MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MANASTIRI U POLJSKOJ SU DOKAZ DA JE CRKVA ŽIVA



Intervju sa arhimandritom Atanasijem (Nos), igumanom manastira sv. Onufrije Veliki u Jablecni, Poljska. 
 
Arhimandrit Atanasije ima dva poslušanja u Crkvi: on je iguman poznatog manastira sv. Onufrije u Jablecni, i starješina je svih pravoslavnih manastira u Poljskoj. Iako je tamo broj pravoslavnih manastira mali, Poljska pravoslavna crkva ima čime da se ponosi. „Manastiri u Poljskoj su dokaz da je naša Crkva živa,“ ističe o. Atanasije. „Iako imamo svega stotinjak monaha, a ne hiljadu, mi se ponosimo rastom našeg monaštva.“ 
 
 *   *   * 
 
Manastir sv. Onufrija Velikog u Jablecni je jedini pravoslavni manastir u Poljskoj koji ima stavropigijalni status (pravoslavni manastir koji djeluje nezavisno od mjesne eparhijske vlasti i neposredno je potčinjen patrijarhu ili sinodu, op. pr.). Prva stvar koju posjetilac ovdje uoči jeste natpis nad manastirskom kapijom koji kaže da je ovaj manastir očuvao istinsku pravoslavnu vjeru još od 15. stoljeća. Oče Atanasije, kako je nastao ovaj manastir? 
 
Predanje nam govori kako je nastao ovaj manastir. Ono kaže da je ikona sv. Onufrija Velikog, pokrovitelja našeg manastira, plutala duž rijeke Bug. Čak i prije toga se sv. Onufrije javljao nekim ribarima predskazavši im da će njegovo ime biti proslavljeno na tom mjestu. Nakon toga je prošlo određeno vrijeme, a isti ribari su pronašli ikonu svetitelja prihvativši to kao ispunjenje njegovog proročanstva. Prema predanju, ovi ribari su postali prvi monasi. Ovo se zbilo na početku 15. stoljeća, a možda čak i ranije, jer je tačan datum ostao nepoznat. Istorija samog manastira počinje 1498. godine kada su stanovnici grada Brest prihvatili rad manastira i ta se godina navodi kao godina osnivanja. Pošto nema drugih pisanih dokumenata, mi smo prihvatili 1498. godinu kao godinu početka istorijata manastira. 
 
Zatim su se desili događaji koji su uveliko uticali na sudbinu manastira. Na njegovoj teritoriji nalaze se spomenici posvećeni njima: pravoslavnim žrtvama Brestovske unije, i krst u znak sjećanja na operaciju Visla. Šta su ovi istorijski događaji značili pravoslavnim hrišćanima koji su ovdje živjeli? 
 
Brestovska unija, naročito na ovom području, bila je tragedija za Pravoslavlje. Zašto? Čak od samog početka želja za ujedinjenjem dvije Crkve – Istočne i Zapadne – možda jeste bila dobra, ali je sam način ujedinjenja urađen na pogrešan način. Bio je nasilan. Radilo se o potpunoj delegalizaciji Pravoslavne crkve na teritoriji poljsko-litvanske unije. Pravoslavlje je prestalo da postoji kao Crkva, kao vjeroispovijest. Bilo je na hiljade žrtava kojima smo podigli spomenik na 400-tu godišnjicu Unije. 
 
Jedan od glavnih branilaca Pravoslavlja u to vrijeme bio je sv. Atanasije Brestovski. On je bio iguman manastira u Brestu, koji je više puta išao u Varšavu da apeluje na vladu, ne tražeći da brani Pravoslavlje, već je jednostavno podsjećajući da poljsko-litvanska unija nije zemlja samo Katolika, već i miliona Pravoslavaca. Upravo zbog toga je bio ubijen od strane jezuita; njegova smrt svjedoči kako su pravoslavni hrišćani bili proganjani. 
 
Oče, da li ste Vi dobili ime u čast sv. Atanasija Brestovskog prilikom Vašeg monaškog postriga? 
 
Da. U manastir sam došao u tačno u vrijeme 400-te godišnjice Unije i dobio sam ime Atanasije, u čast ovog svetitelja iz Bresta. 
 
Šta se dešavalo sa manastirom za vrijeme Unije?
 
