MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŽELIM U EVROPU



Kijev

Ispod mojih prozora je tiho, ali je bučno na glavnom trgu mog glavnog grada. Ljudi žagore i bune se, osećajući situativno jedinstvo i misleći da se bore za pravo na bolji život. Šta da se radi, ne može se čoveku zabraniti da lepo živi, ne može mu se zabraniti ni da želi lepo da živi, kao što se ne može zabraniti ni da se žagori povodom prava u njihovoj tragičnoj odvojenosti od obaveza.
    
Da li se kad je narod vikao «Mir narodima! Zemlja seljacima!» ili «Sva vlast Sovjetima» i kad je s ovim parolama zagrađivao ulice i uličice nešto moglo učiniti? Teško. Tako je i ovde. Ali, može se razmišljati, razmišljati i misli se mogu deliti s drugima.
 
Svaka pojava ima svoje vrhove, ima i korene. Kod nas ljudi koji dižu buku o eropskom izboru zahtevaju vrhove. Za korenje ih baš briga, ali tako se ne sme. To nije pametno i nije pošteno. Evenutalnom ulasku u Evropu treba da prethodi uživljavanje u vekovnu evropsku problematiku. To Evropljanin, koji živi tamo, može da ne zna ko je blaženi Avgustin, kako je Luter promenio psihologiju stanovnika kontinenta i kakav dar-mar je Ruso izazvao svojim traktatima. Njemu to ne treba. On je uronjen u problematiku samom činjenicom postojanja. A čovek koji želi da uđe tamo gde ga pre nije bilo treba da uči sve od nule i od azbuke. I ako učiš jezik pamti idiome, poslovice i izreke i nemoj odmah da se zalećeš na postmodernistički roman.
 
* * *
 
Želja da se «lepo živi» nikad nije bila rukovodeća ideja koja je dovodila do dugoročnih rezultata. Evropljanin je vekovima bio nemiran i brinuo se za traganje za istinom. Tražio je Indiju, nalazio je Ameriku; tražio je filosofski kamen i usput je otkrivao barut i stvarao farmakologiju. Vuklo ga je i na nebo i na morsko dno. Štampao je knjige, minirao je uobičajeni svet naučno-tehničkim sredstvima, gurao se među divljake u zemunice i bežao je u Novi svet od verskih progona. Svuda je želeo dugoročnu sreću, želeo je pobedu Božije pravde na zemlji, ali je dobijao samo mučenje duha i nova civilizacijska osvajanja. Pritom nikad «nije dobro živeo», ako se pod rečju «dobro» podrazumea savremeni komfor. I tek danas, zamenivši stvaralaštvo izumiteljstvom, a znanja podacima počeo je «lepo da živi», i mi smo poželeli isto to.
 
Ali, gospodo, oprostite – panovi. Mi nismo preplovili okeane, nismo u svakom gradu podigli univerzitet, nismo otkrili penicilin i nismo izmislili motor s unutrašnjim sagorevanjem. Mi smo lagano išli volovskim kolima po so, a sad smo eto poželeli da osetimo... ne «breme belog čoveka», ne, već umornu sitost bivšeg kolonijaliste. Ako se ja pitam – nije lepo.
 
* * *
 
Pošto razmišljanje nije zabranjeno, još mislim da za duboku evropsku integraciju ponekad uopšte nije potreban bezvizni režim. Jer, postoji i kultura. Od samog detinjstva smo ja i milioni takvih kao što sam ja, već živeli u jedinstvenoj Evropi pošto smo čitali knjige i slušali bajke. Karlson se rodio u Švedskoj, a Crvenkapa u Francuskoj. Mala sirena je rodom iz Danske, a Krcko Oraščić iz Nemačke. Hofman i Andersen su se kao vaspitači nalazili pokraj naših dečjih krevetaca. Onda smo, kad smo malo poodrasli, čitali Fenimora Kupera, Žila Verna i Stivensona, a to znači da nam je okean disao u lice i da su nam u lice duvali vetrovi prerija. Bili smo putnici i pioniri. «Knjiga je kao lepo putovanje,» - govorio je Evropljanin Dekart. I bojim se da će bez čitanja, na primer, omladina koja se nađe u Evropi u njoj naći istu muzičku buku u istim klubovima i uz isto pivo. I iste će im farmerke biti na nogama, i iste slušalice u ušima i ista bezbojna tuga u očima. I ništa više.
 
