MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAH I MISIONARSTVO



Bolje da ražalostiš roditelje nego Gospoda
jer Gospod te stvorio i spasio
i ljubav ti nije uskratio...
(Sv. Jovan Klimakos)
 
Umesto uvoda
 
Zaista je veliko čudo videti mlade muškarce i žene svih uzrasta i obrazovanja da su ravnodušni prema svemu (navodno lepom i prijatnom), koje nam vreme u kome živimo daje na raspolaganje i koji se odriču svega, da bi oštrim i veselim korakom, kao žedni jeleni, odlazili u manastire da pronađu ono što ne može danas da im ponudi (tzv. bogata, ali već umorna) era u kojoj živimo. Da pomenemo u ovom kratkom predgovoru, šta je, odnosno šta znači Pravoslavno Istočno Monaštvo, potpuno je nemoguće. O tome su pisali pisci velikog ugleda kao i Antiohijski Oci predvođeni Svetim Duhom.
 
Čitamo u svetoj Istoriji, da je svaki dobar i pobožan rad u borbi protiv neprijatelja, zapravo borba protiv đavola. Dakle, u ovom slučaju, svi manastiri bilo na Svetoj Gori, bilo van nje, susreću se sa naivnim Hrišćanima, koji su, ne znajući ono što Monaštvo predstavlja - anđeoski ustav, izražavaju se različitim antiocijskim frazama i često postaju borci protiv Boga i tako opterećuju svoje duše, neki svesno a, neki nesvesno. Drugi deo Hrišćana, pod uticajem zapadne religije kaže, zašto su monasi u manastirima? Šta pružaju tako zatvoreni unutra? Zašto ne postanu misionari?, itd. ironišući i huleći svetu instituciju koju je naš Gospod Isus Hristos ustanovio.
 
Širom Grčke i u našoj Svetoj Pravoslavnoj Crkvi je veoma poznat i cenjen Starac arhimandrit Epifanije Theodoropulos, koji je po božanskom blagodaću, decenijama mnogo davao i neumorno daje prosvetljenim zapisima kao i Božjim propovedima svim ekscesima koji su nažalost, danas brojni i raznovrsni, i imaju tendenciju da eliminišu sve blaženo i sveto.
U brojnim svetootačkim spisima, u prvoj knjizi, ČLANCI - STUDIJE - PISMA, izdanje 1981. strana 662, nalazimo vrlo kratku, ali zapravo produhovljenu studiju, koja je precizan odgovor onima koji degradiraju monaštvo.
Zato što ovo pitanje stiče široke dimenzije danas, i mnogi koji nemaju veze sa monaštvom dosađuju monasima, kao i zato što se u većini slučajeva dešava da većina monaha teško opovrgava optužbe, odlučili smo da zatražimo blagoslov svetog Starca Epifanija da ponovo objavimo njegovu gorenavedenu studiju, da bi obavestili pobožne Hrišćane, da ne znajući, ne donose pogrešne presude, a ponekad i bogohulne kritike protiv Svete institucije monaške države.
 
Manastir Monaškog bratstva Danilaca 
Katunakja, Sveta Gora 63087
tel. 23770 61316
 
MONAH I MONAŠTVO
 
  Za časopis Svetogorski dijalozi 
Atina, 15. septembra 1980
 
Draga braćo,
 
Pre nekoliko meseci sam se našao u jednom manastiru, koji se nalazi daleko od Atine. Istog dana se dogodilo da dođe tamo i mala grupa izletnika iz prestonice. Svi su bili cenjeni naučnici, neki mladi i neoženjeni, a neki porodični ljudi. U Blagovaonici, posle čitanja, otvorila se diskusija. Tada je neko postavio pitanje: Šta namučenom društvu pruža monaštvo? Zar nije bolje da se monasi, kao sveštenici u celibatu, nalaze među svetom i da sprovode misionarski rad?
 