Manastir sv. Onufrija Velikog u Jablecni bio je jedini manastir na ovom području, koje je u to vrijeme bilo pogranična oblast, a koji je zadržao istinsko sveto Pravoslavlje. Čak i tako veliki manastiri kao što su Počaevska lavra, Supralskaja manastir a da i ne spominjemo manje manastire i parohije, prihvatili su Uniju. Manastir Jablecna ostao je jedini manastir koji je očuvao pravoslavnu vjeru. 
 
 
Na manastirskoj teritoriji postoji krst koji je podignut u znak sjećanja na operaciju „Visla“. 
 
Ovaj događaj desio se dosta kasnije. Krst je podignut u znak sjećanja na sve one pravoslavce koji su odavdje iseljeni, iako su prognani uključivali i ukrajinske Unijate, Lemke (koji se još zovu i Rusini) iz subkarpatskog područja i oblasti oko Sanoka, Žešova i Pšemisla. 
 
Za nas pravoslavce ovo je bio varvarski čin – varvarizam dvadesetog stoljeća! Rat je bio tek završen, i svi su željeli miran i normalan život. Međutim, iznenada ali očekivano počelo se sa deportovanjem na hiljade Ukrajinaca koji su u ovoj oblasti najvećim dijelom bili pravoslavci. Slali su ih na sjever ili zapad Poljske, „na povratničku zemlju“ (zemlja koja je stečena od Njemačke po završetku rata). Njihove kuće i imovina bili su konfiskovani, a imali su svega dva sata da skupe nešto od svojih stvari za put. Morali su iz početka početi svoj život u potpuno drugom dijelu zemlje. Ti ljudi su čak bili lišeni prava da dođu u posjetu na deset godina. Godine 1956, došlo je do „otopljavanja“ tako da im je bilo dozvoljeno da se vrate, a mnogi su se vratili. U našoj manastirskoj parohiji gotovo svi su se vratili. Njihove domove, međutim, su naselili drugi ljudi tako da su oni morali ili da ih otkupe ili da sagrade nove. Ovo je bila istinska tragedija. Krst je podignut u našem manastiru na šezdesetu godišnjicu od tog događaja. 
 
Takođe je tragična bila sudbina svetitelja čije mošti se nalaze u Vašem manastiru – mučenika Ignjatija od Jablecna? 
 
Ovo se desilo tokom Drugog svjetskog rata. Mučenik Ignjatije je ovdje bio monah. Tokom rata, u ljeto 1942. godine, grupa nacista je napala manastir i bez ikakvog razloga odlučiše da ga opljačkaju i spale. Dosta je bilo spaljeno: zgrada u kojoj su se nalazile monaške kelije i crkvena trpezarija, biblioteka, arhiv i igumanove prostorije. Jedino zvonik, glavna crkva i zgrada za goste su ostali sačuvani. A oni su bili sačuvani zahvaljujući monahu Ignjatiju. Njegovo monaško poslušanje bilo je da zvoni za molitvu. Kada je vidio da se pljačka i pali, on se, rizikujući svoj život, popeo na zvonik i počeo da zvoni kako bi upozorio ljude da dođu i da gase požar. Nacisti su ga brutalno ubili. Ovo su posvjedočila djeca koja su tokom raspusta došli u manastir iz Varšave. Kada se prikupljala dokumentacija za njegovu kanonizaciju nekoliko djece je bilo živo i opisali su kako je okrutno ubijen. Sv. Ignjatije kanonizovan je kao mučenik za pravoslavnu vjeru zajedno sa mučenicima  Helma i Podlašja, 2003. godine. 
 
Danas manastir prelijepo izgleda, i nema tragova razaranja. Manastir je obnovljen, a tu su i izuzetne freske na zidovima crkve. Cvijeće se nalazi posvuda, dok su staze dobro održavane. 
 
Zahvaljujemo se našem Gospodu, sv. Onufriju i svim dobrim ljudima koji su nam pomogli da obnovimo manastir. Ovdje se nalazi nekolicina monaha, svega deset, ali mi sa radošću ispunjavamo sva poslušanja na koja smo pozvani. 
 
 
 
Kakav je život u manastiru? 
 
Vrlo jednostavno ću vam odgovoriti: mi živimo monaškim životom. To znači da ustajemo u 5:30 svakog jutra, držimo moleban koji počinje u 6:00, zatim jutrenje, časovi i Božanska liturgija. U 18:00 je večernja molitva i akatist Presvetoj Bogorodici, dok se svakog petka još čita i akatist sv. Onufriju. To je naš dnevni raspored. Naravno, svaki monah ima svoje poslušanje – mi imamo i voćnjak, dosta pčelinjih društava, pravimo svijeće i med, i primamo hodočasnike i turiste. 
 
