koje je uvek sijalo, nje odgovarao njenom telesnom stanju. Jer većinu dana je imala bolove i mnogo drugih poteškoća .
  
Šta navode oni koji su je znali
 
Jedna od dobrovoljaca: "U početku sam imala iluziju da joj pomaže moje društvo kada bih je posećivala. A u stvari ona je meni pomagala. Viđali smo se svake nedelje. Mnogo sam je volela, jer vam je prenosila svoju radost. Bila je prepametna i nije vam dopuštala da je žalite. Pred njom bi se vi osećali kao invalid. Bila je dinamična, sa osećajem za humor. Imala sam pitanja čitajući razne knjige i ona mi ih je rešavala.
 
Poslednji period njenog života bio je težak, bilo je trenutaka kada se po ljudskoj slabosti savijala pod teretom, ali je u bolnici pokazala svoju hrabrost. Kada sam je jednom posetila , zamolila me je da je pritiskam malo u predelu stomaka da bi joj pomogla da diše. Tak trenutak mi se urezao u pamćenje. To sam osećala kao blagoslov. Kada sa odlazila ispratila me je sa jednim osmehom koji mi je ozario dušu. Bio je drugačiji od ostalih. Bio je poslednji! Ja je osećam pored sebe. Nadam se da me se seća tamo gde se nalazi".
 
Jedna druga prijateljica koja ju je podržavla u telesnoj slabosti, ali koja je dobila Josifininu podršku u duhovnim stvarima kaže :
 
"Nije imala ništa po drugima, ali je ipak imala sve. Imala je punoću duha. Zračila je Hrista onima koji su je susretali, bilo je kao duhovni vođa. Davala mi je, a nije ništa uzimala. Satima da pričaš sa njom ne bi ti bilo dosadno. Nije se plašila smrti, želela je da izdrži. Nije prenosila negativno raspoloženje drugima. Živela je za ljubav. Neki bi se krstili kada bi je videli na ulici, da navodno izbegnu "zlo" ili bilo šta drugo, a ona tome nije pridavala nikakav značaj, smejala se. Učila te je svojim ćutanjem. Osećali bi veliko poštovanje prema njoj, iako je bila mlađa od vas.
 
Nije upoređivala, nije se žalila, bila je vesela i pristupačna. Bolest je podnosila sa strpljenjem i sa  dinamičnošću kakvu do sada nisam videla.
Prvih godina se bavila rukodeljem, pravila je označivače stranica kniga, vezla je izreke od perli i plastičnih lančića".
 
Jedan dobrovoljac je napisao:
"Josifina nam je više davala, nego što je uzimala. Više nam je bila korisna, nego što smo joj koristili i dok bi neko očekivao da ona traga za utehom, sama po sebi je bila uteha i utočište drugima i to velikodušno, bezuslovno i bez ograničenja .
 
Kada biste ste bili u njenoj blizini razmišljali bi kako smo nezahvalni svi mi koji smo dobili sve dobro od Boga, ali uprkos tome uvek nam je nešto krivo... I uvek nam nešto nedostaje... Nešto što nije nedostajalo kod Josifine, a to je vera u Boga i dobrovoljno predavanje našeg života u njegove ruke".
 
Susedka i apotekarka Evangelija T. piše sledeće:
 
"Josifina ... Bila je jedan zemaljski anđeo u ovom životu. Mučeništvo invalidnosti ju je uznelo do duhovnih visina.
 
Poslušna prema roditeljima, uvek je strpljivo prihvatala ono što su joj odredili. Nije se žalila, bila je radosna. Strpljivo trpeći bolove, zavaljena u invalidska kolica, jedno telo bez oblika koje se uz pomoć kaiša održavalo u kolicima, ali je to sedište bilo tako uzvišeno. Njen pogled vas je učio strpljenju, tišini i mudrosti. Njeno sedište strpljenju, a celo njeno držanje vas je učilo smirenju.
 
Nije volela ovaj uzaludan svet, ali nebeske manastire carstva Božijeg.
Nije joj bilo uopšte važno da ozdravi, zato što nije imala svoju volju, već joj je samo bilo važno da tvori volju Božiju.
 