Iguman se obratio mojoj malenkosti i zamolio me da ja odgovorim na to pitanje. Moj govor u Blagovaonici, iako nepripremljen i improvizovan, po mom skromnom mišljenju ponudio je neke dopune članka Pravoslavno monaštvo i misije, nedavno objavljenog u vašem časopisu (list april-jun). Prilažem vam ga u celini i ako smatrate da sadrži nešto bolje od ćutanja, vi objavite.
 
*Ili reci nešto bolje od ćutanja, ili ćuti. Euripid
 
Posle Gospodnje ljubavi
 
''Sveštenici koji rade u svetu pružaju veoma važno delo, za koje nikome nije dozvoljeno da ga omalovažava i prezire. To je čin blagodati. Oni su sluge Hristove i upravitelji tajnama Božijim. Nastavljaju kroz vekove rad svetih apostola. Propovedaju Hrista raspetoga i vaskrsloga, uče nas o pokajanju i oproštaju grehova u Njegovo ime. Kroz učenje i sprovođenje svetih tajni, vode narod ka Carstvu Božijem. Bez toga, crkva ne može biti crkva, prema božanskom Ignjatiju. Prema tome, ako nije dozvoljeno da se potcenjuje misija i rad sveštenika koji šire učenja po svetu (kao i monasi i narodni harizmatici), onda se podjednako ne potcenjuje ni misija ni rad monaha. Crkvu vodi nepogrešivo Sveti Duh. Ako bi monaštvo bio bespotreban i beskoristan teret, ili stanje bez suštine i smisla, onda ne bi bilo institucija Crkve, niti bi se time bavili Sveti vaseljenski i lokalni Sinodi, niti bi o tome pisali veliki i bogonosni Oci. Kad monaštvo ne bi bilo Božije delo, kad ne bi bilo plod Svetoga Duha, bilo bi odbačeno čim se pojavilo iz tela Crkve, kao strano telo. Ali monaštvo je niklo na njivi njene svetosti Crkve, i tu je raslo i urodilo plodom, samo zato što je bilo na Božjoj plantaži.
 
Ispitivanje vrednosti monaštva je nezamislivo iz pravoslavne perspektive. Svako suprotstavljanje njemu  kao instituciji je čisto bogohuljenje. I ja, braćo, pripadam sveštenicima koji prosvećuju narod. Ali, kao poslušno dete Pravoslavne Crkve obavezan sam da sledim njena učenja i da ne dovodim u pitanje, ali mnogo više od toga, da ne kritikujem bilo šta što je u vezi sa njom pod okriljem Svetog Duha doneto, već da to pozdravim i prigrlim. Zar ignorišemo to da je naše Sveto učenje obilato monasima? Svedoci i monasi čine osam ili možda devet desetina Kataloga naših svetaca! Nismo mi bogopametniji ni mudriji od Crkve. Mi ne znamo bolje od nje šta jeste, a šta nije u skladu sa duhom Jevanđelja. Odbijajući Monaštvo jer navodno, nije spojivo sa duhom hrišćanstva, postaje jeretik, jer se postavlja iznad autoriteta Crkve. Niko nikog ne tera da postane monah. Ako neko ima želju (ali i talenat) da služi Crkvi u svetu, njegovo delo je sveto i put otvoren i niko ga ne ometa. Ali, oni koji se ne pokaju što su se zamonašili, neka ne prihvataju naše napade, neka ne nailaze na prepreke na koje mi nailazimo. Njihova je sveta želja i blagosloven njihov izbor. Sveti Duh deli moći svakome po zasluzi.
 