Nikad nisam imao prilike da čujem nešto o kulturnoj integraciji u evropski svet. A ako slušam Mocarta, pokušajte da osporite moju pripadnost evropskim osnovama. Ili, recimo, volim Vivaldija i Goldonija. Volim ih i razumem. Dakle, ja sam Venecijanac. Možda sam više Venecijanac nego vlasnik hotela na Kanaređu kod kojeg sam jednom odseo. Ovde nema nikakve igre rečima ili zamene pojmova. Tu postoji nerv i približavanje istini. Upravo ovakvo unutrašnje približavanje nam zapravo nedostaje i mi možemo biti idejno veoma slični onim nesrećnim Afrikancima koji plove na Lampeduzu i često usput tonu. Sličnost je samo u tome što i mi i oni imamo samo istu želju – «da lepo živimo» i ništa više.
 
* * *
 
Posebna je tema veza između Evrope i Hristove Crkve. Setimo se da su se odrekli da se u preambuli Evropskog ustava pomenu hrišćanski koreni «zemlje svetih čud». Iz daleka to izaziva oprez, a izbliza plaši.
 
A upravo ovo zapadno hrišćanstvo je čas milom, čas silom; vatrama (da-da, bilo je i toga), čas knjigama, u toku stoleća pretvorilo Hune, Gale, Gote i Vandale u nacije pesnika, naučnika i umetnika. Čitav dramatizam pređenog puta ostvaren je pod znakom Krsta Gospodnjeg. I ponekad je Gospod plakao s krsta gledajući ono šta rade Evropljani, a ponekad ih je blagosiljao. Ali, i jednog i drugog je bilo u izobilju, i sve je to – Evropa.
 
Danas se idealna Evropa kao fenomen može smestiti u nekoliko reči, recimo: pravednost, red i milosrđe. Može se naći još nekoliko izražajnih definicija. Na primer: stvaralaštvo, raznovrsnost tradicija, međusobno poštovanje. Ali, to će već biti pojedine karakteristike. Mislim da su glavne već rečene. Naravno, nagrizli su ih bukvalizam, verska ravnodušnost i bezosećajnost prema grehu. Ali svejedno – ima šta da osvoji čoveka. A zar je to nešto nedostupno? Budi od koristi okolini, savesno obavljaj svoj posao, poštuj onoga ko živi pored tebe, pomaži onima koji su usamljeni, stari i ozbiljno bolesni. Ne vređaj slabog i nemoj kršiti jednom usvojena pravila. Upravo to je «idealni lik Evrope», koji je dostojan poštovanja, ali nije dostojan zavisti.
 
* * *
 
Evropski svet zaslužuje poštovanje, ali ne zaslužuje zavist. Poštovanje zavređuje zbog toga što je plod vekovnog truda na uvođenju izvesnog dela hrišćanskih vrednosti u sam život, u njen centar. A nedostojan je zavisti, kao prvo, zato što to nije ostvareni Raj, već samo prolazna sitost. A kao drugo, zato što evropski poredak nije privilegija jednog ili grupe naroda, koja nije data nikom više. To je mogućnost za mnoge. Samo ne treba zagađivati sve oko sebe godinama i vekovima, već oplemenjivati istim ovim godinama i vekovima. I sve će biti uspešno. «Ne lože bogovi peć», znači, nisu samo Francuzi u stanju da peku najukusniji baget i nisu samo Nemci u stanju da rade uredno i savesno. Jer niko i nikoga ne sprečava da svakodnevni život napaja dobrim principima. Upravo to je praktičo hrišćanstvo i zapravo jedina stvar koja nam se sviđa u Evropi, bez obzira da li smo toga svesni ili ne.
 
* * *
 
Na trgovima mog glavnog grada buku dižu uglavnom mladi ljudi. Oni odlaze s predavanja istorije da bi «pravili istoriju» i profesori brišu suze gledajući ih. Profesori se ponose svojim svesnim studentima. Ali, nema nikoga da kaže ovoj revolucionarnoj omladini da je evropski projekat – projekat penzionera. Ne tražite u mojim rečima uvredu. Nje tu nema. To je zaista projekat umornog čovečanstva usmeren na zemaljski komfor, po cenu odricanja od bilo kakve metafizike. Mladi narodi treba da žive jednostavnije i surovije, kao što i dolikuje ljudima u periodu životne aktivnosti. Oni to i rade. Osvajajući evropsku tehniku, ali ne pretvarajući se u Evropljane, Arapi i Persijanci, Kinezi i Japanci će nas još začuditi. A zasad nas, kao što je gore rečeno, privlače milosrđe, poštenje, pristojnost i praktičnost.
 
* * *
 
Evropa ni iz daleka nije idealna i bogotvoriti je znači klanjati se idolu. Međutim, tamo gde je zaista dobra, poklapa se sa hrišćanstvom.
 
Kamena kuća se pravi od kamena, pristojno društvo od pristojnih ljudi. Omladina diže buku na trgovima, uverena je u to da predstavlja dobar kamen za čvrstu kuću. Ali, ja sumnjam.
 
Kijev
 
Protojerej Andrej Tkačov
29 / 11 / 2013
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/srpska/66251.htm

Pročitano: 2994 puta