I po Božijoj promisli je Josifina smireno napredovala ka svetosti. Njen duh je bio usmeren ka Gospodu, ka Njegovim zapovestima.
 
Gospod joj je darovao da ga bolje upozna studirajući teologiju. Ali Josifina je doživljavala sve svete stvari. Imala je zajednicu sa Gospodom, jer je živela u smirenju i Gospod ju je uzeo Sebi da je odmori na Lazarevu Subotu, da bi vaskrso pri opštem vaskrsenju mrtvih njeno izmučeno telo, zajedno sa njenom hrabrom dušom.
 
Sa Josifinom smo čitali molitve povečerja, Sveto pismo, zajedno se molile, razgovarale, išle na bdenja, posećivala sam je svakodnevno kući jer sam joj susedka u istoj zgradi. Volela sam je i volim je. Bio sam njena apotekarka. Uznela se ka Gospodu i smireno napustila zemaljski život da bi sijala na nebesima.
 
Josifina nas je naučila strpljenju, smirenju, bila je oličenje Hrista, neka se moli Bogu za nas da živimo u istini, smirenosti, veri i ljubavi prema Gospodu...".
 
"Sada kada nestane snage moje ne napusti me Gospode..." (Psalam 70)
 
Od septembra 2005, skoro sedam meseci pre njenog upokojenja, pojavile su joj se teškoće u gutanju hrane. Lekari specijalisti su govorili o nekoordinaciji mišića gutanja, drugi su to pripisivali neuromišićnim slabostima... Drugi su opet navodili druge uzroke.
 
Nije mogla ništa da guta osim malo tople vode i to ponekad, a njena majka joj je spremala kašastu hranu. Josifina je prolazila kroz mučeništvo gladi i žeđi. Pošto nije mogla da sedi  pod pravim uglom, glava joj je padala unazad i nije mogla da proguta ni pljuvačku. Osećala je kao da ima knedlu u grlu. Oslabila je toliko da je ostala samo kost i koža. Nije više mogla da sedi  u kolicima, jer su je kosti bolele i teško je disala. Želela je da ostane ležeći i samo je ponekad tražila da joj pritiskaju stomak da bi mogla da bolje diše. Degenerisali su joj se mišići vitalnih organa.
 
Njena majka nam je opisala njene poslednje sate: "Nekoliko dana pre nego što će umreti je imala izraženu mučinu i lupanje srca, pa je prebačen u bolnicu AHEPA. Nalazi su govorili da su joj otkazali svi sistemi organa. Drugog dana je pala u komu. Kada su joj stavili kiseonik, osmehnula se uz duboke udisaje. Soba je zablistala od njenog osmeha. Za malo joj je bilo bolje: "Dobro mi je" - rekla je. Malo posle toga, kao da je nekog ugledala - zaustavila je svoj pogled i nasmešila se. Otvarala je i zatvarala usta, ali je govorila drugim jezikom, nije se čulo  šta govori... Shvatila sam da još živi od vene koja je kucala u njenom grlu. Započela je da govori duhovno, da razgovara sa nekim koga je videla... Ugasila se smešeći se".
 
Čim joj je jedna poznanica stavila u ruku jedan krst, iako je Josifina bila veoma slaba, čvrsto je stegnula krst.
 
Cele se noći nije pomerila. Sutradan u 11:00 je prešla u drugi životu.
Bila je Lazareva subota (15. aprila 2006). Imala je 26 godina.
 
Sahrana je održana u crkvi Istočnika života ukrašenoj vrbinim granama. Sanduk je bio beo, a mnoštvo belih cvetova i vrbine grane su odavali neku nebesku lepotu. Onima koji su je videli u sanduku se činilo kao da spava, čak je bila meka poput voska, kao da je bila monahinja.
 
Kao da je htela da kaže: "Jer si Ti trpljenje moje, Gospode; Gospode, Nado moja od mladosti moje…u Tebi je hvalopoj moj svagda".

 
Prevod sa grčkog: Sanja Pavkov
27. decebra 2013.godine
 
Izvor: "Da li se dana dešavaju čuda? - svetli primeri vrline"
Izdavač: "Pravoslavna Košnica"

Pročitano: 5044 puta