Neću ovde elaborirati vrednost monaštva kao najsavršenijeg puta oboženja, podržan naravno, ne svojim neiskustvom, nego učenjem Svetih Otaca. Neću govoriti o napornoj i zaista herojskoj borbi monaha za katarzu od svih strasti, o čemu mi ne znamo ništa ili znamo vrlo malo. Neću ništa govoriti o nepojmljivom obožavanju Trojedinog Boga, koji se slavi u manastirima i u srcu svakog monaha. Ne bih naglašavao ni nebeske darove, kojima su mnogi monasi udostojeni. Ja ću se fokusirati na jednu tačku, koja se direktno odnosi na gorenavedeno pitanje i usudiću se da tvrdim da monah pruža mnogo toga napaćenom društvu! Usuđujem se da tvrdim da monah, svaki monah (naravno, samo pravi) je misionar! Ja sam rekao svaki monah, jer moja namera nije da ograničim sposobnost misionara na one monahe, koji imaju dar sveštenstva i dolaze iz svetog Pera i uz dozvolu episkopa, obilaze gradove i sela, učeći i ispovedajući narod, niti na one koji, imajući talent za pisanje, ponekad izuzetno moćan, objavljuju divne knjige i tako izgrađuju hiljade duša, pa čak i čitave generacije, kao na primer, Sveti Nikodim. Ja, braćo moja, ja verujem – ne smatrajte da paradoksalno govorim, jer ću opravdati tu moju veru – a to je da su misionari i oni monasi, koji nikada nisu izašli iz vrta manastirskog, niti nešto napisali. Misliš na molitvu, reći će neki od vas. Naravno da mislim na molitvu, ali ne samo na molitvu. Moć molitve a naročito molitva ljudi koji imaju život Bogom prožet i Njemu posvećen, ljudi koji su stekli smelost ka Bogu je moćna. Jedna čista suza koja dolazi iz srca svetog lica može doneti rezultate koji zahtevaju mnogo propovedi i mnogo knjiga. Molitva čini čuda. Mnogo je moćna usrdna molitva. Ilija beše čovek isto kao i mi, i molitvom pomoli se Bogu da ne bude kiše, i ne udari kiša na zemlji za tri godine i šest meseci. I opet se pomoli, i nebo dade kišu, i zemlja iznese rod svoj. (Jak. 5, 16.) Ne obraćam se nevernicima ni verski ravnodušnima. Govorim vernicima. I zato ne postoji razlog da se zadržavam ovde. Svi prihvatamo moć molitve, svi znamo njen lekovit efekat. Zato svi treba da gledamo na molitve monaha kao na veliki dar svetu. Razmislite! Ne postoji sat, ni jedan trenutak u toku dana, a da se iskrene molitve ne penju ka tronu Svevišnjeg. Tokom celog dana, Bog je pod opsadom vatrenih, suzama natopljenih molitvi za milost i da spasi svet. I dok mi radimo ili kad jedemo ili dok spavamo, neki se mole za nas, neki su u stanju neizvesnosti i budni, zabrinute duše, kliču: Gospode, pomiluj! Zar je to malo? 
 
Pre nekoliko godina sam posetio jedan ženski manastir. Među monahinjama, koje sam poznavao, bila je jedna skoro stogodišnjakinja. Nije bila mnogo pismena, ali je bila osvećena. Zbog starosti, nije više ustajala iz kreveta. Kroz plač mi se požalila: Ah, ova igumanija! Molim je da mi da nešto da radim ovde u krevetu, jer ne mogu da ustanem ako me ne pridržavaju, ali ona mi ne da. Mogu da motam klubiće. Ali ne dozvoljava mi. Kaže mi, radila si osamdeset godina u manastiru. (Zamonašila se u šesnaestoj godini.) I sad ja jedem džaba moj hleb. Druge rade i hrane mene. Ali, šta da radim. Igumanija ni da čuje. Toliko sam se nasikirala, da nisam htela da jedem. Ali onda sam smislila nešto i utešila se. Odlučila sam da se molim za svakoga. Tako mi se čini da i ja nešto radim. Je l' vidiš ovu brojanicu? (Pokazalao mi je dugačku brojanicu sa mnogo čvorova.) Ne ispuštam je iz ruku dan ni noć, osim dva-tri sata kada spavam. Molim se neprestano za igumaniju i monahinje koje rade da bih ja imala šta da jedem. Ali i za sve druge. Za Despota, za sve episkope, sveštenike, propovednike, predsednika, sudije, vojsku, policiju, učitelje, učenike, za udovice, siročad, za sve kojih se setim. Tako mi je lakše na duši i mogu da jedem...
 