Ko dolazi u manastir? 
 
Dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta, i to ne samo hodočasnici. Hodočasnicima zovem sve one ljude koji dolaze kako bi dobili određenu duhovnu pomoć. Ostale zovem turistima. Dolaze nam razni ljudi – pravoslavci, katolici, ateisti – kako iz Poljske tako i iz inostranstva. 
 
Šta je to što sve te različite ljude privlači ovom mjestu? Za čim oni tragaju? 
 
Neki ljudi dolaze zato što je ovo manastir, mjesto za molitvu. Neki su iznenađeni da postoje ovakva mjesta na zemlji, gdje je vrijeme zaustavljeno i gdje ljudi žive na drugi način. Oni ne mogu zamisliti da monah u svojoj keliji nema televizor, da mladi čovjek svoj život može posvetiti molitvi, ostati neoženjen, nemati porodicu i potpuno se predati Gospodu. 
 
Međutim, ja ipak mislim da oni prije svega traže emotivni mir – makar samo na koji minut. Vjerovatno ga i dobiju zato što se neki od njih vraćaju u manastir. Imamo i kuću za goste gdje hodočasnici mogu ostati. Postoje ljudi koji nam dolaze svake godine i ostaju nekoliko dana kako bi sa nama živjeli i molili se. 
 
 
 
Manastir se nalazi na granici sa Bjelorusijom i nekih je 40 kilometara udaljen od ukrajinske granice. Da li dolaze hodočasnici i iz ovih zemalja? Da li imate kontakt sa drugim manastirima? 
 
Naravno. Dolaze nam mnogi hodočasnici iz Bjelorusije i Ukrajine. Imamo veoma blizak kontakt sa ženskim manastirom sv. Nikole u Gorodoku, Ukrajina. Često se međusobno posjećujemo. Dolaze nam sveštenici iz Ukrajine, Bjelorusije pa čak i Rusije, iako je to mnogo dalje. Tamo se nalaze na stotine manastira, ali i pored toga, manastir Jablecna je poznat čak i pravoslavnim vjernicima iz Rusije. Kao dokaz za ovo na našu 500-tu godišnjicu njegova svetost patrijarh Aleksej II nam je poklonio pokrov za oltar i polijelej. To je bio dar Ruske pravoslavne crkve našem manastiru. 
 
Mnogi arhijereji lokalnih crkava dolaze nam u posjetu. Ne tako davno, patrijarh jerusalimski Teofil III nas je posjetio tokom našeg najvećeg praznika, slavljenja sv. Onufrija Velikog. Vaseljenski patrijarh Vartolomej posjetio je naš manastir dva ili tri puta. Pored toga, ugostili smo rumunskog patrijarha, sinajskog arhiepiskopa i mnoge druge arhijereje raznih lokalnih crkava. 
 
Oče Atanasije, Vi ste takođe nastojnik svih pravoslavnih manastira u Poljskoj. Koji su to manastiri i koliko ih ima? 
 
Od muških manastira svakako je najznačajniji naš manastir Jablecna; zatim je tu manastir Blagovijesti u Supraślu, potom manastir sv. Kirila i Metodija u Ujkovici, nedaleko od Pšemisla, i manastir sv. Dimitrija Solunskog u Sakiju. Tu su i dva skita: sv. Serafima Sarovskog u Kostenblutu i Pokrova Presvete Bogorodice u Visova Zdruju. Od ženskih manastira tu su manastir u Grabarki, manastir Rođenja Presvete Bogorodice u Zverki, manastir Uspenija Presevete Bogorodice u Vojnovu, manastir u Turkovici i skit u Zalesani. Dakle, postoji šest muških i pet ženskih manastira. 
 
Ako pogledate mapu Poljske vidjećete da su svi manastiri smješteni u blizini istočne granice. Čak i kada biste izbrisali tu granicu ostali bi manastiri koji bi je formirali. Koji je razlog tome? 
 
To je zato što većina poljskog pravoslavnog naroda živi tu. Bilo je nastojanja da se osnuje manastir u zapadnom dijelu Poljske, ali bezuspješno – naprosto nije bilo dovoljno naroda koji bi mu pristupio.  
Danas većina manastirskih crkava su nastavak naslijeđa koje je postojalo od ranije. Oni predstavljaju oživljavanje predanja onih manastira koji su nekada postojali a više ih nema, ili su osnovani na mjestima gdje se određeni svetitelj posebno praznuje. 
 