Suze mi polaze na oči svakog puta kada se setim te scene. Od tada je više nisam video. Posle nekoliko meseci je otišla u druge svetove, da tamo nastavi molitve za sve one kojih se seti (nadam se i za mene), ali sada bez debele brojanice, koja je sahranjena sa njenim svetim moštima...
 
Ali molitva je jedan od načina na koji monah vežba misionarski rad, odnosno koji pomaže da se duše sačuvaju. Postoje još dva načina, braćo moja.
 
Drugi: Gde postoji Manastir a da nije privukao ljude? Gde su postojali pustinjaci a da nije stigla do tamo gde su oni koji, potucahu se po pustinjama i gorama i po pešterama i po jamama zemaljskim, armija posetilaca, tražeći od njih reč molitve ili samo da ih vide jer i iz toga mogu mnogo da nauče?! I to ne samo nekada, nego i danas. Koliko umornih i opterećenih hodočasnika života ne pribegavaju manastirima, da bi našli mir duše? Koliko je njih koji nemaju koristi od evokacije atmosfere koja vlada tamo tokom proslave liturgije i koliko je nevernika ili religiozno ravnodušnih, koji posećuju iz razonode svete mošti svetaca, i ne osećaju komešanja u srcu zbog onoga što tamo vide? Ponekad je jedna poseta dovoljna da se stavi na test neverstvo ili ravnodušnost. Ali, postoji nekoliko slučajeva gde su pojedini osećali kako se njihov unutrašnji svet trese, tokom čega su osetili božju energiju kako im menja dušu, i koji su otišli iz manastira posle kratkog boravka tamo, preporođeni! Svaki manastir je prava oaza u pustinji ovozemaljskog života, a naročito ovog modernog... Posebno je za okolne gradove i sela, svaki manastir zapravo, duhovni kiseonik. Sveta Gora je dah svežeg vazduha za celu Grčku. Ma, šta pričam?! Za ceo svet! Neka ne idu monasi po svetu. Doći će svet kod njih. Pa i neka probaju da se sakriju u ograđenim prostorima. Njihova svetlost sija i osvetljava sve oko njih.  Ponekad svetli i jako daleko. Neka ne govore mnogo. Postoji i tiha rečitost svetog života. Braćo, neka postoje manastiri! Samo se nadajmo da će ostati dostojni svoje uloge. A onda, po božanskom determinizmu, automatski će se pretvoriti u misionarske centre, duhovne svetionike, postati psihičke Oaze, transformisane u božanska svratišta... U mnogo toga će svet imati koristi od manastira.
 
Treće: Monah, iako ćuti, iako je skriven, njegova propoved je kao urlik. Propovedan ne rečima, već delima. Besede su moćne i šokantne. Šta propovedaju, braćo moja, misionari, koji su radnici naše Crkve, u propovedi? Šta oni pišu u svojim knjigama i šta su njihove teme? Na šta nas pozivaju? Da volimo Boga, da se molimo, da se borimo protiv zla. Da učestvujemo u svetim tajnama, da se pokajemo za svoje grehe, da budemo skromni, ne potpadamo pod uticaj materijalne imovine, da bi imali mesta na nebu, itd. Ali sve to, monah ne propoveda samo rečima, već i delom, sopstvenim primerom. Odlučujem da postanem monah, pravi monah, znači: Ljubav prema Bogu, božanska ljubav, proždire moje postojanje. (Podrazumeva se da je takva ljubav ispunjiva, iako prvenstveno i pre svega - monasima, ali ne može se reći da isključivo monah ima takvu ljubav, već i svako drugi. Tvrdeći suprotno, bilo bi neprihvatljivo, jer jednostranost nije u duhu pravoslavlja. Sveti Duh, rekli smo, deli poklone. Jovan Kronštatski je primer  narodskog sveštenika. Ko bi mogao da porekne vatru božanske ljubavi njegovog posvećenog srca?) Molitva je voda i kiseonik moje duše. Svete tajne Crkve su moja svakodnevna hrana. Pokajanje je ceo moj život. Moje ja je osuđeno na smrt. Prezirem materijalna dobra. Blagovestim među neznanobošcima neistraživo bogatstvo Hristovo. Bogatstvo, prosperitet, pozicije, počasti i slava me ne dotiču. Odupirem se i upirem pogled prema uzvišenom Jerusalimu...
 
Dakle, kada čujete da je vaš prijatelj, vaš komšija, vaš rođak ili poznanik, napustio svet i povukao se u manastir, nije isto kao kad čuješ veoma moćnu i zaglušujuću propoved na sve gorenavedeno, čak i ako je taj, koji se za tako nešto odlučio, imao značajne kvalifikacije i bio uspešan u sadašnjem životu. Vaš prijatelj odlazi ćutke. Nije te video pre odlaska, nije rekao zbogom. Čin, međutim, deluje kao herojski čin velike žrtve za ljubav Božiju, i govori sam za sebe. Zvuk koraka njegovog odlaska najjasnije odjekuje. I nikad neće biti ugašen. Čućeš ga tokom celog svog života. Pa i ako ne vidiš svog prijatelja. Čak i ako čuješ da je on umro. Sećanje na njega te neće ostaviti na miru. Stalno će ti donositi potrebu za spasenjem i uzrokovati svetu zabrinutost. Stalno će te proveravati. Ja, razmišljaćeš, s mukom se odlučujem da postim sredom i petkom, a on... Ja nisam dobio pričešće na Vaskrs ove godine, dok je on... Sakupljam novac sa željom da posedujem veliku imovinu i drhtim pri pomisli da bi trebalo da dam nešto i siromašnima, dok on... Lažem i ulagujem se da bih uznapredovao, a on... Žedan sam priznanja i slave, dok on... Zaglavljen sam ovozemaljskim životom, dok je on...
 
Ali, ako ste nevernik ili verski ravnodušna osoba, čin prijatelja ili poznanika, osim čuđenja neće izazvati nešto dublje u vama, i neprestano će da erodira temelje vašeg neverstva ili ravnodušnost. Razmišljaćete o tom činu u trenucima trezvenosti ili u trenucima gorčine i frustracije izazvane divnim svetom u kojem ste vi i čućete glas koji vas pita: Vera, koja inspiriše na takve žrtve, zar nije samo plod mašte? Vera koja te čini srećnim onda kada ti negiraš i odbacuješ sve ono što drugi smatraju važnim, odnosno zadovoljstvo, novac, udobnost, preglednost, slavu, itd. da li u njoj ima istine? Možda se sve ne završava ovde? Možda postoji život posle smrti? Zar nije to što je uradio tvoj prijatelj, svojedobno mudar i inteligentan čovek, herojsko ludilo, ali veoma unosan biznis? Da nije možda zaista našao dragoceni biser, o kome govori knjiga koja se zove Jevanđelje?
 
Ove i druge slične priče će monasi propovedati na velikobrojnim ljudskim primerima. Ko bi rekao da ova tiha, ali istovremeno gromovita propoved, lomi kosti što bi se reklo, nije teoretsko propovedanje, već propovedanje iz prakse. Ne traje nekoliko minuta, već udara u uši i zvoni neprekidno i neumorno. Bukvalno vas juri! Monah, primajući se krsta i prateći Hrista SOPSTVENIM PRIMEROM PODUČAVA - i uči glasno da odbacivanje telesnog koje vremenom nestaje i postaje stvar besmrtnosti duše.
 
Dakle, jeste ili nije, samo sa svojim primerom, monah glasnik večnosti? Zar on nije vodič ka nebesima? Zar on nije propovednik i misionar?
 
 
SVETOGORSKI DIJALOZI, broj Oktobar-Novembar-Decembar 1980.
 
Performnas na novogrčki,
Jorgos Tezas, filolog
 
IZVOR: "MONAH I MISIONARSTVO"
ARHIMANDRITA EPIFANIJA J. THEODOROPULOSA
U IZDANJU MANASTIRSKOG BRATSTVA DANILACA 1989.
 
Prevela s grčkog, Brankica Bogdanović
 
Izvor: http://www.impantokratoros.gr/monachos-ierapostolh.el.aspx

Pročitano: 5936 puta