Mnogi od ovih manastira osnovani su 1990-tih godina ili čak kasnije. Možete li nam reći nešto više o naporima za obnovom pravoslavne monaške tradicije u Poljskoj? 
 
Da, naravno. Monaški život se može obnoviti kada postoje ljudi koji žele da žive monaškim životom. Bez ovih mladih ljudi ne bi ni bilo manastira. Samo zato što je episkop ili savjet episkopa osnovao manastir ne znači da će manastir nastaviti sa svojim životom. Neophodni su ljudi koji žele da žive monaškim životom. 
 
Manastiri u Poljskoj su dokaz da je naša Crkva živa. Iako nemamo na hiljade monaha već svega stotinjak, ipak možemo reći da dolazi do rasta tog broja. Nakon Drugog svjetskog rata ostalo je svega pet ili šest monaha na teritoriji Poljske, a sada imamo preko stotinu monaha i monahinja. Čak iako naša Crkva ima mali broj vjernika, monaški život se sam obnovio. Crkva živi, ona ne umire jer su manastiri sačuvali ono što je najvažnije u Crkvi. Naposlijetku, gdje se to, osim u manastiru, može sačuvati čistoća vjere? 
 
Vidjeli ste monaški život u raznim zemljama širom svijeta. Da li se manastiri u Poljskoj razlikuju od ostalih na bilo koji način? 
 
Ne mislim da postoje razlike. Naravno, svako mjesto ima svoj vlastiti karakter, jer na kraju krajeva, i ljudi su drugačiji. Međutim, manastirska pravila su ista u Rusiji, Grčkoj, Poljskoj kao i Sjedinjenim Američkim Državama. Samo je jedan cilj monaškog života – spasenje duše. Kao što je sv. Serafim Sarovski rekao: „Spasi sebe, i hiljade ljudi oko tebe biće spaseno!“ 
 
U Poljskoj je specifičan karakter povezan sa jezikom. Naš liturgijski jezik je crkvenoslovenski, ali mi propovijedamo na ruskom jeziku, dok jedni sa drugima razgovaramo na poljskom jeziku zato što smo građani Poljske.  Pored toga treba imati na umu da su većina stanovništva u Poljskoj katolici. Kao monasi, mi uvijek nosimo mantiju, čak i kada putujemo. Nikada ne hodamo u svjetovnoj odjeći. Ponekad je to ljudima začuđujuće iz razloga što poljski katolički sveštenici danas rijetko nose mantije. 
 
Šta je zadatak manastira i monaha u savremenom svijetu, koji se znatno promijenio? 
 
Još jednom ću ponoviti: naš cilj je uvijek spasenje. Svijet se jeste promijenio, ali pravoslavna vjera nije. Mi ne treba da se prilagođavamo svijetu, svijet se treba prilagoditi vjeri. Životne okolnosti se mogu promijeniti, ali stremljenje ljudske duše ostaje zavijek nepromijenjeno. Čovjek može da teži samo jednoj stvari – punoći koja je u Isusu Hristu. Ovo je najvažnija stvar u životu svakog čovjeka koji je vjerujući, a ne samo monaha. 
 
Kao nastojnik manastira u Poljskoj šta je Vaša najveća briga ali i nada? 
 
Otkriću vam moj vjekovni san. Želio bih da ima više manastira i monaha. Postojanje manastira je veoma važno za svaku lokalnu Crkvu – to predstavlja punoću vjerskog života. Od samog početka manastiri su bili mjesta gdje su ljudi jačali svoju vjeru, dobijali duhovnu utjehu i pomoć (kroz razgovor i molitvu), i pronalazili mir. Današnji svijet nije naklonjen duhovnom životu – živi se površno, u fizičkom svijetu. Danas je svijet zauzet sa kultom ličnosti, unapređenjem života ali u fizičkoj dimenziji, ne duhovnoj. Ali, Bog je ljubav! U nemiru savremenog svijeta ljubav je zaboravljena. Previše je mržnje i zavisti, ali nema ljubavi. Mislim da manastiri predstavljaju nadu da ova ljubav neće umrijeti. 
 
Razgovor vodila: Magdalena Slavinskaja
 
Prevod sa engleskog D. P.
20.12.2013.god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/49723.htm

Pročitano: 2751 puta